Povežite se sa nama

FOKUS

ZBOG 10 MILIONA, 10 GODINA KASNIJE: Osumnjičeni sa povlasticom

Objavljeno prije

na

Priča se po tužilaštvu, a ta je priča već stigla i do medija, kako je penzioner Miomir Mugoša tužiocima skrenuo pažnju, neki kažu da je precizniji izraz priprijetio, da dobro povedu računa kako se prema njemu ponašaju. Pošto, Mugoša podsjeća zaboravne, on nije Marović (Svetozar – bivši političar, biznimen bez biznisa, pa pravosnažno osuđeni šef kriminalne grupe iz Budve – prim. Monitora).

Tu je bivši ambasador u Sloveniji, skoro dvodecenijski gradonačelnik Podgorice, prethodno član više vlada Mila Đukanovića sa decenijskim ministarskim iskustvom i, konačno, hirurug, prepustio slušaocima da sami zaključe šta je htio da kaže.

Možda to „nijesam vam ja Marović”, znači da Mugoša drži kako njegova djeca nijesu dio kriminalnih kombinacija koje su državu i lokalnu samoupravu oštetile za milione i milione eura. Ili je odnedavno penzionisani moćnik htio da poruči kako u švajcarskim bankama ne postoje tajni računi na ime njegove žene, a da on nije vođa kriminalne grupe… Konačno, prema jednoj od interpretacija u opticaju, Miomir Mugoša je tužiocima koji ga saslušavaju, ali i onima koji će saslušavati njih, htio da stavi do znanja kako se on neće predati bez borbe i pristati na kakav sporazum o priznanju krivice. Ne nakon što je toliko toga učinio „za grad, državu i partiju”. I u tom činjenju mnogo stekao i mnogo saznao. A ima tajni koje su vrednije od svakog blaga.

Opet, „svi smo mi prolazni”, što bi Svetozar Marović rekao, kao potpredsjednik DPS-a, dok je još bio u moći i zdravlju, početkom 2014. godine, odgovarajući na pitanje novinara da li će Miomir Mugoša ponovo biti kandidat za gradonačelnika Podgorice. Mugoša je čovjek „koji će svakako obilježiti dio istorije Podgorice”, besjedio je slatkorječivi Budvanin, „ali odluku o tome ko treba za novo vrijeme i nove izazove, može donijeti samo partija, i to će uskoro učiniti”. Slijedila je promocija Slavoljuba Stijepovića Miga.

Da se manemo Partije i vratimo tužilaštvu. Za razliku od Marovića, ili nekadašnjih kolega – predsjednika oština Budva i Bar – Rajka Kuljače, Lazara Rađenovića, Žarka Pavićevića – Miomir Mugoša u tužilaštvo dolazi sa rukama u džepovima. A ne u lisicama. I odlazi, a da nikome ne padne na pamet kako bi možda mogao pobjeći, uticati na svjedoke, uznemiriti javnost ili, daleko bilo, ponoviti krivično djelo zbog kojeg je pod istragom.

Mada, izlišno je govoriti makar o trećem od navedenih razloga za određivanje pritvora. Prosto, javnost se više i ne sjeća događaja o kojima danas govorimo kao o aferi Carine. A kamoli da nekoga može uznemiriti podsjećanje na priču o kojoj smo praktično sve detalje znali još prije deset godina.

U utorak 17. oktobra navršilo se tačno deset godina kako je NVO MANS Vrhovnom državnom tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv tadašnjeg gradonačelnika Podgorice i direktora Direkcije za imovinu Dragana Đukića, zbog sumnje da su nezakonitom prodajom opštinskog zemljišta kompaniji Carine zloupotrijebili položaj i oštetili budžet Glavnog grada za više od 11 miliona eura.

Prema navodima iz prijave, Mugoša je ignorisao prethodnu licitaciju i potpisao kupoprodajni ugovor sa Čedomirom Popovićem, vlasnikom Carina, mada bez odluke lokalnog parlamenta za to nije imao zakonski osnov. A ni razlika u cijeni nije bila baš mala. Zemljište za koje je na javnoj aukciji ponuđeno 13 miliona Mugoša je Popoviću prodao za 2,5 miliona eura pravdajući to takozvanim kompletiranjem urbanističke parcele. Samo što je u konkretnom slučaju vlasnik manje parcele dobio i veću. Po krajnje problematičnoj cijeni.

Godinu kasnije tužilaštvo je, pod komandom Vesne Medenice, odbacilo MANS-ovu prijavu, uz obrazloženje da je Mugoša imao zakonom propisanu saglasnost gradske Skupštine. Ispostavilo sa da to nije tačno, ali nikada nijesmo saznali ko je tu koga obmanuo: gradske vlasti – tužilaštvo ili tužilaštvo – građane Crne Gore.

Za to se potrudila Ranka Čarapić, Specijalna državna tužiteljka. Ona je, nakon pravosnažne sudske presude kojom je poništen aranžman Mugoše i Popovića, odbila krivičnu prijavu MANS-a za nesavjestan rad protiv postupajućeg tužioca Saše Čađenovića, koji prethodno nije našao krivično djelo u ugovoru koji je Osnovni sud, prije sedam godina, poništio. Potom je Vrhovni sud presudio da Carine Podgorici vra¬te plac po¬vr¬ši¬ne 15.205 kva¬drat¬nih me¬ta¬ra, a Glav¬ni grad Carinama 2,5 miliona eura, ko¬li¬ko je spor¬no ze¬mlji¬šte plaćeno. Čim je presuda izvršena Miomir Mugoša isto zemljište prodaje istom kupcu po istoj cijeni.

Tužilaštvo je, zato, prije dvije godine ponovo otvorilo isti predmet. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić tada je najavio da je „prema onome što tužilaštvo ima na raspolaganju moguće da će u predmetima pod radnim nazivima Bazar i Carine doći do podnošenja naredbi za sprovođenje istrage”. Istraga je, vidimo, počela. A u tužilaštvu nerado govore o povlasticama osumnjičenog Mugoše.

Specijalnu tužiteljku Sanju Jovićević začudilo je pitanje zbog čega, sve su prilike, neće Mugošu ni dovesti na saslušanje policijskom maricom niti ga u pritvoru zadražati ni tren. Do sada, taj su „tretman” imali čak i članovi Vlade i parlamenta.

,,Začuđuju pitanja i, uopšte, ideje o nezakonitom dogovoru između okrivljenih i Specijalnog državnog tužilaštva, jer takvih dogovora nema, niti će ih biti”, odgovoreno nam je iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT). ,,Istovremeno vas podsjećamo i napominjemo da Specijalno državno tužilaštvo u ovom, kao i u svakom drugom predmetu, postupa isključivo po Ustavu i zakonima, a ne po bilo kakvim ‘dogovorima’, kako navodite”.

Isti odgovor SDT-a dobijen je i početkom maja ove godine, kada je Milivoje Katnić odgovarao na pitanje da li je tačno da Mugoša neće biti uhapšen do jeseni jer je, navodno, sklopio ,,dogovor” sa SDT da ,,zastanu” dok mu ne istekne diplomatski mandat. I tada su posjetili da rade po „Ustavu i zakonima”.

Tužilaštvo godinama istražuje i moguće nezakonitosti tokom izgradnje poslovnog centra Bazar u Podgorici. Tim predmetom rukovodi specijalni tužilac Živko Savović i, prema nezvaničnim saznanjima iz tužilaštva, izviđaj je davno završen. Sada se čeka (čija?) odluka šta raditi dalje.

Prema krivičnoj prijavi Demokratske Crne Gore u priči o gradnji Bazara (zajednička investicija Glavnog grada i kompanije Čelebić) sporna je podjela izgrađenog tržnog centra. Kompaniji Tomislava Čelebića, poslovnog partnera Mila Đukanovića u Univerzitetu Donja Gorica, pripalo je blizu šest hiljada kvadrata poslovnog prostora, a Glavni grad je dobio 6,9 hiljada kvadrata – 5.670 m2 parkinga i pripadajući pijačni prostor. Sva parking mjesta potom su izdata Čelebiću za 20 hiljada eura godišnje, po cijeni zakupa jednog poslovnog prostora.

Priča o Bazaru identična je slučaju budvanske TQ Plaza. Različiti su samo akteri i kvadrati. I pristup tužilaštva koje jedne hapsi a druge mazi.

Povlašćen položaj Miomira Mugoše pred crnogorskim tužilaštvom i pravosuđem nije od juče. Pitanje je samo čime je zaslužio takav status. Makar dijelom, tvrde dobro verzirani, odgovor na to pitanje treba tražiti i u nekima od približno 650 stanova koje je bivši gradonačelnik velikodušno i tajno podijelio u Podgorici tokom svoje vladavine.

Ranka Čarapić je, kao Vrhovni državni tužilac, bila najzaslužnija što je tužilaštvo odbacilo i krivičnu prijavu nekadašnjeg potpredsjednika Vlade Žarka Rakčevića protiv Mugoše. Rakčević je, pokazalo se uzalud, uz prijavu predao i dokumentaciju koja je trebalo da dokaže Mugošine malverzacije sa nabavkom ljekova u vrijeme dok je obavljao funkciju ministra zdravlja.

Iako se radilo o zvaničnim dokumentima, Čarapić je prijavu odbacila. ,,Nijesam pozivan da dam izjavu ili dopunske informacije”, objašnjavao je Rakčević, dodajući da je za odluku tužilaštva saznao iz Vijesti.

Još neka godina ranije i afera Bilbord. Mugoša i njegovi poslovni partneri oslobođeni su optužbi uz obrazloženje da je sporni ugovor o reklamnim panoima širom Podgorice u međuvremenu – poništen. Pa zato nije bilo štete za opštinu i državu…

Mugoša je, u svakoj od pomenutih priča, imao identično opravdanje: ,,Ti ljudi, često sumanutih ideja, problematične prošlosti, sa neskrivenom i prepoznatljivom ličnom mržnjom, lansiraju ordinarne laži”, pravdao se Mugoša u aferi Bilbord.

Krivičnu prijavu zbog zloupotreba koje je , navodno, počinio kao ministar zdravlja Mugoša je komentarisao kao ,,dio histerične medijske kampanje medijskog mafijaškog klana u koji se Rakčević svjesno upleo”.

I posao sa Čedomirom Popovićem pratila je slična priča: ,,Ne sporim da medijski sinhronizovana hajka, može da mi nanese određenu štetu, jer ljudi neke informacije iz medija prihvataju zdravo za gotovo. Međutim, na duže staze to ne prolazi”.

I najduže staze imaju svoj kraj. Tako će valjda i tužilaštvo smoći snage da priču o, makar nekim, spornim poslovima Miomira Mugoše prenese na sledeći nivo – u sudnicu. ,,Samo je pitanje vremena da li će ovaj personalni sastav tužilaštva, ili neki novi, kvalifikovati učinjene radnje gospodina Mugoše”, godinama unazad tvrdi Žarko Rakčević.

A šta ako, što bi pjesnik rekao, „još nije vreme” za kvalifikovanje učinjenog? Pošto Vrhovno i Specijalno tužilaštvo, kada sagledamo vrijeme u kome su počinjena krivična djela kojima se oni danas bave, mogu da podsjete i na kakav istorijski arhiv. Tako je Miomir Mugoša na tapetu zbog poslova iz 2007. i 2011. godine. Marović i njegova kriminalna družina osuđeni su za djela i iz prošle decenije. Istraga Pelagonija Primorka odnosi se na djela iz 2008. godine. Afera Boksiti Cetinje datira iz 2006. Predmet istrage u slučaju vjetroelektrana na Možuru jesu događaji iz 2010. godine…

Ne čudi, zato, da je Miomir Mugoša optimista. U tužilaštvu, nezvanično, pričaju da on tamo dolazi uvjeren da istraga protiv njega neće dovesti do podizanja optužnice. Prema njegovom mišljenju, u pitanju je samo formalnost. Misle li isto i u tužilaštvu?

Stari znanci

Tužiteljka Sanja Jovićević, koja vodi tužilački postupak u slučaju Carine, ,,briljirala” je i optužnicom protiv sada glavnog i odgovornog urednika nezavisnog dnevnika Vijesti Mihaila Jovovića 2009. godine, optužujući ga da je 5. avgusta 2009. godine na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici pesnicom, u kojoj je imao mobilni telefon ili diktafon, zadao udarac Draganu Radonjiću, vozaču Miomira Mugoše, „usljed čega mu je trajno i u znatnoj mjeri oštećen mozak”. Jovović je tada, sa fotoreporterom Borisom Pejovićem, pokušao da obavi novinarski zadatak i dokumentuje jedno od mnogih nepropisnih parkiranja gradonačelnika. U Izvještaju procesuiranja napada na novinare u Crnoj Gori, NVO Akcije za ljudska prava piše da će optužnica protiv Jovovića ostati raritet, između ostalog i zbog formulacije iz tog dokumentu da je Jovović ,,navodno neosuđivan”. Koliko je Sanja Jovićević precizno prikupila činjenice za optužnicu govori i podatak da je u njoj napisala da je Jovović neoženjen, iako je on u braku i ima dvoje djece. Ubrzo nakon toga ona je, ipak, napredovala u službi i dobila mjesto u Višem državnom tužilaštvu, da bi prošle godine stigla do zvanja specijalnog tužioca. Sud je utvrdio da Jovović nije uradio ništa od onoga što mu je tužiteljka stavila na teret. Zato su kažnjeni gradonačelnik i njegov sin Miljan Mugoša. Stariji Mugoša novčano, mlađi uslovnom zatvorskom kaznom.

Olivera LAKIĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DOMETI CRNOGORSKE PRAVDE: Nekom suze, nekom biseri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su hapsili službenika ANB-a Petra Lazović, bivši ministar Branko Vujović primao je državno odlikovanje, kojem ga je udostojio  predsjednik države i tranzicioni saborac lično. Tanka je ovdje linija između zloupotrebe položaja, pritvora i državnog odličja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju sudski epilog

 

U pritvoru u Spužu, nakon par visokopozicioniranih sudija, univerzitetskih profesora, stečajnih upravnika, po kojeg biznismena i političara, nekoliko profesionalnih vojnika, carinika i državnih činovnika, od skora pristižu i policajci. Odnosno, pripadnici Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Službenik ANB-a Petar Lazović u pritvoru se pridružio Vesni Medenici, Blažu Jovaniću, Veselinu Vukotiću, Božu Mihailoviću, Đoku Rajkoviću, Dušku Peroviću, Seadu Šahmanu, Snežani Jović, Saši Zejaku… Svi oni su, donedavno, na ovaj ili onaj način predstavljali državu i branili njene ineterese, pazeći da ne zaluta na putu reformi i evroatlantskih integracija. U pritvor su završili  osumnjičeni za zloupotrebu položaja i druga teška krivična djela. Sada i Lazovića Specijalno državno tužilaštvo (SDT) sumnjiči za više krivičnih djela među kojima su stvaranje kriminalne organizacije, trgovinu drogom, krijumčarenje oružja, zloupotrebu službenog položaja.

Policija, po nalogu SDT-a traga za policajcem Ljubom Milovićem, Lazovićevim prijateljem i kolegom iz državne službe i, navodno, ilegalnog biznisa. On je za sada u bjekstvu. Baš kao i nekadašnji predsjednik parlamenta i potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, biznismen Duško Knežević, bivši direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, nikšićki policajac Nemanja Koprivica… Da ne pominjemo one kojima je bjekstvo od pravde u opisu redovnog posla, poput navodnih vođa kotorskih narkoklanova Radoja Zvicera, Jovana Vukotića i desetina njihovih saradnika.

Neki će, konačno, na vlastito suđenje po optužnici SDT-a krenuti od kuće, nakon što im je pritvor ukinut (biznismen Dragan Brković sa sinovima, bivši direktor ANB-a Dejan Peruničić), ili nikada nije ni bio određen – zbog uticaja više sile (Generalni sekretar predsjedništva Milutin Migo Stijepović ili, do oslobađajućih presuda, bivši ministar i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša). Najuticajniji, a po pravilu je riječ o pripadnicima bivše ili aktuelne političke elite, neometano  obavljaju svoj posao neopterećeni istragama koje traju godinama (Ivan Brajović, Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović…). Sa priličnom izvjesnošću da će biti odbačene (slučaj Prva banka). Ili trajati dok predmeti ne odu u zastaru. Onako kako je, recimo, okončana istraga u slučaju Limenka. I kako će, čini se, biti okončane sve istrage i izviđaji vezani za Mila Đukanovića (garancije KAP-u, Možura, Prvi milion, Pandora papiri…).

Uglavnom,  to što je neko osumnjičen a i pritvoren –  po pravilo zbog učešća u aferama o kojima je javnost preko medija upoznata koji mjesec, ili čak godinu ranije – ne znači da će se stići barem do podizanja i potvrđivanja optužnice. A  još manje obećava pravosnažnu osuđujuću presudu. Ili adekvatnu javnu satisfakciju, koja je izostajala u slučajevima kada su se na optuženičkoj klupi (a ne rijetko i u pritvoru) našli oni koji nijesu bili miljenici režima, da bi potom bili pravosnažno oslobođeni. Sa druge strane, na sva zvona su oglašene oslobađajuće presude Mićunoviću, Šariću, Kalićima, Obradoviću, Ivanoviću, Mugoši… Prećutane su samo očigledne greške u postupku koje su, nerijetko, dovele do oslobađajućih presuda.

Nekim političarima ipak je i ovo dovoljno.

,,Uprkos brojnim opstrukcijama sa svih strana, velika satisfakcija je kada pravda zakuca na vrata onih koji su se u prethodnom periodu položajima u državnom aparatu sakrivali od pravde i uz evidentne dokaze koje su izlazili u javnost činili pronevjere i teška krivična djela”, saopšteno je iz GP URA nakon privođenja Petra Lazovića (njegov advokat tvrdi da se službenik ANB-a dobrovoljno predao). Iz URA-e su, dodatno, ustvrdili kako ,,u borbi za pravdu” naspram sebe imaju ,,gotovo sve, pa čak i one koje smatraju partnerima u tom procesu”. Da bi slavljeničko saopštenje zaključili tvrdnjom: ,,Ovakva hapšenja su najbolji odgovor svima njima (a u prvom redu Demokratskoj Crnoj Gori koja je neskriveno sve vrijeme opstruirala ovaj proces i malicioznim konstrukcijama željela da osujeti napore URA-e i našeg lidera u ovom postupku). Pravda je konačno profunkcionisala…”.

Bilo bi dobro kada bi iz URA precizirali kakve su to, tačno, napore oni i njihov predsjednik, a naš premijer Dritan Abazović,  uložili u, recimo, hapšenje Vesne Medenice, Veselina Vukotića ili ovonedjeljno privođenje sina Zorana Lazovića, i da  pobroje članove zakona u kojima su našli utemeljenje za svoj (vaninstitucionalni?) doprinos. Pošto je, po Ustavu, pravosuđe odvojeno od izvršne i zakonodavne vlasti.

U suprotnom, stavovi GP URA će samo ići u prilog onima koji tvrde da su skorašnje aktivnosti Specijalnog tužilaštva politički motivisane i ,,naručene” po istom principu po kome su, ranije, DPS vlasti tužilaštvo održavale u stanju svojevrstne hibernacije. Već se, uostalom, spekuliše sa tajmingom ovogodišnjih velikih hapšenja koja se, navodno, poklapaju sa interesima premijera Abazovića da se neke priče dodatno naglase (zapljene cigareta i narkotika) ili skrajnu u drugi plan (dijeljene funkcija po porodičnim i partijskim vezama, Temeljni ugovor).

Demonstraciju toga imali smo ove nedjelje u parlamentu, kada su iz (zvanične) opozicije premijera pitali da li je istina da je predsjedniku Đukanoviću, u jeku aktuelne krize vladajuće većine, prijetio hapšenjem, pominjući podatke iz dešiforvanih razgovora sa SKY aplikacije. Naravno, Abazović je to demantovao. Ali, perje je rasuto.

Za razliku od prethodnika, Milivoja Katnića, glavni specijalni tužilac Vladimir Novović nema običaj da se o započetim istragama i podignutim optužnicama, bile one potvrđene ili ne,  hvali pred novinarima i TV kamerama. Od njega nijesmo čuli nijedne riječi o hapšenjima koja su na noge podigla Crnu Goru, ali  ni o spekulacijama da je sve to dio političkog dogovora (dijela) vladajuće većine i uticajnih predstavnika međunarodne zajednice. Sa, moguće je, neizvjesnim epilogom u eventualnom sudskom postupku.

Nezvanično, sagovornici Monitora bliski SDT-u kažu da je Novović poprilično nezadovoljan time što političari svojataju rad tužilaštva i policije, dajući njihovom angažmanu prepoznatljive partijske boje. Time omalovažavaju postignute rezultate i, praktično, poništavaju propisane zakonske odredbe i izrečena obećanja o nezavisnosti crnogorskog pravosuđa. Ostaje da se vidi da li će Vladimir Novović, tim povodom, povući neki konkretan potez. Javno se distancirajući od izvršnih vlasti, onoliko koliko je  obavezan da uradi po službenoj dužnosti.

Milo Đukanović igra svoju igru. Nakon što je tužilaštvu spočitao revanšizam i priprijetio odmazdom (neki su sve to razumjeli kao poruku uhapšenim saradnicima višestrukog premijera da ćute i budu strpljivi pošto nijesu ostavljeni na cjedilu), predsjednik države povukao je još jedan spektakularan potez. Ordenom crnogorske zastave Đukanović je odlikovao Branka Vujovića, bivšeg direktora Agencije za privatizaciju i ministra ekonomije u jednoj od njegovih vlada

Riječ je o čovjeku koji je u dijelu javnosti upamćen kao grobar velikog broja državnih preduzeća i, uz Veselina Vukotića, sinonim za neuspjelu privatizaciju najvrjednijih među njima (KAP, Jugopetrol, Željezara...). Uostalom, Vujović je u aprilu prošle godine privođen u SDT ( i pušten istog dana) u sklopu istrage o nezakonitim državnim garancijama koje je Đukanovićeva Vlada krajem prošle decenije dala tadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (riječ je o 130 miliona eura koji su, kasnije, uvećani za iznos dospjelih kamata pali na teret državnog budžeta). Prethodno mu je, skupa sa Vukotićem, suđeno zbog nezakonitih radnji tokom privatizacije Jugopetrola. Oslobođeni su uz obrazloženje da nijesu sami kršili zakon.

,,Zapažen je njegov doprinos u periodu transformacije privrednog i političkog sistema Crne Gore u vrijeme i nakon raspada SFRJ, posebno na dužnosti direktora Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja”, obrazložio je Đukanović dodjelu ordena nekadašnjem saradniku, naglašavajući kako je Vujović ,,dao doprinos stvaranju ekonomskih uslova za obnovu državnosti Crne Gore, kao i za njen savremeni razvoj na evropskom putu”.

Da izdvojimo jednu crticu iz tog doprinosa. U julu 2009. Branko Vujović je sa predstavnicima MNSS, tadašnjih vlasnika Željezare koji su nikšićku kompaniju odveli u stečaj i bankrot, potpisao Protokol u kome se (stav devet) navodi: ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Istovremeno je konstatovano da MNSS nije izvršila preuzete obaveze o investiranju u nikšićku kompaniju i dogovoreno je da ih Vlada pomogme garancijama od 25 miliona (ni jedan cent nije vraćen državi). Naknadno se ispostavilo da je većina tog novca poslužila za vraćanje dugova MNSS-a Prvoj banci.

Eto koliko je tanka linija između pritvora i državnog odlikovanja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju valjan sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo