Povežite se sa nama

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, OSNIVAČICA I KOORDINATORKA MREŽE ŽENA U CRNOM, BEOGRAD: Srbija grca u strahu

Objavljeno prije

6 godina

na

stasa

Prilikom prošlonedjeljnog glavnog pretresa o slučaju Srebrenica – Kravice, pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, Vojislav Šešelj je iskoristio sudnicu da prijeti Ženama u crnom, a Stašu Zajović, inače rodom iz Nikšića, vrijeđao je riječima: „Ovo je trebalo udaviti čim se rodilo”. To je bio i jedan od povoda da sa njom razgovaramo za Monitor.

– To nije prvi put da Šešelj upućuje pretnje i meni i Ženama u crnom i da to prolazi sasvim nekažnjeno – to je tipičan primjer fašističkog javnog sramoćenja antiratnih/antifašističkih/feminističkih aktivistkinja u Srbiji. Slično je uradio u mnogim prilikama. Šešeljevu ulogu režimskog klovna neophodno je staviti u kontekst totalnog urušavanja institucija u Srbiji, brisanja antifašističkog nasljeđa, širenja prostora za ultradesničarske, neonacističke i klerofašističke snage, kaže Zajović.

MONITOR: Indikativno je da zbog toga nisu reagovali državni organi…
ZAJOVIĆ: Odsustvo reakcije državnih organa ukazuje da ‘vuk odelo menja, ali ćud nikako’. Incident na suđenju za zločin u Kravicama na liniji je kontinuiteta organizovanog obesmišljavanja rada sudskih institucija. To potvrđuje i skandalozna presuda Višeg suda u Valjevu nakon mirovne akcije 8. jula 2014. „Mirovni biciklizam Beograd-Srebrenica – Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici” kad nas je fašistička rulja napala (i povrijedila nas četvoro). Naime, Viši sud u Valjevu je 2015. odbio optužni predlog iz razloga što: „…oštećeni nisu pripadnici bošnjačkog naroda ili muslimani, te ne može biti govora o krivičnom delu Izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti”. Navedeno rješenje je potvrdio Apelacioni sud. Ovih dana nam je stigla presuda za organizovanu hajku Informera na nas kojom se ova režimska batina oslobađa od odgovornosti. Uložićemo žalbu od koje nema vajde, ali jednoga dana…

MONITOR: Očigledan je politički otpor vlasti da se Srbija suoči sa ratnom prošlošću, ali je paradoks da takvi dobijaju podršku od EU. Je li moguće da neko ko je bio za rat i etničko čišćenje danas tako gromoglasno govori o miru, evropskom putu Srbije i evropskim vrijednostima?
ZAJOVIĆ: Na izborima u maju 2012. godine na političku scenu Srbije vratili su se izvršioci, kreatori i saučesnici politike devedesetih godina. Vučićev režim čini sve da se prošlost proglasi nevažećom, da se stavi tačka na teret zločina iz prošlosti, to je cinično, opasno, uvredljivo, jer je sadašnjost vezana za prošlost, jer su sveprisutne i žive posljedice te prošlosti. I zato imamo pravo da neprekidno postavljamo pitanja o prošlosti, uznemiravamo političke elite i društvo u Srbiji. Živimo u Srbiji na putu „evropskih integracija” u funkciji održanja koalicija na vlasti, bjesomučno se štancuju „evropskii” zakoni, promoviše se „pomirenje” bez odgovornosti. Tzv. evropski standardi veoma često ne služe za suočavanje sa zločinačkom prošlošću već za potiranje, pa i pranje zločinačke prošlosti. Zašto Vučić, koji kontinuirano proizvodi tenzije u odnosima sa takoreći svim susjednim državama u regiji, u očima Brisela uživa imidž „garanta stabilnosti”? Jasno je da se EU suočava sa vlastitim problemima i da ‘mir’ ne povezuje sa pravdom – kažnjivošću za rat i ratne zločine! Ali postoji i Evropa odozdo, antifašistička, antimilitaristička Evropa društvenih pokreta, solidarna sa izbjeglicama i progonjenima.

MONITOR: U novije vrijeme u Srbiji je rehabilitovano nekoliko osuđenih ratnih zločinaca. Treba li se tome čuditi?
ZAJOVIĆ: Proces revizije rezultata Drugog svjetskog rata odavno je počeo Srbiji. To je kulminiralo rehabilitacijom Draže Mihailovića. Nakon toga su uslijedile rehabilitacije drugih ratnih zločinaca. Glorifikacija osuđenih za ratne zločine, iz Drugog svjetskog rata i iz ratova 90-ih godina, nastavlja se u medijima i na nivou države: ministri dočekuju osuđene za ratne zločine, upućuju im hvalospjeve, uključuju ih u najviše organe vladajuće koalicije, biraju ih u parlament, organizuju im promocije knjiga kojima se podstiče mržnja prema Haškom tribunalu. Nekažnjivost je kulturna matrica društva u Srbiji. Nijedan od naših upornih i veoma brojnih zahtjeva na polju simboličkih reparacija (memorijali, spomenici u vezi sa zločinima 90-ih) nije uslišen što potvrđuje nedostatak političke volje i moralnog kapaciteta sadašnjih vlasti, ali i kontinuitet moralnih i kulturnih obrazaca sa režimom pod kojim su izvršeni zločini, uključujući i genocid.

MONITOR: Mnogi tvrde da je situacija u oblasti vladavine prava loša, jer su najvažnije institucije ugrožene počev od parlamenta i da izvršna vlast drži pod kontrolom i sudsku vlast.
ZAJOVIĆ: Od preuzimanja vlasti Vučić je učvrstio autokratski režim: nastavljeno je urušavanje institucija, a sloboda govora je ozbiljno ugrožena, sem za pripadnike režima. Na djelu je kriminalizacija opozicije i jačanje autocenzure, Srbija grca u strahu, kako kaže jedna aktivistkinja, ,,zatrpani smo strahom…” Partijska država i njene institucije su glavni izvor nesigurnosti.

MONITOR: Aleksandar Vučić je prije nekoliko dana sa vojnog poligona u Beogradu, okružen vojnicima, oružjem i ostalim simbolima rata, optužio EU, SAD, Kosovo, dio domaće javnosti, medija i političara, da svi skupa rade protiv države Srbije. Šta Vi na to kažete?
ZAJOVIĆ: Na djelu je militarizacija koja se ispoljava kroz proizvodnju ‘unutrašnjih’ i ‘spoljašnjih neprijatelja’. Militarizacija se ispoljava i u proizvodnji ksenofobije, rasizma, homofobije, posebno u medijima, u školskim ustanovama i, naravno, kroz zloupotrebu izbjegličke tragedije. Ispoljava se u posljednje vrijeme kroz partiotsku mobilizaciju za rađanje ne samo u fukciji spašavanja nacije od odumiranja (‘bele kuge’) nego i u funkciji nacionalne bezbjednosti i odbrane nacionalne teritorije, pri čemu Vulin kaže da se „vojska Srbije aktivno uključuje u borbu za natalitet”. Da li će, kao u 90-im porodilišta postati neka vrsta ‘regrutnih centara’? I još sramotnije – Srbija izvozi oružje u zaraćena područja, čime direktno izaziva ubijanje civilnog stanovništva u tim zemljama. Zvaničnici Srbije tvrde da izvoz oružja ima ‘pozitivan uticaj na razvoj namjenske industrije u Srbiji’ i da ‘od ‘toga žive naši građani’. Posebno je sramotno da u regiji koja je nedavno iskusila ratne strahote ne postoji drugačiji način zarade od proizvodnje i prodaje oruđa smrti. Srbija je jedina država u regionu koja nije potpisala Konvenciju o zabrani proizvodnje i skladištenja kasetne municije, čime je žrtve kasetnih bombi u Srbiji uskratila za pravo na međunarodnu pomoć, a razmeće se brigom za žrtve NATO bombardovanja!

MONITOR: Vučić je najavio da mu je poslije razgovora sa Putinom sljedeći sagovornik Redžep Erdogan, sve u kontekstu teških osuda koje je uputio na račun EU i SAD „sponzora kosovske nezavisnosti”, koji su mu „odvratni” i „licemjeri”. Da li je moguće doći do rješenja za normalizovanje odnosa između Srbije i Kosova i za nesmetan put Srbije u EU?
ZAJOVIĆ: Treba dodati i druge omiljene sagovornike Vučića – Orbana i slične, koje spajaju mržnja prema izbjeglicama, profitiranje na izbjegličkoj tragediji, nemilosrdan obračun sa demokratskom opozicijom, radikalni nacionalizam, kontrola medija… Vučić ima jedan diskurs za unutrašnju upotrebu, a drugi za zapadne partnere. Sve su to prenemaganja.

MONITOR: Premijerka Ana Brnabić najavila je rekonstrukciju Vlade. Ako je, kako se hvale i ona i Vučić, Srbija u svemu uspješna država zašto onda mijenja ministre?
ZAJOVIĆ: Bespredmetno je komentarisati režimske fikuse, obožavatelje Vučićevog lika i djela poput pomenute. Međutim, žalosno je što i neki ljudi iz Druge Srbije pristaju na kolaboraciju sa režimom, poništavajući svoj moralni i intelektualni integritet. Neće oni/e ‘promeniti’ režim, već obratno.

MONITOR: U izvještaju švedske organzacije Kvinna till Kvinna „Gašenje pokreta – sužavanje prostora za ženska prava”, navodi se da se i u Srbiji, kao i u mnogim drugim zemljama, ženske organizacije suočavaju sa velikim preprekama u svom radu i borbi za ravnopravnost i ljudska parava, jer to iritira konzervatnivne i fašističke struje. Kakva je situacija u Srbiji?
ZAJOVIĆ: Od samog početka rada, a posebno od dolaska SNS na vlast, aktivistkinje i aktivisti ŽUC-a su bili veoma često mete napada, državnih i nedržavnih aktera, zbog zalaganja za ljudska prava. Međutim, najviše problema izaziva naše insistiranje na odgovornosti za rat i ratne zločine. Stigmatizacijom i demonizacijom braniteljki ljudskih prava hoće se izgnati iz društva one koji se ne uklapaju u lažni nacionalni konsenzus. Optužbe za ‘nacionalnu izdaju’ stvaraju klimu za odstrijel i linč pojedinih braniteljki. Ovo je vezano i sa pitanjem Kosova: jednu poruku vlasti šalju Zapadu, a drugu tražeći u zemlji žrtvene jarce za opravdavanje svoje politike.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK U PREDSTAVNIČKOM DOMU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BIH: BiH je u prioritetu spoljnopolitičkih interesa SAD i oni hoće da to svi znaju

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid

 

 

MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?

KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.

Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.

MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?

KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.

MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?

KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE ĐURĐIĆ, TVORAC EVROPSKE BUDUĆNOSTI: Budućnost je ispunjavala moj život

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2024

Objavio:

Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti

 

Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.

ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku  karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.

MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?

ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan  izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.

Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.

Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.

Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da  su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.

Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!

MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.

ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u  Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je  neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.

MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?

ĐURĐIĆ:  U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković),  gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.

Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta)  i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli  da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?

Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!

MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?

ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988.,  iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!

Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.

Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u  i začetak zagovaranja  crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.

MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?

ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!

Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.

Zato  moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.

MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?

ĐURĐIĆ:  Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.

Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.

MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?

ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj  način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo