Povežite se sa nama

INTERVJU

SEAD ŠABOTIĆ, FILMSKI I TV REŽISER: Upoznavanje sa prošlošću

Objavljeno prije

na

MONITOR: U ponedjeljak je u Nikšiću otvorena izložba fotografija starog Nikšića. Možete li nam približiti priču?
ŠABOTIĆ: Izložba predstavlja dio fotografija koje se nalaze u albumu Montenegro et ses environs koji se nalazi u Republici Turskoj. Fotografije je za potrebe projekta CANU-a otkupio istoričar, ujedno i moj otac, Sait Šabotić. A pozornost stručne javnosti na ovaj album skrenuo je istoričar Admir Adrović. Izložba je nastala u saradnji sa KC PuNKt-om, uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore i Opštine Nikšić u okviru aprilskog repertoara ,,Nikšićke kulturne scene 2018”.

Dio fotografija iz pomenutog albuma, koje su nastale krajem 19. vijeka, predstavljaju pogled na naš grad koji do sada nije viđen. Ono što ja mislim i u čemu dijelim mišljenje sa ocem, ujedno i zbog čega smo ovo sve uradili, jeste to da ova izložba služi tome da se upoznamo sa prošlošću našeg grada o kojoj malo znamo. Prvenstveno mislim na nešto što predstavlja današnju kulturnu baštinu. Ova izložba je namijenjena da makar na trenutak skrene pažnju na to šta smo imali, a šta je već godinama unazad polako nestajalo našom krivicom. Moguće je da sve nas treba konstantno opominjati šta mi to imamo u našem okruženju i koliko je to zapravo vrijedno. Bojim se da to ili ne znamo ili nismo svjesni toga…

Na kraju skrećem pažnju da postavka još neko vrijeme živi u IPC Tehnopolis i eto dobre prilike da je mnogi vide.

MONITOR: Vaš film „Revolucionarni dom” je nagrađen na Dokuma festivalu. Čini se da svojom eksperimentalnošću i audiovizuelnom igrom podcrtava ono što za grad i njegovu istoriju predstavlja ova nikada završena gromada u centru Nikšića?
ŠABOTIĆ: Možemo reći da je tako. Kroz ovaj film upotrebom dokumentarno – eksperimentalne filmske naracije smo nastojali da prikažemo kako se kroz zapušteni čelični i betonski spomenik iz perioda komunizma ogleda sudbina revolucionarne borbe i realnost današnjeg društva. Koliko smo uspjeli u tome svjedoče priznanja sa festivala i još bitnije projekcije širom raznih zemalja svijeta.

MONITOR: „Nekome svome” čeka i dalje premijeru. Navodi se da je to priča o kućama koje grade iseljenici na području Crne Gore, ali čini se da nam film donosi jednu dobro prepoznatljivu ličnu notu, ali i dokumentuje stanje u kome se naša zemlja nalazi. Koliko je bilo zahtjevno sve upakovati u 15-ak minuta filma?
ŠABOTIĆ: Nekome svome je moj prvi „ozbiljniji” film. Nastao je uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore i zbog toga ga uzimam kao taj neki konvencionalan početak. Mislim da se nikada više neću usuditi da radim tako nešto. To je intimna priča prvenstveno o mojoj porodici, a siguran sam da će je dijeliti mnoge porodice čiji su članovi trajno napustili našu zemlju. U prvom planu su svakako intimni detalji kroz koje se sastavlja mozaik o jednom bračnom paru koji ritualno posjećuje i održava kuće rodbine čiji se dolazak iščekuje. U najširem planu, svakako, film podstiče na razmišljanje o našim raseljenicima. Bolna je to „slika”, a osjećanje praznine ravno je smrti.

Sve u svemu tih 15-ak minuta filma nastajalo je oko osam mjeseci. Čak ni sada kada je film završen ja ne znam šta smo mi to tačno snimili. Vjerujem da ću u vremenu koje je pred nama i to otkriti.

MONITOR: Posmatrajući naše teme za razgovor, izgleda kao da je nit koja ih povezuje ispisivanje jedne vrste hronike, dokumentaristike u različitim vidovima.
ŠABOTIĆ: Vrlo moguće. Dokumentarizam u velikoj mjeri jeste hronika. A da li je sve ovo što ja radim hronika u više vidova ne znam, o tome ne mogu da sudim niti da kažem da jeste ili da nije. Sve što sam uradio u oblasti dokumentaristike do sada jeste bila hronika određenog vremenskog trenutka ili nekog određenog osjećanja, što je konkretno vezano za film Nekome svome. On svjedoči o tom bolnom osjećanju jedne porodice. A to osjećanje je pretvoreno u jednu petnaestominutnu hroniku koja ukratko sumira kako se skoro pa 90% članova jedne porodice raselilo po svijetu… Jedini trag koji ostaje za tim ljudima su kuće koje protagonisti filma iz godine u godinu održavaju isčekujući konačan povratak rodbine u domovinu koji se, sudeći po svemu, nikada neće dogoditi…

MONITOR: Možete li kao mladi režiser koji iza sebe već ima zavidno iskustvo i pojavljivanje na festivalima približiti koliko je teško krenuti u rad na filmu, završiti ga i na kraju živjeti njegov festivalski život?
ŠABOTIĆ: Iskreno, ne znam. Prije svega film je izuzetno skup i traži mnogo odricanja i žrtve. Mnogo vremena treba da se utroši za jedan film. Prosto od slova na papiru do posljednje kopije filma utroši se mnogo vremena, strpljenja i finansija. Nakon toga krene festivalski život koji opet sa sobom donosi novo trošenje vremena, energije i novca da bi film ostao zapažen.

MONITOR: Izgleda da se posljednjih godina budi domaća kinematografija. Nedavno je desetak domaćih filmova prikazano u Zagrebu. Među njima i Vaš „Revolucionarni dom”. Kakva su iskustva?
ŠABOTIĆ: Nažalost ja sam propustio posljednje izdanje Zagreb film festivala zbog posjete drugom festivalu u Češkoj. Sudeći po svim kritikama za koje sam čuo ovaj programski segment ZFF-a je prošao veoma zapaženo. Ja iskreno mislim da to filmovi zaslužuju jer su dobri.

MONITOR: Ako se vratimo na domaći teren, u vremenu komercijalnih televizija i bioskopa začinjenih blokbasterima, gdje autorski film i domaći stvaraoci mogu naći mjesto?
ŠABOTIĆ: U najvećoj mjeri na filmskim festivalima. Ako je kratki film u pitanju onda je to gotovo jedini način da film „živi” izvjestan period. U današnjem vremenu postoji ogroman broj festivala na kojima je moguće prezentovati svoj rad. Što jeste dobro i što pruža bazu da autor dođe do nekog festivala iz A klase.

MONITOR: Na čemu sada radiš?
ŠABOTIĆ: Radim na svom master filmu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. To je jedna neobična dokumentarna priča o štićenicima iz jedne ustanove nadomak Beograda. Trenutno smo u fazi priprema pa ne nalazim za shodno da mnogo o tome pričam.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo