Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN KUČAN, PRVI PREDSJEDNIK NEZAVISNE SLOVENIJE: EU da se više angažuje na Balkanu

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljna ostavka premijera Slovenije Mira Cerara, koju je podnio nakon što je Vrhovni sud poništio referendum o gradnji pruge od Kopra do Divače, bio je jedan od povoda za razgovor za Monitor sa Milanom Kučanom, prvim predsjednikom nezavisne Slovenije i istaknutim političarem iz vremena bivše Jugoslavije. Mediji su taj događaj prokomentarisali kao šok ne samo za Sloveniju, a na naše pitanje kakve će to političke posljedice imati po Sloveniju gospodin Kučan odgovara ovako:

– Neće biti velikih političkih posljedica. Prevremeni izbori će biti možda dvije, tri nedjelje prije roka u kome bi Slovenija imala redovne izbore. Svojom odlukom premijer Cerar je transparentnom učinio činjenicu da već nekoliko mjeseci koalicija praktično ne postoji, da je on na čelu istrošene vlade. Vjerovatno je zaključio da u takvim okolnostima, kada Vlada nije sposobna da donosi značajnije odluke, nije produktivno trošiti snage na održavanje fikcije o normalnom djelovanju Vlade, već je odgovornije okrenuti se kvalitetnoj pripremi što ranijih izbora. Na taj način biće podijeljeno povjerenje birača novim upravljačima države i obezbijeđen kontinuitet političke stabilnosti države. Odluka predsjednika Vlade Cerara nije sasvim neočekivana i nije bio njen uzrok samo odluka Vrhovnog suda. Više od nastale situacije brinu me rezultati budućih izbora, kvalitet nove koalicije i kompetentnost kako vlade tako i opozicije.

MONITOR: Vi ste prvi predsjednik nezavisne Slovenije. Kako biste ukratko opisali današnju Sloveniju?
KUČAN: Najkraće, Slovenija je uspješna zemlja. Naravno, sva očekivanja koje smo ulagali u stvaranje vlastite države nisu ostvarena. Bila su različita, a i okolnosti su se u 25 prošlih godina u nekim dimenzijama bitno promijenile. U tih četvrt stoljeća Slovenija je ipak ostvarila nekoliko velikih ciljeva. Dobili smo vlastitu državu, zasnovanu na demokratskom ustavnom ustrojstvu sa velikim naglaskom na ljudska prava, ušli u međunarodnu zajednicu, ispunili dosta teške političke, ekonomske i finansijske uslove za ulazak u EU i NATO. Uspjeli smo ostvariti te ambicije velikom mobilizacijom političkih snaga, visokim stepenom saglasnosti političkih struktura sa građanima i dovoljnim jedinstvom unutar politike. Poslije kao da smo se istrošili i nismo definisali nove razvojne ciljeve, koji bi imali dovoljno mobilizacijske snage. Ipak, rezultati nisu zanemarljivi. Slovenija već treću godinu bilježi visoki privredni rast – u prošloj godini pet odsto, ima nizak stepen nezaposlenosti – blizu devet procenata, smanjila je javni dug, ima suficit u platnom bilansu, prosječni lični bruto dohodak je 1660 eura.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Slovenija suočava?
KUČAN: Strukturne reforme te ostvarivanje ustavnih odredbi da Slovenija bude pravna i socijalna država. Pod tim podrazumijevam i odbranu prostora javnog zdravstva, školstva i kulture pred beskrupuloznom najezdom neoliberalnih privatizacijskih koncepata i interesa. Mi smo relativno mala nacija, pa se možemo održati samo kao solidarno i socijalno snažno povezano društvo. Možda je najsloženiji zadatak doći do predstave o tome u kakvim odnosima, u kakvom društvu želimo ubuduće živjeti i kakvu ulogu želimo imati u međunarodnom prostoru. To je dugoročni zadatak, koji se ne može ostvariti samo u jednom mandatu, ali je neophodno dijalog o tome početi već sada. Postoje i problemi u prevazilaženju siromaštva i socijalnih razlika, reformisanju zdravstvenog i penzijskog sistema…

MONITOR: Vi ste osamdesetih godina u Sloveniji bili najmoćniji političar, a donosili ste odluke i o odnosima Ljubljane i Beograda, za vrijeme bivše Jugoslavije. Kako danas gledate na to vrijeme?
KUČAN: To vrijeme je prošlost. A mogu se iz tadašnjih događaja izvući korisne pouke i za današnje vrijeme i za rješavanje današnjih problema. Prije svega i za budućnost evropskog povezivanja. Možda je najdragocjenija pouka da treba insistirati na traženju političkih rješenja kroz dijalog ma koliko taj put bio dugačak, težak i pun razočarenja, i na taj način spriječiti olako posezanje za oružjem. Rat je uvijek poraz politike. Ne mogu prežaliti što Slovenija nije uspjela sa predlogom o mirnom razlazu i oproštaju od dugog i uspješnog zajedničkog života u Jugoslaviji. Neuspjeh tog predloga smatram i kao svoj lični poraz.

MONITOR: Slovenija je prva od bivših jugoslovenskih republika ušla u EU. Šta je time dobila?
KUČAN: Prije svega mogućnost da utiče na ostvarivanje svojih vitalnih interesa u dijalogu sa drugim članicama EU unutar njenih institucija. Drugo je pitanje koliko i kako te mogućnosti koristi. Mislim da nemamo dovoljno inicijative i da ne koristimo dovoljno sve političke, ekonomske, finansijske i bezbjednosne mogućnosti. Prije svega nedovoljno smo angažovani u diskusiji o budućnosti EU i rješavanju krize u kojoj se posljednjih godina nalazi. Mogli bismo svojim iskustvom iz života u višenacionalnoj Jugoslaviji i protivrječnosti zbog kojih se raspala imati konstruktivnu ulogu.

MONITOR: Kako će biti riješen spor između Slovenije i Hrvatske oko Piranskog zaliva?
KUČAN: Hrvatska odbija da prihvati odluku međunarodne arbitraže. Ne vjerujem da je to zbog nekorektnog ponašanja slovenačkog arbitra. Umjesto implementacije odluke Hrvatska predlaže da se rješenje ponovo traži bilateralnim pregovorima. Ponovno otvaranje bilateralnih pregovora, koji 25 godina nisu dali rezultat, sasvim je nerealno. Realno bi bilo jedino angažovanje EU. Ona je bila inicijator i sponzor arbitraže. Dogovorom o arbitraži spriječila je veto Slovenije za ulazak Hrvatske u EU. Zbog toga bi bilo normalno njeno insistiranje da se prema njenom aktu obje strane civilizovano odnose. Očito, EU nema namjeru da zahtijeva da Hrvatska poštuje presude međunarodnog pravnog tijela. Vlada Slovenije je zbog toga odlučila da podnese tužbu protiv Hrvatske sudu EU u Luksemburgu. Tako pitanje granice u Piranskom zalivu, nažalost, ponovo za EU postaje političko pitanje. To je i negativna poruka za rješavanje graničnih sporova između država nastalih poslije raspada Jugoslavije. Tih sporova najviše ima Hrvatska.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da EU zanemaruje zapadni Balkan.
KUČAN: Ta je konstatacija donekle tačna. EU se nalazi u određenoj krizi, pa je oprezna u pogledu daljeg proširenja. Do velikog proširenja na deset novih članica došlo je uz jak politički poriv poslije političke podjele Evrope na njen zapad i istok. Tada je proklamovala princip proširenja i istovremeno podubljenja unutrašnjih odnosa. Proširenje je ostvareno, produbljenja nije bilo. Čak su vremenom gubile značaj vrijednosti na kojima je zajednica osnovana, prije svega mislim na solidarnost, antifašizam, život u miru i na blagostanje svih Evropljana. Žrtve takve predostrožnosti su države na zapadnom Balkanu. Predugo su u čekaonici bez jasne vremenske perspektive, što destimuliše njihove vlastite napore. To što su neke države postale članice, a da nisu ispunjavale sve uslove, već su ušle prije svega zbog proširenja tržišta, ne može biti razlog za odgađanje odluka. Uslovi za prijem trebali bi biti strogi, ali jednaki za sve, a poslije ispunjenja ne vidim razlog da se prijem odgađa. A to traži veći angažman i EU i njene komisije.

MONITOR: Koliko je Slovenija zainteresovana za događaje na Balkanu?
KUČAN: Nedovoljno. Mislim da je angažman Slovenije na Balkanu više manifestativan nego stvaran. Ne potcjenjujem inicijative kakva je i Brdo-Brioni, a one ne daju očekivani rezultat, jer ne polaze dovoljno od stvarnih potencijalnih interesa koji bi mogli i suštinski povezati ta područja i olakšati njihovu integraciju u procese evroatlantskog povezivanja. Mislim na inicijative kao što su izgradnja saobraćajnica, dalekovoda, plinovoda, očuvanje prirode, turizam, očuvanje Jadrana, emigrantska politika. Rad na realizaciji tih stvarnih interesa mogao bi omekšati i političku klimu koja još sadrži ostatke onog što je pouzrokovano surovim raspadom bivše zajedničke države. Uspjeh saradnje zavisi od iskrenih želja ne samo Sovenije. Nije nevažno da su među najvažnijim spoljnotrgovinskim partnerima Slovenije Srbija i Hrvatska.

MONITOR: A za Crnu Goru?
KUČAN: Saradnja, pa time i interes Slovenije iskazan je na primjeru Crne Gore. Sve od pomaganja u procesu crnogorskog državnog osamostaljenja pa do podržavanja njenih ambicija za ulazak u NATO i pomaganja u ispunjavanju uslova za članstvo u EU. Taj je interes konstanta i sve se više učvršćuje porastom privredne i kulturne saradnje.

Nova uloga NATO-a

MONITOR: Krajem prošle godine u Bečićima rekli ste da NATO u koji je ušla Slovenija nema veze sa NATO-om u koji je ušla Crna Gora. Šta to znači?
KUČAN: Izvorno NATO je odbrambena organizacija koja kolektivnim angažovanjem obezbjeđuje sigurnost svojih članica. U takav NATO je 2004. ušla Slovenija. Time je uspješno okončala duge i velike napore da ispuni složene političke, finansijske i vojničke uslove kao demokratska zemlja. U vrijeme naših nastojanja za članstvo u NATO još je trajao rat u našoj neposrednoj zaleđini, pa je naš interes bio utoliko razumljiviji.

Od tada se mnogo toga u svijetu promijenilo. Ponovo se na svjetskoj pozornici geopolitički strateški interesi i konfrontacije velikih sila podržavaju snagom oružja. Svijet se ponovo suočava sa ravnotežom straha. Te su činjenice definisale i novu ulogu NATO-a da interveniše u ratovima na najosjetljivim žarištima. Tako danas NATO snage stoje na granicama Rusije, koja je po procjenama rukovodećih struktura NATO-a i SAD jedan od potencijalno najozbiljnijih faktora ugrožavanja svjetskog mira. To je taj novi, bolje rečeno drugačiji NATO.

BiH najveća žrtva raspada SFRJ

MONITOR: Prije pet godina izjavili ste da za vrijeme raspada Jugoslavije nije počeo rat u BiH nego rat protiv BiH zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH. Podjela BiH i danas je aktuelna?
KUČAN: BiH je bila najveća žrtva nasilnog i tragičnog raspada Jugoslavije. Taj je rat uz velike ljudske žrtve i zločine razrušio odnose između tri konstitutivna naroda u BiH. On je poprimio obilježja unutrašnjeg rata, ali je, u stvari, vođen od strane Beograda i Zagreba protiv suverenosti BiH kao međunarodno priznatog subjekta. Zasnovan je na neostvarenom dogovoru između Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH.

Tom dogovoru je preteča dogovor koji su 1939. sklopili Dragiša Cvetković i Vlatko Maček, kojim je pridruživanjem i djelova Bosne formirana Banovina Hrvatska. Nažalost, duh tog sporazuma, pa i tendencije podjele BiH, još žive u političkim koncepcijama i u Zagrebu i u Beogradu.

Na te ambicije nije dovoljno usmjerena pažnja Brisela, pa zato nema ni dovoljno angažmana da se uspostavi funkcionalnost BiH i time osposobi za ozbiljne pregovore o pristupanju u EU. Članstvo u EU bilo bi garant njenog suvereniteta.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo