Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN KUČAN, PRVI PREDSJEDNIK NEZAVISNE SLOVENIJE: EU da se više angažuje na Balkanu

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljna ostavka premijera Slovenije Mira Cerara, koju je podnio nakon što je Vrhovni sud poništio referendum o gradnji pruge od Kopra do Divače, bio je jedan od povoda za razgovor za Monitor sa Milanom Kučanom, prvim predsjednikom nezavisne Slovenije i istaknutim političarem iz vremena bivše Jugoslavije. Mediji su taj događaj prokomentarisali kao šok ne samo za Sloveniju, a na naše pitanje kakve će to političke posljedice imati po Sloveniju gospodin Kučan odgovara ovako:

– Neće biti velikih političkih posljedica. Prevremeni izbori će biti možda dvije, tri nedjelje prije roka u kome bi Slovenija imala redovne izbore. Svojom odlukom premijer Cerar je transparentnom učinio činjenicu da već nekoliko mjeseci koalicija praktično ne postoji, da je on na čelu istrošene vlade. Vjerovatno je zaključio da u takvim okolnostima, kada Vlada nije sposobna da donosi značajnije odluke, nije produktivno trošiti snage na održavanje fikcije o normalnom djelovanju Vlade, već je odgovornije okrenuti se kvalitetnoj pripremi što ranijih izbora. Na taj način biće podijeljeno povjerenje birača novim upravljačima države i obezbijeđen kontinuitet političke stabilnosti države. Odluka predsjednika Vlade Cerara nije sasvim neočekivana i nije bio njen uzrok samo odluka Vrhovnog suda. Više od nastale situacije brinu me rezultati budućih izbora, kvalitet nove koalicije i kompetentnost kako vlade tako i opozicije.

MONITOR: Vi ste prvi predsjednik nezavisne Slovenije. Kako biste ukratko opisali današnju Sloveniju?
KUČAN: Najkraće, Slovenija je uspješna zemlja. Naravno, sva očekivanja koje smo ulagali u stvaranje vlastite države nisu ostvarena. Bila su različita, a i okolnosti su se u 25 prošlih godina u nekim dimenzijama bitno promijenile. U tih četvrt stoljeća Slovenija je ipak ostvarila nekoliko velikih ciljeva. Dobili smo vlastitu državu, zasnovanu na demokratskom ustavnom ustrojstvu sa velikim naglaskom na ljudska prava, ušli u međunarodnu zajednicu, ispunili dosta teške političke, ekonomske i finansijske uslove za ulazak u EU i NATO. Uspjeli smo ostvariti te ambicije velikom mobilizacijom političkih snaga, visokim stepenom saglasnosti političkih struktura sa građanima i dovoljnim jedinstvom unutar politike. Poslije kao da smo se istrošili i nismo definisali nove razvojne ciljeve, koji bi imali dovoljno mobilizacijske snage. Ipak, rezultati nisu zanemarljivi. Slovenija već treću godinu bilježi visoki privredni rast – u prošloj godini pet odsto, ima nizak stepen nezaposlenosti – blizu devet procenata, smanjila je javni dug, ima suficit u platnom bilansu, prosječni lični bruto dohodak je 1660 eura.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Slovenija suočava?
KUČAN: Strukturne reforme te ostvarivanje ustavnih odredbi da Slovenija bude pravna i socijalna država. Pod tim podrazumijevam i odbranu prostora javnog zdravstva, školstva i kulture pred beskrupuloznom najezdom neoliberalnih privatizacijskih koncepata i interesa. Mi smo relativno mala nacija, pa se možemo održati samo kao solidarno i socijalno snažno povezano društvo. Možda je najsloženiji zadatak doći do predstave o tome u kakvim odnosima, u kakvom društvu želimo ubuduće živjeti i kakvu ulogu želimo imati u međunarodnom prostoru. To je dugoročni zadatak, koji se ne može ostvariti samo u jednom mandatu, ali je neophodno dijalog o tome početi već sada. Postoje i problemi u prevazilaženju siromaštva i socijalnih razlika, reformisanju zdravstvenog i penzijskog sistema…

MONITOR: Vi ste osamdesetih godina u Sloveniji bili najmoćniji političar, a donosili ste odluke i o odnosima Ljubljane i Beograda, za vrijeme bivše Jugoslavije. Kako danas gledate na to vrijeme?
KUČAN: To vrijeme je prošlost. A mogu se iz tadašnjih događaja izvući korisne pouke i za današnje vrijeme i za rješavanje današnjih problema. Prije svega i za budućnost evropskog povezivanja. Možda je najdragocjenija pouka da treba insistirati na traženju političkih rješenja kroz dijalog ma koliko taj put bio dugačak, težak i pun razočarenja, i na taj način spriječiti olako posezanje za oružjem. Rat je uvijek poraz politike. Ne mogu prežaliti što Slovenija nije uspjela sa predlogom o mirnom razlazu i oproštaju od dugog i uspješnog zajedničkog života u Jugoslaviji. Neuspjeh tog predloga smatram i kao svoj lični poraz.

MONITOR: Slovenija je prva od bivših jugoslovenskih republika ušla u EU. Šta je time dobila?
KUČAN: Prije svega mogućnost da utiče na ostvarivanje svojih vitalnih interesa u dijalogu sa drugim članicama EU unutar njenih institucija. Drugo je pitanje koliko i kako te mogućnosti koristi. Mislim da nemamo dovoljno inicijative i da ne koristimo dovoljno sve političke, ekonomske, finansijske i bezbjednosne mogućnosti. Prije svega nedovoljno smo angažovani u diskusiji o budućnosti EU i rješavanju krize u kojoj se posljednjih godina nalazi. Mogli bismo svojim iskustvom iz života u višenacionalnoj Jugoslaviji i protivrječnosti zbog kojih se raspala imati konstruktivnu ulogu.

MONITOR: Kako će biti riješen spor između Slovenije i Hrvatske oko Piranskog zaliva?
KUČAN: Hrvatska odbija da prihvati odluku međunarodne arbitraže. Ne vjerujem da je to zbog nekorektnog ponašanja slovenačkog arbitra. Umjesto implementacije odluke Hrvatska predlaže da se rješenje ponovo traži bilateralnim pregovorima. Ponovno otvaranje bilateralnih pregovora, koji 25 godina nisu dali rezultat, sasvim je nerealno. Realno bi bilo jedino angažovanje EU. Ona je bila inicijator i sponzor arbitraže. Dogovorom o arbitraži spriječila je veto Slovenije za ulazak Hrvatske u EU. Zbog toga bi bilo normalno njeno insistiranje da se prema njenom aktu obje strane civilizovano odnose. Očito, EU nema namjeru da zahtijeva da Hrvatska poštuje presude međunarodnog pravnog tijela. Vlada Slovenije je zbog toga odlučila da podnese tužbu protiv Hrvatske sudu EU u Luksemburgu. Tako pitanje granice u Piranskom zalivu, nažalost, ponovo za EU postaje političko pitanje. To je i negativna poruka za rješavanje graničnih sporova između država nastalih poslije raspada Jugoslavije. Tih sporova najviše ima Hrvatska.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da EU zanemaruje zapadni Balkan.
KUČAN: Ta je konstatacija donekle tačna. EU se nalazi u određenoj krizi, pa je oprezna u pogledu daljeg proširenja. Do velikog proširenja na deset novih članica došlo je uz jak politički poriv poslije političke podjele Evrope na njen zapad i istok. Tada je proklamovala princip proširenja i istovremeno podubljenja unutrašnjih odnosa. Proširenje je ostvareno, produbljenja nije bilo. Čak su vremenom gubile značaj vrijednosti na kojima je zajednica osnovana, prije svega mislim na solidarnost, antifašizam, život u miru i na blagostanje svih Evropljana. Žrtve takve predostrožnosti su države na zapadnom Balkanu. Predugo su u čekaonici bez jasne vremenske perspektive, što destimuliše njihove vlastite napore. To što su neke države postale članice, a da nisu ispunjavale sve uslove, već su ušle prije svega zbog proširenja tržišta, ne može biti razlog za odgađanje odluka. Uslovi za prijem trebali bi biti strogi, ali jednaki za sve, a poslije ispunjenja ne vidim razlog da se prijem odgađa. A to traži veći angažman i EU i njene komisije.

MONITOR: Koliko je Slovenija zainteresovana za događaje na Balkanu?
KUČAN: Nedovoljno. Mislim da je angažman Slovenije na Balkanu više manifestativan nego stvaran. Ne potcjenjujem inicijative kakva je i Brdo-Brioni, a one ne daju očekivani rezultat, jer ne polaze dovoljno od stvarnih potencijalnih interesa koji bi mogli i suštinski povezati ta područja i olakšati njihovu integraciju u procese evroatlantskog povezivanja. Mislim na inicijative kao što su izgradnja saobraćajnica, dalekovoda, plinovoda, očuvanje prirode, turizam, očuvanje Jadrana, emigrantska politika. Rad na realizaciji tih stvarnih interesa mogao bi omekšati i političku klimu koja još sadrži ostatke onog što je pouzrokovano surovim raspadom bivše zajedničke države. Uspjeh saradnje zavisi od iskrenih želja ne samo Sovenije. Nije nevažno da su među najvažnijim spoljnotrgovinskim partnerima Slovenije Srbija i Hrvatska.

MONITOR: A za Crnu Goru?
KUČAN: Saradnja, pa time i interes Slovenije iskazan je na primjeru Crne Gore. Sve od pomaganja u procesu crnogorskog državnog osamostaljenja pa do podržavanja njenih ambicija za ulazak u NATO i pomaganja u ispunjavanju uslova za članstvo u EU. Taj je interes konstanta i sve se više učvršćuje porastom privredne i kulturne saradnje.

Nova uloga NATO-a

MONITOR: Krajem prošle godine u Bečićima rekli ste da NATO u koji je ušla Slovenija nema veze sa NATO-om u koji je ušla Crna Gora. Šta to znači?
KUČAN: Izvorno NATO je odbrambena organizacija koja kolektivnim angažovanjem obezbjeđuje sigurnost svojih članica. U takav NATO je 2004. ušla Slovenija. Time je uspješno okončala duge i velike napore da ispuni složene političke, finansijske i vojničke uslove kao demokratska zemlja. U vrijeme naših nastojanja za članstvo u NATO još je trajao rat u našoj neposrednoj zaleđini, pa je naš interes bio utoliko razumljiviji.

Od tada se mnogo toga u svijetu promijenilo. Ponovo se na svjetskoj pozornici geopolitički strateški interesi i konfrontacije velikih sila podržavaju snagom oružja. Svijet se ponovo suočava sa ravnotežom straha. Te su činjenice definisale i novu ulogu NATO-a da interveniše u ratovima na najosjetljivim žarištima. Tako danas NATO snage stoje na granicama Rusije, koja je po procjenama rukovodećih struktura NATO-a i SAD jedan od potencijalno najozbiljnijih faktora ugrožavanja svjetskog mira. To je taj novi, bolje rečeno drugačiji NATO.

BiH najveća žrtva raspada SFRJ

MONITOR: Prije pet godina izjavili ste da za vrijeme raspada Jugoslavije nije počeo rat u BiH nego rat protiv BiH zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH. Podjela BiH i danas je aktuelna?
KUČAN: BiH je bila najveća žrtva nasilnog i tragičnog raspada Jugoslavije. Taj je rat uz velike ljudske žrtve i zločine razrušio odnose između tri konstitutivna naroda u BiH. On je poprimio obilježja unutrašnjeg rata, ali je, u stvari, vođen od strane Beograda i Zagreba protiv suverenosti BiH kao međunarodno priznatog subjekta. Zasnovan je na neostvarenom dogovoru između Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH.

Tom dogovoru je preteča dogovor koji su 1939. sklopili Dragiša Cvetković i Vlatko Maček, kojim je pridruživanjem i djelova Bosne formirana Banovina Hrvatska. Nažalost, duh tog sporazuma, pa i tendencije podjele BiH, još žive u političkim koncepcijama i u Zagrebu i u Beogradu.

Na te ambicije nije dovoljno usmjerena pažnja Brisela, pa zato nema ni dovoljno angažmana da se uspostavi funkcionalnost BiH i time osposobi za ozbiljne pregovore o pristupanju u EU. Članstvo u EU bilo bi garant njenog suvereniteta.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo