Povežite se sa nama

FOKUS

Kokain na duvanskom putu

Objavljeno prije

na

Istraga protiv Darka Šarića (40) mogla bi da potrese ne samo crnogorsko podzemlje, već i nadzemlje – vrhove politike i biznisa. Po svemu sudeći, ovaj je Pljevljak posjedovao ogroman keš, zarađen u industriji šverca droge, koji je upumpavan u krizom posrnuli finansijski i privredni sistem Crne Gore. Nacionalni biro Interpola u Beograda raspisao je crvenu potjernicu Šarićem i njegovim sugrađaninom Goranom Sokovićem (39) zbog sumnje da su organizovali šverc 2,1 tona kokaina, zaplijenjenog oktobra prošle godine u akciji Balkanski ratnik, iz Latinske Amerike u Evropu. Prema pisanju medija, pošiljka kokaina je trebalo da dođe do Luke Bar, odakle bi bila distribuirana širom Evrope. Srpsko tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala, podsjetimo, proširilo je istragu u slučaju Balkanski ratnik protiv Šarića i Sokovića zbog sumnje da su sa Željkom Vujanovićem, bratom od ujaka Darkovim, organizovali kriminalnu grupu koja je švercovala kokain iz Južne Amerike u Evropu. Vujanović je uhapšen jesenas, ali je pred istražnim sudijom rekao da neće odgovarati na pitanja. Istragom je u ovom slučaju sada obuhvaćeno dvadesetak osoba, među njima i one porijeklom iz Crne Gore, od kojih su devetorica u pritvoru u Srbiji.

,,USPEO SAM U ŽIVOTU”: Malo je vjerovatno da sada ima poznatijeg Pljevljaka od Darka Šarića. Iako je u Pljevljima godinama držao noćni klub Municipijum S, te bio gazda prvoligaša FK Rudara, Šarić je još nedokazanu reputaciju krupnog kriminalca izgradio u Srbiji, gdje se od 2006. pominje kao pripadnik misterioznog klana Amerika. Navodno je klan Amerika odgovoran za desetine gangsterskih ubistava u Beogradu i nadživio je smrt svog legendarnog osnivača, Danilovgrađanina Vojislava Voja Amerikanaca Raičevića (nestao bez traga 1997. u Beogradu). Novi vođa ili jedan od vođa Amerike je postao Mileta Miljanić, uhapšen 2004. u Švajcarskoj, zatim izručen Grčkoj gdje je osuđen zbog šverca 114 kilograma kokaina. U međuvremenu, Šarić je – iskoristivši kontakte u podzemlju do kojih je došao kao Miljanićev saradnik – navodno preuzeo posao i postao najjači trgovac drogom. Miljanić je prošle godine pušten na slobodu.
,,Očigledno je da je Miljanić po povratku u Srbiju, obnovio veze sa Šarićem. Imaju iste kontakte u Americi, sa narko-klanovima, na teren šalju iste provjerene osobe”, tvrdi Blic, pozivajući se na izvor iz istrage.
Ipak, nema vijesti o tome kako je Darko Šarić ranije bio osumnjičen za neko djelo organizovanog kriminala u Srbiji. Kao vlasnik ugostiteljskih objekata, povremeno je bio zvijezda nadahnutih članaka u srpskim tabloidima o životu uspješnih džet-setera kojima pjevaju i igraju poznati folkeri.
Tabloid Kurir je 24. juna 2008, povodom slavlja ,,biznismena Darka Šarića”, objavio kako je on “preksinoć u svom klubu H2O napravio nezaboravnu žurku za prijatelje; među prvima stigli su Džej Ramadanovski, Goga Sekulić i Danijela Vranić”. U nastavku žurke ,,Džej se brže-bolje latio mikrofona i zapjevao Uspeo sam u životu, a ubrzo su mu se pridružile i ostale kolege. Nikola Rokvić i Boban Piroman zapalili su ženski dio gostiju, dok su Goga, Danijela i Romana zagrijale mnoštvo znanih i neznanih”, pa se, izvjestio je Kurir, ,,uz izobilje ića i pića slavilo do zore”.

SRPSKA ISTRAGA: Izgleda kako su to za Darka Šarića sada samo ,,dobra, stara vremena”, jer je, istovremeno sa raspisivanjem Interpolove potjernice, u Srbiji nastavljena višemjesečna finansijska istraga u vezi niza njegovih vila, stanova, lokala i firmi. Predmet interesovanja su i njegovi bankarski računi u inostranstvu. Zasad je utvrđeno da Šarić posjeduje imovinu na 17 lokacija u Novom Sadu i Beogradu, kao i nekoliko računa u švajcarskim bankama. Vrijednost njegove imovine procjenjuje se na nekoliko desetina miliona eura.
List Politika tvrdi da Šarić ima tri pasoša: švajcarski, hrvatski (sumnja se da je ta putna isprava porijeklom iz konzulata Hrvatske u Mostaru, odakle je prije 11 godina ukradeno 930 putovnica) i plavi pasoš SRJ.
Državljanstvo Srbije Šarić je dobio 30. maja 2005, dok je novu, biometrijsku srpsku ličnu kartu podigao 26. januara 2009. na Novom Beogradu.
Šarić je posljednji put viđen u Pljevljima sredinom januara i od tada mu se gubi trag.
Duško Šarić, mlađi brat osumnjičenog Darka, nalazi se u rodnim Pljevljima. Iako se od početka istrage sumnjalo da je i on učestvovao u organizaciji šverca kokaina, dokazi za optužnicu nijesu pronađeni.
O poslovima Darka Šarića nije se mnogo znalo u Crnoj Gori. U žižu interesovanja dospio je nakon što je uhvaćen veliki tovar kokaina zbog koga ga sada gone. Srpski mediji pisali su i o njegovim navodnim sukobima sa bratom crnogorskog premijera.
Sukobili su se, po toj verziji, u finansijskoj kombinaciji zbog prevlasti nad Rudnikom uglja u Pljevljima, čiji su akcionari Šarić ali i firme koje kontroliše Aco Đukanović. Srpska policija, piše Blic, navodno je došla do informacija o oružanom sukobu između Darka Šarića i Aca Đukanovića. Tvrdi se da je Šarić odbio da vrati milionski kredit podignut u Đukanovićevoj Prvoj banci, ,,ali je sukob izglađen intervencijom najuticajnijeg bosa crnogorske mafije”.

TVRDNJE O UBISTVIMA: Srpski tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala Miljko Radisavljević kaže da je Šarić, za sada, samo osumnjičen za šverc narkotika, te da se u dosadašnjoj istrazi nije došlo do dokaza, koji ga dovode u vezu sa nekoliko nerasvijetljenih ubistava.
Međutim, srpski listovi utrkuju se u objavljivanju tvrdnji kojima se Šarić povezuje sa gangsterskim ubistvima, bez tragova i očevidaca. Posljednji takav zločin, piše Blic, navodno se odgrao oktobra prošle godine u Kotoru – ubistvo Nikšićanina Dejana Đukovića (33), vlasnika kotorskog Red taksija.
Još jedno ubistvo srpska štampa dovodi u vezu sa Šarićevim klanom: radi se o smaknuću Danilovgrađanina Branislava Brana Šaranovića (66), suvlasnika beogradskog kazina Slavija, koji je početkom oktobra u Beogradu, na Dedinju, izrešetan sa 17 hitaca iz heklera. Njegova likvidacija uslijedila je nakon nestanka Slobodana Radonjića (30), sina biznismena Danila Radonjića iz Bara koji je bio Šaranovićev poslovni partner.
Mlađi Radonjić nestao je u julu 2009. U isto vrijeme kada je u Beogradu nestao Radonjić, misteriozno se izgubio trag i izvjesnom Kneževiću, njegovom drugu, pomorcu iz Bara. Nekoliko dana kasnije u Barseloni su nađeni ostaci zapaljenog džipa sa ugljenisanim lešom. Utvrđeno je da je taj automobil kupljen u jednoj auto-kući u Podgorici i da je bio registrovan na ime nestalog Kneževića.
Šarićev je klan, tvrdi srpska štampa, navodno umiješan i u ubistvo Tripa Penovića (42) iz Pule, likvidiranog na Maksimiru u Zagrebu. Uloga Penovića bila je da regrutuje pomorce za šverc kokaina. Za njegovo ubistvo bio je osumnjičen Anastazije Martinić, hrvatski državljanin. Martinić je inače vlasnik broda na kome je prošlog oktobra zaplijenjeno 2,1 tone kokaina. Poslije zaplijene ove droge u Južnoj Americi, Martinić je uhapšen i nalazi se u urugvajskom zatvoru. Penović je imao dosije u hrvatskoj policiji i od ranije je bio poznat ne samo po iznudama, već i po odličnoj konekciji sa narko-klanovima Crne Gore.

KOTORSKA VEZA: Kotor se, preko nekih od moreplovaca iz ovog grada, pojavljuje kao važan punkt krijumčarenja kokaina. U Kotoru se „regrutuju” pomorci koji preuzimaju i dostavljaju drogu, na svakoj turi bogato zarađuju. Kokain zatim stiže do luka u Italiji, Grčkoj, Holandiji, Belgiji – odakle su ga preuzimali i ljudi Darka Šarića, pa dalje doturali osobama zaduženim za rasturanje droge na uličnom tržištu.
Šarić je navodno imao direktne kontakte sa vrhom kolumbijskog kartela i to preko ,,oficira za vezu” Rodoljuba Radulovića (61), rodom iz Kotora, koji se odavno odselio u SAD. U srpskoj policiji Radulović prolazi kroz evidencije, jer je poznat kao osoba kojoj su nekoliko puta oduzimani luksuzni automobili, za koje je utvrđeno da su kradeni u inostranstvu.
,,Radulović je veoma moćna osoba, sa kontaktima u vrhu srpsko-crnogorskog podzemlja, ali i političarima ovih država. U momentu akcije zapljene kokaina u Južnoj Americi on je telefonom pozvao nekoliko uticajnih prijatelja, pokušavajući da sazna što se dešava”, kazao je neimenovani sagovornik Blica.
Radulović je u međuvremenu demantovao da je član podzemlja, ali je priznao da poznaje Darka Šarića, koga je ,,samo savjetovao oko ulaganja u građevini i poljoprivredi”! Zatim je Radulović kazao kako ,,u Srbiji poznajem puno tih, kako ih vi zovete, kontroverznih biznismena” i ,,dvojicu-trojicu” tamošnjih političara.
,,Upoznao sam 1980-ih Mila Đukanovića, ali se sa njim nikada poslije nijesam vidio”, rekao je Radulović.

KOKAINSKI NETVORK: Nakon konekcija preko ,,kotorske veze”, navodno su registrovana “česta putovanja” Darka Šarića u Južnu Ameriku. Posljednjih nekoliko godina, tvrdi se, Šarić je izgradio kompleksan netvork: od ugovaranja kupovine kokaina, plaćanja, transporta (koji je obavljan prekookeanskim brodovima) do dilerske mreže.
Šarić je, tvrdi se, u direktnoj komunikaciji sa baronima kolumbijskog narko-kartela ugovarao kupovinu kokaina. ,,Narkotike je kupovao isključivo na tone a plaćao je kešom”, piše Blic.
Izgleda da je Šarić – sve do spektakularne zaplijene 2,1 tone kokaina jesenas – malo što prepuštao slučaju. Pedantno je vodio računa kako za sobom ne bi ostavljao tragove koji bi, kao dokazi, mogli da budu korišćeni protiv njega. Imao je, piše srpska štampa, osobe zadužene za kupovinu mobilnih telefona i kartica, koje su mijenjane svakog dana, zatim osobe zadužene da novac iz ulične prodaje konvertuju u mjenjačnicama u veće apoene.
Šarićevi narko-kuriri u Beogradu trgovali su tako da se nikada ne upoznaju – što je model latinoameričkih dilera. Izvori iz srpske istrage tvrde da su, po unaprijed dogovorenom scenariju, ulice oko beogradske hale Arena narko-kuriri blokirali na pet minuta kao da prolazi neki državni zvaničnik. Osoba iz jednog automobila bi spuštila paket sa drogom u kontejner, da bi poslije dva minuta druga osoba preuzela isti paket.

VEZE SA STANKOM SUBOTIĆEM: Darka Šarića su argentinska policija i američka Agencija za borbu protiv narkotika (DEA) krajem 2009. u svom izvještaju dovele u vezu sa Stankom Canom Žapcem Subotićem, svojevremeno ,,bosom balkanske duvanske mafije”.
Sada srpska policija provjerava da li je Šarić, otkad se vodi tajna istraga protiv njega, putovao iz Podgorice u Švajcarsku, gdje boravi ili je boravio Subotić.
Tablioid Press piše da su srpski investigatori zaplijenili papire koji Šarića direktno povezuju za Subotićem.
Od 2007. je Srbija raspisala potjernicu za Subotićem koji je optužen da je oštetio njen budžet sa više desetina miliona eura. Poput Šarića, Subotić je takođe na crvenoj potjernici Interpola po optužnici za organizovani kriminal.
Premijer Milo Đukanović je u parlamentu saopštio kako mu je Subotić i dalje prijatelj.
„Subotić je više puta viđen u Pljevljima kako slobodno šeta sa gradonačelnikom Filipom Vukovićem. Pljevlja nijesu Nju Orleans pa da se to može sakriti”, izjavio je ljetos lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević na sjednici Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore.
I Ratko Knežević je tvrdio da „Šarići peru pare preko finansijskih kanala Stanka Subotića”.
Šarić je intimno prosrpski orijentisan, ali se, poslije navodnih kontakata ili upozorenja iz Agencija za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, 2006. nije miješao u referendumski proces. Šarić je uoči referenduma bio u kontaktu sa Stankom Subotićem a „u crnogorskom poslovno-političkom establišmentu ne žele da kažu ni nezvanično da li je sa Šarićem tada napravljen neki dil, koji bi mu, kao protivuslugu, omogućio da posluje u Crnoj Gori”, pišu Vijesti.
Tek je nakon referenduma došlo do ekspanzije Šarićevih poslova u Crnoj Gori, uključujući kontrolu diskoteke Maksimus u Kotoru, hotela Kataro, Prestiž, Mediteran…

Nakon potjernice iz Srbije, koja je obuhvatila i prijetnje oduzimanja imovine, dio tamošnjih nekretnina je Subotić prodao ili prepuštio Šariću koji je, zbog navodnog posla sa drogom, uvijek imao dosta keša. Navodno je taj novac pomogao Subotiću da povrati ostrvo Sv. Nikola kod Budve, koje mu je bilo oduzeto zbog kredita koji nije mogao da vrati Prvoj banci. Kredit od 15 miliona Subotić, iako u debeloj ilegali, je nedavno vratio. Šarić je neke nekretnine u Srbiji, poput hotela Putnik i Vojvodina, obavljao preko Nebojše Jestrovića, bivšeg direktora firme Futura plus u Subotićevom vlasništvu. Zanimljivo, u Futuri Canetu je bio partner koncern VAC, koji je bio zainteresovan za kupovinu podgoričke Pobjede. Najveći dio akcija u Pobjedi, nakon države posjeduje Šarić i sa njim povezana lica iz Pljevalja. Prema pisanju Vijesti Šarić i njegovi su više od 6 odsto akcija kupili prije nekoliko godina za enormnih dva miliona.

Dobro obaviješteni poslovni krugovi tvrde da je u nekoliko posljednjih mjeseci glavni novac kojim su se kreditirali crnogorski tajkuni i posrnula preduzeća dolazio od Šarića, koji je navodno pokupovao više atraktivnih lokaliteta na primorju i kontrolisao značajan dio poslovnih aktivnosti u našoj zemlji koju potresa kriza likvidnosti i velikih unutrašnjih dugova.

 

Veljović i ANB još 2007. znali da su Šarići narko-dileri

Uprava policije Crne Gore je proteklih mjeseci odavala utisak kao da ne shvata o čemu se zapravo radi u slučaju Darka Šarića, za šta nema osnova, jer postoje dokazi da je za ovog Pljevljaka postojao policijski dosije u crnogorskoj policiji i tajnoj službi koji ga je jasno klasifikovao kao pripadnika organizovnog kriminala. Naime, proljeća 2007. direktor policije Veselin Veljović je pred članovima Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine prezentovao famoznu Plavu knjigu o organizovanom kriminalu sa ukupno registrovanih osam klanova. Tada je saopšteno da crnogorska policija ima elektronsku bazu podataka o krupnim kriminalcima, njihove brojeve telefona, koje automobile voze, gdje izlaze, s kim se druže, kao i s kim su „dobri” ili „nijesu dobri”. Među njima, Uprava policije je poimenično navela i Darka i Duška Šarića. Ni poslovi sa kokainom iz Latinske Amerike za bezbjednosne organe Crne Gore nijesu bile tajna, niti je zaplijena 2,1 tona kokaina jesenas u Urugvaju za njih mogla biti iznenađenje.  Šef ANB Duško Marković je pred Odborom za bezbjednost i odbranu tada prezentovao svoj izvještaj, u kojem stoji: „U Crnoj Gori deluje i nekoliko kriminalnih grupa povezanih sa kriminalcima u okruženju, Zapadnoj Evropi, ali i Južnoj Americi, čija je aktivnost uglavnom šverc droge… Većina droge koja ‘uđe’ u Crnu Goru zatim se ‘uhodanim kanalima’ prenosi ka zapadnoevropskim zemljama, kao krajnjoj destinaciji, dok se manja količina zadržava na domaćem tržištu. Kokain se u Crnu Goru doprema iz Južne Amerike vodenim i vazdušnim putevima”.

Šarića ima i u Prvoj banci

Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević prvi je javno progovorio o narko-klanovima u Crnoj Gori, zbog čega je, navodno, grupa Pljevljaka Jovice B. Zindovića (32) protiv njega 2008. pripremala atentat. Suđenje Zindovićevoj grupi – optuženoj da je pripremala ubistvo Baranina Veselina Bujića – održava se u Višem sudu u Podgorici. Medojević sada procjenjuje kako nije realno da crnogorska policija uhapsi Darka Šarića.
„Nije realno očekivati da Milo Đukanović krene da hapsi Šarića. Ogroman novac, najvjerovatnije od šverca narkotika, Šarić je ubačio u crnogorske komercijalne banke, pozajmio Đukanovićevim najbližim prijateljima, a ima ga dosta i u Prvoj banci. Zato će vjerovatno doći do sakrivanja Šarića”.

Ćorak od hapšenja

Pretres kuće i objekata Darka Šarića u Pljevljima 24. januara, obavila je Posebna jedinica policije, čiji je komandant Miloš Vučinić. Na faktor iznenađenja Šarića se očigledno nije računalo, jer se o koloni džipova sa specijalcima iz Podgorice u Pljevljima saznalo još dok su prolazili na raskrsnici kod Mojkovca. Nekih pedesetak znatiželjnih Pljevljaka je pred lokalom Municipijum S dočekalo kolonu specijalaca, dok su „druge operativne strukture tragale u još nekim crnogorskim gradovima”, saopštila je Uprava policije. Sve u svemu, Darko Šarić nije uhapšen u Pljevljima, iako je načelnik pljevaljske policije Darko Ćorac sredinom decembra tvrdio kako će postupiti u skladu sa nadležnostima i zakonskim propisima ukoliko policija dobije zahtjev za hapšenje biznismena Darka Šarića”. Iako je u Plavoj knjizi Uprave policije Crne Gore Šarić najkasnije 2007. notiran kao pripadnik organizovanog kriminala, šef pljevaljske policije Ćorac je za štampu nedavno izjavio kako ,,pljevaljska policija dosad nije vršila kontrolu firmi čiji su vlasnici neka od lica za koja ste iskazali interesovanje”!

Vladimir JOVANOVIĆ
Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo