Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ: Sasvim suprotno od dobrog

Objavljeno prije

na

Ja sam još 2011. govorio da Crna Gora treba iz ove krize da izađe agresivnom investicionom politikom i to tako što će investirati u infrastrukturu i energetiku, kaže profesor Milenko Popović u razgovoru za Monitor komentarišući najave Vlade da će sa kineskim kompanijama razgovarati o gradnji nastavka autoputa od Mateševa ka Andrijevici i dalje do srsko-crnogorske granice.

POPOVIĆ: I, što je vrlo važno, govorio sam da u energetiku treba investirati iz kredita pošto su to profitabilne investicije i takav dug i nije dug. U infrastrukturu treba investirati kroz model javno privatnog partnerstva. I tada sam imao u vidu Kineze, računajući kako bi veliki dobitnik u toj priči trebala biti Luka Bar. Istovremeno, znao sam i govorio da ćemo mi uraditi sasvim suprotno.

MONITOR: Šta to znači?
POPOVIĆ: Sada pričamo o maloj deonici autoputa koja bi mogla da se finansira kroz privatno-javno partnerstvo dok najzahtevniji i najskuplji deo plaća država. Tako vi nekome (partneru na dionici Mateševo – Andrijevica) dajete priliku da naplaćuje i ono u šta je država investirala novac. To je identično onome što je Vuk Hamović uradio na putu od Trebinja do mora, gde na jednoj maloj deonici koju je napravio naplaćuje i svu prethodnu vožnju javnim putem.

Inače smatram da su Kinezi dobri investitori, mada Evropa vidi problem u tome što oni uz kredit nude i izvođače. Iz njihove perspektive to je razumljivo. Evropa smatra da bi to trebalo da ide u dva koraka. Prvo kredit pa tender. I u Evropi to često zna da bude krajnje problematično, samo što je medijski bolje obrađeno. Ili uopšte nije obrađeno. Nadam se, ipak, da će Evropa imati razumevanja za naše aranžmane sa Kinezima.

MONITOR: Ili ćemo im ponuditi nešto u kompenzaciju. Na redu su aerodromi i preostali djelovi obale…
POPOVIĆ: I to je dokaz fiskalne krize koju imamo. Oprostili smo 800 miliona poreza raznoraznim, da tako kažem, privrednicima, pa smo se potom dosetili da legalizacijom možemo da namaknemo praktično isti iznos. Sa Kakaritske gore… To pokazuje ko je vlasnik ove države.

MONITOR: Predočena je računica EBRD po kojoj ćemo se ekonomski najrazvijenijim zemljama Evrope pridružiti za 40, 60 ili 200 godina. Šta mislite o toj procjeni?
POPOVIĆ: Nekad sam pravio sličnu računicu, i vidio sam da su stvari dosta pesimistične. Moderna ekonomska teorija se vrlo malo bavi geostrateškim faktorima koji utiču na razvoj neke države iako su oni vrlo povezani sa institucionalnim faktorima. Ako si izolovan ti ćeš biti i nazadan. To ti je sudbina.

Mi smo izuzetak u Evropi, mi smo u istoj situaciji kao latinoameričke državice u kojima imate nekog diktatora pred koga se s’ vana postavljaju zadaci koje on mora da izvršava.

MONITOR: Da li je svjetska ekonomska kriza prošlost i sa kakvim posljedicama smo izašli iz nje?
POPOVIĆ: Statistički podaci pokazuju da smo izašli iz krize. Kompletan svet se nalazi na nekoj uzlaznoj putanji. Međutim, ako se pogleda ta putanja, primetićemo da je ona paralelna ali da se nalazi ispod stare putanje rasta koja je trajala od početka 20. veka do 2007. Danas je BDP u Americi – i pored lepih rezultata koje pokazuje njihova ekonomija – za 19 posto niži nego što bi bio da je zadržana stara putanja rasta. U novcu to dođe oko 4.000 milijardi (četiri triliona). Ako bi taj novac podelili na 80 posto stanovništva SAD koji sa svojim dohotkom učestvuju u američkom BDP sa 20 posto, oni bi dobili još po 16 hiljada dolara, odnosno skoro pa svoja dva godišnja budžeta.

Ovo govorim kako bih ilustrovao koliko je pogrešno govoriti da smo izašli iz krize. Imamo pozitivne stope rasta, ali na putanji rasta koja je ispod nekadašnje.

MONITOR: Šta pokazuju evropski podaci?
POPOVIĆ: Što se Evrope tiče, procentualno gledano to je još više nego za SAD. Dodatno, ako gledamo euro zonu vidimo da sadašnji rast još nije dostigao ni onu stopu koju je imao pre krize. To svedoči o probelmima koje je euro doneo Evropi, a ona još nije u stanju da ih reši pošto to podrazumeva potpunu promenu evropskog koncepta. Stvaranje sjedinjenih evropskih država.

Kad gledate ekonomiju ostatka sveta, a to je trećina globalnog BDP, pošto Amerika i Evropa daju dve trećine svetskog BDP-a, to je dosta ohrabrujuće pošto ostatak sveta ne pokazuje nikakvu stagnaciju. To znači da ostatak sveta dobro funkcioniše predvođen Kinom, zbog njenih velikih investicija, ali postoji opasnost da se – ukoliko kriza potraje – ona prelije i na ostatak sveta.

Više je tumačenja tog stanja. Jedno od njih, sa kojim se ja slažem, tvrdi da je problem na strani agregatne tražnje, da je usporavanje tražnje razlog što ni proizvodnja ne može da raste brže. Ovo je nekima dalo povod da se sjete Marksa i njegovih tvrdnji da je kapitalizam sistem koji vodi sopstvenoj negaciji. Kad danas govorimo o supstituciji rada kapitalom govorimo o nečemu o čemu je i on govorio, samo drugim terminima. Zbog te supstutucije dolazi do strahovitog pritiska radne snage na tržište rada, što dovodi do obaranja dnevnica. Tako je došlo do pada učešća nadnica u BDP sa nekih 70 na 60 odsto.

MONITOR: Na koga se odnosi taj podatak?
POPOVIĆ: Govorim o razvijenim zemljama, pošto one određuju sudbinu svih nas.

Drugo, dolazi do strahovitih nejednakosti u okviru ovih 60 odsto. Na taj način se smanjuje lična potrošnja dok raste štednja – pošto bogati ne mogu trošiti više nego što troše. Tu nastaje disbalans jer potrošnja opada, a investicije ne rastu u dovoljnoj meri. Zato se obaraju kamatna stopa ne bi li povećali investicije.

Problem je što bi – da bi povećali investicije – morali da oborite kamatnu stopu da ona bude negativna. I taj nalaz svedoči o onome što je Marks govorio, da kapitalizam sam sebe negira, i o tome da se svet nalazi u situaciji kada razvijene zemlje moraju naći sasvim nov model društvene organizacije da bi mogli da iskoristimo ogromne potencijale koje nam pružaju nove tehnologije i globalizacija.

MONITOR: Pomenuli smo da globalna nejednakost raste. Koliko je to posljedica krize a koliko sistemske greške?
POPOVIĆ: Nejednakost se produbila sa krizom ali ona se javlja još od osamdesetih, paralelno sa procesima trgovinske i finansijske liberalizacije. I tehnološki progres koji užasno supstituiše rad i globalizacija deluju na potpuno isti način – obaraju nadnice i povećavaju nejednakost tako što sistemom spojenih sudova izjednačavaju cene roba, usluga i rada na nižem nivou.

Ranije se problem nejednakosti tretirao kao problem milosrđa. Dešavanja u poslednjih skoro četrdeset godina pokazuje da je odnos između nejednakosti i efikasnosti mnogo kompleksniji. Nejednakost je glavni razlog stagnacije o kojoj smo govorili. Neki to nazivaju „neodmerenom globalizacijom” koja je u znatnoj meri delovala destruktivno, ali nam je i pokazala kako tržište može da pomogne. Ako ga definišete u javnom interesu. Tržište je uvek bilo formulisano i oblikovano od strane države. Kako – to zavisi od toga ko je vlasnik države. Kina je tu dobar primer.

MONITOR: Mi nismo?
POPOVIĆ: Kod nas imate dodatne probleme. Mi smo – kao i sve bivše socijalističke zemlje – zajedno sa Latinskom Amerikom najviše stradali od globalizacije, pošto nismo mogli izdržati konkurenciju. Ja sam tek u Kanadi, kada sam video šest pari patika koje se prodaju po ceni od 12 dolara, shvatio razmere te konkurencije. Mi, pošto smo bili u ratu i našim dramama, nismo registrovali posledice te globalizacije. Imali smo tranziciju i privatizaciju koja je bila velika otimačina. I to ne samo kod nas nego u svim zemljama Istočne Evrope. Maniri su bili manje ili više brutalni, ali je suština bila ista i u Sloveniji i u Češkoj…

Tako da je kod nas delovalo puno faktora. Imamo raspad države, i raspad tržišta. A svi su naši kapaciteti građeni za to, veće tržište.

Ponavljam, tržište je uvek formulisano od strane države. Na primer, tržište naučnoistraživačkih usluga u Crnoj Gori: Da bi osnovao ustanovu koja ima pravo da se registruje i aplicira za fondove i poslove moram da imam jednog doktora, jednog magistra i jednog magistranta. Sa druge strane, traži se 20 kvadrata po zaposlenom, traže se ogromne rezerve novca za slučaj kiksa itd… Vi vidite da je tržište dizajnirano tako da se doktori nauka sa biroa ne mogu organizovati i nešto napraviti, već moraju imati poslodavca koji će ih plaćati 300 eura. Svi znamo ko ovde radi i ko može da radi takve poslove.

MONITOR: Stiče se utisak da je od ličnog obrazovanja puno važnija činjenica da li ste ili nijeste nasljednik kapitala?
POPOVIĆ: Da. O tome govori Toma Piketi u knjizi Kapitalizam u XXI veku – sudbinu nam određuje to čiji smo, a ne kakvi smo. Prošlo je vreme vertikalne mobilnosti koju smo imali od ‘45. godine prošlog veka. Skoro 60 odsto naših kolega sa fakulteta stiglo je sa sela. Imali smo pastire koji su postali advokati, lljekari ili direktori. To gotovo nismo primećivali jer je delovalo normano. Ulaganje u obrazovanje je bio način da se izvadite iz sirotinje. Ta priča i danas važi, ali ja se bojim da postaje „mantra”.

Nove tehnologije više ne traže vrhunske inženjere. Odnosno, ne traže ih mnogo. Izgleda da dolazimo u situaciju da nam visoko obrazovani ljudi neće trebati kao nekad. Ali i dalje imamo „mantru” da je spas u visokom obrazovanju koje morate platiti. Pa imamo nekoga ko pere sudove i sanja o boljoj budućnosti. Pa se tu nađe neki privatni univerzitet koji mu nudi diplomu, a pošto nema para, baš pored njega je banka koja nudi kredit za studiranje. Tako imamo dramatičan rast i kredita i univerziteta. I visokoškolovanih ljudi koji peru sude.

Imamo neku vrstu zloupotrebe ljudskih nadanja u obrazovanje. Mislim da je lek za ovu krizu totalna promena društvene organizacije kako bi smanjili nejednakosti. Vreme je da uvedemo pojam „prirodne nejednakosti” – kao što govorimo o prirodnoj nezaposlenosti, prirodnom nivou BDP ili prirodnoj kamatnoj stopi – ona najednakost koja nam obezbjeđuje ravnotežu između ponude i potražnje i da se poboljšaju uslovi života ljudi. To je ključno što sam ja naučio iz ove krize. Ostalo sam manje-više i znao.

Tu postoji problem, svaka socijalna politika košta, ali određene stvari se mogu uraditi.

Posebno na nivou malih država kao što je Crna Gora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo