Povežite se sa nama

FOKUS

MILOŠEVIĆEVI KADROVI U SRBIJI I CRNOJ GORI: Rođeni da vladaju

Objavljeno prije

na

milo

Slobodan Milošević može biti ponosan na svoju kadrovsku zaostavštinu, u Srbiji, ali i u Crnoj Gori. Mnogi njegovi bliski saradnici i vatrene pristalice njegove politike opet su se domogle značajnih političkih i drugih pozicija. Kao da u ušima današnjih vlastodržaca umjesto onog čuvenog Miloševićevog sa Gazimestana niko ne smije da vas bije, odjekuje – perjanice moje, niko ne smije da vas mijenja.

Miloševićevi saradnici danas su u Srbiji, pored ostalih, predsjednik države, šef diplomatije i ministar odbrane.

Za povratak Miloševićevih kadrova u Srbiji najzaslužniji je, tvrde tamošnji politički analitičari, njen predsjednik Aleksandar Vučić, koji je takođe političku karijeru započeo ispod voždovog šinjela. Zapamćen je u njegovo doba kao zloglasni ministar informisanja.

Aleksandar Vulin, jedan od najbližih saradnika Slobodanove supruge Mirjane Marković, danas je ministar odbrane. Ovih dana pročuo se i po tome što je angažovao za predavača na Vojnoj akademiji u Beogradu generala Vladimira Lazarevića, kojeg je osudio Haški tribunal za ratne zločine.

Miloševićev socijalista Ivica Dačić ministar je spoljnih poslova i predsjednik Socijalističke partije Srbije, kojoj je prvi predsjednik bio upravo Milošević. SPS je preuzeo nakon Miloševićeve smrti. Bio je portparol te stranke, potom premijer i ministar policije. Sudeći prema izjavama koje su povodom 17. godišnjice petooktobarskih događanja objavili beogradski mediji, Dačić se ni danas ne odriče Miloševića.

I drugi viđeniji članovi i funkcioneri Miloševićevog SPS-a danas su u vlasti: Slavica Đukić Dejanović, Aleksandar Antić, Branko Ružić…

Nekadašnji visoki funkcioner Jugoslovenske levice (JUL) Milovan Bojić, koji je kao ministar zdravlja u vrijeme Miloševićevog režima ostao upamćen po tome što je 2000. godine po zdravstvenim ustanovama, pred televizijskim kamerama, postrojavao ljekare i ostalo medicinsko osoblje, nedavno je postavljen za direktora Instituta za kardiovaskularne bolesti u Beogradu. Bio je i potpredsjednik u Miloševićevoj vladi. Predvodio je čistku na Beogradskom univerzitetu i pokretao sudske procese protiv slobodnih medija i novinara.

Milorad Vučelić, generalni direktor Radio-televizije Srbije devedesetih, kada je taj medij huškao građane na rat i u neviđenim količinama dezinfomisao javnost, odnedavno je glavni i odgovorni urednik državnog lista Večernje novosti. Vučelić je bivši potpredsjedik Miloševićeve Socijalističke stranke Srbije. Kada je Milošević umro u Hagu, predvodio je grupu koja je pokušala da preuzme SPS.

Na predlog premijerke Ane Brnabić, Goran Trivan, aktivni član Miloševićeve Socijalističke partije, postao je ministar za zaštitu životne sredine.

Slobodan Milošević i SPS imali su tokom vladavine podršku Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Šešelj je stigao do haškog zatvora, a danas je narodni poslanik. Šta se onda drugo i moglo očekivati nakon povratka na vlast nekadašnjih radikala Šešelja, Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, pogotovo što u Srbiji nije bilo lustracije.

Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak smatra da je ,,bilo lustracije, Aleksandar Vučić ne bi bio predsjednik i ne bi bio uopšte u politici, ne bi bio ni Tomislav Nikolić, niko od njih”.

Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, u javnosti poznatiji kao Zakon o lustraciji, donesen je 2003. a prestao je da važi 2013. godine. Međutim, nikada nije primjenjivan.

Vesna Rakić-Vodinelić, profesorka prava u penziji i članica nekadašnje Komisije za lustraciju, koja se nikada nije sastala, izjavila je ovih dana za Radio Slobodna Evropa: ,,Da se politička scena kod nas drugačije razvijala, tj. da su se stvorili uslovi da se onemogući vraćanje onih istih ili u osnovi istih, koji su 90-ih godina huškali na rat, pozdravljali rat, gušili ljudska prava, krali izbore, dakle, da se desilo to što se nije desilo sa tim demokratskim razvojem Srbije, onda vjerujem da bez obzira na bilo koji zakon oni ne bi bili u prilici da te svoje funkcije zauzmu”.

Podsjetimo: u vrijeme Miloševića vođeni su ratovi, zavođene sankcije, proganjani politički neistomišljenici… Miloševićeva diktatura okončana je 5. oktobra 2000. godine. Posmatrači su davno primijetili – ko nije završio u Haškom tribunalu u međuvrmenu je napredovao u karijeri.

Slično je i u Crnoj Gori. Jedino što ovdje Hag nije pravio kadrovsku preraspodjelu, već su to činili Miloševićevi sljedbenici, u međusobnim obračunima.

Jedinstvena Demokratska partija socijalista godinama je vjerno služila Miloševiću i izvodila najprljavije radove po nalogu i za potrebe svog tutora srpskog vožda. Opsada Dubrovnika, agresija na Hrvatsku i Bosnu, zločini, hapšenja i progoni pripadnika crnogorskog antiratnog pokreta, izolacija od svijeta, glad, uništenje privrede… To je samo dio iz političkog životopisa DPS-a i njegovih visokih funkcionera, predvođenih Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem. Poslije razlaza 1997. godine, dio DPS-a, koji je iskočio iz Miloševićevog sedla, odnosi pobjedu i ostaje na vlasti do današnjeg dana. Osim Mila Đukanovića i Filipa Vujanovića, tu su Duško Marković, Mevludun Nuhodžić, Dragan Đurović, Veselin Veljović, Predrag Bošković i brojni drugi kadrovi na visokim političkim i drugim funkcijama, koji su zdušno igrali u Miloševićevom kolu.

Đukanović je ovako 1992. u zvijezde okivao Miloševića: ,,Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”.

Pod Miloševićem i nakon njega nizao je funkcije: sedmostruki premijer i dva puta predsjednik države, a moglo bi mu se posrećiti da na čelo Crne Gore dođe i po treći put. Sada je predsjednik DPS-a, ali i sa te pozicije vuče glavne konce u političkim i ostalim dešavanjima u Crnoj Gori.

DPS-ov oldtajmer Filip Vujanović, u crnogorskoj izvršnoj vlasti neprekidno je od 1994. i jedan je od rijetkih crnogorskih političara koji po trajanju u izvršnoj vlasti, ali i po aferama, može parirati Đukanoviću. Bio je ministar pravde i policije u vrijeme najmračnijih Đukanovićevih vlada koje su, preko pravosuđa i policije, masovno kršile elementarna ljudska prava. Od 1998. do kraja 2002. bio je premijer, kada je „tranzit duvana” dostigao vrhunac, kada su ubijena dvojica visokih policijskih službenika, kada je više od pedeset odsto crnogorskih državnih firmi privatizovano…

Duško Marković, aktuelni premijer, 1991. godine izabran je za generalnog sekretara Vlade Crne Gore i na toj dužnosti ostao sedam godina. U tom periodu, koji je obilježio Miloševićev režim, obavljao je značajne funkcije u Demokratskoj partiji socijalista. Bio je član Glavnog odbora, poslanik DPS-a, vršilac dužnosti direktora DPS-a.

Ministar policije Mevludin Nuhodžić na čelo te preuzvišene institucije dospio je poslije bogate karijere u DPS-u i na drugim mjestima. Bio je vjerni vojnik partije od prvog poklonjenja Miloševiću: dva puta poslanik DPS-a, član Predsjedništva DPS-a, ministar bez porfelja, predsjednik Odbora za odbranu i bezbjednost … Dok je trošio te mandate, smjenjivali su se dramatični događaji u Crnoj Gori: otmica putnika u Štrpcima, etničko čišćenje pljevaljske Bukovice, suđenje čelnicima Stranke demokratske akcije, deportacija bosanskih izbjeglica… U većini njih stradali su Bošnjaci/ Muslimani. Ne pamti se da je Nuhodžić ikada stao uz one koji su se protivili ratu i tim ratnim zločinima. Monitor je svojevremeno objavio i ovo: „U svakoj pristojnoj zemlji i normalnom narodu njegova bi politička biografija bila mjera stida”.

Dragan Đurović bio je u Miloševićevo vrijeme direktor ratnohuškače Pobjede, koja je uveliko slavila njegov lik i djelo, a posebno „oslobađanje Dubrovnika” i druge ratne pohode. Potom se oprobao kao poslanik DPS-a i potpredsjednik Vlade Crne Gore. Sada je direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo.

Sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost Veselin Veljović je čovjek iz vlasti sa čitavom zbirkom afera. Veljović je bio komandir stanice policije u Pljevljima 1992. godine, kada su progoni i etničko čišćenje Bukovice bili u jeku. Kasnije je bio komandant Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ). Bivši pripadnik specijalne policijske jedinice i nekadašnji rukovodilac službe obezbjeđenja spuškog zatvora Brajuško Brajušković optužio je Veljovića da je bio organizator takozvanih ,,crnih trojki” koje su, prema njegovim riječima, prebijale nepodobne novinare i opozicionare. Od oktobra 2005. do kraja decembra 2011. bio je direktor Uprave policije. Odatle je premješten zbog afere Listing…

Predrag Bošković, ministar odbrane, kao student bio je Miloševićev orlić. Da mu sumnjičavi ne bi to vjerovali, nosio je prsten na kojem su bila izgravirana četiri S.

Nekadašnji funkcioner Liberalnog saveza Gojko Pejović ovako je za Monitor prokomentarisao činjenicu da se u Crnoj Gori i danas na visokim pozicijama nalaze mnoge nekadašnje pristalice Slobodana Miloševića:

„Ne vidim veliku razliku po tom pitanju između Crne Gore i Srbije ni danas, ako bismo upoređivali kadrove personalno. Štaviše, u Srbiji aktuelna predsjednica Vlade skoro pa jedina nije iz Miloševićevog kadrovskog portfelja. Ovi ostali, i tamo i ovamo, izašli su iz tog šinjela kako u politici tako i u sudstvu, tužilaštvu, službama bezbjednosti, privredi… Najveći broj ih je, u određenom trenutku, samo promijenio dres. Od perjanica srpskog nacionalizmna postali su demokrate, Crnogorci sa dna kace i primjer tolerantnosti. Kako ovi što vladaju od 1989. godine tako i veći dio čelnika iz opozicije koji im vrlo aktivno asistiraju. To je i osnovni razlog što je na ovim prostorima sve isto samo – Njega nema”.

Književnik Vilijam Fokner je jednom napisao: ,,Prošlost nikad ne umire. Ona nije ni prošla”.

Kao da je mislio na današnju Crnu Goru i Srbiju koje usrećuju nekadašnje Miloševićeve perjanice.

Kontralustracija

U Crnoj Gori nije bilo lustracije, ali jeste kontralustracije. Od opozicionih i antiratnih partija i pokreta iz Miloševićevog vremena ostala su uglavnom sjećanja na njihovu respektabilnu prošlost.

Liberalni savez je ugašen, a njegov predsjednik Slavko Perović povukao se iz politike. Od Reformskih snaga ni traga ni glasa. Socijaldemokratska partija godinama je dijelila vlast sa DPS-om , a nekoliko njenih istaknutih funkcionera povukli su se sa političke scene ili nemaju gotovo nikakvog uticaja na politički život u Crnoj Gori. Poslije raspada socijaldemokrata na dvije stranke, jedna se priklonila DPS-u, druga je marginalizovana. Hapšeni i mučeni lideri SDA više nijesu na sceni. Bošnjačka stranka, Hrvatska građanska inicijativa i Liberalna partija, osnovana od ostataka LSCG, svojski ispomažu Đukanovića i njegov DPS.

Nema više Helsinškog komiteta, Javnosti protiv fašizma, Demokratskog foruma za ljudska prava, ne glaska se PEN centar…

I u Srbiji je opozicija gotovo utihnula. Sve je manje i političara i intelektualaca koji se od petooktobarskih protesta i dalje oglašavaju. Još se protiv Vučićeve autokratije bore Vesna Pešić, Nataša Kandić, Vesna Rakić Vodinelić, Žarko Korać, Staša Zajović, Filip David, Ivan Čolović… Usamljeni kao što su bili devedestih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo