Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN KUČAN, PRVI PREDSJEDNIK NEZAVISNE SLOVENIJE: EU da se više angažuje na Balkanu

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljna ostavka premijera Slovenije Mira Cerara, koju je podnio nakon što je Vrhovni sud poništio referendum o gradnji pruge od Kopra do Divače, bio je jedan od povoda za razgovor za Monitor sa Milanom Kučanom, prvim predsjednikom nezavisne Slovenije i istaknutim političarem iz vremena bivše Jugoslavije. Mediji su taj događaj prokomentarisali kao šok ne samo za Sloveniju, a na naše pitanje kakve će to političke posljedice imati po Sloveniju gospodin Kučan odgovara ovako:

– Neće biti velikih političkih posljedica. Prevremeni izbori će biti možda dvije, tri nedjelje prije roka u kome bi Slovenija imala redovne izbore. Svojom odlukom premijer Cerar je transparentnom učinio činjenicu da već nekoliko mjeseci koalicija praktično ne postoji, da je on na čelu istrošene vlade. Vjerovatno je zaključio da u takvim okolnostima, kada Vlada nije sposobna da donosi značajnije odluke, nije produktivno trošiti snage na održavanje fikcije o normalnom djelovanju Vlade, već je odgovornije okrenuti se kvalitetnoj pripremi što ranijih izbora. Na taj način biće podijeljeno povjerenje birača novim upravljačima države i obezbijeđen kontinuitet političke stabilnosti države. Odluka predsjednika Vlade Cerara nije sasvim neočekivana i nije bio njen uzrok samo odluka Vrhovnog suda. Više od nastale situacije brinu me rezultati budućih izbora, kvalitet nove koalicije i kompetentnost kako vlade tako i opozicije.

MONITOR: Vi ste prvi predsjednik nezavisne Slovenije. Kako biste ukratko opisali današnju Sloveniju?
KUČAN: Najkraće, Slovenija je uspješna zemlja. Naravno, sva očekivanja koje smo ulagali u stvaranje vlastite države nisu ostvarena. Bila su različita, a i okolnosti su se u 25 prošlih godina u nekim dimenzijama bitno promijenile. U tih četvrt stoljeća Slovenija je ipak ostvarila nekoliko velikih ciljeva. Dobili smo vlastitu državu, zasnovanu na demokratskom ustavnom ustrojstvu sa velikim naglaskom na ljudska prava, ušli u međunarodnu zajednicu, ispunili dosta teške političke, ekonomske i finansijske uslove za ulazak u EU i NATO. Uspjeli smo ostvariti te ambicije velikom mobilizacijom političkih snaga, visokim stepenom saglasnosti političkih struktura sa građanima i dovoljnim jedinstvom unutar politike. Poslije kao da smo se istrošili i nismo definisali nove razvojne ciljeve, koji bi imali dovoljno mobilizacijske snage. Ipak, rezultati nisu zanemarljivi. Slovenija već treću godinu bilježi visoki privredni rast – u prošloj godini pet odsto, ima nizak stepen nezaposlenosti – blizu devet procenata, smanjila je javni dug, ima suficit u platnom bilansu, prosječni lični bruto dohodak je 1660 eura.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Slovenija suočava?
KUČAN: Strukturne reforme te ostvarivanje ustavnih odredbi da Slovenija bude pravna i socijalna država. Pod tim podrazumijevam i odbranu prostora javnog zdravstva, školstva i kulture pred beskrupuloznom najezdom neoliberalnih privatizacijskih koncepata i interesa. Mi smo relativno mala nacija, pa se možemo održati samo kao solidarno i socijalno snažno povezano društvo. Možda je najsloženiji zadatak doći do predstave o tome u kakvim odnosima, u kakvom društvu želimo ubuduće živjeti i kakvu ulogu želimo imati u međunarodnom prostoru. To je dugoročni zadatak, koji se ne može ostvariti samo u jednom mandatu, ali je neophodno dijalog o tome početi već sada. Postoje i problemi u prevazilaženju siromaštva i socijalnih razlika, reformisanju zdravstvenog i penzijskog sistema…

MONITOR: Vi ste osamdesetih godina u Sloveniji bili najmoćniji političar, a donosili ste odluke i o odnosima Ljubljane i Beograda, za vrijeme bivše Jugoslavije. Kako danas gledate na to vrijeme?
KUČAN: To vrijeme je prošlost. A mogu se iz tadašnjih događaja izvući korisne pouke i za današnje vrijeme i za rješavanje današnjih problema. Prije svega i za budućnost evropskog povezivanja. Možda je najdragocjenija pouka da treba insistirati na traženju političkih rješenja kroz dijalog ma koliko taj put bio dugačak, težak i pun razočarenja, i na taj način spriječiti olako posezanje za oružjem. Rat je uvijek poraz politike. Ne mogu prežaliti što Slovenija nije uspjela sa predlogom o mirnom razlazu i oproštaju od dugog i uspješnog zajedničkog života u Jugoslaviji. Neuspjeh tog predloga smatram i kao svoj lični poraz.

MONITOR: Slovenija je prva od bivših jugoslovenskih republika ušla u EU. Šta je time dobila?
KUČAN: Prije svega mogućnost da utiče na ostvarivanje svojih vitalnih interesa u dijalogu sa drugim članicama EU unutar njenih institucija. Drugo je pitanje koliko i kako te mogućnosti koristi. Mislim da nemamo dovoljno inicijative i da ne koristimo dovoljno sve političke, ekonomske, finansijske i bezbjednosne mogućnosti. Prije svega nedovoljno smo angažovani u diskusiji o budućnosti EU i rješavanju krize u kojoj se posljednjih godina nalazi. Mogli bismo svojim iskustvom iz života u višenacionalnoj Jugoslaviji i protivrječnosti zbog kojih se raspala imati konstruktivnu ulogu.

MONITOR: Kako će biti riješen spor između Slovenije i Hrvatske oko Piranskog zaliva?
KUČAN: Hrvatska odbija da prihvati odluku međunarodne arbitraže. Ne vjerujem da je to zbog nekorektnog ponašanja slovenačkog arbitra. Umjesto implementacije odluke Hrvatska predlaže da se rješenje ponovo traži bilateralnim pregovorima. Ponovno otvaranje bilateralnih pregovora, koji 25 godina nisu dali rezultat, sasvim je nerealno. Realno bi bilo jedino angažovanje EU. Ona je bila inicijator i sponzor arbitraže. Dogovorom o arbitraži spriječila je veto Slovenije za ulazak Hrvatske u EU. Zbog toga bi bilo normalno njeno insistiranje da se prema njenom aktu obje strane civilizovano odnose. Očito, EU nema namjeru da zahtijeva da Hrvatska poštuje presude međunarodnog pravnog tijela. Vlada Slovenije je zbog toga odlučila da podnese tužbu protiv Hrvatske sudu EU u Luksemburgu. Tako pitanje granice u Piranskom zalivu, nažalost, ponovo za EU postaje političko pitanje. To je i negativna poruka za rješavanje graničnih sporova između država nastalih poslije raspada Jugoslavije. Tih sporova najviše ima Hrvatska.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da EU zanemaruje zapadni Balkan.
KUČAN: Ta je konstatacija donekle tačna. EU se nalazi u određenoj krizi, pa je oprezna u pogledu daljeg proširenja. Do velikog proširenja na deset novih članica došlo je uz jak politički poriv poslije političke podjele Evrope na njen zapad i istok. Tada je proklamovala princip proširenja i istovremeno podubljenja unutrašnjih odnosa. Proširenje je ostvareno, produbljenja nije bilo. Čak su vremenom gubile značaj vrijednosti na kojima je zajednica osnovana, prije svega mislim na solidarnost, antifašizam, život u miru i na blagostanje svih Evropljana. Žrtve takve predostrožnosti su države na zapadnom Balkanu. Predugo su u čekaonici bez jasne vremenske perspektive, što destimuliše njihove vlastite napore. To što su neke države postale članice, a da nisu ispunjavale sve uslove, već su ušle prije svega zbog proširenja tržišta, ne može biti razlog za odgađanje odluka. Uslovi za prijem trebali bi biti strogi, ali jednaki za sve, a poslije ispunjenja ne vidim razlog da se prijem odgađa. A to traži veći angažman i EU i njene komisije.

MONITOR: Koliko je Slovenija zainteresovana za događaje na Balkanu?
KUČAN: Nedovoljno. Mislim da je angažman Slovenije na Balkanu više manifestativan nego stvaran. Ne potcjenjujem inicijative kakva je i Brdo-Brioni, a one ne daju očekivani rezultat, jer ne polaze dovoljno od stvarnih potencijalnih interesa koji bi mogli i suštinski povezati ta područja i olakšati njihovu integraciju u procese evroatlantskog povezivanja. Mislim na inicijative kao što su izgradnja saobraćajnica, dalekovoda, plinovoda, očuvanje prirode, turizam, očuvanje Jadrana, emigrantska politika. Rad na realizaciji tih stvarnih interesa mogao bi omekšati i političku klimu koja još sadrži ostatke onog što je pouzrokovano surovim raspadom bivše zajedničke države. Uspjeh saradnje zavisi od iskrenih želja ne samo Sovenije. Nije nevažno da su među najvažnijim spoljnotrgovinskim partnerima Slovenije Srbija i Hrvatska.

MONITOR: A za Crnu Goru?
KUČAN: Saradnja, pa time i interes Slovenije iskazan je na primjeru Crne Gore. Sve od pomaganja u procesu crnogorskog državnog osamostaljenja pa do podržavanja njenih ambicija za ulazak u NATO i pomaganja u ispunjavanju uslova za članstvo u EU. Taj je interes konstanta i sve se više učvršćuje porastom privredne i kulturne saradnje.

Nova uloga NATO-a

MONITOR: Krajem prošle godine u Bečićima rekli ste da NATO u koji je ušla Slovenija nema veze sa NATO-om u koji je ušla Crna Gora. Šta to znači?
KUČAN: Izvorno NATO je odbrambena organizacija koja kolektivnim angažovanjem obezbjeđuje sigurnost svojih članica. U takav NATO je 2004. ušla Slovenija. Time je uspješno okončala duge i velike napore da ispuni složene političke, finansijske i vojničke uslove kao demokratska zemlja. U vrijeme naših nastojanja za članstvo u NATO još je trajao rat u našoj neposrednoj zaleđini, pa je naš interes bio utoliko razumljiviji.

Od tada se mnogo toga u svijetu promijenilo. Ponovo se na svjetskoj pozornici geopolitički strateški interesi i konfrontacije velikih sila podržavaju snagom oružja. Svijet se ponovo suočava sa ravnotežom straha. Te su činjenice definisale i novu ulogu NATO-a da interveniše u ratovima na najosjetljivim žarištima. Tako danas NATO snage stoje na granicama Rusije, koja je po procjenama rukovodećih struktura NATO-a i SAD jedan od potencijalno najozbiljnijih faktora ugrožavanja svjetskog mira. To je taj novi, bolje rečeno drugačiji NATO.

BiH najveća žrtva raspada SFRJ

MONITOR: Prije pet godina izjavili ste da za vrijeme raspada Jugoslavije nije počeo rat u BiH nego rat protiv BiH zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH. Podjela BiH i danas je aktuelna?
KUČAN: BiH je bila najveća žrtva nasilnog i tragičnog raspada Jugoslavije. Taj je rat uz velike ljudske žrtve i zločine razrušio odnose između tri konstitutivna naroda u BiH. On je poprimio obilježja unutrašnjeg rata, ali je, u stvari, vođen od strane Beograda i Zagreba protiv suverenosti BiH kao međunarodno priznatog subjekta. Zasnovan je na neostvarenom dogovoru između Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH.

Tom dogovoru je preteča dogovor koji su 1939. sklopili Dragiša Cvetković i Vlatko Maček, kojim je pridruživanjem i djelova Bosne formirana Banovina Hrvatska. Nažalost, duh tog sporazuma, pa i tendencije podjele BiH, još žive u političkim koncepcijama i u Zagrebu i u Beogradu.

Na te ambicije nije dovoljno usmjerena pažnja Brisela, pa zato nema ni dovoljno angažmana da se uspostavi funkcionalnost BiH i time osposobi za ozbiljne pregovore o pristupanju u EU. Članstvo u EU bilo bi garant njenog suvereniteta.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo