Povežite se sa nama

FOKUS

PUČISTA-SARADNIK NA SUDU: Što propušti deli Milivoje to dočeka vrli Sinđeliću

Objavljeno prije

na

sasa

Sinđelić pred sudom. Jedva je, kaže, dočekao.

Da rasplete ili dodatno zaplete priču u kojoj je, makar u to nema sumnje, on jedan od ključnih aktera, nezavisno od toga da li iza zločinačkog nauma stoji najača opoziociona (DF) ili najača vladajuća (DPS) politička struktura. Odnosno, da li je riječ o „državnom udaru” (tj. nasilnom preuzimanju vlasti, kako su nas nadležni strašili 16. oktobra prošle godine) ili „terorizmu u pokušaju” kako je tužilaštvo potom kvalifikovalo djelo koje optuženima stavlja na teret. Bezmalo na godišnjicu događaja zbog kojih cinici Skupštini Crne Gore tepaju da je Sinđin parlament. A u kojima je nepoznanica čak i identitet glavnih izvođača. I to ne samo Rusa, ili rusa, koji su nedostupni crnogorskom tužilaštvu.

Sporno je čak i to da li je Sinđelić – Saša, Aleksandar, sve to skupa ili nešto treće? Vođa terorističke organizacije ili član kriminalne grupe? Što, vidimo, nije svejedno. Ne znamo, jednako, kada govorimo o svjedoku saradniku u slučaju državni udar imamo li na umu da je Sinđelić (samo) plaćeni pripadnik grupe panslovenskih nacionalista i humanista, saradnik makar jedne tajne službe, pravosnažno osuđeni ubica, ilegalni trgovac oružjem pod policijskim nadzorom, dokazani lažov i prevarant i(li) bolesnik sa utvrđenim psihičkim poremećajem…

Iz prvog dijela njegovog iskaza pred sudom – Sinđelić se u sudnici pojavio koji sat prije zaključenja ovog broja Monitora – moglo bi se zaključiti da A. S. Sinđelić može biti skoro sve od navedenog. A šta će ostati znaćemo nakon unakrsnog ispitivanja advokata odbrane.

Na istom tasu terazija boginje Justicije skupa sa S. A. Sinđelićem nalazi se i Milivoje Katnić, glavni specijalni državni tužilac koji je u više navrata javno ponovio kako za sve što govori ima dokaze, i da u slučaju državni udar/terorizam u pokušaju „pre¬u¬zi¬ma na se¬be sve ve-za¬no za za¬ko¬ni¬tost po¬stu¬pa¬nja, za sve rad¬nje i po¬stup¬ke spro¬ve¬de¬ne u ovom do¬ga¬đa¬ju”.

Nije to mali teret. Ne samo zbog činjenice da je Katnić, i oni koji su mu u ovom poslu pomagali, prve informacije o navodnim pučistima dobio „od Boga i talika junačkoga”, već mnogo više zbog čitavog niza kontroverzi koje prate postupak utvrđivanja istine o 16. oktobru. Pod uslovom da je sve ovo što se u Višem sudu dešava od početka septembra, a pod dirigentskom palicom sutkinje Suzane Mugoše, zaista to što bi trebalo da bude – utvđivanje istine.

Pred nama su, koliko to dozvole sudija, tužioci i advokati, dani u kojima će S. A. Sinđelić – ovog puta javno – ponoviti svoju priču. I još jednom prevaliti dugačak put od tvrdnji da nema nikakve veze sa prošlogodišnjim događajima u Crnoj Gori („Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, tvrdio je Sinđelić 19. ili 20. oktobra, optužujući „ako (Milo) Đukanović tamo pali marihuanu i piše gluposti, to je njegov problem. Ta kriminalna opcija tamo što radi uopšte me ne zanima, a za ovo što se dešava po medijima tek ćemo da se tužimo i da vidimo šta će da bude, s obzirom na to da ja iz Srbije nisam odlazio, niti znam o čemu se radi”), do tajnovitog dolaska u Crnu Goru (Sinđelić se 21. oktobra prošle godine poslednji put susreo sa Eduardom Šišmakovim, uplašio se za svoj život, pa odlučio da sve prizna. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari”, svjedočio je Sinđelić.

Ne zna se da li mu je taj potez produžio život ali su mu spremnost da priča i oruđa koje je odnio u policiju obezbijedila status svjedoka saradnika. Zbog čega je, uz ostalo, njegova grupa od terorističke postala kriminalna, a on od njenog vođe ražalovan u običnog saučesnika. I sve to navodno. Dok optužbe Specijalnog tužilaštva pred sudom ne budu potvđene ili odbačene.

Odluku da Sinđelić dobije status svjedoka saradnika sud je donio „nakon ocjene da će svojim svjedočenjem znatno doprinijeti dokazivanju predmetnih krivičnih djela i pomoći otkrivanju i dokazivanju drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da je kriminalna grupa vršila”, stoji u saopštenju koje je potpisala Aida Mazurović, savjetnica za odnose sa javnošću u Višem sudu, uz konstataciju da je Sinđelićev iskaz „pretežniji od štetnih posljedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret”.

Imajući u vidu činjenicu da prema Zakonu o krivičnom postupku sud ne može nekoga oglasiti krivim samo na osnovu dokaza dobijenog svjedočenjem svjedoka saradnika, očekivalo se da Sinđelićev iskaz zaista bude bomba.

A onda su na površinu isplivale mine koje je tužilaštvo, čini se, pokušavalo da pritrpa što dublje. Advokati optuženih i poslanici DF-a nadmetali su se ko će prije ukazati na makar tri sporna mjesta saradnje Specijalnog tužilaštva i svjedoka saradnika: kako je i zašto Sinđelić došao u Podgoricu iz Beograda, od kada se poznaju on i Katnić i konačno, da li je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokušalo da prikrije njegov pravi identitet kako bi ga zaštitilo od izručenja Hrvatskoj gdje je, zbog teškog ubistva, osuđen na 21 godinu robije.

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić izbjegavao je odgovor na postavljena pitanja.

,,Podsjećamo da predmet na koji se odnose pitanja nosi oznaku tajnosti zbog čega bi svako saopštavanje detaljnijih informacija koje mogu da utiču na postupak predstavljalo kršenje propisa. Podsjećamo, takođe, da je zakonom propisano da su državni organi, mediji, javne ličnosti… dužni da svojim izjavama o krivičnom postupku koji je u toku ne vrijeđaju pravila postupka. Tužilaštvo javnosti saopštava informacije koje u određenoj fazi postupka mogu da budu dostupne javnosti”, saopšteno je iz SDT-a kao odgovor na pitanje kako je Sinđelić stigao u Crnu Goru.

Sličan stav iznijelo je i Udruženje tužilaca: „Podsjećamo građane Crne Gore da poštujemo pravo javnosti da zna, ali istovremeno ističemo da to pravo ne može biti apsolutno, naročito kada je riječ o postupku koji je u toku”.

Nije, međutim, dugo trebalo pa da Katnić i njegovi saradnici zaborave na vlastito insistiranje o tajnosti postupka.

„Sinđelić je vrlo sposobna osoba u određenim oblastima, za izvršenje ovakvih zadataka-sjajna, ima mogućnosti i znanja za izvršenje najtežih zadataka ove vrste, radi se o fanatiku koji ovo radi iz ubjeđenja, ne zbog novca, zbog toga je i u stanju da uradi ta izvršenja. Veoma je važan za nas krivični postupak. Niko nije znao za Širokova, odnosno Šišmakova, osim njega”, objašnjavao je Katnić u Živoj istini sredinom februara, uoči podizanja optužnice. Štap je pratila i šargarepa: „SDT i državni organi CG nude građanima mir i prosperitet. Alternativa tome su destrukcija, razaranje sistema, nestanak osnovnih uslova za život … Alternativa protiv koje se ja bezrezervno borim…”.

U sličnom tonu iz SDT odgovaraju i na optužbe da se Katnić sa Sinđelićem, službeno, zna od početka vijeka i da zna za njegova zlodjela i presudu u Hrvatskoj. „Postavljanje pitanja kredibiliteta Saše Sinđelića u vezi sa njegovim statusom svjedoka saradnika ima za cilj da se u javnosti stvori negativan stav prema validnosti krivičnog postupka koji je u toku i potvrđuje da organizatori kriminalne organizacije ulažu velike napore kako bi spriječili osudu njenih pripadnika”, saopštili su.

Kontradiktoran sudski postupak na koji su se, sa mnogo ponosa i samopouzdanja, pozivali krajem prošle godine, niko više nije pominjao. Umjesto toga krenule su opomene i optužbe na račun svih koji su iskazivali i zrnce sumnje u ponuđenu verziju.

Kulminiralo je sredinom ljeta, kada je SDT – dan uoči suđenja – na svom sajtu objavilo telefonsku prepisku advokata i njihovih klijenata u ovom procesu, u kojoj oni razgovaraju o načinima odbrane na predstojećem suđenju. Tužilaštvo je materijal iz telefona advokata Gorana Rodića objavilo uz komentare do sada nezabilježene na ovim prostorima. Iz njih saznajemo da su u Specijalnom tužilaštvu posebno bili osjetljivi na informacije o Sinđelićevim zločinima u Hrvatskoj, i najave da će Hrvatska tražiti njegovo izručenje. Otud saznajemo kako se Rodić i Milan Knežević savjetuju da tu priču (o Sinđeliću) „treba provući i kroz naše i hrvatske medije i plus tražiti odgovore od nadležnih – onda im je javnost problem za sve ispod stola sta su zamislili da rade…” A onda nam nadležni objašnjavaju kako „navedena komunikacija, kao što se i vidi, predstavlja sinhronizovanu akciju pokušaja diskreditacije svih radnji koje Specijalno državno tužilaštvo preduzima”.

„Na ovaj način narušavaju se elementarni odnosi advokata i klijenata, koji počivaju na odnosu punog povjerenja, posvećenosti zaštite prava klijenta i zakonskoj obavezi čuvanja profesionalne tajne”, navodi se u saopštenju Zdravka Begovića, predsjednika Advokatske komore CG. Iz AKCG je ranije, kada je Katnić naredio pretresanje Rodićeve kancelarije, saopšteno da je takav pretres bio nezakonit jer nije bilo predstavnika Komore, kao što propisi nalažu.

I izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević ocijenila je da je Katnić objavljujući transkripte razgovora advokata Rodića posegao za neprihvatljivim sredstvom. „Ovo je presedan kojim je prekršeno Rodićevo pravo na privatnost i odbranu u krivičnom postupku, tako što je mimo bilo kakve krivične procedure, tužilaštvo objavilo djelove te prepiske i to uz svoju interpretaciju “, kazala je Gorjanc-Prelević i ocijenila da postupci Katnića „izazivaju opštu nesigurnost”.

To mišljenje nije dijelio Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković. Pa je odbio zahtjev za Katnićevo izuzeće.

SDT je, prethodno, sa navodnim pučistima potpisivala sporazume o priznanju krivice, po kojima su potencijalne ubice premijera kažnjene sa pet mjeseci zatvora, a „snajperisti” zaduženi da u policijskim uniformama (koje je Sinđelić kupio i zadržao u Beogradu) pucaju u okupljenu masu (iz oružja koga ili nikada nije bilo, ili je kupljeno pa bačeno u neimenovano jezero na Kosovu – to znaju Katnić i vojvoda Mirko Paja Velimirović) pušteni kućama da ne prave gužvu u zatvoru.

I otud sumnja da je glavni posao A. S. Sinđelića u Podgorici da u priču o puču uveže funkcionere opozicionog DF-a Andriju Mandića i Milana Kneževića. Nije, ipak, još uvijek jasno na koji način će to izvesti (svjedočenje je tek počelo). I koliko će njegov nastup dojmiti sudsko vijeće i – ne manje bitno – brojnu televizijsku publiku, kojoj je unaprijed najavljeno da je Sinđin nastup centralni ovog pravosudnog serijala.

Makar toliko da zaboravi na osnovne nelogičnosti postupka. Poput one da do danas ne znamo da li je vojvoda Paja stavio u džep 30 hiljada eura koje je dobio od Sinđelića za kupovinu „50 automatskih pušaka, 50 pištolja i što više municije” a njemu poslao fotografije naoružanja iz magacina crnogorske policije, ili je to oružje stvarno kupljeno, pa raskopljeno i bačeno u neimenovano jezero „na srpsko-albanskoj granici”. Uz znanje Milivoja Katnića.

,,U ovu priču ulažem svoj obraz i svoju čast”, naglasio je Katnić. Naš ulog još nije obznanjen. Ipak, prema pažnji sa kojom se prati iskaz svjedoka saradnike, očito je da javnost shvata kako je nešta krupno u igri.

Definicije

Pokušaj državnog udara ili terorizam u pokušaju?

Tužilac Katnić je početkom novembra obznanio: ,,Državni organi Crne Gore otkrili su da je – radi nasilnog rušenja legalno izabranih vlasti – formirana kriminalna organizacija na teritoriji Crne Gore, Srbije i Rusije”. Nešto kasnije to je potvrdio i Milo Đukanović . „Politički gledano, to je bio pokušaj preuzimanja vlasti protivno demokratskoj volji crnogorskih građana”. Danas vlast ipak isključivo govori o terorističkom napadu, iako čak i iz snimljenih i objavljenih razgovora Sinđelića i Velimirovića čijemo da se oni nadaju kako nasilja neće biti. Već će Dukanović „priznati poraz” pa će doći do mirne promjene vlasti.

Pitanje nije samo retoričko pošto od vrste krivičnog djela zavisi i zakonitost statusa svjedoka saradnika, ali i alibi crnogorskog državnog vrha (vlada, parlament, predsjednik, Savjet za nacionalnu bezbjednost…) zbog sveopšteg – i krajnje neuobičajenog – nečinjenja tokom višednevne operacije kojom je, izgleda, inokosno komandovao Milivoje Katnić.

Dijagnoze

Sinđelić nije samo ubica u bjekstvu već i psihički poremećena ličnost obznanio je proljetos Slaven Radunović. Zapravo, Radunović je dokumentovao nešto o čemu se već uveliko pričalo i pisalo, a članice DF-a su na svojim portalima objavile i ljekarske nalaze (Mišljenja) sačinjenje pošto je Sinđelić 2002. uhapšen kao vojni dezerter, nakon što je u BiH, Hrvatskoj i Srbiji počinio više krivičnih djela od krađe, preko napada na službena lica do ubistva. Zbog čega je u tadašnjoj SRJ osuđen na sedam a u Hrvatskoj na 21 godinu zatvora.

Jedni su se, nakon iznošenja ovih podataka, pitali o kredibilitetu svjedoka saradnika, dok je drugima fokus bio na publikovanju medicinske dokumentacije koja bi morala biti tajna. Začudo, takvi su previdjeli da i u skorijoj prošlosti imamo slične, ili (motivima) gore slučajeve zloupotrebe medicinske i vojne dokumentacije.

U avgustu 2012. tadašnji prvi čovjek Pobjede Srđan Kusovac – nekadašnji savjetnik Mila Đukanovića -– objavljuje tekst u kome, pored ostalog, piše i sledeće:

„Pošto me Janko Vučinić (poslanik DF i predsjednik Radničke partije)nazvao nesojem, informišem bivšeg sindikalnog lidera da sam vojni rok uredno odslužio, za razliku od njega koji je otpušten iz JNA, kako se navodi u vojničkoj zdravstvenoj knjižici…”. Potom Kusovac objavljujući i faksimile vojne knjižice koja je trebalo da posvjedoči o dometima ANB novinarstva, ne mareći što time krši Zakona o zaštiti ličnih podatka i, njemu mnogo manje važne, osnovna načela Kodeksa novinara Crne Gore.

Da se nepočinstvo isplati pokazuje činjenica da je Kusovac danas šef vladinog Biroa za odnose sa javnošću.

Za utjehu, makar znamo odakle praksa publikovanja (tuđih) medicinskih dijagnoza.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo