Povežite se sa nama

SVIJET

REZULTATI IZBORA U BAVARSKOJ: LOŠE VIJESTI ZA ANGELU MERKEL: Pad tradicionalnih konzervativnih ljevičarskih partija

Objavljeno prije

na

Rezultati bavarskih izbora doveli su u pitanje budućnost krhke vladajuće velike koalicije kancelarke Angele Merkel i socijaldemokrata pa se postavlja pitanje hoće li vlada preživjeti svoj mandat do jeseni 2021. godine, barem u sadašnjem obliku. To nije samo unutrašnje pitanje Njemačke budući da je ona najuticajnija država Evropske unije, pa bi paraliza u njoj uticala i na funkcionisanje regionalne integracije.

Hrišćansko-demokratska unija (CDU) kancelarke Merkel tradicionalno ne nastupa na izborima u Bavarskoj. No, konzervativna Hrišćansko-socijalna unija (CSU), sestrinska stranka CDU u Bavarskoj, izgubila je višedecenijsku dominaciju na izborima za parlament te savezne države. Podrška Socijaldemokratskoj partiji (SPD), takođe koalicionog partnera CDU je prepolovljena, jer su sukobi oko migrantske politike od 2015. zasjenili inače dobru ekonomsku situaciju i stopu nezaposlenosti od samo tri odsto.

CDU takođe gubi podršku. Njena generalna sekretarka Anegret Kramp-Karenbauer rekla je da je ono što se dogodilo u Bavarskoj ,,upozorenje.”

Opšta je saglasnost da su veliki pobjednici krajnje desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) i Stranka zelenih. Uspjeh ove dvije stranke naglasio je aktuelnu podijeljenost njemačke politike, kao i nastavak odjeka izbjegličke krize iz 2015. godine. Jedna trećina glasača navela je migraciju i integraciju stranaca kao najveće probleme. Dok je AfD privukao mnoge nezadovoljne bivše pristalice CSU, uznemirene zbog Merkelinog liberalnog pristupa azilu, Zeleni su privukli glasače centra koje je pokolebala CSU-ova često oštra retorika o migraciji.”

Bavarska je teritorijalno najveća njemačka savezna država pošto čini petinu površine Njemačke. Sa 12.9 miliona stanovnika i ukupnim domaćim proizvodom od 568 milijardi eura, druga je u Njemačkoj. Bavarski glavni i najveći grad Minhen treći je po broju stanovnika u Njemačkoj. Otuda su izborni rezultati loše vijesti za Merkelovu. Bavarska odražava ono što se dešava na nacionalnom nivou, smanjena popularnost tradicionalnog desničarskog centra i lijevih centralnih partija.

CSU je dominirala bavarskom politikom od kraja Drugog svjetskog rata i suvereno vladala sedam decenija uz izuzetak od tri godine. No, to se promijenilo u nedjelju. CSU je dobila samo 37,2 posto glasova, u odnosu na 47,7 prije pet godina, dok je pro-imigraciona i ekološka Zelena stranka više nego udvostručila svoj rezultat i na drugom je mjestu sa 17,5 posto. Krajnje desničarska, anti-imigraciona AfD osvojila je 10,2 posto glasova i prvi put dobila mjesto u parlamentu. SPD je dobio 9,7 posto glasova.

Bavarska je pretrpjela najveći teret izbjegličke krize 2015: na vrhuncu, hiljade tražilaca azila svakodnevno su ulazili u Njemačku. Od tada, Merkel i njeni saveznici iz CSU bili su kritikovani zbog upravljanja prilivom migranata.

Od tada su glasači napustili njemačke vladajuće stranke zamijenivši ih za alternativne mogućnosti na lijevoj i desnoj strani. Odaslat je jasan znak Berlinu da je sve veći broj Njemaca nezadovoljan smjerom u kojem se zemlja kreće.

Njemački analitičari ukazuju i na kršenje tabua o desnom krilu. Već decenijama bavarska stranka slijedi dogmu nekadašnjeg patrona Franc-Jozefa Štrausa i desno od sebe nije dozvoljavala etabliranje drugih konzervativnih snaga. CSU je, u uniji sa CDU kao konzervativna snaga ispunjvao svoju političku funkciju. Decenijama je to funkcionisalo, sve dok ove godine vrh bavarske stranke nije uhvatila panika i ona je počela da kopira AfD. To se nije svidjelo znatnom broju birača u Bavarskoj, smatraju analitičari.

Uspjeh AfD, nije iznenađenje. Ulazak te stranke u petnaesti od ukupno 16 pokrajinskih parlamenata u skladu je sa saveznim trendom. Činjenica da pri tom AfD nije osvojila, kako se pribojavalo, dvadesetak već samo 10,2 posto, sama po sebi dovoljno je loša, ali se ipak ne može protumačiti kao zaokret udesno, ocijenjeno je u analizi njemačke medijske kuće Dojče Vele (DW).

Poslije izbora za Bundestag 2017, demohrišćani i SPD bili su oslabljeni, a desničarska AfD je sa gotovo 13 odsto postala treća najjača stranka i najsnažnija opoziciona stranka. Danas je, međutim, situacija tradicionalnih narodnih stranaka – još teža.

Angela Merkel je na vrhuncu izbjegličke krize izjavila da će s opadanjem broja izbjeglica slabiti i naklonost građana stranci AfD. Prevarila se. Na izborima za Bundestag, AfD je dobila 12,6 odsto. I to još ni izdaleka nije bilo sve.

Ovo je prvi put da je AfD dospjela na drugo mjesto. Stranka se popela za dva odsto u poređenju s posljednjom anketom urađenom 9. septembra i za jedan procenat više od vladajuće SPD.

Konzervativni blok Angele Merkel CDU/CSU, koji rukovodi vladom još od 2005. godine, takođe je pao za jedan odsto i sada je na 28 odsto podrške – što predstavlja njihov najgori rezultat još od 1997. godine od kada se sprovodi anketa. Dojčlandtrend traži od ispitanika da odgovore na pitanje za koga bi glasali kada bi se izbori na nacionalnom nivou održali sljedeće nedelje.

AfD je osnovana 2013. zalažući se protiv eura kao jedinstvene evropske valute. Od tada je evoluirala u desničarsku i antimigrantsku partiju koja je zadobila mnogo kritika na račun svoje retorike.

Kritičari kažu kako desni populisti iz AfD ne nude ništa, ali apsolutno ništa po pitanju rješavanja problema u zemlji. Njihova jedina teza glasi: izbjeglice su krive za sve. Oni ništa ne preduzimaju kada se na njihovim demonstracijama pokazuje „Hitlerov pozdrav”, oni ćute kad se napadaju jevrejski restorani. Druge teme, kao što su stambene ili socijalne, njih jednostavno ne interesuju.

AfD je po kritičarima antidemokratska, ksenofobična, puna predrasuda, stranka bez trunke empatije prema manjinama. Stranka koja pod znak pitanja stavlja državni poredak.

Pa opet, kritičari ukazuju da 82 odsto ispitanika u anketi ne podržava AfD. Pogled u druge evropske zemlje pokazuje da stanje u Njemačkoj i nije tako loše. U Italiji su populisti na vlasti, u Mađarskoj i Poljskoj nacionalisti, a u Vašingtonu bjesni Donald Tramp.

Kritike su usmjerene na podršku AfD ili nedavne demonstracije u istočnom gradu Kemnicu, na kojima je veličan Adolf Hitler i pozivano na otpor državi. No, ocjena je i da je to i znak da ljudi nemaju drugu mogućnost ili mjesto na kojem bi mogli da „istresu” bijes i frustracije. Ne radi se samo o azilantima i problemima oko suživota, radi se o poštovanju, o osjećaju da građani nisu shvaćeni ozbiljno, u vrijeme kada u sve nesigurnijem svijetu rastu strahovi.

Već odavno su sve stranke zanemarile bitne teme.U takvoj situaciji, gdje vlada latentno nezadovoljstvo, uvijek su u istoriji, bez obzira gdje, profitirali oni koji su pojednostavljivali stvari, oni koji su huškali. U poslijeratnoj Njemačkoj, prije svega na zapadu, to je bilo drugačije. Nakon katarze zbog stravičnih zločina nacista, velika većina Njemaca težila je ravnoteži i uzdržanosti. Sada je drugačije. Svuda je uočljiva razdraženost – na ulicama, u gradovima, upozoravaju neki njemački analitičari.

Stvarno iznenađenje izbora je uspjeh Zelenih. S gotovo 18 odsto glasova oni su skoro udvostručili svoj rezultat iz 2013. I na najboljem su putu da postanu nova velika stranka lijevog centra – i na saveznom nivou.

No isto je toliko za uspjeh Zelenih zaslužan pad popularnosti Demohrišćanske unije i SPD. Mnogi su jednostavno zasićeni vladavinom kancelarke Merkel. Socijaldemokrate, koji su zajedno s njom već treći put u koaliciji, izgubili su prema mišljenju mnogih orijentaciju kao stranka „malih ljudi”.

Prije dvije decenije SPD je na parlamentarnim izborima još bio na 40 odsto glasova. Danas se ta stranka u nekim anketama kreće oko 16 odsto i tu dvije brze promjene rukovodstva nisu pomogle.

Pad popularnosti dvije velike stranke i porast popularnosti Zelenih, međutim, ne znače da je ekološka stranka na putu da postane Volkspartei, napominje berlinski politikolog Gero Nojgebauer u razgovoru za DW. Umjesto toga će aktuelni uspjeh Zelene preporučiti kao koalicionog partnera umornih bivših velikih partija, smatra on. „Velikih catch-all stranaka više nema”, tvrdi on. Fragmentacija će, kaže, ostati pravilo.

U SDP, opet vlada drama. Socijaldemokrate su u Bavarskoj pale s dvadeset na manje od deset odsto. Time je njihova kriza još očitija. Kad jedna stranka, koja vlada u Berlinu, doživi takvu eroziju na važnim pokrajinskim izborima, onda to ne može ostati bez posljedica.

Velika tradicionalna partija je u najdubljoj krizi u svojih 150 godina postojanja, ne računajući ratna vremena. SPD nikako ne uspijeva da uzme svoju sudbinu u svoje ruke. Stranačko vođstvo je suočeno s jakim otporom u vlastitim redovima, radi se o onima koji zahtijevaju kraj „velike koalicije”. Trzavice i svađe ne naziru se samo interno u redovima SPD, već i unutar vlade Angele Merkel.

SPD je po treći put mlađi partner pod kancelarkom Merkel i, uprkos promjeni na rukovodećoj poziciji, nije uspio da se stabilizuje. Kuda ide stranka koju su nekada, zbog borbe za radnička prava, nazivali crvenim džinom, pitanje je koje se postavlja u njemačkoj javnosti?

Vajmarska republika

Političke promjene u Njemačkoj tolike su da se sve češće izvlače paralele s Vajmarskom republikom. Tako je za politikologa Herfrida Munklera interni spor u redovima CDU/CSU oko izbjegličke politike „lakomisleno poigravanje političkom stabilnošću” i „koketiranje s propašću”. On kaže da pogled u evropsko inostranstvo pokazuje da je koncept narodne stranke „model koji je odslužio svoje”: „Vremena narodnih stranaka ćemo se još prisjećati s tugom”.

Analitičari podsjećaju da su u nekim evropskim susjednim zemljama stranački sistemi već dugo mnogo fragmentarniji nego njemački sistem, „a i pored toga su u pitanju stabilne demokratije.

Politikolog Volfgang Merkel kao savjetnik SPD smatra da je to za stranku i prednost ako se ona više ne obraća širokim slojevima stanovništva. On smatra da bi SPD trebalo da odustane od pretenzija da bude narodna stranka i da se koncentriše na manju klijentelu.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO ZVECKANJE ORUŽJEM I ENERGENTIMA NA ISTOKU EVROPE: Ukrajina i Evropa na novim iskušenjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sprema li Rusija novi rat?

 

Dok se zima približava evropskom kontinentu,  politička i ekonomska situacija sve više podsjeća na jahače Apokalipse koji nose bolesti, nestašice, skupoću, prijetnje ratom… Druga je godina globalne pandemije Corona virusa sa novom serijom zaključavanja u jednom broju evropskih zemalja usljed porasta broja inficiranih i umrlih. Cijene pšenice na berzama su skočile gotovo duplo u zadnje dvije godine, dok je od ljetos cijena struje u Evropi u konstantom porastu. Od septembra je veleprodajna cijena električne energije skočila za 36 odsto u Njemačkoj, 48 odsto u Francuskoj i nevjerovatnih 260 odsto u Britaniji. Jedan od razloga za nevjerovatne skokove struje je neizvjesnost snadbijevanja Evrope prirodnim gasom. Oko 35 odsto evropskih zaliha dolazi iz Rusije, sa tendencijom porasta udjela kada/ako se pusti u rad kontroverzni Nord Stream 2 gasovod koji ide od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke. Spekulacije da li će Rusija isporučivati tražene količine i po kojoj cijeni (uključujući i političke ustupke Kremlju) direktno utiču na evropske berze. Tako je 6. oktobra cijena električne energije koja se dobija iz prirodnog gasa dostigla rekordnih 155 eura po megavatu, da bi isti dan ekpresno pala za 26 odsto (na 114 eura/MWh) nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio da će Rusija isporučivati veće količine gasa Evropi. U međuvremenu su krajem oktobra i početkom ovog mjeseca cijene opet porasle za 15 odsto nakon prijetnje bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da će zatvoriti tranzit gasa koji ide preko njegove teritorije zbog zapadnih sankcija njegovom režimu. Gomilanje ruskih trupa i tvrdnje o mogućoj novoj ruskoj invaziji na Ukrajinu podstiču strahove da bi dotok gasa i preko Ukrajine mogao isto biti doveden u pitanje.

Najnoviji udar na nestabilno energetsko tržište je nedavno došao iz Njemačke kada je obznanjeno da će početak rada gasovoda Nord Stream 2 morati sačekati makar proljeće iako su radovi na njemu završeni već u septembru. Navodno njemački regulator ne može izdati dozvolu za rad dok se projekat GASPROM-a potpuno ne harmonizira sa njemačkim i EU zakonima dok mnogi iza ove odluke vide pritisak Vašingtona, Londona i Pariza zbog Putinovih vojnih igara oko Ukrajine. Objava o odlaganju dozvole za rad gasovoda je momentalno izazvala skok cijene gasa od novih 17 odsto. Tako će, ukoliko ne bude novih promjena, Kremlj morati nastaviti tranzit gasa kroz sada neprijateljsku Ukrajinu sa kojom je maltene u ratnom stanju još od aneksije Krima i kasnije otvorene invazije na istočni dio Ukrajine 2014. godine. Projekat Nord Stream 2 mnogi kritičari vide kao plan da se Ukrajina kao značajna tranzitna ruta za ruski gas prema Zapadnoj Evropi potpuno zaobiđe i odsječe sa ciljem da se zemlja natjera natrag u rusku sferu uticaja. Zbog toga su firme koje su radile na projektu stavljene pod režim sankcija za vrijeme Trampove administracije a Njemačka trpjela velike kritike i optužbe da se maltene obnavlja zloglasni Ribentrop-Molotov pakt iz 1939. kojim je Istočna Evropa podijeljena u njemačku i sovjetsku interesnu sferu. I Berlin i Moskva odbacuju takve optužbe navodeći da je u pitanju strogo komercijalni projekat koji će osigurati nesmetanu isporuku gasa kroz međunarodne vode Baltičkog mora i da neće zavisiti od političkih dešavanja drugdje. Administracija predsjednika Bajdena je skinula sankcije sa projekta uz određene verbalne garancije njemačke vlade da se gasovod neće koristiti kao oruđe ruskog pritiska na Poljsku i Ukrajinu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PORUKE SAMITA EU – ZAPADNI BALKAN U SLOVENIJI: Decenija skuplja vijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

I nakon slovenačkog samita igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalim problemima imati snage na dugom i neizvjesnom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori

 

Slovenačko predsjedništvo Vijeća Evropske unije ove nedjelje bilo je domaćin sastanka čelnika 27 zemalja EU, Crne Gore, Bosne i Hercegovina, Srbije, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Na Brdu kod Kranja uz ova 33 predstavnika sastanku su prisustvovali Ursula von der Lejen iz Evropske komisije i Šarl Mišel iz Evropskog savjeta. Samit EU – Zapadni Balkan, treći u posljednje tri godine, središnji je događaj drugog slovenačkog predsjedavanja Vijećem EU. Predsjednica EK u susret ovom događaju najavila je da se radi o veoma važnom samitu. „Želimo poslati vrlo jasnu poruku da Zapadni Balkan pripada EU, da ih želimo u EU i da smo jedna evropska porodica. Mi dijelimo istu istoriju i iste vrijednosti, a ja duboko vjerujem da dijelimo i istu sudbinu”, poručila je ona.

Nakon neformalnog sastanka u utorak veče Mišel je naglasio da je EU spremna da mobiliše mnogo novca za podršku reformama u regionu Zapadnog Balkana. „Želimo bliže veze sa ovim zemljama i ovo će biti prilika za otvorenu razmjenu mišljenja kako bismo vidjeli šta bi mogli biti sljedeći koraci u procesu”, poručio je Mišel.

Mnogo je analitičara koji smatraju da EU ima više od jednog kompasa, te da se jednim samitom neće riješiti mnogo. Pozitivne poruke Lejenove, Mišela i premijera Slovenije Janeza Janše koji su se čuli nakon samita daju izvjesnu nadu da smo i mi dio Evrope.

Pozitivne poruke stigle su i sa drugih strana EU. Holandija spada u grupu država koje nijesu oduševljene proširenjem. Ipak, premijer Mark Rute na Brdu je pozvao na što bržu deblokadu pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, koje otežava Bugarska. „Nisam oduševljen što su pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom blokirani. Mislim da bismo ih trebali deblokirati što je prije moguće. Nadamo se da se to može dogoditi nakon izbora u Bugarskoj. U isto vrijeme moramo učiniti sve što možemo da se to dogodi“, rekao je Rute.

Premijer Španije Pedro Sančez se pojavio na sastanku u Sloveniji. Ovo je prvi put da jedan španski političar učestvuje na skupu gdje Kosovo ima ravnopravno učešće. Španija je jedna od država članica (uz Grčku, Rumuniju, Kipar i Slovačku) koje nisu priznale Kosovo.

„Balkan je dio Evrope, a Španija je predana evropskom proširenju i integraciji balkanskih zemalja u EU“, rekao je španski premijer. Na pitanje novinara je li mu neugodno sjedjeti za zajedničkim stolom sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem, Sančez je rekao da je potrebno učestvovati na svim takvim sastancima.

Janša je na zajedničkoj konferenciji nakon Samita izjavio da je ovaj događaj kamen temeljac daljih odnosa unutar Evrope zbog važnosti brojnih procesa koji bi trebalo da stvore jače veze između zemalja i eventualno dovedu do snažnije i proširene EU.

Podrška planovima EU stigla je i sa one strane Atlantika. Američki predsjednik Džo Bajden u razgovoru sa predsjednicom EK izrazio je snažnu podršku za nastavak pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana.

Mediji su objavili sadržaj Deklaracije u vezi sa regionalnom saradnjom.

„Potrebni su dalji, odlučni napori čelnika Zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obavezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na samitu u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njenom evropskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i preduzeća. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.

Partneri na Zapadnom Balkanu u objavljenom dokumentu ponavljaju svoju predanost evropskim vrijednostima i načelima te sprovođenju neophodnih reformi u interesu svog naroda.  To su riječi. Djela su drugo. Potpora EU Zapadnom Balkanu i dalje će biti povezana s opipljivim napretkom u vladavini prava i društveno-ekonomskim reformama.

Danima pred sastanak spekulisalo se o datumu pridruživanja. Nigdje se ne precizira kada bi se moglo desiti da Zapadni Balkan u cjelini ili pojedinačno bude dio EU. Iz Janšinog obraćanja moglo se zaključiti da će proces proširenja biti u fokusu u narednoj deceniji. Iz ove perspektive, put ka EU izgleda kao maraton.

Predsjedavajući predsjedništva BiH Željko Komšić komentarisao je vremenske rokove: „Mislim da mi generalno na Zapadnom Balkanu, nakon svega što smo imali priliku da vidimo u i oko EU, možemo imati jednu vrstu blagog optimizma. Slovenija je insistirala na tome što bi nama pogodavalo da se odredi vremenski rok za integraciju Zapadnog Balkana u EU i trebalo bi da bude 10 godina, međutim to nije usvojeno od drugih partnera“.

Janša je naveo da bi se buduća mapa Evrope mogla riješiti kroz tri procesa. Kako bi se sve uspješno okončalo, oni će morati da teku paralelno. Evropske institucije moraće se adaptirati; otvoreni konflikti moraće se sanirati, naročito Srbija– Kosovo i Sjeverna Makedonija–Bugarska. Treći proces uključuje pristupne pregovore koji se po Janšinom mišljenju moraju odvijati paralelno sa ostala dva.

„Potrebni su odlučni napori za podsticanje pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i za pronalaženje i sprovođenje konačnih, uključivih i obavezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja koja su ukorijenjena u nasljeđima iz prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom i utvrđenim principima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije i preostale slučajeve nestalih osoba i pitanja ratnih zločina“, stoji u Deklaraciji.

U Deklaraciji se navode i mnoge druge dvosmjerne obaveze, među kojima su i smjernice za provođenje Zelene agende za Zapadni Balkan.

Utvrđen je i značajan investicioni paket koji će u sljedećih sedam godina iznositi oko 30 milijardi eura za regiju, a koji se sastoji od 9 milijardi eura bespovratnih sredstava i 20 milijardi eura ulaganja.

Trebalo bi da susreti lidera EU i Zapadnog Balkana postanu tradicija i najvjerovatnije će se organizovati svake godine. Prošlogodišnji samit je održan u video-formatu zbog epidemiološke situacije. Prije toga se samit sa zemljama regiona održao u Sofiji. Bio je to prvi samit nakon 15 godina, kada je u Solunu, 2003. godine prvi put potvrđeno da su vrata EU otvorena za države Zapadnog Balkana.

Nakon samita na Brdu, češko predsjedavanje takođe namjerava da u drugoj polovini 2022. godine organizuje samit sa Zapadnim Balkanom u Pragu.

Ako sumiramo utiske slovenačkog samita, riječi koje su najčešće odzvanjale medijima, saopštenjima i završnom konferencijom bile su milijarde koje je EU već potrošila na Zapadni Balkan. Naravno, i planiranih 30 milijardi koje bi trebale imati ulogu pogonskog goriva na evropskom kursu. Između redova moglo se pročitati da se EU neće tako lako odreći ovolikog ulaganja. Ako milijarde imaju ulogu šargarepe, rastegljivi vremenski okvir koji se proteže do 2030. godine  predstavljaju štap. Naravno, ni 2030. ne mora biti krajnja granica.

I nakon slovenačkog samita, diplomatskih ljubaznosti i pozitivnih poruka iz EU, igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalnim problemima imati snage na dugom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori.

 

Balkanski putevi ka EU

Šest zemalja Zapadnog Balkana nalaze se u različitim fazama pristupa EU, a Crna Gora je otišla najdalje u pregovorima. Naša zemlja podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2008. Razgovori o pristupanju, koji su započeli 2012, nekako napreduju. Otvorena su 33 poglavlja, a tri su privremeno zatvorena. Najveće prepreke i dalje ostaju korupcija, organizovani kriminal, ekonomija… Nestabilna politička situacija dala je našem putu nekoliko skretanja. Neki, čitajući između redova poruka samita, smatraju da bi pravilnim potezima Crna Gora mogla postići puno za relativno kratko vrijeme i biti neka vrsta ohrabrenja za ostatak balkanskog konvoja. Pošto kočničara ovog procesa u Crnoj Gori ne nedostaje, mnogima EU izgleda kao tačka na horizontu.

I Srbija je formalno otvorila pristupne pregovore. Podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2009. Pristupni pregovori započeli su 2014. godine, ali su napetosti između Srbije i Kosova zakočile proces. Drugi problem je to što Srbija uspostavlja bliske veze sa Kinom i Rusijom uprkos upozorenjima sa Zapada o uticaju dvije sile u regiji.

Više izvora potvrdilo je da će se premijer Kosova sastati sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, u prisustvu odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona.

Sjeverna Makedonija podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2004. Iako je ispunila kriterijume za početak pregovora o pristupanju, Bugarska, koja je članica EU, se protivi njenom uključivanju zbog spora oko jezika i nacionalnog identiteta.

Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU 2009. godine, ali uprkos ispunjavanju svih zahtjeva EU, pregovori o članstvu još nisu počeli. Budući da su ponude Albanije i Sjeverne Makedonije povezane i da je za pokretanje pregovora o pridruživanju potrebno jednoglasno odobrenje svih država članica EU, Sofijin je veto prepreka i za Albaniju da krene naprijed. Prijave Albanije i Sjeverne Makedonije za članstvo u EU moraju se nastaviti zajedno, smatra Žozep Borel Visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost.

Bosna i Hercegovina se od 2003. smatra potencijalnim kandidatom za članstvo u EU za koje se prijavila 2016. godine. Prije samog samita stigle su poruke podrške BiH. Dan uoči Samita usvojena je Deklaracija Evropske narodne partije (EPP) u kojoj je naglašeno da se suverenitet i integritet svake zemlje Zapadnog Balkana moraju u potpunosti poštovati. Ovakav zaključak je naročito važan za BiH oko koje i u kojoj duhovi prošlosti ne miruju.

Biće zanimljivo vidjeti i šta će se u skorijoj budućnosti desiti sa platformom Otvoreni Balkan koju su pokrenuli Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Nakon samita brojni regionalni mediji zakjučili su da je ovaj plan doživio krah.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AVGANISTAN U CENTRU PAŽNJE: Kabulske enigme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere. Kakve? Niko ne zna

 

Opasnim požarima i ponovnom skoku broja zaraženih od COVID-19 primat u svjetskim medijima uzela su dešavanja u Avganistanu. Iz sata u sat stižu nove informacije iz zemlje u kojoj je Vlada podržavana od SAD-a i njihovih saveznika nestala u rekordnom roku.

Brojni politički analitičari smatraju da vlada Ašrafa Ganija nije razmontirana u par dana avgusta, već da je to proces koji je počeo još na pregovorima u katarskoj Dohi prošle godine kada je administracija Donalda Trampa preko svog predstavnika potpisala mirovni sporazum sa talibanima.

Sporazum koji je trebao da obezbijedi mir u toj zemlji predviđao je oslobađanje 5.000 talibana iz vladinih zatvora. Sa suprotne strane je obećano da talibani neće dozvoliti ekstremistima da koriste tlo Avganistana za planiranje napada protiv SAD i njihovih saveznika.

Povlačenje američkih trupa nakon dolaska Džo Bajdena na vlast donijelo je komešanja na avganistanskoj političkoj sceni koja, su imala samo jedan ishod. Onaj koji je viđen u nedjelji za nama.

Sada već bivši predsjednik Gani pobjegao je iz zemlje usred nadiranja talibana, a njegova administracija se raspala kao kula od karata. Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Prenatrpani avioni, panika, slavlje talibana… Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere.

Neobično je bilo gledati prvu zvaničnu pres konferenciju koju su ove nedjelje održale talibanske vođe. Na njoj su zagrantovali siguran prolaz onima koji žele napustiti Avganistan. „Islamski emirat neće se nikome osvetiti, nemamo zamjerki nikome. Oprostili smo svima onima koji su se borili protiv nas”, rekao je na prvoj pres konferenciji glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid. Novinarima pozvanim u medijski centar, koji je koristila bivša uprava, obznanjeno je da niko neće otići pred vrata onih koji su pomagali prethodnu vladu. Postoje i izvještaji koji govore upravo o sličnim scenarijima. Na istoj konferenciji moglo se čuti i nezgrapno obećanje da će se poštovati prava žena i da će privatnim medijima biti dopušteno da „ostanu nezavisni” ako „ne rade protiv nacionalnih vrijednosti”.

Bivši predsjednik nije siguran u ovakav razvoj događaja, pa je u posljednjoj poruci prije odlaska rekao da vjeruje da će nebrojeni patrioti postati mučenici i da će Kabul bio uništen. „Talibani su pobijedili i sada su odgovorni za čast, imovinu i samoočuvanje njihovih sunarodnika”, rekao je Gani.

Mediji navode različite brojke onih koji su poput Ganija podigli sidra i otišli u neizvjesnost svjetskih bespuća.

Oko 20.000 Avganistanaca biće dočekano u Velikoj Britaniji u narednim godinama otkrio je Boris Džonson i obećao da će do 5.000 stanovnika te zemlje već ove godine pronaći utočište u Britaniji. „Dugujemo zahvalnost svima onima koji su s nama radili na poboljšanju Avganistana u posljednjih 20 godina“, rekao je Džonson.

Humanitarni radnici regiona osvrnuli su se na situaciju i primijetili da će balkanska ruta i u budućnosti biti staza kojom će se kretati veliki broj izbjeglih iz ove azijske zemlje.

Internacionalni komitet za spašavanje (IRC), koji je aktivan u Avganistanu od osamdesetih godina prošlog vijeka, zabilježio je da u zemlji od 38.9 miliona stanovnika, preko 18 miliona treba humanitarnu pomoć. Po njihovom Indeksu ljudskog razvoja ova zemlja zauzima 169 od 189 mjesta. Prošle je godine predsjednik Gani rekao da 90 posto stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno.

UN-ova kancelarija za koordinaciju ljudskih poslova (OCHA) izvijestila je da je  ove godine gotovo 390.000 ljudi raseljeno zbog sukoba širom Avganistana. Zabilježen je veliki porast od maja. Mediji ovo povezuju sa akcijama povlačenja američke vojske iz ove zemlje koje su pokrenute tog mjeseca.

Vijeće UN-a za ljudska prava održaće posebnu sjednicu o situaciji u Avganistanu sljedeće nedjelje, a Ženevski forum sazvaće se 24. avgusta.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki rekla je novinarima kako je uprava trenutno usredsređena na proces evakuacije hiljada Amerikanaca i avganistanskih saveznika iz Kabula, prenio je AFP.

Veliki je broj stranih državljana, mahom vezanih za diplomatska predstavništva, koji čekaju na evakuaciju.

SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Indija i druge zemlje pokrenule su spasilačke misije za svoje građane, ali i avganistanske državljane koji pokušavaju pobjeći iz zemlje.

„Duboko sam tužan zbog činjenica sa kojima se sada suočavamo, ali ne žalim zbog svoje odluke da okončam američko ratovanje u Avganistanu“, naveo je američki predsjednik Džo Bajden. Po njemu brzi kraj avganistanske vlade pokazao je opravdanost njegove odluke da se okonča učešće američkih trupa u akcijama u toj zemlji. „Amerikanci ne mogu i ne treba da umiru i da se bore u ratu u kojem Avganistanci nisu spremni da se bore sami za sebe“, kazao je.

I Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, okrivio je brzi kolaps avganistanskih oružanih snaga neuspjehom vođstva u zemlji. Na njegove izjave može se nadovezati Bajdenova konstatacija: „Avganistanska vojska imala je 300.000 ljudi – više nego mnoge članice NATO – dali smo im svo oružje koje smo mogli, pružali smo im podršku iz vazduha, isplaćivali njihove zarade. Dali smo im svaku šansu, ali nismo im mogli dati volju za borbu“.

„Ovo je užasno vrijeme za našu zemlju. Mislim da svih ovih godina naša zemlja nije bila toliko ponižena”, rekao je bivši predsjednik Donald Tramp u emisiji Fox News. „Ne znam kako to nazvati – vojni  ili psihološki poraz.“

Rejting odobrenja predsjednika Bajdena pao je i dosegao najniži nivo do sada nakon što se avganistanska vlada koju podržava SAD srušila, navodi Reuters. Nacionalno ispitivanje javnog mnijenja, urađeno u ponedjeljak, pokazalo je da je 46% odraslih Amerikanaca odobrilo Bajdenov učinak na dužnosti, što je najniže zabilježeno u nedjeljnim ispitivanjima koja su započela kada je stupio na dužnost u januaru.

Naravno, ovo nije učinak samo jedne administracije. Od 2001. godine, za vrijeme četiri američka predsjednika, među kojima je i Tramp, SAD su potrošile 2,26 milijarde dolara u Avganistanu, izračunato je u sklopu projekta Costs of War na Univerzitetu Brown. Mnogi se slažu da je jedno od najvećih američkih „ulaganja“ rezultiralo ponižavajućim krajem najdužeg američkog rata.

Mediji prenose da je više od 144 milijarde dolara ušlo u Avganistan sa ciljem obnove, sa naznakom da je veći dio tog novca otišao u ruke privatnih izvođača i nevladinih organizacija. Njujork Tajms je još prije nekolike godine izvijestio da SAD ratuju na kredit, te da će oko 600 milijardi dolara biti potrošeno na kamate zajmodavcima do 2023. godine.

„Povlačenje iz Avganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048“, piše Nju Jorker.

U obuku i opremanje avganistanske vojske koja je trebala čvrstom rukom da drži zemlju pod kontrolom, uloženo je preko 80 milijardi dolara. I to je jedan od većih razloga što je svijet ostao začuđen brzinom kojom su državne snage položile oružje i prepustile zemlju Talibanima.

O ovakvim scenarijima je ipak bilo govora i u krugovima Stejt dipartmenta. Izvještaj SIGAR-a (tijela vlade SAD-a za nadgledanje rekonstrukcije Avganistana) iz 2017. o naporima SAD-a za obuku avganistanskih sigurnosnih snaga pokazalo je da su „politički ograničeni“ rokovi Vašingtona „dosljedno potcjenjivali otpornost avganistanske pobune“, dok su precjenjivali sposobnosti snaga avganistanske vlade. U njihovom izvještaju uočen je niz logističkih i tehničkih grešaka u protekle dvije decenije.

Posle debakla u Avganistanu raste pritisak i na njemačku vladu. Kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Hajko Mas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

„Gorak, dramatičan i strašan je razvoj događaja, posebno za ljude u Avganistanu“, naglasila je njemačka kancelarka. Mas se osvrnuo na talibansko munjevito osvajanje vlasti: „Nema šta da se uljepšava. Svi mi, njemačka vlada, tajne službe, međunarodna zajednica, svi smo pogrešno procijenili situaciju“.

NATO je u utorak upozorio da je zadržao vojnu moć za akcije iz daljine ukoliko talibani ugoste terorističke skupine. Stoltenberg je upozorio: „Oni koji sada preuzimaju vlast imaju odgovornost da osiguraju da se međunarodni teroristi ne vrate. Imamo mogućnosti udara terorističkih grupa iz daljine ako vidimo da se one ponovo pokušavaju uspostaviti i ako budu organizovali napade na saveznike u NATO-u i njihove zemlje”.

Od zemlje do zemlje, odmjerava se snaga novih struktura u Kabulu.

Ruski ambasador u Avganistanu Dmitrij Žirnov rekao je da je imao „konstruktivan” i „pozitivan” sastanak s visokim predstavnicima talibana u Kabulu koji je „bio posvećen isključivo sigurnosti ambasade“. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov rekao je da njegova zemlja podržava pokretanje nacionalnog dijaloga u Avganistanu sa učešćem svih političkih, etničkih i vjerskih snaga.

Turska optimistično gleda na poruke talibanskih predstavnika, a Kina je objavila da poštuje odluke avganistanskog naroda.

Dobar poznavalac prilika u Avganistanu Vinfrid Nahtvaj misli da talibane treba posmatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, prenosi DW. „Onda bi moglo da se odluči: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama avganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće da sprovedu svoju ideologiju“, zaključuje on.

Na prvom obraćanju novinarima, talibanski glasnogovornik je pričao i o emancipaciji Avganistana, te da će ovo biti drugačija era od one koju ljudi pamte s kraja prošlog vijeka. Londonski Gardijan pisao je o razlikama između ove zemlje danas i u vrijeme posljednje talibanske vlade. Kao slikovite primjere navodi: posljednjih 20 godina stopa smrtnosti dojenčadi pala je za pola. Gotovo nijedna djevojka nije išla u školu pod prvim talibanskim režimom, sada je pohađa svaka treća. Prije 15 godina manje od jedan od četiri stanovnika imao je pristup električnoj energiji. Sada ga imaju gotovo svi. To su neki od dometa koje je teško izbrisati, a za talibane bi vjerovatno bilo pogrešno i da pokušaju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo