Povežite se sa nama

FOKUS

Kokain na duvanskom putu

Objavljeno prije

na

Istraga protiv Darka Šarića (40) mogla bi da potrese ne samo crnogorsko podzemlje, već i nadzemlje – vrhove politike i biznisa. Po svemu sudeći, ovaj je Pljevljak posjedovao ogroman keš, zarađen u industriji šverca droge, koji je upumpavan u krizom posrnuli finansijski i privredni sistem Crne Gore. Nacionalni biro Interpola u Beograda raspisao je crvenu potjernicu Šarićem i njegovim sugrađaninom Goranom Sokovićem (39) zbog sumnje da su organizovali šverc 2,1 tona kokaina, zaplijenjenog oktobra prošle godine u akciji Balkanski ratnik, iz Latinske Amerike u Evropu. Prema pisanju medija, pošiljka kokaina je trebalo da dođe do Luke Bar, odakle bi bila distribuirana širom Evrope. Srpsko tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala, podsjetimo, proširilo je istragu u slučaju Balkanski ratnik protiv Šarića i Sokovića zbog sumnje da su sa Željkom Vujanovićem, bratom od ujaka Darkovim, organizovali kriminalnu grupu koja je švercovala kokain iz Južne Amerike u Evropu. Vujanović je uhapšen jesenas, ali je pred istražnim sudijom rekao da neće odgovarati na pitanja. Istragom je u ovom slučaju sada obuhvaćeno dvadesetak osoba, među njima i one porijeklom iz Crne Gore, od kojih su devetorica u pritvoru u Srbiji.

,,USPEO SAM U ŽIVOTU”: Malo je vjerovatno da sada ima poznatijeg Pljevljaka od Darka Šarića. Iako je u Pljevljima godinama držao noćni klub Municipijum S, te bio gazda prvoligaša FK Rudara, Šarić je još nedokazanu reputaciju krupnog kriminalca izgradio u Srbiji, gdje se od 2006. pominje kao pripadnik misterioznog klana Amerika. Navodno je klan Amerika odgovoran za desetine gangsterskih ubistava u Beogradu i nadživio je smrt svog legendarnog osnivača, Danilovgrađanina Vojislava Voja Amerikanaca Raičevića (nestao bez traga 1997. u Beogradu). Novi vođa ili jedan od vođa Amerike je postao Mileta Miljanić, uhapšen 2004. u Švajcarskoj, zatim izručen Grčkoj gdje je osuđen zbog šverca 114 kilograma kokaina. U međuvremenu, Šarić je – iskoristivši kontakte u podzemlju do kojih je došao kao Miljanićev saradnik – navodno preuzeo posao i postao najjači trgovac drogom. Miljanić je prošle godine pušten na slobodu.
,,Očigledno je da je Miljanić po povratku u Srbiju, obnovio veze sa Šarićem. Imaju iste kontakte u Americi, sa narko-klanovima, na teren šalju iste provjerene osobe”, tvrdi Blic, pozivajući se na izvor iz istrage.
Ipak, nema vijesti o tome kako je Darko Šarić ranije bio osumnjičen za neko djelo organizovanog kriminala u Srbiji. Kao vlasnik ugostiteljskih objekata, povremeno je bio zvijezda nadahnutih članaka u srpskim tabloidima o životu uspješnih džet-setera kojima pjevaju i igraju poznati folkeri.
Tabloid Kurir je 24. juna 2008, povodom slavlja ,,biznismena Darka Šarića”, objavio kako je on “preksinoć u svom klubu H2O napravio nezaboravnu žurku za prijatelje; među prvima stigli su Džej Ramadanovski, Goga Sekulić i Danijela Vranić”. U nastavku žurke ,,Džej se brže-bolje latio mikrofona i zapjevao Uspeo sam u životu, a ubrzo su mu se pridružile i ostale kolege. Nikola Rokvić i Boban Piroman zapalili su ženski dio gostiju, dok su Goga, Danijela i Romana zagrijale mnoštvo znanih i neznanih”, pa se, izvjestio je Kurir, ,,uz izobilje ića i pića slavilo do zore”.

SRPSKA ISTRAGA: Izgleda kako su to za Darka Šarića sada samo ,,dobra, stara vremena”, jer je, istovremeno sa raspisivanjem Interpolove potjernice, u Srbiji nastavljena višemjesečna finansijska istraga u vezi niza njegovih vila, stanova, lokala i firmi. Predmet interesovanja su i njegovi bankarski računi u inostranstvu. Zasad je utvrđeno da Šarić posjeduje imovinu na 17 lokacija u Novom Sadu i Beogradu, kao i nekoliko računa u švajcarskim bankama. Vrijednost njegove imovine procjenjuje se na nekoliko desetina miliona eura.
List Politika tvrdi da Šarić ima tri pasoša: švajcarski, hrvatski (sumnja se da je ta putna isprava porijeklom iz konzulata Hrvatske u Mostaru, odakle je prije 11 godina ukradeno 930 putovnica) i plavi pasoš SRJ.
Državljanstvo Srbije Šarić je dobio 30. maja 2005, dok je novu, biometrijsku srpsku ličnu kartu podigao 26. januara 2009. na Novom Beogradu.
Šarić je posljednji put viđen u Pljevljima sredinom januara i od tada mu se gubi trag.
Duško Šarić, mlađi brat osumnjičenog Darka, nalazi se u rodnim Pljevljima. Iako se od početka istrage sumnjalo da je i on učestvovao u organizaciji šverca kokaina, dokazi za optužnicu nijesu pronađeni.
O poslovima Darka Šarića nije se mnogo znalo u Crnoj Gori. U žižu interesovanja dospio je nakon što je uhvaćen veliki tovar kokaina zbog koga ga sada gone. Srpski mediji pisali su i o njegovim navodnim sukobima sa bratom crnogorskog premijera.
Sukobili su se, po toj verziji, u finansijskoj kombinaciji zbog prevlasti nad Rudnikom uglja u Pljevljima, čiji su akcionari Šarić ali i firme koje kontroliše Aco Đukanović. Srpska policija, piše Blic, navodno je došla do informacija o oružanom sukobu između Darka Šarića i Aca Đukanovića. Tvrdi se da je Šarić odbio da vrati milionski kredit podignut u Đukanovićevoj Prvoj banci, ,,ali je sukob izglađen intervencijom najuticajnijeg bosa crnogorske mafije”.

TVRDNJE O UBISTVIMA: Srpski tužilac za borbu protiv organizovanog kriminala Miljko Radisavljević kaže da je Šarić, za sada, samo osumnjičen za šverc narkotika, te da se u dosadašnjoj istrazi nije došlo do dokaza, koji ga dovode u vezu sa nekoliko nerasvijetljenih ubistava.
Međutim, srpski listovi utrkuju se u objavljivanju tvrdnji kojima se Šarić povezuje sa gangsterskim ubistvima, bez tragova i očevidaca. Posljednji takav zločin, piše Blic, navodno se odgrao oktobra prošle godine u Kotoru – ubistvo Nikšićanina Dejana Đukovića (33), vlasnika kotorskog Red taksija.
Još jedno ubistvo srpska štampa dovodi u vezu sa Šarićevim klanom: radi se o smaknuću Danilovgrađanina Branislava Brana Šaranovića (66), suvlasnika beogradskog kazina Slavija, koji je početkom oktobra u Beogradu, na Dedinju, izrešetan sa 17 hitaca iz heklera. Njegova likvidacija uslijedila je nakon nestanka Slobodana Radonjića (30), sina biznismena Danila Radonjića iz Bara koji je bio Šaranovićev poslovni partner.
Mlađi Radonjić nestao je u julu 2009. U isto vrijeme kada je u Beogradu nestao Radonjić, misteriozno se izgubio trag i izvjesnom Kneževiću, njegovom drugu, pomorcu iz Bara. Nekoliko dana kasnije u Barseloni su nađeni ostaci zapaljenog džipa sa ugljenisanim lešom. Utvrđeno je da je taj automobil kupljen u jednoj auto-kući u Podgorici i da je bio registrovan na ime nestalog Kneževića.
Šarićev je klan, tvrdi srpska štampa, navodno umiješan i u ubistvo Tripa Penovića (42) iz Pule, likvidiranog na Maksimiru u Zagrebu. Uloga Penovića bila je da regrutuje pomorce za šverc kokaina. Za njegovo ubistvo bio je osumnjičen Anastazije Martinić, hrvatski državljanin. Martinić je inače vlasnik broda na kome je prošlog oktobra zaplijenjeno 2,1 tone kokaina. Poslije zaplijene ove droge u Južnoj Americi, Martinić je uhapšen i nalazi se u urugvajskom zatvoru. Penović je imao dosije u hrvatskoj policiji i od ranije je bio poznat ne samo po iznudama, već i po odličnoj konekciji sa narko-klanovima Crne Gore.

KOTORSKA VEZA: Kotor se, preko nekih od moreplovaca iz ovog grada, pojavljuje kao važan punkt krijumčarenja kokaina. U Kotoru se „regrutuju” pomorci koji preuzimaju i dostavljaju drogu, na svakoj turi bogato zarađuju. Kokain zatim stiže do luka u Italiji, Grčkoj, Holandiji, Belgiji – odakle su ga preuzimali i ljudi Darka Šarića, pa dalje doturali osobama zaduženim za rasturanje droge na uličnom tržištu.
Šarić je navodno imao direktne kontakte sa vrhom kolumbijskog kartela i to preko ,,oficira za vezu” Rodoljuba Radulovića (61), rodom iz Kotora, koji se odavno odselio u SAD. U srpskoj policiji Radulović prolazi kroz evidencije, jer je poznat kao osoba kojoj su nekoliko puta oduzimani luksuzni automobili, za koje je utvrđeno da su kradeni u inostranstvu.
,,Radulović je veoma moćna osoba, sa kontaktima u vrhu srpsko-crnogorskog podzemlja, ali i političarima ovih država. U momentu akcije zapljene kokaina u Južnoj Americi on je telefonom pozvao nekoliko uticajnih prijatelja, pokušavajući da sazna što se dešava”, kazao je neimenovani sagovornik Blica.
Radulović je u međuvremenu demantovao da je član podzemlja, ali je priznao da poznaje Darka Šarića, koga je ,,samo savjetovao oko ulaganja u građevini i poljoprivredi”! Zatim je Radulović kazao kako ,,u Srbiji poznajem puno tih, kako ih vi zovete, kontroverznih biznismena” i ,,dvojicu-trojicu” tamošnjih političara.
,,Upoznao sam 1980-ih Mila Đukanovića, ali se sa njim nikada poslije nijesam vidio”, rekao je Radulović.

KOKAINSKI NETVORK: Nakon konekcija preko ,,kotorske veze”, navodno su registrovana “česta putovanja” Darka Šarića u Južnu Ameriku. Posljednjih nekoliko godina, tvrdi se, Šarić je izgradio kompleksan netvork: od ugovaranja kupovine kokaina, plaćanja, transporta (koji je obavljan prekookeanskim brodovima) do dilerske mreže.
Šarić je, tvrdi se, u direktnoj komunikaciji sa baronima kolumbijskog narko-kartela ugovarao kupovinu kokaina. ,,Narkotike je kupovao isključivo na tone a plaćao je kešom”, piše Blic.
Izgleda da je Šarić – sve do spektakularne zaplijene 2,1 tone kokaina jesenas – malo što prepuštao slučaju. Pedantno je vodio računa kako za sobom ne bi ostavljao tragove koji bi, kao dokazi, mogli da budu korišćeni protiv njega. Imao je, piše srpska štampa, osobe zadužene za kupovinu mobilnih telefona i kartica, koje su mijenjane svakog dana, zatim osobe zadužene da novac iz ulične prodaje konvertuju u mjenjačnicama u veće apoene.
Šarićevi narko-kuriri u Beogradu trgovali su tako da se nikada ne upoznaju – što je model latinoameričkih dilera. Izvori iz srpske istrage tvrde da su, po unaprijed dogovorenom scenariju, ulice oko beogradske hale Arena narko-kuriri blokirali na pet minuta kao da prolazi neki državni zvaničnik. Osoba iz jednog automobila bi spuštila paket sa drogom u kontejner, da bi poslije dva minuta druga osoba preuzela isti paket.

VEZE SA STANKOM SUBOTIĆEM: Darka Šarića su argentinska policija i američka Agencija za borbu protiv narkotika (DEA) krajem 2009. u svom izvještaju dovele u vezu sa Stankom Canom Žapcem Subotićem, svojevremeno ,,bosom balkanske duvanske mafije”.
Sada srpska policija provjerava da li je Šarić, otkad se vodi tajna istraga protiv njega, putovao iz Podgorice u Švajcarsku, gdje boravi ili je boravio Subotić.
Tablioid Press piše da su srpski investigatori zaplijenili papire koji Šarića direktno povezuju za Subotićem.
Od 2007. je Srbija raspisala potjernicu za Subotićem koji je optužen da je oštetio njen budžet sa više desetina miliona eura. Poput Šarića, Subotić je takođe na crvenoj potjernici Interpola po optužnici za organizovani kriminal.
Premijer Milo Đukanović je u parlamentu saopštio kako mu je Subotić i dalje prijatelj.
„Subotić je više puta viđen u Pljevljima kako slobodno šeta sa gradonačelnikom Filipom Vukovićem. Pljevlja nijesu Nju Orleans pa da se to može sakriti”, izjavio je ljetos lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević na sjednici Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore.
I Ratko Knežević je tvrdio da „Šarići peru pare preko finansijskih kanala Stanka Subotića”.
Šarić je intimno prosrpski orijentisan, ali se, poslije navodnih kontakata ili upozorenja iz Agencija za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, 2006. nije miješao u referendumski proces. Šarić je uoči referenduma bio u kontaktu sa Stankom Subotićem a „u crnogorskom poslovno-političkom establišmentu ne žele da kažu ni nezvanično da li je sa Šarićem tada napravljen neki dil, koji bi mu, kao protivuslugu, omogućio da posluje u Crnoj Gori”, pišu Vijesti.
Tek je nakon referenduma došlo do ekspanzije Šarićevih poslova u Crnoj Gori, uključujući kontrolu diskoteke Maksimus u Kotoru, hotela Kataro, Prestiž, Mediteran…

Nakon potjernice iz Srbije, koja je obuhvatila i prijetnje oduzimanja imovine, dio tamošnjih nekretnina je Subotić prodao ili prepuštio Šariću koji je, zbog navodnog posla sa drogom, uvijek imao dosta keša. Navodno je taj novac pomogao Subotiću da povrati ostrvo Sv. Nikola kod Budve, koje mu je bilo oduzeto zbog kredita koji nije mogao da vrati Prvoj banci. Kredit od 15 miliona Subotić, iako u debeloj ilegali, je nedavno vratio. Šarić je neke nekretnine u Srbiji, poput hotela Putnik i Vojvodina, obavljao preko Nebojše Jestrovića, bivšeg direktora firme Futura plus u Subotićevom vlasništvu. Zanimljivo, u Futuri Canetu je bio partner koncern VAC, koji je bio zainteresovan za kupovinu podgoričke Pobjede. Najveći dio akcija u Pobjedi, nakon države posjeduje Šarić i sa njim povezana lica iz Pljevalja. Prema pisanju Vijesti Šarić i njegovi su više od 6 odsto akcija kupili prije nekoliko godina za enormnih dva miliona.

Dobro obaviješteni poslovni krugovi tvrde da je u nekoliko posljednjih mjeseci glavni novac kojim su se kreditirali crnogorski tajkuni i posrnula preduzeća dolazio od Šarića, koji je navodno pokupovao više atraktivnih lokaliteta na primorju i kontrolisao značajan dio poslovnih aktivnosti u našoj zemlji koju potresa kriza likvidnosti i velikih unutrašnjih dugova.

 

Veljović i ANB još 2007. znali da su Šarići narko-dileri

Uprava policije Crne Gore je proteklih mjeseci odavala utisak kao da ne shvata o čemu se zapravo radi u slučaju Darka Šarića, za šta nema osnova, jer postoje dokazi da je za ovog Pljevljaka postojao policijski dosije u crnogorskoj policiji i tajnoj službi koji ga je jasno klasifikovao kao pripadnika organizovnog kriminala. Naime, proljeća 2007. direktor policije Veselin Veljović je pred članovima Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine prezentovao famoznu Plavu knjigu o organizovanom kriminalu sa ukupno registrovanih osam klanova. Tada je saopšteno da crnogorska policija ima elektronsku bazu podataka o krupnim kriminalcima, njihove brojeve telefona, koje automobile voze, gdje izlaze, s kim se druže, kao i s kim su „dobri” ili „nijesu dobri”. Među njima, Uprava policije je poimenično navela i Darka i Duška Šarića. Ni poslovi sa kokainom iz Latinske Amerike za bezbjednosne organe Crne Gore nijesu bile tajna, niti je zaplijena 2,1 tona kokaina jesenas u Urugvaju za njih mogla biti iznenađenje.  Šef ANB Duško Marković je pred Odborom za bezbjednost i odbranu tada prezentovao svoj izvještaj, u kojem stoji: „U Crnoj Gori deluje i nekoliko kriminalnih grupa povezanih sa kriminalcima u okruženju, Zapadnoj Evropi, ali i Južnoj Americi, čija je aktivnost uglavnom šverc droge… Većina droge koja ‘uđe’ u Crnu Goru zatim se ‘uhodanim kanalima’ prenosi ka zapadnoevropskim zemljama, kao krajnjoj destinaciji, dok se manja količina zadržava na domaćem tržištu. Kokain se u Crnu Goru doprema iz Južne Amerike vodenim i vazdušnim putevima”.

Šarića ima i u Prvoj banci

Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević prvi je javno progovorio o narko-klanovima u Crnoj Gori, zbog čega je, navodno, grupa Pljevljaka Jovice B. Zindovića (32) protiv njega 2008. pripremala atentat. Suđenje Zindovićevoj grupi – optuženoj da je pripremala ubistvo Baranina Veselina Bujića – održava se u Višem sudu u Podgorici. Medojević sada procjenjuje kako nije realno da crnogorska policija uhapsi Darka Šarića.
„Nije realno očekivati da Milo Đukanović krene da hapsi Šarića. Ogroman novac, najvjerovatnije od šverca narkotika, Šarić je ubačio u crnogorske komercijalne banke, pozajmio Đukanovićevim najbližim prijateljima, a ima ga dosta i u Prvoj banci. Zato će vjerovatno doći do sakrivanja Šarića”.

Ćorak od hapšenja

Pretres kuće i objekata Darka Šarića u Pljevljima 24. januara, obavila je Posebna jedinica policije, čiji je komandant Miloš Vučinić. Na faktor iznenađenja Šarića se očigledno nije računalo, jer se o koloni džipova sa specijalcima iz Podgorice u Pljevljima saznalo još dok su prolazili na raskrsnici kod Mojkovca. Nekih pedesetak znatiželjnih Pljevljaka je pred lokalom Municipijum S dočekalo kolonu specijalaca, dok su „druge operativne strukture tragale u još nekim crnogorskim gradovima”, saopštila je Uprava policije. Sve u svemu, Darko Šarić nije uhapšen u Pljevljima, iako je načelnik pljevaljske policije Darko Ćorac sredinom decembra tvrdio kako će postupiti u skladu sa nadležnostima i zakonskim propisima ukoliko policija dobije zahtjev za hapšenje biznismena Darka Šarića”. Iako je u Plavoj knjizi Uprave policije Crne Gore Šarić najkasnije 2007. notiran kao pripadnik organizovanog kriminala, šef pljevaljske policije Ćorac je za štampu nedavno izjavio kako ,,pljevaljska policija dosad nije vršila kontrolu firmi čiji su vlasnici neka od lica za koja ste iskazali interesovanje”!

Vladimir JOVANOVIĆ
Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo