Povežite se sa nama

INTERVJU

KATARINA ŠVABIĆ, UMJETNICA: Nagonska neophodnost

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jedna ste od laureatkinja 73. Tradicionale izložbe Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Nagrada je povod za ovaj intervju, pa me interesuje koliko Vam je važan sud publike i kritike?
ŠVABIĆ: Iskreno, sud publike i kritike može da me manje ili više obraduje ali nema važnost kada se nađem naspram dela koje stvaram. Stvaralački čin i njegova lepota prepuštanja tome nečemu, sam proces – utočište je od svakog suda, pa čak i mog.

Često se desi da i sama ne budem naročito oduševljena ili čak ne razumem u momentu ili u potpunosti šta je to što stvaram, ali ne obazirem se, naučila sam da verujem tome nečemu… Izabrala sam baš takav, intuitivni put, iskren i bez autocenzure i dalje verujem u takvu iskrenu, manje proračunatu umetnost koja ne podilazi tuđim mišljenjima, stavovima, trendovima.

MONITOR: Prateći Vaš rad, ovo je nova faza stvaralaštva gdje su zastupljeni apstraktni pejzaži, a predstavljaju prostor istraživanja kretanja unutar samog likovnog jezika.
ŠVABIĆ: Istraživanja u crtežu i slici prethodnih godina dovele su do ove, sad već pomalo zaokružene faze gde je motiv kretanje, verovatno pokrenuta snažnim vetrovima kojima sam izložena živeći na obali kanjona Morače, dakle kretanje, nevidljivost suštinskih fenomena promena, strujanja, života kao suptilne energije koju je eto lakše naslikati nego verbalizovati.

Uživam u tom procesu, emociji, tihoj budnosti ovog likovnog jezika koji nastaje ovim ciklusom. I ovde je medij promenljiv – crtež, slika, digitalni formati, štampa, intervencije u prostoru, ali izraz je taj jedan – dinamika, potezi, meditativnost i doživljaj.

MONITOR: Predavačica ste na FVU iz oblasti interdisciplinarne vizuelne umjetnosti. Sad ste nagrađeni za sliku. Većina današnjih savremenih umjetnika izbjegava slikarstvo kao medij jer ga smatraju neadekvatnim u svijetu brzih, pokretnih slika. Kako vi gledate na slikarstvo danas i što Vas je ponovo privuklo tom mediju?
ŠVABIĆ: Za mene je slikarsvo i dalje uzbudljivo i prijemčivo polje medija slike. Jednako uzbudljivo mi je i digitalno slikanje. Ne pravim neku razliku i jednako se odnosim i prema digitalnom i prema tradicionalnom mediju slike, a često ih i kombinujem. Mislim da ne konkurišu jedno drugom jer svaki medij ima svoje mogućnosti i ograničenja a suština je kreativno ih osvojiti tj. upoznati.

Svesna sam toga da danas imamo zagovaraoce tradicionalne umetnosti ili slike koji negiraju savremene pristupe slici i obrnuto…ali moj put je otvorenost ka svim mogućnostima, podjednako, i mislim da su te podele nezrele i površne.

MONITOR: Kada ste počeli da se zanimate za slikarstvo, koje je kod mnogih ili ljubav ili iskonska, nasušna potreba. Kakvog je porijekla Vaš stvaralački nagon?
ŠVABIĆ: Lepo ste sve rekli. Kod mene je to i ljubav i iskonska potreba. Nešto se akumulira i ima potrebu da izrazi na platno, papir, ekran… I upravo nagonska, nezadrživa neophodnost, potreba za likovnim izrazom, tek tako, bez drugih motiva.

Počela sam rano, u vrtiću i evo ne prestajem. Ne znam da li je i to oblik zavisnosti, verovatno da jeste… Mi umetnici valjda postanemo zavisni od tog osećaja slobode, bliskosti sa svojom, našom suštinom, čistom energijom…

MONITOR: Kada započinjete rad, da li prethodi neka ideja i detaljna analiza, potraga ili je to spontani proces?
ŠVABIĆ: Kod mene je to od početka čisto intuitivan proces. Radim i posmatram šta se dešava, a vrlo često se iznenađujem, čudim, radujem, emotivno odreagujem na to što vidim, ponekad mi baš i ne bude jasno pa tek naknadno shvatim poentu nekog rada, a neverovatno je to da smislenost ne izostaje, ovim načinom, naprotiv – ta intuitivnost me je više puta dovela do umetničkih predela koje umno, konceptualno teško da sam mogla da osmislim. Iako ima svojih mana, ovaj stvaralački pristup, bez preterane kontrole mi donosi mnogo radosti i uzbuđenja, sam proces je taj koji me najviše motiviše.

MONITOR: Dok posmatram Vaše radove, koji su se mijenjali godinama, nameće se utisak da težite prevazilaženju sopstvenih granica. Postoje li te granice i kako biste opisali evoluciju Vašeg rada?
ŠVABIĆ: Tačno je to da se još nisam ,,skrasila” ni u jednom mediju, tehnici, žanru. Iz figuracije u apstrakciju pa opet u figuraciju, vrlo često i u jednom danu ali shvatila sam da su upravo te definicije jako površne i ništa ne govore. Pogled na neku ćeliju bi definisali kao apstrakciju ali ona je vrlo konkretna. Ja sam samo odlučila da pratim sebe, a ne definicije.

Oduvek mi je bilo teško da se ponavljam u jednom motivu na isti način jer mi postane usko, dosadno, uvek tražim moguće promene u radu jer mi to daje novo iskustvo unutar medija. Zato često i kombinujem medije tražeći to neko novo iskustvo, nove načine, postupke rada. Ja sam više istraživač, a manje definisan umetnik koji se prepoznaje po nekom motivu ili tehnici. Granice postoje ako ih mi sami postavimo, a za mene postoji samo novo iskustvo, novi načini, nov doživljaj i korak dalje.

MONITOR: Izlagali ste i pred domaćom i pred stranom publikom. Postoji li neka razlika u razumijevanju i čitanju umjetnosti?
ŠVABIĆ: Ne mogu da kažem da imam neko naročito iskustvo izlaganja pred stranom publikom. Uglavnom su to bile kolektivne izložbe na kojima nisam lično ni prisustvovala. Izuzetak je Festival audiovizuelnih umjetnosti u Majnhajmu 2016. Ono što znam je da progresivne zemlje sistemski mnogo ulažu u likovno obrazovanje i interakciju sa umetnošću počev od najmlađih, pa verujem da je ta publika onda zrelija, otvorenija, obrazovanija i ima razvijeniju potrebu za umetnošću. S druge strane mi ovde još nismo ,,raskrstili” sa tim da li je apstraktna umetnost, instalacija ili performans uopšte umetnost ili neka besmislica. To je tužna realnost. I što je još teže mi pravimo reformu školstva u kojoj smanjujemo i ovako minimalan broj časova likovne kulture.

Sva nauka o metodici nastave iz likovne kulture govori da je nemoguće izvesti praktično nastavnu jedinicu kroz jedan čas koji traje 45 minuta. A da ne govorimo o svetskoj statistici i povezanosti obrazovanja u umetnosti sa opštim društvenim i ekonomskim rastom jedne zemlje.

Šta sa činjenicom da najrazvijenije zemlje upravo imaju najviše časova likovne kulture ne zbog toga da bi imali više gladnih umetnika nego da bi deca i mladi razvili desnu hemisferu mozga zaduženu za divergentno mišljenje, kreativnost kao i svest o sebi i unutrašnjoj slobodi. Ovaj je razvoj jednako važan i za budućeg naučnika, kuvara, ekonomistu ili pravnika jednako kao i za budućeg umetnika. Ovaj jedan čas koji je ukinut koštaće čitavo naše društvo i usporiti razvoj i neverovatno je i tužno da nam se to dešava.

MONITOR: O umjetnosti možemo pričati idealistički, ali takođe i sa materijalne strane. Kako vidite umjetnost danas u Crnoj Gori?
ŠVABIĆ: Umetnost je ugrožena kategorija. Tretirana kao ukras, luksuz ili nešto bez čega se može. Za nas umetnike, život kroz umetnost je jedina mogućnost a teške okolnosti od nas ponekad naprave još i bolje umetnike ali to je samo privid i to otežava kreativno ostvarenje u punom formatu.

Mnoge sistemske promene čekaju da se dese, a pre svega treba da shvatimo šta je i kakva je stvarna uloga i funkcija umetnosti u jednom društvu, jer smo to zaboravili ako smo ikad i znali… Tek onda promene će biti moguće i nekakav razvoj čitave scene i struke…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo