Povežite se sa nama

FOKUS

Kokain na duvanskom putu

Objavljeno prije

na

Istraga protiv Darka Šarića (40) mogla bi da potrese ne samo crnogorsko podzemlje, već i nadzemlje – vrhove politike i biznisa. Po svemu sudeći, ovaj je Pljevljak posjedovao ogroman keš, zarađen u industriji šverca droge, koji je upumpavan u krizom posrnuli finansijski i privredni sistem Crne Gore. Nacionalni biro Interpola u Beograda raspisao je crvenu potjernicu Šarićem i njegovim sugrađaninom Goranom Sokovićem (39) zbog sumnje da su organizovali šverc 2,1 tona kokaina, zaplijenjenog oktobra prošle godine u akciji Balkanski ratnik, iz Latinske Amerike u Evropu. Prema pisanju medija, pošiljka kokaina je trebalo da dođe do Luke Bar, odakle bi bila distribuirana širom Evrope. Srpsko tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala, podsjetimo, proširilo je istragu u slučaju Balkanski ratnik protiv Šarića i Sokovića zbog sumnje da su sa Željkom Vujanovićem, bratom od ujaka Darkovim, organizovali kriminalnu grupu koja je švercovala kokain iz Južne Amerike u Evropu. Vujanović je uhapšen jesenas, ali je pred istražnim sudijom rekao da neće odgovarati na pitanja. Istragom je u ovom slučaju sada obuhvaćeno dvadesetak osoba, među njima i one porijeklom iz Crne Gore, od kojih su devetorica u pritvoru u Srbiji.

,,USPEO SAM U ŽIVOTU”: Malo je vjerovatno da sada ima poznatijeg Pljevljaka od Darka Šarića. Iako je u Pljevljima godinama držao noćni klub Municipijum S, te bio gazda prvoligaša FK Rudara, Šarić je još nedokazanu reputaciju krupnog kriminalca izgradio u Srbiji, gdje se od 2006. pominje kao pripadnik misterioznog klana Amerika. Navodno je klan Amerika odgovoran za desetine gangsterskih ubistava u Beogradu i nadživio je smrt svog legendarnog osnivača, Danilovgrađanina Vojislava Voja Amerikanaca Raičevića (nestao bez traga 1997. u Beogradu). Novi vođa ili jedan od vođa Amerike je postao Mileta Miljanić, uhapšen 2004. u Švajcarskoj, zatim izručen Grčkoj gdje je osuđen zbog šverca 114 kilograma kokaina. U međuvremenu, Šarić je – iskoristivši kontakte u podzemlju do kojih je došao kao Miljanićev saradnik – navodno preuzeo posao i postao najjači trgovac drogom. Miljanić je prošle godine pušten na slobodu.
,,Očigledno je da je Miljanić po povratku u Srbiju, obnovio veze sa Šarićem. Imaju iste kontakte u Americi, sa narko-klanovima, na teren šalju iste provjerene osobe”, tvrdi Blic, pozivajući se na izvor iz istrage.
Ipak, nema vijesti o tome kako je Darko Šarić ranije bio osumnjičen za neko djelo organizovanog kriminala u Srbiji. Kao vlasnik ugostiteljskih objekata, povremeno je bio zvijezda nadahnutih članaka u srpskim tabloidima o životu uspješnih džet-setera kojima pjevaju i igraju poznati folkeri.
Tabloid Kurir je 24. juna 2008, povodom slavlja ,,biznismena Darka Šarića”, objavio kako je on “preksinoć u svom klubu H2O napravio nezaboravnu žurku za prijatelje; među prvima stigli su Džej Ramadanovski, Goga Sekulić i Danijela Vranić”. U nastavku žurke ,,Džej se brže-bolje latio mikrofona i zapjevao Uspeo sam u životu, a ubrzo su mu se pridružile i ostale kolege. Nikola Rokvić i Boban Piroman zapalili su ženski dio gostiju, dok su Goga, Danijela i Romana zagrijale mnoštvo znanih i neznanih”, pa se, izvjestio je Kurir, ,,uz izobilje ića i pića slavilo do zore”.

SRPSKA ISTRAGA: Izgleda kako su to za Darka Šarića sada samo ,,dobra, stara vremena”, jer je, istovremeno sa raspisivanjem Interpolove potjernice, u Srbiji nastavljena višemjesečna finansijska istraga u vezi niza njegovih vila, stanova, lokala i firmi. Predmet interesovanja su i njegovi bankarski računi u inostranstvu. Zasad je utvrđeno da Šarić posjeduje imovinu na 17 lokacija u Novom Sadu i Beogradu, kao i nekoliko računa u švajcarskim bankama. Vrijednost njegove imovine procjenjuje se na nekoliko desetina miliona eura.
List Politika tvrdi da Šarić ima tri pasoša: švajcarski, hrvatski (sumnja se da je ta putna isprava porijeklom iz konzulata Hrvatske u Mostaru, odakle je prije 11 godina ukradeno 930 putovnica) i plavi pasoš SRJ.
Državljanstvo Srbije Šarić je dobio 30. maja 2005, dok je novu, biometrijsku srpsku ličnu kartu podigao 26. januara 2009. na Novom Beogradu.
Šarić je posljednji put viđen u Pljevljima sredinom januara i od tada mu se gubi trag.
Duško Šarić, mlađi brat osumnjičenog Darka, nalazi se u rodnim Pljevljima. Iako se od početka istrage sumnjalo da je i on učestvovao u organizaciji šverca kokaina, dokazi za optužnicu nijesu pronađeni.
O poslovima Darka Šarića nije se mnogo znalo u Crnoj Gori. U žižu interesovanja dospio je nakon što je uhvaćen veliki tovar kokaina zbog koga ga sada gone. Srpski mediji pisali su i o njegovim navodnim sukobima sa bratom crnogorskog premijera.
Sukobili su se, po toj verziji, u finansijskoj kombinaciji zbog prevlasti nad Rudnikom uglja u Pljevljima, čiji su akcionari Šarić ali i firme koje kontroliše Aco Đukanović. Srpska policija, piše Blic, navodno je došla do informacija o oružanom sukobu između Darka Šarića i Aca Đukanovića. Tvrdi se da je Šarić odbio da vrati milionski kredit podignut u Đukanovićevoj Prvoj banci, ,,ali je sukob izglađen intervencijom najuticajnijeg bosa crnogorske mafije”.

TVRDNJE O UBISTVIMA: Srpski tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala Miljko Radisavljević kaže da je Šarić, za sada, samo osumnjičen za šverc narkotika, te da se u dosadašnjoj istrazi nije došlo do dokaza, koji ga dovode u vezu sa nekoliko nerasvijetljenih ubistava.
Međutim, srpski listovi utrkuju se u objavljivanju tvrdnji kojima se Šarić povezuje sa gangsterskim ubistvima, bez tragova i očevidaca. Posljednji takav zločin, piše Blic, navodno se odgrao oktobra prošle godine u Kotoru – ubistvo Nikšićanina Dejana Đukovića (33), vlasnika kotorskog Red taksija.
Još jedno ubistvo srpska štampa dovodi u vezu sa Šarićevim klanom: radi se o smaknuću Danilovgrađanina Branislava Brana Šaranovića (66), suvlasnika beogradskog kazina Slavija, koji je početkom oktobra u Beogradu, na Dedinju, izrešetan sa 17 hitaca iz heklera. Njegova likvidacija uslijedila je nakon nestanka Slobodana Radonjića (30), sina biznismena Danila Radonjića iz Bara koji je bio Šaranovićev poslovni partner.
Mlađi Radonjić nestao je u julu 2009. U isto vrijeme kada je u Beogradu nestao Radonjić, misteriozno se izgubio trag i izvjesnom Kneževiću, njegovom drugu, pomorcu iz Bara. Nekoliko dana kasnije u Barseloni su nađeni ostaci zapaljenog džipa sa ugljenisanim lešom. Utvrđeno je da je taj automobil kupljen u jednoj auto-kući u Podgorici i da je bio registrovan na ime nestalog Kneževića.
Šarićev je klan, tvrdi srpska štampa, navodno umiješan i u ubistvo Tripa Penovića (42) iz Pule, likvidiranog na Maksimiru u Zagrebu. Uloga Penovića bila je da regrutuje pomorce za šverc kokaina. Za njegovo ubistvo bio je osumnjičen Anastazije Martinić, hrvatski državljanin. Martinić je inače vlasnik broda na kome je prošlog oktobra zaplijenjeno 2,1 tone kokaina. Poslije zaplijene ove droge u Južnoj Americi, Martinić je uhapšen i nalazi se u urugvajskom zatvoru. Penović je imao dosije u hrvatskoj policiji i od ranije je bio poznat ne samo po iznudama, već i po odličnoj konekciji sa narko-klanovima Crne Gore.

KOTORSKA VEZA: Kotor se, preko nekih od moreplovaca iz ovog grada, pojavljuje kao važan punkt krijumčarenja kokaina. U Kotoru se „regrutuju” pomorci koji preuzimaju i dostavljaju drogu, na svakoj turi bogato zarađuju. Kokain zatim stiže do luka u Italiji, Grčkoj, Holandiji, Belgiji – odakle su ga preuzimali i ljudi Darka Šarića, pa dalje doturali osobama zaduženim za rasturanje droge na uličnom tržištu.
Šarić je navodno imao direktne kontakte sa vrhom kolumbijskog kartela i to preko ,,oficira za vezu” Rodoljuba Radulovića (61), rodom iz Kotora, koji se odavno odselio u SAD. U srpskoj policiji Radulović prolazi kroz evidencije, jer je poznat kao osoba kojoj su nekoliko puta oduzimani luksuzni automobili, za koje je utvrđeno da su kradeni u inostranstvu.
,,Radulović je veoma moćna osoba, sa kontaktima u vrhu srpsko-crnogorskog podzemlja, ali i političarima ovih država. U momentu akcije zapljene kokaina u Južnoj Americi on je telefonom pozvao nekoliko uticajnih prijatelja, pokušavajući da sazna što se dešava”, kazao je neimenovani sagovornik Blica.
Radulović je u međuvremenu demantovao da je član podzemlja, ali je priznao da poznaje Darka Šarića, koga je ,,samo savjetovao oko ulaganja u građevini i poljoprivredi”! Zatim je Radulović kazao kako ,,u Srbiji poznajem puno tih, kako ih vi zovete, kontroverznih biznismena” i ,,dvojicu-trojicu” tamošnjih političara.
,,Upoznao sam 1980-ih Mila Đukanovića, ali se sa njim nikada poslije nijesam vidio”, rekao je Radulović.

KOKAINSKI NETVORK: Nakon konekcija preko ,,kotorske veze”, navodno su registrovana “česta putovanja” Darka Šarića u Južnu Ameriku. Posljednjih nekoliko godina, tvrdi se, Šarić je izgradio kompleksan netvork: od ugovaranja kupovine kokaina, plaćanja, transporta (koji je obavljan prekookeanskim brodovima) do dilerske mreže.
Šarić je, tvrdi se, u direktnoj komunikaciji sa baronima kolumbijskog narko-kartela ugovarao kupovinu kokaina. ,,Narkotike je kupovao isključivo na tone a plaćao je kešom”, piše Blic.
Izgleda da je Šarić – sve do spektakularne zaplijene 2,1 tone kokaina jesenas – malo što prepuštao slučaju. Pedantno je vodio računa kako za sobom ne bi ostavljao tragove koji bi, kao dokazi, mogli da budu korišćeni protiv njega. Imao je, piše srpska štampa, osobe zadužene za kupovinu mobilnih telefona i kartica, koje su mijenjane svakog dana, zatim osobe zadužene da novac iz ulične prodaje konvertuju u mjenjačnicama u veće apoene.
Šarićevi narko-kuriri u Beogradu trgovali su tako da se nikada ne upoznaju – što je model latinoameričkih dilera. Izvori iz srpske istrage tvrde da su, po unaprijed dogovorenom scenariju, ulice oko beogradske hale Arena narko-kuriri blokirali na pet minuta kao da prolazi neki državni zvaničnik. Osoba iz jednog automobila bi spuštila paket sa drogom u kontejner, da bi poslije dva minuta druga osoba preuzela isti paket.

VEZE SA STANKOM SUBOTIĆEM: Darka Šarića su argentinska policija i američka Agencija za borbu protiv narkotika (DEA) krajem 2009. u svom izvještaju dovele u vezu sa Stankom Canom Žapcem Subotićem, svojevremeno ,,bosom balkanske duvanske mafije”.
Sada srpska policija provjerava da li je Šarić, otkad se vodi tajna istraga protiv njega, putovao iz Podgorice u Švajcarsku, gdje boravi ili je boravio Subotić.
Tablioid Press piše da su srpski investigatori zaplijenili papire koji Šarića direktno povezuju za Subotićem.
Od 2007. je Srbija raspisala potjernicu za Subotićem koji je optužen da je oštetio njen budžet sa više desetina miliona eura. Poput Šarića, Subotić je takođe na crvenoj potjernici Interpola po optužnici za organizovani kriminal.
Premijer Milo Đukanović je u parlamentu saopštio kako mu je Subotić i dalje prijatelj.
„Subotić je više puta viđen u Pljevljima kako slobodno šeta sa gradonačelnikom Filipom Vukovićem. Pljevlja nijesu Nju Orleans pa da se to može sakriti”, izjavio je ljetos lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević na sjednici Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore.
I Ratko Knežević je tvrdio da „Šarići peru pare preko finansijskih kanala Stanka Subotića”.
Šarić je intimno prosrpski orijentisan, ali se, poslije navodnih kontakata ili upozorenja iz Agencija za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, 2006. nije miješao u referendumski proces. Šarić je uoči referenduma bio u kontaktu sa Stankom Subotićem a „u crnogorskom poslovno-političkom establišmentu ne žele da kažu ni nezvanično da li je sa Šarićem tada napravljen neki dil, koji bi mu, kao protivuslugu, omogućio da posluje u Crnoj Gori”, pišu Vijesti.
Tek je nakon referenduma došlo do ekspanzije Šarićevih poslova u Crnoj Gori, uključujući kontrolu diskoteke Maksimus u Kotoru, hotela Kataro, Prestiž, Mediteran…

Nakon potjernice iz Srbije, koja je obuhvatila i prijetnje oduzimanja imovine, dio tamošnjih nekretnina je Subotić prodao ili prepuštio Šariću koji je, zbog navodnog posla sa drogom, uvijek imao dosta keša. Navodno je taj novac pomogao Subotiću da povrati ostrvo Sv. Nikola kod Budve, koje mu je bilo oduzeto zbog kredita koji nije mogao da vrati Prvoj banci. Kredit od 15 miliona Subotić, iako u debeloj ilegali, je nedavno vratio. Šarić je neke nekretnine u Srbiji, poput hotela Putnik i Vojvodina, obavljao preko Nebojše Jestrovića, bivšeg direktora firme Futura plus u Subotićevom vlasništvu. Zanimljivo, u Futuri Canetu je bio partner koncern VAC, koji je bio zainteresovan za kupovinu podgoričke Pobjede. Najveći dio akcija u Pobjedi, nakon države posjeduje Šarić i sa njim povezana lica iz Pljevalja. Prema pisanju Vijesti Šarić i njegovi su više od 6 odsto akcija kupili prije nekoliko godina za enormnih dva miliona.

Dobro obaviješteni poslovni krugovi tvrde da je u nekoliko posljednjih mjeseci glavni novac kojim su se kreditirali crnogorski tajkuni i posrnula preduzeća dolazio od Šarića, koji je navodno pokupovao više atraktivnih lokaliteta na primorju i kontrolisao značajan dio poslovnih aktivnosti u našoj zemlji koju potresa kriza likvidnosti i velikih unutrašnjih dugova.

 

Veljović i ANB još 2007. znali da su Šarići narko-dileri

Uprava policije Crne Gore je proteklih mjeseci odavala utisak kao da ne shvata o čemu se zapravo radi u slučaju Darka Šarića, za šta nema osnova, jer postoje dokazi da je za ovog Pljevljaka postojao policijski dosije u crnogorskoj policiji i tajnoj službi koji ga je jasno klasifikovao kao pripadnika organizovnog kriminala. Naime, proljeća 2007. direktor policije Veselin Veljović je pred članovima Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine prezentovao famoznu Plavu knjigu o organizovanom kriminalu sa ukupno registrovanih osam klanova. Tada je saopšteno da crnogorska policija ima elektronsku bazu podataka o krupnim kriminalcima, njihove brojeve telefona, koje automobile voze, gdje izlaze, s kim se druže, kao i s kim su „dobri” ili „nijesu dobri”. Među njima, Uprava policije je poimenično navela i Darka i Duška Šarića. Ni poslovi sa kokainom iz Latinske Amerike za bezbjednosne organe Crne Gore nijesu bile tajna, niti je zaplijena 2,1 tona kokaina jesenas u Urugvaju za njih mogla biti iznenađenje.  Šef ANB Duško Marković je pred Odborom za bezbjednost i odbranu tada prezentovao svoj izvještaj, u kojem stoji: „U Crnoj Gori deluje i nekoliko kriminalnih grupa povezanih sa kriminalcima u okruženju, Zapadnoj Evropi, ali i Južnoj Americi, čija je aktivnost uglavnom šverc droge… Većina droge koja ‘uđe’ u Crnu Goru zatim se ‘uhodanim kanalima’ prenosi ka zapadnoevropskim zemljama, kao krajnjoj destinaciji, dok se manja količina zadržava na domaćem tržištu. Kokain se u Crnu Goru doprema iz Južne Amerike vodenim i vazdušnim putevima”.

Šarića ima i u Prvoj banci

Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević prvi je javno progovorio o narko-klanovima u Crnoj Gori, zbog čega je, navodno, grupa Pljevljaka Jovice B. Zindovića (32) protiv njega 2008. pripremala atentat. Suđenje Zindovićevoj grupi – optuženoj da je pripremala ubistvo Baranina Veselina Bujića – održava se u Višem sudu u Podgorici. Medojević sada procjenjuje kako nije realno da crnogorska policija uhapsi Darka Šarića.
„Nije realno očekivati da Milo Đukanović krene da hapsi Šarića. Ogroman novac, najvjerovatnije od šverca narkotika, Šarić je ubačio u crnogorske komercijalne banke, pozajmio Đukanovićevim najbližim prijateljima, a ima ga dosta i u Prvoj banci. Zato će vjerovatno doći do sakrivanja Šarića”.

Ćorak od hapšenja

Pretres kuće i objekata Darka Šarića u Pljevljima 24. januara, obavila je Posebna jedinica policije, čiji je komandant Miloš Vučinić. Na faktor iznenađenja Šarića se očigledno nije računalo, jer se o koloni džipova sa specijalcima iz Podgorice u Pljevljima saznalo još dok su prolazili na raskrsnici kod Mojkovca. Nekih pedesetak znatiželjnih Pljevljaka je pred lokalom Municipijum S dočekalo kolonu specijalaca, dok su „druge operativne strukture tragale u još nekim crnogorskim gradovima”, saopštila je Uprava policije. Sve u svemu, Darko Šarić nije uhapšen u Pljevljima, iako je načelnik pljevaljske policije Darko Ćorac sredinom decembra tvrdio kako će postupiti u skladu sa nadležnostima i zakonskim propisima ukoliko policija dobije zahtjev za hapšenje biznismena Darka Šarića”. Iako je u Plavoj knjizi Uprave policije Crne Gore Šarić najkasnije 2007. notiran kao pripadnik organizovanog kriminala, šef pljevaljske policije Ćorac je za štampu nedavno izjavio kako ,,pljevaljska policija dosad nije vršila kontrolu firmi čiji su vlasnici neka od lica za koja ste iskazali interesovanje”!

Vladimir JOVANOVIĆ
Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo