Povežite se sa nama

Uncategorized

MILAN ROĆEN, ĐUKANOVIĆEV KOORDINATOR ZA NATO: I to nam je naša borba dala

Objavljeno prije

na

Dnevne novine u vlasništvu poslovnih partnera premijera Mila Đukanovića objavile su, prije nekih nedjelju dana, ekskluzivu: glavni odbor DPS-a naložio je svojim aktivistima da krenu u kampanju povećanja podrške NATO integracijama. Kako bi projekat dobio na težini, odlučeno je da koordinator tih aktivnosti bude Milan Roćen, penzioner, iz hobija glavni politički savjetnik premijera i predsjednika DPS-a, nekadašnji novinar-saradnik, stručno-politički radnik i diplomata. Aktivni član glavnog odbora vladajuće partije i volonterski član Savjeta za članstvo u NATO. A prema tvrdnjama opozicionih čelnika, i glavni zastupnik ruskih interesa u Crnoj Gori. Političkih, ekonomskih i bezbjednosnih (obavještajnih).

,,Smatra se da i u okviru DPS-a ima onih koji ne podržavaju NATO integracije”, citirale su svoj neimenovani izvor iz vrha vladajuće partije pomenute novine, jedne od dva crnogorska dnevna izdanja u zvaničnom vlasništvu grčkog biznismena Petrosa Statisa. Ne baveći se enigmom – spada li, možda, i Milan Roćen, u tu kategoriju – dnevnik navodi: ,,Tu ima prostora da se ubijede članovi i simpatizeri ove partije da je to jedini put Crne Gore, što će doprinijeti povećanju podrške NATO integracijama”.

Bez alternative, dakle.

Istine radi, nije ovo prvi put da Roćen kreće u kampanju promocije NATO integracija.

Medijske arhive svjedoče kako je premijerova desna ruka prošle godine, nekako baš u ovo doba, pred članovima opštinskih odbora DPS-a u Pljevljima, Žabljaku i Šavniku reklamirao NATO. ,,Članstvo Crne Gore u NATO nije ekskluzivitet Vlade, vlasti, ili opozicije, već je to stvar države i cijelog crnogorskog društva”, besjedio je Roćen na prilazima zavičaju, ,,radi se o jednom od najvažnijih državno-političkih ciljeva, na kojem smo izvojevali i referendumsku pobjedu, što je sadržano i u skupštinskoj Deklaraciji o nezavisnosti prije sedam godina”.

I dok bi prisutni pokušavali da se dosjete koji se to dio referendumskog pitanja, na koje su odgovarali 21. maja 2006. godine, odnosio na Crnu Goru i NATO integracije, Roćen bi poentirao: ,,Imajući u vidu i regionalni balkanski kontekst, NATO je najsigurniji bezbjednosni okvir koji je garancija političke stabilnosti, boljeg života građana i bržeg ekonomskog i ukupnog napretka”.

A sve to ima posebnu težinu kada se za NATO zalaže čovjek koji je rušenje Berlinskog zida dočekao kao šef kabineta predsjednika Centralnog komiteta saveza komunista Crne Gore, a tzv. antibirokratsku revoluciju i dolazak na vlast u Podgorici namjesnika ,,novog srpskog vožda” Slobodana Miloševića doživio i politički preživio na funkciji pomoćnika ministra inostranih poslova… Da bi ga, u vrijeme krvavog raspada SFRJ, karijera vodila u Jeljcinovu i Putinovu Moskvu.

Prema svjedočenju bivšeg načelnika Generalštaba i šefa Vojne obavještajne službe Vojske SCG Branka Krge, u intervjuu za bosanske Dane, on i Roćen su 1994. ,,obezbjeđivali kontakte” Radovanu Karadžiću sa Rusima.

Sergej Šojgu, ruski general sa četiri zvjezdice, Putinov ministar za „saniranje posljedica katastrofa” i dugogodišnji kopredsjednik Komiteta za ekonomsku i trgovinsku saradnju vlada iz Podgorice i Moskve, o istim vremenima svjedoči iz ekonomske perspektive. „Kada se, tokom sankcija (međunarodne sankcije UN prema SRJ – prim. Monitora), većina vaših para premjestila kod nas u Rusiju, mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata”. Šojgu se tih uspomena prisjetio u Podgorici, dok je na Roćenova prsa kačio ruski orden, zvanično dobijen „za doprinos humanitarnim aktivnostima”. Roćen je skromno odgovarao: ,,Ja nijesam stručnjak ni za aluminijsku, ni naftnu industriju, ni za turizam… trudio sam se da pomognem u uspostavljanju kontakata sa ruskim partnerima”.

Potom su kopredsjednici crnogorsko-ruskog Komiteta za ekonomsku i trgovinsku saradnju izvodili računicu: koliko novca vlast u Podgorici mora obezbijediti da bi pomogla vlasnika KAP-a, ruskog tajkuna Olega Deripasku. Procjene potpredsjednika Vlade Vujice Lazovića govore kako smo u tu privatizaciju investirali više od 500 miliona eura. A sada Deripaska, pred međunarodnom arbitražom, od Crne Gore potražuje dodatnih 700 miliona eura.

Uglavnom, od ministra savjetnika za politička pitanja u Ambasadi SRJ, do ambasadora SiCG, Roćen je u Moskvi proveo desetak godina i stekao brojne i uticajne prijatelje u političko-bezbjednosno-poslovnim strukturama. Neke od njih posao je, potom, doveo u Crnu Goru. U kontekstu ove priče najzanimljivije je pomenuti Viktora Ivanjenka, nekadašnjeg šefa KGB-a, potom milijardera koji je preko svoje kompanije Lewitt finance Montenegro postao vlasnik 85 odsto akcija budvanskog Splendida. „Njega i danas zovu general Viktor i on je bio ključna veza crnogorskog političkog vrha i podzemlja sa ruskom mafijom i obavještajnim službama”, pisao je Monitor 2005. godine.

Sve te zanimljivosti su donijele i određene probleme. Roćen je, naime, prošlogodišnju kampanju prekinuo nešto prije nego je američka agencija Asošijted Pres (AP) objavila da se ulazak Crne Gore u NATO odgađa zbog sumnji da u crnogorskim obavještajnim službama rade ruski špijuni. Prema pisanju AP iz maja prošle godine postoji sumnja da je „broj crnogorskih obavještajaca povezanih sa Rusijom između 25 i 50”. Nema indicija da je taj problem do danas riješen.

„Đukanović Rusima daje povjerljive NATO podatke, a zadržava političku podršku Zapada”, objašnjavao je tada Nebojša Medojević, uz konstataciju da je upravo Milan Roćen, uz pomenutog generala Branka Krgu, najzaslužniji za takvo stanje. Medojević je u više navrata objašnjavao šemu prema kojoj su ,,na ključnim pozicijama prema NATO”, a prema Roćenovim instrukcijama, u crnogorskim vojnim i bezbjednosnim strukturama postavljeni ,,stari proruski kadrovi” Branka Krge. ,,U zapadnim krugovima to nije ostalo neregistrovano”, insistirao je Medojević, ,,kao i to da ključni ruski čovjek Roćen vodi spoljne poslove i kontroliše bezbjednosno-obavještajne strukture u crnogorskoj vojsci”.

Iskusni diplomata nije odgovarao na ove optužbe. Uostalom, ako insistiramo na detaljima, pričalo se kako je njegov odlazak u penziju, za mnoge iznenađujući, takođe skopčan sa jednom obavještajnom aferom. I njenim odjecima na Istoku i Zapadu.

Sredinom 2012. Crnu Goru tresla je afera povezana sa tvrdnjama da su Đukanović i Roćen formirali paradržavnu obavještajnu službu koju čine „kadrovi Branka Krge”, povezani s ruskim službama. U opticaju su bila i imena prezimena i funkcije (činovi) ,,spornih” obavještajaca. No, priča je, kao i manje-više sve crnogorske afere, uskoro pala u zaborav.

Tako 2012. pamtimo po započinjanju pristupnih pregovora sa EU. Upravo je Milan Roćen bio šef delegacije Crne Gore na Međuvladinoj konferenciji u Briselu, u junu 2012, na kojoj su otvoreni pregovori o članstvu u EU. Potom je saopštio da se povlači u penziju pošto ,,u diplomatiji više nema izazova”.

Mirovina nije dugo trajala. A članstvo u NATO postaje neka vrsta Roćenove političke fiksacije. ,,Moramo se osloboditi predrasuda i emocija, kao i natruna prošlosti i dnevnopolitičkih propagandnih nadgornjavanja”, objašnjava Roćen strategiju pridobijanja ovdašnje javnosti za NATO. Pa slatkorječi: ,,Obaveze koje stoje pred našom zemljom u ostvarenju ovih ciljeva podrazumijevaju radikalnije reforme, izgradnju demokratskih institucija, vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava i sloboda, i civilnu kontrolu odbrambenog sektora i službi bezbjednosti”. A svi koji ga poznaju znaju koliko su pobrojane vrijednosti pri srcu prvog Đukanovićevog savjetnika.

To, opet, ne znači da Milan Roćen neće obaviti povjereni zadatak. Ne zaboravite kako je diplomata koga je u Moskvu poslao Milošević, koji je tamo lobirao za Karadžića, a iz Rusije u Crnu Goru doveo investitore sa visokim činovima u KGB-u, bio i generalni menadžer referendumske kampanje i koordinator Centralnog štaba Bloka za nezavisnu Crnu Goru.

Ideologija sa tim nema veze. Samo posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo