Povežite se sa nama

FOKUS

Maratonci trče posljednji krug

Objavljeno prije

15 godina

na

sveto-filip

Šef je najavio odlazak sa premijerskog mjesta, ali su promjene moguće i na kormilu partije – metuzalema SKCG/DPS koji je od 1945. neprekidno na vlasti, bilo kao avangarda komunističke revolucije ili aktuelne kapitalističke kontrarevolucije. Zasad postoji jedna činjenica i brojne hipoteze: Milo Đukanović je oročio povlačenje iz Vlade „prije kraja mandata”, ne precizirajući kada bi se to moglo desiti (mandat mu ističe juna 2013. godine). Na takvu najavu u medijima su nakalemljene priče (sa spiskovima kandidata) kako bi Vlada i/ili DPS mogli dobiti novog šefa ili šefove. Sada se govori o povlačenju Đukanovića i „iz javnog života”, što upućuje na razmišljanje kako se na narednom kongresu DPS-a (krajnji rok za održavanje maj 2011. godine) možda neće kandidovati za šefa partije kao na posljednjem partijskom kongresu 2007. godine. Ipak, o demisiji sa čelne funkcije u DPS-u, na kojoj se neprekidno nalazi od 1998, sve do danas nije bilo uvjerljivih naznaka.

Ove godine (u avgustu) ističe petogodišnji mandat sa opcijom reizbora šefu ANB-a, Dušku Markoviću, najlojalnijem Đukanovićevom saradniku. Malo je vjerovatan rasplet da Đukanović ode sa javnih dužnosti a da Marković ne ostane makar izvjesno vrijeme na čelu tajne službe.

ČINJENICE I SPEKULACIJE: Jesenas je Dan objavio izvještaj Stejt departmenta o sastanku Đukanovića i zamjenika američkog državnog sekretara Džejmsa Stajnberga , u kojem je, tvrdi se, crnogorski premijer saopštio da ima namjeru najkasnije u roku od godinu dana da demisionira „kada bude siguran da je Crna Gora prebrodila ekonomsku krizu i da je na sigurnom putu ka integracijama u NATO i Evropsku uniju”.
Ambasada SAD u Podgorici je reagovala demantijem: „takav izvještaj ne postoji” i
„citati u članku Dana ne odražavaju sadržaj sastanka”.
Britanskom Rojtersu Đukanović je početkom decembra 2009. rekao da se nada da će Crna Gora okončati pregovore sa EU za tri godine, ali da on ne namjerava toliko dugo ostati na premijerskoj funkciji, jer „smatra da nije neophodno da ispuni cio premijerski mandat”.
U jesen 2006, tek po novoj pobjedi DPS-a na izborima, Đukanović je obznanio kako će Željko Šturanović a ne on formirati kabinet. Tada je naveo tri grupe razloga za svoje i povlačenje Svetozara Marovića sa „visokih državnih funkcija”: snaženje institucija,
zatim otvaranje prostora za afirmaciju novih ličnosti iz DPS, i, konačno, da njih dvojica, „poslije dugo vremena”, lične prioritete stave ispred državnih.
Sva tri Đukanovićeva razloga za demisiju još su aktuelna, ali se Željko Šturanović zbog poznatih zdravstvenih razloga više ne pominje kao „mjera kompromisa”.
Bitna distinkcija je što su sada pojačane spekulacije kako odluka Đukanovića o statusu u „javnom životu” nije samo stvar njegovog raspoloženja, već potez iznuđen pod međunarodnim pritiskom – o čemu u javnosti još nema pouzdanog nagovještaja.

ISTORIJA DEMISIJA: Međutim, povijest DPS-a sadrži primjere turbulencija koje naknadno postaju vidljive za javnost.
Milo Đukanović nije 2006. napuštio premijersko mjesto prvi put (1998-2002. je bio predsjednik Crne Gore). Krajem 1996. pismeno je Đukanović dao ostavku tadašnjem predsjedniku Momiru Bulatoviću na mandat da sastavi Vladu poslije trijumfa DPS-a na parlamentarnim izborima 1996. godine.
Ako je vjerovati Bulatoviću, koji je o tome ostavio zapis u memoarima Pravila ćutanja, krajem 1996. bio je sporan kandidat za ministra policije a „sve se to odvijalo daleko od očiju javnosti”.
Nakon što je prijedlog njegovog kandidata (Vukašin Maraš) odbijen, Đukanović je uputio Bulatoviću pismo sa ostavkom. „Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sjutra…. Sjutradan ‘pisma nije bilo’ (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji). Nastavili smo teško usaglašavanje o Vladi”, napisao je Bulatović.
Kao rješenje za ministra policije, po volji i Bulatovića, tada je bio Filip Vujanović, koji sve do danas – uprkos utisku indiferentnosti koji ostavlja u javnosti – igra jednu od ključnih uloga u kombinatorici oko eventualnog izbora Đukanovićevog nasljednika.
Kao što je 2006. u „paketu” sa Marovićem napuštio državnu funkciju, Đukanović je 2008. najavio kambek na mjesto premijera, ali ovog puta u „paketu” sa Filipom Vujanovićem kao kandidatom za predsjednika države.
Glavni odbor DPS-a je na istoj jednici 6. februara 2008. „jednoglasno” predložio Đukanovića za premijera i „jednoglasno” prihvatio prijedlog Predsjedništva DPS-a da predsjednički kandidat bude Vujanović.

FILIPIKE: Kanditaturi je prethodilo Vujanovićevo spinovnje izjavama kroz medije kako, ukoliko Đukanović nema takvu ambiciju, on liše njega ne vidi nekog drugog pretendenta ispred DPS-a za šefa države!
Sličan scenario, u kojem bi se Vujanović pojavio kao prijestolonasljednik DPS-a, veoma je izražen ukoliko u skorije vrijeme zaista dođe do demisije Đukanovića sa mjesta šefa partije.
Daleko od očiju javnosti, Vujanović je unutar DPS-a izgradio snažnu mrežu svojih partijskih konfidenata. Kao potpredsjednik DPS-a Vujanović je, tokom izbornih kampanja, zadužen za Podgoricu, glavni grad gdje se u krajnjoj instanci i odlučuje o svemu.
Unutarpartijska opstrukcija, na koju se Vujanović 2003. indirektno požalio nakon što je zbog nedovoljne izlaznosti propao pokušaj da u prvom ciklusu bude izabran za šefa države, nije se ponovila u aprilu 2008. kada je – jedini u čitavom regionu – ostvario pobjedu još u prvom krugu predsjedničkih izbora.
Posljednji test odnosa snaga u vrhu DPS-a bila je odluka o uspostavljanju diplomatskih odnosa sa Kosovom. Nezavisno od poteza Vlade i izjava premijera Đukanovića, potpredsjednika Marovića i šefa diplomatije Milana Roćena, Vujanović – njihov partijski drug iz Predsjedništva DPS-a – poručio je oštrom „filipikom” kako „samo on”, na osnovu
ustavnih ovlašćenja, potpisuje imenovanje crnogorskog ambasadora u Prištini.
To znači da će svi – ne samo Roćen, master zakulisnih kombinacija – morati da računaju kakvo će mišljenje o eventualnom Đukanovićevom nasljedniku u premijerskoj fotelji imati Filip Vujanović. Ne samo iz razloga što je Vujanović član Predsjedništva DPS-a, već i zbog toga što kao predsjednik države (sa mandatom do 2013. godine) ima ustavne ingerencije da nekom povjeri ili ne povjeri mandat.
Nije zabilježena Vujanovićeva izjava, nalik izjavama drugih DPS čelnika, da „ne vidi razloge” za Đukanovićevu demisiju iz javnog života. I ćutnja je „filipika”.

Marović: Filip neka pobjeđuje!

Nakon što je Momir Bulatović 1997. otpao iz čuvenog DPS trijumvirata (na latinskom „vladavina tri čovjeka”) , vremenom se Filip Vujanović kvalifikovao u depeesovsko „sveto trojstvo”. Bio je u Vladi Crne Gore tokom 1990-ih: ministar pravde, pa policije, od 1998. premijer, zatim zakratko i šef parlamenta. Prošao je sve testove lojalnosti Milu Đukanoviću. Uz to je predsjednik države i po analognoj je hijerarhiji – u slučaju Đukanovićeve demisije sa vrha partije – njegov nasljednik na čelu DPS-a. S tim u vezi vrijedi citirati Vujanovićevo razmišljanje iz novembra 2007. o tome ko bi ispred DPS-a trebalo da bude predsjednički kandidat: Tada je objelodanio „pravilo da vladajuću stranku na predsjedničkim izborima predstavlja njen lider” i da je “prirodno, ukoliko kandidat DPS-a ne bude Đukanović, da se mandat da aktuelnom predsjedniku Republike (odnosno njemu – prim.a.)”. Pa je, ultimativnim tonom, zatražio izjašnjenje u partiji: „Mislim da DPS treba jasno da kaže da li je aktuelni predsjednik obavljao dužnost sa učincima koji su bili očekivani kada je predložen za tu funkciju”. Đukanović je ispred DPS-a bio šef Vujanovićevog izbornog štaba za predsjedničke izbore 2008, dok je Svetozar Marović, na promociji u Budvi 27. februara 2008, o Vujanoviću kazao: „Mogu da pričaju i o meni i o Milu, jer mi smo, po pravilu, uvijek sumnjivi. Za Filipa nema toga ko ne kaže da je pošten čovjek. Napadajte mene i Mila – Filip neka pobjeđuje”.

 

Lukšić i DPS oldtajmeri

Svi upućeni posmatrači saglasni su kako Igor Lukšić takođe ima šanse da u Vladi ili partiji naslijedi Mila Đukanovića. Napredovao je 2001-2007. od portparola, šefa poslaničke grupe, do člana Predsjedništva DPS-a.  U Vladi je kao ministar finansija od 2004. a od kraja 2008. i jedan od njenih potpredsjednika. Bio je predviđen za premijera poslije izbora 2006, ali se vjeruje da je prepreka bila nepostojanje konsenzusa u vrhu DPS-a, gdje nije imao podršku nekih čelnika zbog nedovoljnog „partijskog staža”.  Jedan od Lukšićevih oponenata bio je i Miomir Mugoša, DPS oldtajmer (na sajtu gradonačelnika se, kao bitna stavka, navodi da je Mugoša „član DPS od osnivanja”). Sada blizak Filipu Vujanoviću i njegovom „DPS podgoričkom klanu”, Mugoša je prije par neđelja svečano izjavio: „Igor Lukšić, zaslužuje poštovanje, jer je sve poslove dosad obavljao uspješno”. U medijskoj zajednici postoji saglasnost da Lukšić nije u najboljim odnosima sa Svetozarom Marovićem, potpredsjedničkim kolegom u Vladi. Lukšić je student i postdiplomac dr Veselina Vukotića, što nije samo obična biografska činjenica (i premijer Đukanović je Vukotićev student).

Repriza kao prognoza

Koliko pridavati važnosti ritualnim demantijima šefova DPS-a o rokadama i sukobima u vrhu partije?  „Milo je istinski postao simbol jednog evropskog uspjeha moderne Crne Gore i ja želim, kao njegov prijatelj, da on ostane da radi svoj posao. Najbolji ne treba da idu”, kazao je Svetozar Marović 27. avgusta 2006. godine.  Nedavno je Marović rekao da „ne vidim nijedan razlog za povlačenje premijera Mila Đukanovića sa te funkcije”. Da li je repriziranje izjave zapravo prognoza? Nakon što je ovaj dipl.pravnik i filozof-amater propao u kombinaciji sa Miraksom – navodno i u nekim kreditnim kombinacijama sa Prvom bankom – ostanak u politici se za Marovića nameće kao jedina izgledna opcija.  U svakom slučaju, Marović je poručio da on nema namjeru da se povlači iz javnog života, niti ima ambiciju da bude premijer ili šef DPS-a, ali da će „sam odlučiti” na koji će način ubuduće učestvovati u „javnom životu”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

20 sati

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

 

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

1 sedmica

na

1 Novembra, 2024

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

2 sedmice

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo