Povežite se sa nama

SVIJET

MAKEDONIJA POSLIJE REFERENDUMA: Tenzije, neizvjesnost, tihi optimizam

Objavljeno prije

na

Makedonski parlament izglasao je ustavne promjene u okviru procesa poslije kojeg će Makedonija promijeniti ime u Republika Sjeverna Makedonija, dok će Grčka za uzvrat odblokirati euroatlantske integracije bivše jugoslovenske republike – ukoliko parlament u Atini bude usvojio sporazum dvije vlade. U međuvremenu, policija Makedonije štititiće dvije trećine poslanika Sobranja koji su glasali za promjenu imena države.

Parlament Makedonije prošlog petka uveče neophodnom dvotrećinskom većinom od 80 glasova donio je odluku o pristupanju izmjenama ustava. Ustavne izmjene trebalo bi da omoguće promjenu imena u Republika Sjeverna Makedonija u skladu sa Sporazumom makedonskog premijera Zorana Zaeva i grčkog premijera Aleksisa Ciprasa. Dogovorom s Grčkom o rješavanju skoro trodecenijskog spora oko imena, predviđeno je da Makedonija do kraja godine usvoji ustavne izmjene kojima će garatovati promjenu imena u Sjeverna Makedonija, kao i grčko priznavanje makedonskog identiteta, jezika, kulture.

Sobranje je odlučilo da se najkasnije u roku od 15 dana pripremi predlog amandmana na Ustav i dostavi Sobranju. Ta će odluka, po premijeru Zaevu, biti postignuta u dogovoru vlade i skupštinske opozicije i stupiće na snagu odmah.

Skopski mediji pišu da se u Sobranju ne pamti dan kao što je bio 19. oktobar, pun tenzija i neizvjesnosti, s povremenim optimizmom koji se, kako kažu, brzo topio. Izjašnjavanje poslanika kasnilo je satima a obavljeno je elektronskim sistemom. No, onda je na zahtjev šefa poslanicke grupe opozicije VMRO-DPMNE. bilo ponovljeno tako što su se poslanici izjašnjavali pojedinačno.

Pojedinačno glasanje VMRO je zahtijevala zbog sumnje u elektronski sistem, ali je i u prvom i u drugom glasanju za ustavne promjene koje otvaraju put promjeni imena glasalo 80 poslanika. Da na kraju sjednice nije izglasan premijerov prijedlog, parlament bi vjerovatno bio raspušten, a Makedonci ponovo pozvani na birališta.

Na početku sjednice u ponedjeljak 15. oktobra, konzervativna VMRO-DPMNE koja je do proljeća 2017. devet godina upravljala Makedoinijom, podsjećala je da su „građani rekli svoje” na referendumu krajem septembra. Tada je preko 90 odsto izašlih na glasanje podržalo kompromis s Grčkom, ali je izlaznost ostala daleko ispod potrebnih 50 odsto.

„Od Zaeva ne može da se očekuje ništa drugo od podrške za kriminal i rasprodaju nacionalnih i državnih interesa u zamjenu za bjekstva od prava i pravde. Krajnje je vrijeme da ova vlast ode. Republika Makedonija je pobijedila na referendumu”, poručivali su oštro iz VMRO.

Zaev je, pak, istrajan u tumačenju da je rezultat referenduma podrška njegovoj politici u čemu ima jaku potporu sa Zapada. „EU u cjelosti podržava dogovor Makedonije i Grčke kao jedinstvenu priliku za pomirenje u Jugoistočnoj Evropi, kakva se neće pružiti ponovo u skorije vrijeme”, rekla je šefica evropske diplomatije Federika Mogerini.

Američki pomoćnik državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja Ves Mičel bio je jedan od mnogih političara iz EU i Vašingtona koji su pozvali VMRO-DPMNE da ponovo razmotri svoju poziciju. “Nije iznenađenje što smo mi razočarani stavovima rukovodstva VMRO-DPMNE u vezi s referendumom i koracima koji su poduzeti u parlamentu za izmjenu Ustava”, napisao je Mičel u pismu predsjedniku stranke koji je objavila Ambasada SAD u Skoplju.

Na početku sjednice Sobranja u ponedjeljak Zaev je pred poslanicima rekao da je ovo „jedinstvena prilika za jedinstvo u Makedoniji, da oprostimo jedni drugima i da se pomirimo”. On je posebno pomenuo da je spreman da „oprosti” dešavanja 27. aprila prošle godine – kada su demonstranti upali u makedonski parlament, a Zaev i još neki poslanici – tada još u opoziciji – napustili ga krvave glave.

Premijer je pazio da ne upotrijebi riječ „amnestija”, ali su medijski izvještači pretpostavili da bi neke uši u redovima VMRO mogle da se načulje ukoliko bi u izgled bilo stavljeno brisanje odgovornosti za incidente. Činjenica je, međutim, da su četiri poslanika VMRO-DPMNE oslobođena kućnog pritvora, što je bila mjera donijeta na osnovu optužbe da su učestvovali u nasilju u parlamentu, 27. aprila prošle godine, kada je Albanac Talat Xhaferi izabran za predsjednika Skupštine.

, Apelacioni sud je upravo tog dana potvrdio dvogodišnju kaznu zatvora za bivšeg premijera i bivšeg lidera VMRO-DPMNE Nikolu Gruevskog, zbog zloupotrebe službenog položaja i kupovine blindiranog mercedesa, čime je, kako se navodi, oštetio državni budžet za 600.000 eura.

Neki od poslanika tvrde da je na njih vršen pritisak da glasaju za vladinu inicijativu, na neke, pak, da budu protiv ili da ne prisustvuju sjednici. Pojedini mediji su spekulisali da su opozicioni poslanici, koji su glasali za inicijativu za to dobili novac.

Dio poslanika VMRO koji je bio naklonjeniji dogovoru s Grčkom koji otvara brz put u NATO i kakvu-takvu evropsku perspektivu posljednjih dana se žali na pritiske i ucjene iz sopstvenih redova. Ministarstvo unutrašnjih poslova provjerava ove navode.

Glasanjem u Sobranju završena je prva od ukupno tri faze u postupku za izmjenu Ustava Makedonije. U drugoj fazi treba da bude ozvaničen prijedlog amandmana i za to je potrebna prosta većina ili 61 glas od ukupno 120 poslanika. Treća faza je usvajanje amandmana, za šta je neophodna dvotrećinska većina, odnosno podrška najmanje 80 poslanika.

Prijedlog Vlade odnosi se na četiri suštinske promjene: dodavanje pridjeva Sjeverna u imenu Republike Makedonije u cijelom tekstu Ustava; izmjene u Preambuli gdje se pri navođenju državotvornih tradicija potencira Antifašistièko sobranje narodnog oslobodjenja Makedonije (ASNOM) i navode se sve odluke koje su tamo donesene; garancija o nepovredivosti teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemlje: kao i briga o dijaspori.

Sporazum koji su u julu potpisali Zaev i Cipras Makedoniji otvara put za članastvo u NATO i EU. Međunarodna je zajednica u međuvremenu poručila da makedonski parlament treba da izglasa ustavne promjene, usvoji i primijeni Prespanski sporazum jer se time Makedoniji u skorijoj budućnosti neće pružiti slična prilika.

“Makedonija će biti dio EU i NATO. Ovom istorijskom odlukom naše započeto pristupanje NATO će se nastaviti a iduće godine će početi proces za EU”, rekao je Zaev na konferenciji za novinare u prisustvu dijela poslanika, predsjednika parlamenta Talata Džaferija i ministra spoljnih poslova Nikole Dimitrova.

Nakon što je odluka o ustavnim promjenama donijeta, uslijedila je oluja reagovanja zvaničnika SAD I EU.

Visoka predstavnica EU Federika Mogerini i komesar za proširenje Johanes Han u zajedničkoj su izjavi pohvalili potez poslanika Sobranja. Dodali su kako očekuju da procedure na državnom nivou za dalju primjenu primenu Prespanskog sporazuma budu “nastavljene bez odlaganja, k usvajanju ustavnih promjena”.

Generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg ocijenio je da je “sada na vladi i političkim liderima da završe proceduru oko sprazuma o imenu i da iskoriste ovu istorijsku priliku da zemlju uvedu u NATO”.

Iz Stejt departmenta je poručeno kako SAD vjeruju da je dogovor Mkakedonije I Grčke “istorijska šansa za napredak u stabilnosti, bezbjednosti i prosperitetu u cijeloj regiji”.

Predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk čestitao je Makedoniji i poručio da je “jedan glas, jedan veliki korak bliže u zauzimanju mjesta u našoj transatlantskoj zajednici”.

Premijer Grčke Cipras je u čestitki kako je naveo, prijatelju Zaevu, poručio kako je glasanje veliki korak ak njihovom zajedničkom uspjehu. „Veoma važan korak mirnoj i prosperitetnoj budućnosti naših naroda”, napisao je Cipras na Tviteru.

Nezadovoljna Moskva

Ministarstvo spoljnih poslova Makedonije kategorički je odbacilo tvrdnju Rusije da je ucjenama, prijetnjama i kupovinom glasova obezbijeđena većina u Sobranju za izglasavanje predloga za pristupanje izmjenama Ustava Makedonije.

Ministarstvo smatra navode iz Moskve potpuno neosnovanim i neistinitim, iznijetim s jasnom tendencijom da bude kompromitovan politički proces koji je od istorijskog značaja za Makedoniju i sve njene građane. „Poslanici su, uz potpuno poštovanje svih demokratskih principa predviđenih parlamentarnom procedurom, donijeli odluku koja reflektuje decenijska zalaganja Republike Makedonije za članstvo u NATO-u i EU, kao strateške prioritete za koje postoji najširi mogući konsenzus, što je dobro poznato i našim ruskim prijateljima”, piše u saopštenju Ministarstva spoljnih poslova Makedonije.

Zapadni zvaničnici optužili su Moskvu da je pomogla kampanju za bojkot referenduma. Navodi se, takođe, da zvanočna Moskva ne želi da se balkanske države priključe NATO, a Makedonija bi trebalo da bude primljena po ubrzanoj proceduri ukoliko stvari oko pitanja iz Prespanskog sporazuma privede kraju.

Mladi bez posla

Mnogi nse nadaju da će ukidanje grčkog veta može otvoriti put Makedoniji k ekonomskim koristima koje donosi članstvo u EU i NATO. Ali e malo je vjerovatno da će to biti dovoljno brzo za mlade Makedonce, od kojih je skoro polovina nezaposleno. “Glavni razlog napuštanja zemlje je borba za opstanak, odnosno rješavanje problema zapošljavanja”, kazao je Zoran Ilieski, izvršni direktor Koalicije omladinskih organizacija.

“Mladi u Makedoniji čine četvrtinu stanovništva – i oni su jedna od najvećih marginalizovanih grupa”, rekla je Dona Kosturanova iz Omladinskog obrazovnog foruma. “Oni se bore s lošim obrazovanjem, visokom stopom nezaposlenosti i slabim mogućnostima za napredak. Oni očajno žele da vide napredak prema prosperitetnijem okruženju”.

Kada se Jugoslavija raspala 1991. godine mnogi su smatrali Makedoniju najsiromašnijom republikom. Tokom godina nije se mnogo toga promijenilo, dok se makedonska ekonomija suočila s novim problemima, naročito nakon finansijske krize posljednjih godina.

Stopa nezaposlenosti i dalje je jako visoka, iznad 20 odsto s prosječnom mjesečnom platom od oko 350 eura, najnižom u regionu. Jedini perspektivni sektor jesu informatičke tehnologije.

Kako bi se borila s odlaskom mladih, vlada je ove godine pokrenula program pod nazivom Garancija za mlade koji povećava uključivanje nezaposlenih mladih na tržištu rada. Program je dio inicijative koju je EU pokrenula 2012.

Ministarka rada i socijalne politike Mila Carovska kaže da je veliko interesovanje za program ohrabrujuće za zemlju u kojoj se procjenjuje da skoro četvrtina od dva miliona građana živi u inostranstvu.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO ZVECKANJE ORUŽJEM I ENERGENTIMA NA ISTOKU EVROPE: Ukrajina i Evropa na novim iskušenjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sprema li Rusija novi rat?

 

Dok se zima približava evropskom kontinentu,  politička i ekonomska situacija sve više podsjeća na jahače Apokalipse koji nose bolesti, nestašice, skupoću, prijetnje ratom… Druga je godina globalne pandemije Corona virusa sa novom serijom zaključavanja u jednom broju evropskih zemalja usljed porasta broja inficiranih i umrlih. Cijene pšenice na berzama su skočile gotovo duplo u zadnje dvije godine, dok je od ljetos cijena struje u Evropi u konstantom porastu. Od septembra je veleprodajna cijena električne energije skočila za 36 odsto u Njemačkoj, 48 odsto u Francuskoj i nevjerovatnih 260 odsto u Britaniji. Jedan od razloga za nevjerovatne skokove struje je neizvjesnost snadbijevanja Evrope prirodnim gasom. Oko 35 odsto evropskih zaliha dolazi iz Rusije, sa tendencijom porasta udjela kada/ako se pusti u rad kontroverzni Nord Stream 2 gasovod koji ide od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Spekulacije da li će Rusija isporučivati tražene količine i po kojoj cijeni (uključujući i političke ustupke Kremlju) direktno utiču na evropske berze. Tako je 6. oktobra cijena električne energije koja se dobija iz prirodnog gasa dostigla rekordnih 155 eura po megavatu, da bi isti dan ekpresno pala za 26 odsto (na 114 eura/MWh) nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio da će Rusija isporučivati veće količine gasa Evropi. U međuvremenu su krajem oktobra i početkom ovog mjeseca cijene opet porasle za 15 odsto nakon prijetnje bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da će zatvoriti tranzit gasa koji ide preko njegove teritorije zbog zapadnih sankcija njegovom režimu. Gomilanje ruskih trupa i tvrdnje o mogućoj novoj ruskoj invaziji na Ukrajinu podstiču strahove da bi dotok gasa i preko Ukrajine mogao isto biti doveden u pitanje.

Najnoviji udar na nestabilno energetsko tržište je nedavno došao iz Njemačke kada je obznanjeno da će početak rada gasovoda Nord Stream 2 morati sačekati makar proljeće iako su radovi na njemu završeni već u septembru. Navodno njemački regulator ne može izdati dozvolu za rad dok se projekat GASPROM-a potpuno ne harmonizira sa njemačkim i EU zakonima dok mnogi iza ove odluke vide pritisak Vašingtona, Londona i Pariza zbog Putinovih vojnih igara oko Ukrajine. Objava o odlaganju dozvole za rad gasovoda je momentalno izazvala skok cijene gasa od novih 17 odsto. Tako će, ukoliko ne bude novih promjena, Kremlj morati nastaviti tranzit gasa kroz sada neprijateljsku Ukrajinu sa kojom je maltene u ratnom stanju još od aneksije Krima i kasnije otvorene invazije na istočni dio Ukrajine 2014. godine. Projekat Nord Stream 2 mnogi kritičari vide kao plan da se Ukrajina kao značajna tranzitna ruta za ruski gas prema Zapadnoj Evropi potpuno zaobiđe i odsječe sa ciljem da se zemlja natjera natrag u rusku sferu uticaja. Zbog toga su firme koje su radile na projektu stavljene pod režim sankcija za vrijeme Trampove administracije a Njemačka trpjela velike kritike i optužbe da se maltene obnavlja zloglasni Ribentrop-Molotov pakt iz 1939. kojim je Istočna Evropa podijeljena u njemačku i sovjetsku interesnu sferu. I Berlin i Moskva odbacuju takve optužbe navodeći da je u pitanju strogo komercijalni projekat koji će osigurati nesmetanu isporuku gasa kroz međunarodne vode Baltičkog mora i da neće zavisiti od političkih dešavanja drugdje. Administracija predsjednika Bajdena je skinula sankcije sa projekta uz određene verbalne garancije njemačke vlade da se gasovod neće koristiti kao oruđe ruskog pritiska na Poljsku i Ukrajinu.

S druge strane situacija u neposrednom susjedstvu Rusije je sve samo ne stabilna. Nepredvidivi bjeloruski saveznik i predsjednik Lukašenko je nakon debakla na predsjedničkim izborima i otvorenoj krađi glasova u avgustu 2020. god. ozbiljno uzdrman i opstaje na vlasti isključivo zahvaljujući represivnom aparatu i podršci Kremlja. Organizovano dovođenje migranata iz Iraka i drugih bliskoistočnih i azijskih zemalja i liferovanje preko granica EU kako bi se osvetio za sankcije stvara glavobolje Moskvi jednako koliko i Briselu.

Međutim, Rusija za razliku od Bjelorusije koja je i dalje čvrsto u njenoj sferi ima sve manje uticaja na dešavanja u Ukrajini – mimo teritorija koje je osvojila u ratu 2014. godine i time odgurnula najveći dio ukrajinskog stanovništva od sebe. Evroatlantske integracije imaju ogromnu podršku ukrajinske javnosti, koliko god da izgleda daleko članstvo u EU i NATO. Vizna liberalizacija i lakše dobijanje radnih dozvola u EU su pomogli većem povezivanju sa Zapadom. Dobijanje tomosa o autokefalnosti ukrajinske crkve od strane Vaseljenske patrijaršije u Carigradu je zadalo snažan udarac mekom ruskom uticaju Moskve čija ukrajinska pravoslavna filijala postaje sve manja i potiskivana na margine društvenog uticaja.

S druge strane, Rusija se ne miri lako sa gubitkom posjeda i po drugi put je ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Za razliku od vojnih manevara koji su održani u aprilu ove godine po čijem okončanju su ruske trupe vraćene u svoje baze, sadašnji raspored ukazuje na promjene u geostrategiji. Naime, kompletna sibirska 41. Kombinovana armija sa štabom u Novosibirsku je premještena u Centralni vojni distrikt u Jeljniju, blizu bjeloruske granice da pokriva sektor koji je do sada pokrivala bjeloruska armija sa kojom Moskva ima zajedničku stratešku komandu. Trenutno se blizu ukrajinske granice nalazi 100 hiljada ruskih vojnika uz veliku podršku oklopnih i artiljerijsko- raketnih jedinica. Vojni analitičari na Zapadu smatraju da je raspoređivanje 41. armije između 6. armije Sjevernog vojnog distrikta sa sjedištem u Sankt Petersburgu i 20. armije stacionirane u Voronježu Rusija pojačala svoje ofanzivne kapacitete. Naime, u slučaju eskalacije 41. armija može biti iskorištena za napad na takozvani Suvalki Džep na teritoriji Poljske i Litvanije kojim je razdvojena ruska baltička enklava Kalinjingrad od ostatka zemlje. Takođe, 41. armija može biti upotrijebljena da napadne Ukrajinu sa sjevera preko teritorije Bjelorusije kako bi ugrozila ukrajinske jedinice na istoku koje stoje naspram separatističkih proruskih snaga u Donbasu i Lugansku i regularne ruske armije nagomilane u Rostovu na Donu. U slučaju da dođe do najgoreg procjenjuje se da bi glavni cilj ruskih snaga bio da ovladaju ukrajinskom obalom Azovskog mora i spoje se sa anektiranim Krimom. Ruski pokušaj zauzimanja luke Mariopolj je 2014. doživio vojni fijasko.

Dalje ukrajinsko udaljavanje od ruske interesne sfere i čvršće povezivanje sa NATO paktom stvara vidljivu nervozu u Kremlju i stoga pojedini zapadni analitičari pokazuju razumijevanje za ruske igre oko energenata i pritisaka na zvanični Kijev jer ne žele vojnu prijetnju u svome dvorištu kako je to nedavno formulisao ruski ministar odbrane Sergej Šojgu. Ruska strana navodi svoje argumente kao što je nedavna posjeta britanskog ministra odbrane koji je potpisao u Kijevu program modernizacije ukrajinske ratne mornarice i dogovorio prodaju nekoliko fregata. Projekat modernizacije mornarice je vrijedan 1,3 milijarde dolara a pregovara se i o modernizaciji kopnene vojske. U međuvremenu je predsjednik Bajden odobrio vojnu pomoć od 250 miliona dolara, prevashodno u vidu isporuke antitenkovskog sistema Javelin kojim bi ukrajinska vojska nadoknadila rusku nadmoć u oklopnim jedinicama. Britanski i američki ratni brodovi sve su češće prisutni u Crnom moru što Moskva ne dočekuje sa oduševljenjem.

Najveći trenutni podstrek ukrajinskom vojnom potencijalu je isporuka turkih bezpilotnih letilica Bayraktar T2B koji je izazvao pravu buru u Moskvi. Naime, turski dron T2B se pokazao kao pravi game changer u drugom jermensko-azerbejdžanskom ratu oko jermenske enklave Nagorno-Karabah. Turski dron (zajedno sa izraelskim borbenim dronom Harop) je odlučujuće uticao na ishod rata u kome su Jermeni opremljeni ruskim borbenim sistemima i tehnologijom (pretposljednje generacije) doživjeli teški poraz i koje je samo direktno posredovanje Moskve spasilo od krajiške kataklizme kao 1995. u Hrvatskoj. Turska i Ukrajina su čak najavile da će turski koncern Bayrak otvoriti i fabriku dronova u Ukrajini. Za sada ostaje sve na najavi jer je najosjetljivija tehnologija za T2B dron do sada bila isporučivana iz Kanade koja je najavila da više neće prodavati Turcima senzore za navođenje vatre i opremu za zaštitu od elektronskih dejstava.

Nedavno je T2B imao i prvu akciju na okupiranom istoku Ukrajine kada je nakon ruskog topovskog napada na ukrajinske položaje uništena ruska artiljerijska pozicija. Akcija drona je snimljena i odmah je dospjela i na Facebook. Sadašnji ruski protivavionski sistemi najvjerovatnije nemaju odgovor na napade ovakve vrste dronova što je pokazao i sukob u Nagorno-Karabahu.

Većina analitičara smatra da će Rusija maksimalno iskoristiti energetske poluge da izdejstvuje određene ustupke prije nego se odluči na vojnu varijantu bilo koje vrste. Do tada će berzanske igre sa strujom i hranom i zveckanje oružjem plaćati obični građani Evrope i Ruske Federacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PORUKE SAMITA EU – ZAPADNI BALKAN U SLOVENIJI: Decenija skuplja vijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

I nakon slovenačkog samita igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalim problemima imati snage na dugom i neizvjesnom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori

 

Slovenačko predsjedništvo Vijeća Evropske unije ove nedjelje bilo je domaćin sastanka čelnika 27 zemalja EU, Crne Gore, Bosne i Hercegovina, Srbije, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Na Brdu kod Kranja uz ova 33 predstavnika sastanku su prisustvovali Ursula von der Lejen iz Evropske komisije i Šarl Mišel iz Evropskog savjeta. Samit EU – Zapadni Balkan, treći u posljednje tri godine, središnji je događaj drugog slovenačkog predsjedavanja Vijećem EU. Predsjednica EK u susret ovom događaju najavila je da se radi o veoma važnom samitu. „Želimo poslati vrlo jasnu poruku da Zapadni Balkan pripada EU, da ih želimo u EU i da smo jedna evropska porodica. Mi dijelimo istu istoriju i iste vrijednosti, a ja duboko vjerujem da dijelimo i istu sudbinu”, poručila je ona.

Nakon neformalnog sastanka u utorak veče Mišel je naglasio da je EU spremna da mobiliše mnogo novca za podršku reformama u regionu Zapadnog Balkana. „Želimo bliže veze sa ovim zemljama i ovo će biti prilika za otvorenu razmjenu mišljenja kako bismo vidjeli šta bi mogli biti sljedeći koraci u procesu”, poručio je Mišel.

Mnogo je analitičara koji smatraju da EU ima više od jednog kompasa, te da se jednim samitom neće riješiti mnogo. Pozitivne poruke Lejenove, Mišela i premijera Slovenije Janeza Janše koji su se čuli nakon samita daju izvjesnu nadu da smo i mi dio Evrope.

Pozitivne poruke stigle su i sa drugih strana EU. Holandija spada u grupu država koje nijesu oduševljene proširenjem. Ipak, premijer Mark Rute na Brdu je pozvao na što bržu deblokadu pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, koje otežava Bugarska. „Nisam oduševljen što su pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom blokirani. Mislim da bismo ih trebali deblokirati što je prije moguće. Nadamo se da se to može dogoditi nakon izbora u Bugarskoj. U isto vrijeme moramo učiniti sve što možemo da se to dogodi“, rekao je Rute.

Premijer Španije Pedro Sančez se pojavio na sastanku u Sloveniji. Ovo je prvi put da jedan španski političar učestvuje na skupu gdje Kosovo ima ravnopravno učešće. Španija je jedna od država članica (uz Grčku, Rumuniju, Kipar i Slovačku) koje nisu priznale Kosovo.

„Balkan je dio Evrope, a Španija je predana evropskom proširenju i integraciji balkanskih zemalja u EU“, rekao je španski premijer. Na pitanje novinara je li mu neugodno sjedjeti za zajedničkim stolom sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem, Sančez je rekao da je potrebno učestvovati na svim takvim sastancima.

Janša je na zajedničkoj konferenciji nakon Samita izjavio da je ovaj događaj kamen temeljac daljih odnosa unutar Evrope zbog važnosti brojnih procesa koji bi trebalo da stvore jače veze između zemalja i eventualno dovedu do snažnije i proširene EU.

Podrška planovima EU stigla je i sa one strane Atlantika. Američki predsjednik Džo Bajden u razgovoru sa predsjednicom EK izrazio je snažnu podršku za nastavak pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana.

Mediji su objavili sadržaj Deklaracije u vezi sa regionalnom saradnjom.

„Potrebni su dalji, odlučni napori čelnika Zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obavezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na samitu u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njenom evropskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i preduzeća. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.

Partneri na Zapadnom Balkanu u objavljenom dokumentu ponavljaju svoju predanost evropskim vrijednostima i načelima te sprovođenju neophodnih reformi u interesu svog naroda.  To su riječi. Djela su drugo. Potpora EU Zapadnom Balkanu i dalje će biti povezana s opipljivim napretkom u vladavini prava i društveno-ekonomskim reformama.

Danima pred sastanak spekulisalo se o datumu pridruživanja. Nigdje se ne precizira kada bi se moglo desiti da Zapadni Balkan u cjelini ili pojedinačno bude dio EU. Iz Janšinog obraćanja moglo se zaključiti da će proces proširenja biti u fokusu u narednoj deceniji. Iz ove perspektive, put ka EU izgleda kao maraton.

Predsjedavajući predsjedništva BiH Željko Komšić komentarisao je vremenske rokove: „Mislim da mi generalno na Zapadnom Balkanu, nakon svega što smo imali priliku da vidimo u i oko EU, možemo imati jednu vrstu blagog optimizma. Slovenija je insistirala na tome što bi nama pogodavalo da se odredi vremenski rok za integraciju Zapadnog Balkana u EU i trebalo bi da bude 10 godina, međutim to nije usvojeno od drugih partnera“.

Janša je naveo da bi se buduća mapa Evrope mogla riješiti kroz tri procesa. Kako bi se sve uspješno okončalo, oni će morati da teku paralelno. Evropske institucije moraće se adaptirati; otvoreni konflikti moraće se sanirati, naročito Srbija– Kosovo i Sjeverna Makedonija–Bugarska. Treći proces uključuje pristupne pregovore koji se po Janšinom mišljenju moraju odvijati paralelno sa ostala dva.

„Potrebni su odlučni napori za podsticanje pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i za pronalaženje i sprovođenje konačnih, uključivih i obavezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja koja su ukorijenjena u nasljeđima iz prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom i utvrđenim principima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije i preostale slučajeve nestalih osoba i pitanja ratnih zločina“, stoji u Deklaraciji.

U Deklaraciji se navode i mnoge druge dvosmjerne obaveze, među kojima su i smjernice za provođenje Zelene agende za Zapadni Balkan.

Utvrđen je i značajan investicioni paket koji će u sljedećih sedam godina iznositi oko 30 milijardi eura za regiju, a koji se sastoji od 9 milijardi eura bespovratnih sredstava i 20 milijardi eura ulaganja.

Trebalo bi da susreti lidera EU i Zapadnog Balkana postanu tradicija i najvjerovatnije će se organizovati svake godine. Prošlogodišnji samit je održan u video-formatu zbog epidemiološke situacije. Prije toga se samit sa zemljama regiona održao u Sofiji. Bio je to prvi samit nakon 15 godina, kada je u Solunu, 2003. godine prvi put potvrđeno da su vrata EU otvorena za države Zapadnog Balkana.

Nakon samita na Brdu, češko predsjedavanje takođe namjerava da u drugoj polovini 2022. godine organizuje samit sa Zapadnim Balkanom u Pragu.

Ako sumiramo utiske slovenačkog samita, riječi koje su najčešće odzvanjale medijima, saopštenjima i završnom konferencijom bile su milijarde koje je EU već potrošila na Zapadni Balkan. Naravno, i planiranih 30 milijardi koje bi trebale imati ulogu pogonskog goriva na evropskom kursu. Između redova moglo se pročitati da se EU neće tako lako odreći ovolikog ulaganja. Ako milijarde imaju ulogu šargarepe, rastegljivi vremenski okvir koji se proteže do 2030. godine  predstavljaju štap. Naravno, ni 2030. ne mora biti krajnja granica.

I nakon slovenačkog samita, diplomatskih ljubaznosti i pozitivnih poruka iz EU, igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalnim problemima imati snage na dugom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori.

 

Balkanski putevi ka EU

Šest zemalja Zapadnog Balkana nalaze se u različitim fazama pristupa EU, a Crna Gora je otišla najdalje u pregovorima. Naša zemlja podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2008. Razgovori o pristupanju, koji su započeli 2012, nekako napreduju. Otvorena su 33 poglavlja, a tri su privremeno zatvorena. Najveće prepreke i dalje ostaju korupcija, organizovani kriminal, ekonomija… Nestabilna politička situacija dala je našem putu nekoliko skretanja. Neki, čitajući između redova poruka samita, smatraju da bi pravilnim potezima Crna Gora mogla postići puno za relativno kratko vrijeme i biti neka vrsta ohrabrenja za ostatak balkanskog konvoja. Pošto kočničara ovog procesa u Crnoj Gori ne nedostaje, mnogima EU izgleda kao tačka na horizontu.

I Srbija je formalno otvorila pristupne pregovore. Podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2009. Pristupni pregovori započeli su 2014. godine, ali su napetosti između Srbije i Kosova zakočile proces. Drugi problem je to što Srbija uspostavlja bliske veze sa Kinom i Rusijom uprkos upozorenjima sa Zapada o uticaju dvije sile u regiji.

Više izvora potvrdilo je da će se premijer Kosova sastati sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, u prisustvu odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona.

Sjeverna Makedonija podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2004. Iako je ispunila kriterijume za početak pregovora o pristupanju, Bugarska, koja je članica EU, se protivi njenom uključivanju zbog spora oko jezika i nacionalnog identiteta.

Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU 2009. godine, ali uprkos ispunjavanju svih zahtjeva EU, pregovori o članstvu još nisu počeli. Budući da su ponude Albanije i Sjeverne Makedonije povezane i da je za pokretanje pregovora o pridruživanju potrebno jednoglasno odobrenje svih država članica EU, Sofijin je veto prepreka i za Albaniju da krene naprijed. Prijave Albanije i Sjeverne Makedonije za članstvo u EU moraju se nastaviti zajedno, smatra Žozep Borel Visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost.

Bosna i Hercegovina se od 2003. smatra potencijalnim kandidatom za članstvo u EU za koje se prijavila 2016. godine. Prije samog samita stigle su poruke podrške BiH. Dan uoči Samita usvojena je Deklaracija Evropske narodne partije (EPP) u kojoj je naglašeno da se suverenitet i integritet svake zemlje Zapadnog Balkana moraju u potpunosti poštovati. Ovakav zaključak je naročito važan za BiH oko koje i u kojoj duhovi prošlosti ne miruju.

Biće zanimljivo vidjeti i šta će se u skorijoj budućnosti desiti sa platformom Otvoreni Balkan koju su pokrenuli Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Nakon samita brojni regionalni mediji zakjučili su da je ovaj plan doživio krah.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AVGANISTAN U CENTRU PAŽNJE: Kabulske enigme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere. Kakve? Niko ne zna

 

Opasnim požarima i ponovnom skoku broja zaraženih od COVID-19 primat u svjetskim medijima uzela su dešavanja u Avganistanu. Iz sata u sat stižu nove informacije iz zemlje u kojoj je Vlada podržavana od SAD-a i njihovih saveznika nestala u rekordnom roku.

Brojni politički analitičari smatraju da vlada Ašrafa Ganija nije razmontirana u par dana avgusta, već da je to proces koji je počeo još na pregovorima u katarskoj Dohi prošle godine kada je administracija Donalda Trampa preko svog predstavnika potpisala mirovni sporazum sa talibanima.

Sporazum koji je trebao da obezbijedi mir u toj zemlji predviđao je oslobađanje 5.000 talibana iz vladinih zatvora. Sa suprotne strane je obećano da talibani neće dozvoliti ekstremistima da koriste tlo Avganistana za planiranje napada protiv SAD i njihovih saveznika.

Povlačenje američkih trupa nakon dolaska Džo Bajdena na vlast donijelo je komešanja na avganistanskoj političkoj sceni koja, su imala samo jedan ishod. Onaj koji je viđen u nedjelji za nama.

Sada već bivši predsjednik Gani pobjegao je iz zemlje usred nadiranja talibana, a njegova administracija se raspala kao kula od karata. Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Prenatrpani avioni, panika, slavlje talibana… Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere.

Neobično je bilo gledati prvu zvaničnu pres konferenciju koju su ove nedjelje održale talibanske vođe. Na njoj su zagrantovali siguran prolaz onima koji žele napustiti Avganistan. „Islamski emirat neće se nikome osvetiti, nemamo zamjerki nikome. Oprostili smo svima onima koji su se borili protiv nas”, rekao je na prvoj pres konferenciji glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid. Novinarima pozvanim u medijski centar, koji je koristila bivša uprava, obznanjeno je da niko neće otići pred vrata onih koji su pomagali prethodnu vladu. Postoje i izvještaji koji govore upravo o sličnim scenarijima. Na istoj konferenciji moglo se čuti i nezgrapno obećanje da će se poštovati prava žena i da će privatnim medijima biti dopušteno da „ostanu nezavisni” ako „ne rade protiv nacionalnih vrijednosti”.

Bivši predsjednik nije siguran u ovakav razvoj događaja, pa je u posljednjoj poruci prije odlaska rekao da vjeruje da će nebrojeni patrioti postati mučenici i da će Kabul bio uništen. „Talibani su pobijedili i sada su odgovorni za čast, imovinu i samoočuvanje njihovih sunarodnika”, rekao je Gani.

Mediji navode različite brojke onih koji su poput Ganija podigli sidra i otišli u neizvjesnost svjetskih bespuća.

Oko 20.000 Avganistanaca biće dočekano u Velikoj Britaniji u narednim godinama otkrio je Boris Džonson i obećao da će do 5.000 stanovnika te zemlje već ove godine pronaći utočište u Britaniji. „Dugujemo zahvalnost svima onima koji su s nama radili na poboljšanju Avganistana u posljednjih 20 godina“, rekao je Džonson.

Humanitarni radnici regiona osvrnuli su se na situaciju i primijetili da će balkanska ruta i u budućnosti biti staza kojom će se kretati veliki broj izbjeglih iz ove azijske zemlje.

Internacionalni komitet za spašavanje (IRC), koji je aktivan u Avganistanu od osamdesetih godina prošlog vijeka, zabilježio je da u zemlji od 38.9 miliona stanovnika, preko 18 miliona treba humanitarnu pomoć. Po njihovom Indeksu ljudskog razvoja ova zemlja zauzima 169 od 189 mjesta. Prošle je godine predsjednik Gani rekao da 90 posto stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno.

UN-ova kancelarija za koordinaciju ljudskih poslova (OCHA) izvijestila je da je  ove godine gotovo 390.000 ljudi raseljeno zbog sukoba širom Avganistana. Zabilježen je veliki porast od maja. Mediji ovo povezuju sa akcijama povlačenja američke vojske iz ove zemlje koje su pokrenute tog mjeseca.

Vijeće UN-a za ljudska prava održaće posebnu sjednicu o situaciji u Avganistanu sljedeće nedjelje, a Ženevski forum sazvaće se 24. avgusta.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki rekla je novinarima kako je uprava trenutno usredsređena na proces evakuacije hiljada Amerikanaca i avganistanskih saveznika iz Kabula, prenio je AFP.

Veliki je broj stranih državljana, mahom vezanih za diplomatska predstavništva, koji čekaju na evakuaciju.

SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Indija i druge zemlje pokrenule su spasilačke misije za svoje građane, ali i avganistanske državljane koji pokušavaju pobjeći iz zemlje.

„Duboko sam tužan zbog činjenica sa kojima se sada suočavamo, ali ne žalim zbog svoje odluke da okončam američko ratovanje u Avganistanu“, naveo je američki predsjednik Džo Bajden. Po njemu brzi kraj avganistanske vlade pokazao je opravdanost njegove odluke da se okonča učešće američkih trupa u akcijama u toj zemlji. „Amerikanci ne mogu i ne treba da umiru i da se bore u ratu u kojem Avganistanci nisu spremni da se bore sami za sebe“, kazao je.

I Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, okrivio je brzi kolaps avganistanskih oružanih snaga neuspjehom vođstva u zemlji. Na njegove izjave može se nadovezati Bajdenova konstatacija: „Avganistanska vojska imala je 300.000 ljudi – više nego mnoge članice NATO – dali smo im svo oružje koje smo mogli, pružali smo im podršku iz vazduha, isplaćivali njihove zarade. Dali smo im svaku šansu, ali nismo im mogli dati volju za borbu“.

„Ovo je užasno vrijeme za našu zemlju. Mislim da svih ovih godina naša zemlja nije bila toliko ponižena”, rekao je bivši predsjednik Donald Tramp u emisiji Fox News. „Ne znam kako to nazvati – vojni  ili psihološki poraz.“

Rejting odobrenja predsjednika Bajdena pao je i dosegao najniži nivo do sada nakon što se avganistanska vlada koju podržava SAD srušila, navodi Reuters. Nacionalno ispitivanje javnog mnijenja, urađeno u ponedjeljak, pokazalo je da je 46% odraslih Amerikanaca odobrilo Bajdenov učinak na dužnosti, što je najniže zabilježeno u nedjeljnim ispitivanjima koja su započela kada je stupio na dužnost u januaru.

Naravno, ovo nije učinak samo jedne administracije. Od 2001. godine, za vrijeme četiri američka predsjednika, među kojima je i Tramp, SAD su potrošile 2,26 milijarde dolara u Avganistanu, izračunato je u sklopu projekta Costs of War na Univerzitetu Brown. Mnogi se slažu da je jedno od najvećih američkih „ulaganja“ rezultiralo ponižavajućim krajem najdužeg američkog rata.

Mediji prenose da je više od 144 milijarde dolara ušlo u Avganistan sa ciljem obnove, sa naznakom da je veći dio tog novca otišao u ruke privatnih izvođača i nevladinih organizacija. Njujork Tajms je još prije nekolike godine izvijestio da SAD ratuju na kredit, te da će oko 600 milijardi dolara biti potrošeno na kamate zajmodavcima do 2023. godine.

„Povlačenje iz Avganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048“, piše Nju Jorker.

U obuku i opremanje avganistanske vojske koja je trebala čvrstom rukom da drži zemlju pod kontrolom, uloženo je preko 80 milijardi dolara. I to je jedan od većih razloga što je svijet ostao začuđen brzinom kojom su državne snage položile oružje i prepustile zemlju Talibanima.

O ovakvim scenarijima je ipak bilo govora i u krugovima Stejt dipartmenta. Izvještaj SIGAR-a (tijela vlade SAD-a za nadgledanje rekonstrukcije Avganistana) iz 2017. o naporima SAD-a za obuku avganistanskih sigurnosnih snaga pokazalo je da su „politički ograničeni“ rokovi Vašingtona „dosljedno potcjenjivali otpornost avganistanske pobune“, dok su precjenjivali sposobnosti snaga avganistanske vlade. U njihovom izvještaju uočen je niz logističkih i tehničkih grešaka u protekle dvije decenije.

Posle debakla u Avganistanu raste pritisak i na njemačku vladu. Kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Hajko Mas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

„Gorak, dramatičan i strašan je razvoj događaja, posebno za ljude u Avganistanu“, naglasila je njemačka kancelarka. Mas se osvrnuo na talibansko munjevito osvajanje vlasti: „Nema šta da se uljepšava. Svi mi, njemačka vlada, tajne službe, međunarodna zajednica, svi smo pogrešno procijenili situaciju“.

NATO je u utorak upozorio da je zadržao vojnu moć za akcije iz daljine ukoliko talibani ugoste terorističke skupine. Stoltenberg je upozorio: „Oni koji sada preuzimaju vlast imaju odgovornost da osiguraju da se međunarodni teroristi ne vrate. Imamo mogućnosti udara terorističkih grupa iz daljine ako vidimo da se one ponovo pokušavaju uspostaviti i ako budu organizovali napade na saveznike u NATO-u i njihove zemlje”.

Od zemlje do zemlje, odmjerava se snaga novih struktura u Kabulu.

Ruski ambasador u Avganistanu Dmitrij Žirnov rekao je da je imao „konstruktivan” i „pozitivan” sastanak s visokim predstavnicima talibana u Kabulu koji je „bio posvećen isključivo sigurnosti ambasade“. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov rekao je da njegova zemlja podržava pokretanje nacionalnog dijaloga u Avganistanu sa učešćem svih političkih, etničkih i vjerskih snaga.

Turska optimistično gleda na poruke talibanskih predstavnika, a Kina je objavila da poštuje odluke avganistanskog naroda.

Dobar poznavalac prilika u Avganistanu Vinfrid Nahtvaj misli da talibane treba posmatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, prenosi DW. „Onda bi moglo da se odluči: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama avganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće da sprovedu svoju ideologiju“, zaključuje on.

Na prvom obraćanju novinarima, talibanski glasnogovornik je pričao i o emancipaciji Avganistana, te da će ovo biti drugačija era od one koju ljudi pamte s kraja prošlog vijeka. Londonski Gardijan pisao je o razlikama između ove zemlje danas i u vrijeme posljednje talibanske vlade. Kao slikovite primjere navodi: posljednjih 20 godina stopa smrtnosti dojenčadi pala je za pola. Gotovo nijedna djevojka nije išla u školu pod prvim talibanskim režimom, sada je pohađa svaka treća. Prije 15 godina manje od jedan od četiri stanovnika imao je pristup električnoj energiji. Sada ga imaju gotovo svi. To su neki od dometa koje je teško izbrisati, a za talibane bi vjerovatno bilo pogrešno i da pokušaju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo