Povežite se sa nama

INTERVJU

SEAD ŠABOTIĆ, FILMSKI I TV REŽISER: Upoznavanje sa prošlošću

Objavljeno prije

na

MONITOR: U ponedjeljak je u Nikšiću otvorena izložba fotografija starog Nikšića. Možete li nam približiti priču?
ŠABOTIĆ: Izložba predstavlja dio fotografija koje se nalaze u albumu Montenegro et ses environs koji se nalazi u Republici Turskoj. Fotografije je za potrebe projekta CANU-a otkupio istoričar, ujedno i moj otac, Sait Šabotić. A pozornost stručne javnosti na ovaj album skrenuo je istoričar Admir Adrović. Izložba je nastala u saradnji sa KC PuNKt-om, uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore i Opštine Nikšić u okviru aprilskog repertoara ,,Nikšićke kulturne scene 2018”.

Dio fotografija iz pomenutog albuma, koje su nastale krajem 19. vijeka, predstavljaju pogled na naš grad koji do sada nije viđen. Ono što ja mislim i u čemu dijelim mišljenje sa ocem, ujedno i zbog čega smo ovo sve uradili, jeste to da ova izložba služi tome da se upoznamo sa prošlošću našeg grada o kojoj malo znamo. Prvenstveno mislim na nešto što predstavlja današnju kulturnu baštinu. Ova izložba je namijenjena da makar na trenutak skrene pažnju na to šta smo imali, a šta je već godinama unazad polako nestajalo našom krivicom. Moguće je da sve nas treba konstantno opominjati šta mi to imamo u našem okruženju i koliko je to zapravo vrijedno. Bojim se da to ili ne znamo ili nismo svjesni toga…

Na kraju skrećem pažnju da postavka još neko vrijeme živi u IPC Tehnopolis i eto dobre prilike da je mnogi vide.

MONITOR: Vaš film „Revolucionarni dom” je nagrađen na Dokuma festivalu. Čini se da svojom eksperimentalnošću i audiovizuelnom igrom podcrtava ono što za grad i njegovu istoriju predstavlja ova nikada završena gromada u centru Nikšića?
ŠABOTIĆ: Možemo reći da je tako. Kroz ovaj film upotrebom dokumentarno – eksperimentalne filmske naracije smo nastojali da prikažemo kako se kroz zapušteni čelični i betonski spomenik iz perioda komunizma ogleda sudbina revolucionarne borbe i realnost današnjeg društva. Koliko smo uspjeli u tome svjedoče priznanja sa festivala i još bitnije projekcije širom raznih zemalja svijeta.

MONITOR: „Nekome svome” čeka i dalje premijeru. Navodi se da je to priča o kućama koje grade iseljenici na području Crne Gore, ali čini se da nam film donosi jednu dobro prepoznatljivu ličnu notu, ali i dokumentuje stanje u kome se naša zemlja nalazi. Koliko je bilo zahtjevno sve upakovati u 15-ak minuta filma?
ŠABOTIĆ: Nekome svome je moj prvi „ozbiljniji” film. Nastao je uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore i zbog toga ga uzimam kao taj neki konvencionalan početak. Mislim da se nikada više neću usuditi da radim tako nešto. To je intimna priča prvenstveno o mojoj porodici, a siguran sam da će je dijeliti mnoge porodice čiji su članovi trajno napustili našu zemlju. U prvom planu su svakako intimni detalji kroz koje se sastavlja mozaik o jednom bračnom paru koji ritualno posjećuje i održava kuće rodbine čiji se dolazak iščekuje. U najširem planu, svakako, film podstiče na razmišljanje o našim raseljenicima. Bolna je to „slika”, a osjećanje praznine ravno je smrti.

Sve u svemu tih 15-ak minuta filma nastajalo je oko osam mjeseci. Čak ni sada kada je film završen ja ne znam šta smo mi to tačno snimili. Vjerujem da ću u vremenu koje je pred nama i to otkriti.

MONITOR: Posmatrajući naše teme za razgovor, izgleda kao da je nit koja ih povezuje ispisivanje jedne vrste hronike, dokumentaristike u različitim vidovima.
ŠABOTIĆ: Vrlo moguće. Dokumentarizam u velikoj mjeri jeste hronika. A da li je sve ovo što ja radim hronika u više vidova ne znam, o tome ne mogu da sudim niti da kažem da jeste ili da nije. Sve što sam uradio u oblasti dokumentaristike do sada jeste bila hronika određenog vremenskog trenutka ili nekog određenog osjećanja, što je konkretno vezano za film Nekome svome. On svjedoči o tom bolnom osjećanju jedne porodice. A to osjećanje je pretvoreno u jednu petnaestominutnu hroniku koja ukratko sumira kako se skoro pa 90% članova jedne porodice raselilo po svijetu… Jedini trag koji ostaje za tim ljudima su kuće koje protagonisti filma iz godine u godinu održavaju isčekujući konačan povratak rodbine u domovinu koji se, sudeći po svemu, nikada neće dogoditi…

MONITOR: Možete li kao mladi režiser koji iza sebe već ima zavidno iskustvo i pojavljivanje na festivalima približiti koliko je teško krenuti u rad na filmu, završiti ga i na kraju živjeti njegov festivalski život?
ŠABOTIĆ: Iskreno, ne znam. Prije svega film je izuzetno skup i traži mnogo odricanja i žrtve. Mnogo vremena treba da se utroši za jedan film. Prosto od slova na papiru do posljednje kopije filma utroši se mnogo vremena, strpljenja i finansija. Nakon toga krene festivalski život koji opet sa sobom donosi novo trošenje vremena, energije i novca da bi film ostao zapažen.

MONITOR: Izgleda da se posljednjih godina budi domaća kinematografija. Nedavno je desetak domaćih filmova prikazano u Zagrebu. Među njima i Vaš „Revolucionarni dom”. Kakva su iskustva?
ŠABOTIĆ: Nažalost ja sam propustio posljednje izdanje Zagreb film festivala zbog posjete drugom festivalu u Češkoj. Sudeći po svim kritikama za koje sam čuo ovaj programski segment ZFF-a je prošao veoma zapaženo. Ja iskreno mislim da to filmovi zaslužuju jer su dobri.

MONITOR: Ako se vratimo na domaći teren, u vremenu komercijalnih televizija i bioskopa začinjenih blokbasterima, gdje autorski film i domaći stvaraoci mogu naći mjesto?
ŠABOTIĆ: U najvećoj mjeri na filmskim festivalima. Ako je kratki film u pitanju onda je to gotovo jedini način da film „živi” izvjestan period. U današnjem vremenu postoji ogroman broj festivala na kojima je moguće prezentovati svoj rad. Što jeste dobro i što pruža bazu da autor dođe do nekog festivala iz A klase.

MONITOR: Na čemu sada radiš?
ŠABOTIĆ: Radim na svom master filmu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. To je jedna neobična dokumentarna priča o štićenicima iz jedne ustanove nadomak Beograda. Trenutno smo u fazi priprema pa ne nalazim za shodno da mnogo o tome pričam.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo