Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ministar bez poljoprivrede

Objavljeno prije

na

milutinsimovic
„I ja ću se prijaviti da mi dezinfikuju zemlju u plasteniku”, reče ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Milutin Simović kada je u srijedu prije podne predao udruženju poljoprivrednika aparat za dezinfekciju zemlje. Sem što su gledaoci Javnog servisa saznali da ministar ima plastenike o kojima domaćinski brine u slobodno vrijeme – čuli su i o vladinoj najnovijoj donaciji seljacima i nezaustavljivom napretku naše poljoprivredne.

Još jedna predizborna kampanja je počela. Ima Simović i rašta da potegne. Ili oni što glavoboljaju oko svakog novog sastava Vlade ne znaju nikog drugog ko bi se poljoprivedom bavio, ili misle da je on najbolji. Simović je, prema podacima sa veb sajta Vlade Crne Gore u Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede ušao u julu 1997. godine. Bio je, nešto malo, pomoćnik ministra. Od februara ‘98 – kada je sjeo u ministarsku fotelju – nije je napuštao.

MINISTROVA BRAZDA: Sada se nezvanično nagađa da bi mu se, nakon poljoprivredne, mogla osmjehnuti i diplomatska karijera. Otišao ili ostao
u zemlji – tek, nakon decenije vođenja poljoprivrede – njegov trag je očigledan.

Spoljnotrgovinski deficit Crne Gore nezaustavljivo raste. Uvozimo gotovo sve što stavljamo na trpezu. Prema statistici, Crna Gora ima više od 518 hiljada hektara zemljišta ili 0,84 hektara po stanovniku. To nas svrstava u red vodećih poljoprivrednih zemalja u Evropi. Teoretski. U praksi, hljeb je vjerovatno jedina namirnica koja ne stiže preko graničnih prelaza.

MLIJEČNI PUT: Imamo mi, na primjer, mlijeka da pijemo do mile volje i da nam pretekne za izvoz. Ako ponovo zavirimo u statistiku – vidimo da je Crna Gora prva na Balkanu, s obzirom na broj stanovnika, po količini mlijeka koja se svakodnevno pomuze po seoskim domaćinstvima i farmama.

No, manje od polovine mlijeka koje se proda po crnogorskim prodavnicama je domaće. Ostalo – iz uvoza. Ono što ne stigne od ovdašnjih seljaka do prodavnice – prospe se. Poljoprivrednici tvrde – loše organizovan otkup mlijeka. Tek deset odsto mlijeka koje se svakoga dana „proizvede” u domaćinstvima na sjeveru Crne Gore stiže do mljekara.

Ništa bolje nije ni sa voćem i povrćem. Ni to malo što se zasadi i uspije – ne proda se – svježe ili prerađeno. Opet loša organizacija otkupa i prerade. Nije ni čudo što se na na policama prodavnica može naći tek po neki domaći proizvod. O ozbiljnom izvozu, još ne možemo ni da sanjamo.

NEAKTIVIRANA DOMAĆA PROIZVODNJA: Kad se sva ta muka pretoči u brojke dobije se – spoljnotrgovinski deficit od 1,88 milijardi eura. Čak 19 odsto više nego u istom periodu 2007. godine. Izvoz je u tom periodu smanjen 24 odsto, na oko 417,62 miliona eura, dok je uvoz povećan osam odsto, na 2,3 milijarde eura. Iako su neki od nezavisnih ekonomskih analitičata upozoravali da se spoljnotrgovinski deficit Crne Gore mora smanjiti zaštititom i podsticanjem domaće proizvodnje, predstavnici Vlade uporno su tvrdili kako očekuju da će direkte strane investicije, „kada se aktiviraju u Crnoj Gori, imati izvozni efekat”. Globalna kriza je učinila svoje. Velike strane direktne investicije sada – samo su u planovima. I predizbornim obećanjima.

LIBERALNA EKONOMIJA: Neki su problem makar detektovali. „Zabrinjava ogroman uvoz poljoprivrednih proizvoda. Crna Gora je u tom pogledu dosta problematična jer – gdje su bile najbolje livade – sada su šume, gdje su bile njive sada su zgrade. Ogroman je broj napuštenih gazdinstava”, priznao je na jednom skupu gdje se raspravljalo o domaćoj proizvodnji potpredsjednik Vlade Vujica Lazović. I nikome ništa.

Crna Gora, prema statističkim podacima, mjesečno uveze oko 1,2 miliona eura prehrambenih proizvoda, a poljoprivrednici smatraju da je tome uzrok liberalna ekonomija i priča da ćemo sve moći da kupimo jeftinije nego što ga možemo proizvesti. Ratko Vujošević, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača u zaštićenom prostoru, u razgovoru za Monitor objašnjava kako ne pati samo budžet i BDP zbog ovakve politike. „Seljaci su u ovoj zemlji zanemareni. Svi pričaju o građanskim pravima, a seljake i njihova prava niko i ne pominje”, objašnjava Vujošević. Za Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede tvrdi da je za sve ove godine, ipak, uznapredovalo i počelo da gleda šta se radi na Zapadu.

Nedovoljno. „U Crnoj Gori se ne proizvodi ništa od repromaterijala koji nama treba za proizvodnju, moramo sve uvoziti, a ni za jedan proizvod nemamo subvencije, niti bilo kakvu olakšicu od države”, objašnjava Vujošević. Nelojalna konkurencija, žali se Vujošević, dolazi ili nelegalno sa svojim proizvodima na naše tržište, ili iz zemalja gdje poljoprivrednici imaju subvencije.

On upozorava na problem otkupa poljoprivrednih proizvoda: „Nikako da se to organizuje. Nama koji imamo plastenike, otkupljuju samo sezonski proizvode, ne tokom cijele godine, i to ne sve što proizvedimo”, objašnjava Vujošević.

A ŠTA ĆEMO TEK SA EU: Startegije, planovi i analize ispisane da bi se vidjelo šta nam još valja na evropskom putu uraditi – donose uvijek isti zaključak: potencijala ima, rezultata nema. ,,Sve evropske zemlje, čije su poljoprivrede stare preko 70 godina, prošle su kroz sve faze razvoja te oblasti, a crnogorska je na nivou djeteta koje je tek prohodalo. Treba mnogo više ulagati i podržavati tu granu da ojača”, primijetio je nedavno Dragoljub Nenezić, iz Udruženja poljoprivrednih proizvođača. Za poljoprivredu, sem dobrog plana, treba i vremena. Aktuelnom ministru
ovog drugog nije nedostajalo.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DA LI SU OCJENE EK O JAVNOM SERVISU „PAUŠALNE“: Rad Savjeta RTCG zatvoren za javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tokom 2020. godine nije zakazana nijedna sjednica, otvorena za javnost. Kako bi izbjegli redovne sjednice Savjeta, uveli su takozvane „konsultativne sastanke“ i značajno povećali broj elektronskih sjednica

 

Država je 2002. godine, pod pritiskom međunarodne zajednice počela transformaciju Radio-televizije Crne Gore (RTCG) u Javni servis. Vlast je od tada  dva puta skupštinskim pravnim malverzacijama vraćala  punu kontrolu nad Televizijom Crne Gore (TVCG) najmoćnijim  propagandnim oružjem Demokratske partije socijalista (DPS).

Prvi put se to dogodilo nakon prvog mandata tada novooformljenog Savjeta RTCG-a, koji je tada opstruirao donošenje nekoliko ključnih odluka po vladajuću koaliciju. Kada je trebalo pojedinim  kritičnim članovima tog tijela u Skupštini potvrditi imenovanje  (od strane referentnih organizacija), poslanici vladajuće koalicije su prekršili tadašnji zakon o Javnom servisu. Umjesto da samo „konstatuju“ njihovo članstvo u Savjetu, glasali su protiv.

Desetak godina kasnije, nakon što je pod političkim pritiskom menadžment TVCG-a, na čelu sa programskom direktoricom Radojkom Rutović Savjet RTCG-a je otišao korak dalje i smijenio tadašnjeg generalnog direktora Rada Vojvodića. Sljedeće 2017. godine su za generalnu direktoricu izabrali Andrijanu Kadiju. Kada su uvidjeli da im televizija izmiče kontroli,  vladajuća koalicija je kreativnim pravnim tumačenjem u Skupštini smijenila članove Savjeta – Gorana Đurovića i Nikolu Vukčevića, a na njihova mjesta u Savjetu izglasali podobne.  Sa novom većinom u Savjetu smijenili su Andrijanu Kadiju a  na njeno mjesto doveli današnjeg generalnog direktora Božidara Šundića.

Savjet Radio-televizije Crne Gore danas je gotovo nevidljiv.

Raniji saziv je zbog nepoštovanja Programsko-produkcionog plana, smijenio  generalnog direktora. Menadžment sada kroji programsku šemu po svome, a Savjet ćuti.

Članica Savjeta Bojana Jokić tvrdi da se više puta zalagala za sankcije zbog kršenja programskog plana, ali da nije nailazila na podršku.

„Na konsultativnim sastancima ili u neformalnoj komunikaciji putem ’vibera’ više puta sam predlagala smjenu odgovornih zbog nepoštovanja programsko-produkcionog plana, koji je Savjet usvojio. Nikada nisam podnijela formalnu inicijativu jer za to nisam imala potreban broj članova Savjeta kao podršku“, kazala je Jokićeva za Monitor.

Tokom 2020. godine nije zakazana nijedna sjednica, otvorena za javnost. Kako bi izbjegli redovne sjednice Savjeta, uveli su takozvane „konsultativne sastanke“ i značajno povećali broj elektronskih sjednica, u čemu im je epidemiološka situacija išla na ruku.  Savjet je, od imenovanja, održao devet redovnih, 12 elektronskih sjednica kao i 15 konsultativnih sastanaka.

Na sajtu Savjeta (posebnoj platformi na portalu RTCG-a), se odluke, zaključci i zapisnici objavljuju šturo ili se uopšte ne objavljuju. „Transparentnost rada RTCG-a je manja nego 2012. godine (vrijeme Radojke Rutović) a stanje drastično gore u svim segmentima rada nego 2016. i 2017. godne. Na veb sajtu RTCG-a ne možete naći ažurirane zapisnike sa sjednica Savjeta, nema svih ugovora sklopljenih sa pravnim i fizičkim licima što je obaveza iz Statuta RTCG-a, na veb sajtu nema svih finansijskih i programskih planova i izvještaja čime se, smišljeno, otežava praćenje rada ove institucije…“, rekao je Monitoru Goran Đurovič, bivši član Savjeta i direktor Nevladine organizacije Media centar.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DEVASTACIJA KOSTANJICE: Priča koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je gradnja u Kostanjici stopirana, još nema odluke Ustavnog suda da je ona bila nezakonita, odnosno da izmjene DUP-a koje su tu gradnju omogućile nijesu bile u skladu sa urbanističko-planskom dokumentacijom višeg reda. Istovremeno, ni svi urbanistički dokumenti koji bi morali zaštititi ovu baštinu, poput PUP-a, još nijesu završeni

 

Iako je zbog devastacije Kostanjice ustala svjetska, ali i dio ovdašnje javnosti,  njena sudbina još je neizvjesna. Godinama nakon što je UNESCO, ali i drugi relevantni akteri, zaprijetio da će, ukoliko bude nastavljena gradnja na ovom području od posebnog značaja, Kotor biti skinut sa liste svjetske baštine, Crna Gora, odnosno njene vlasti, nikako da stave tačku na ovaj slučaj, i definitivno onemoguće dalju devastaciju Kostanjice. Tako, recimo, iako je gradnja u Kostanjici stopirana, još nema odluke Ustavnog suda da je ona bila nezakonita, odnosno  da izmjene DUP-a koje su tu gradnju omogućile, nijesu bile u skladu sa urbanistićko-planskom dokumentacijom višeg reda. Istovremeno, ni svi urbanistički dokumenti koji bi je morali zaštititi, poput PUP-a, još nijesu završeni.

„Nije to prvi takav slučaj, umjesto da se određeno područje ili baština zaštiti, stvari tek sklone sa očiju javnosti, kako bi se ona umirila. A i dalje, tu negdje ostaje otvorena mogućnost  za graditelje“, kažu za Monitor iz NVO ANIMA koja je  uradila studiju slučaja Kostanjica.

Priča počinje u februaru 2007. godine kada je odlukom tadašnje predsjednice Opštine Kotor Marije Ćatović, bivše poslanice Demokratske partije socijalista, započela izrada Izmjena i dopuna DUP-a Kostanjice, koja je kao dio Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora 26. oktobra 1979. godine upisana na Listu svjestske baštine UNESCO. Od 1991. godine ovaj prostor je planiran kroz Plan uređenja naselja Kostanjice.

Tadašnje lokalne vlasti, u stvari, na taj način omogućavaju značajnu gradnju na ovom područuju, iako je UNESCO tri godine ranije, 2003. godine, upozorio na opasnost od pretjerane urbanizacije ovog  područja.

Saglasnost za novi DUP Kostanjica, odnosno njegove izmjene, u septembru 2009. godine dao je partijski kolega bivše gradonačelnice Kotora, tada ministar turizma i zaštite životne sredine – Branimir Gvozdenović, iako taj dokument nijesu odobrile institucije zadužene za zaštitu baštine. No, kako su Regionalni zavod za zaštitu kulturne baštine i Ministarstvo kulture svoje negativno mišljenje na DUP Kostanjica dale tek nakon zakonom predviđenih rokova, to je omogućilo Vladi da nesmetano završi posao. Regionalni zavod, na čijem je čelu tada bila Ružica Ivanović, ocjenu je dao tek nakon dva mjeseca i iznio negativno mišljenje, a Ministarstvo kulture, na čijem čelu je bio Branislav Mićunović, je čekalo da prođe javna rasprava i odgovorilo tek nakon 52 dana. Dovoljno kasno da se gradnja zahukta.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BUDVA: SELEKTIVNE ISTRAGE SPECIJALNOG TUŽILAŠTVA: Pozivanje na otpor nasilju – opasno krivično djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se SDT ekspresno bavi istragom blokada budvanskih saobraćajnica, mnoge afere o milionskim pronevjerama i špekulacijama sa opštinskom imovinom za vrijeme višegodišnje vladavine DPS-a Budvom, godinama su u fazi izviđaja

 

Prođe i jun a u Budvi se politička bura ne stišava. Zgrada lokalne samouprave i dalje je pod blokadom. Opština ne radi, na ulazu su pripadnici privatnog obezbjeđenja koji legitimišu zaposlene i dozvoljavaju ulazak samo osobama sa spiska koji je napravio novoproglašeni predsjednik Opštine Nikola Divanović.

Predsjednici Opštine i SO Budva Marko Carević i Krsto Radović svakoga jutra  dolaze na posao, ali im obezbjeđenje ne dozvoljava ulazak u kancelarije. Odigrana je još jedna besprizorna scena ispred Opštine. Oni koji su političkim, pravnim i policijskim nasiljem zaposjeli fotelje gradonačelnika Budve i predsjednika parlamenta, pokušali su da ponize Carevića i Radovića tako što im je privatno obezbjeđenje uručilo rješenja o njihovom razrješenju sa funkcija, koja nisu ni propisno ovjerena.

Time se pokazuje strah od suočavanja i politička nadmenost iza koje stoji policijska sila i Partija. Nasilno prekrajanje izborne volje građana u Budvi sinhronizovanim djelovanjem državnih institucija i upotrebom gole policijske sile, nastavljeno je progonima partijskih aktivista Demokrata i DF-a. Za to vrijeme, u njihove fotelje  ustoličeni su novi ljudi, predsjednik Nikola Divanović (DPS) i predsjednica Skupštine Anđela Ivanović iz Crnogorske. Ovo dvoje mladih ljudi nemaju, izgleda,  problem sa tim što njihove fotelje čuvaju policijski kordoni, što ispred zgrade, u kojoj su tobože glavni, stoje parkirane policijske marice, spremne za hapšenje građana koji pokažu otpor političkoj korupciji.

Nisu digli glas protiv bestijalnog prebijanja građana Budve koji su mirno protestovali. Pokazali su nedostatak empatije prema sugrađanima i ambiciju da po svaku cijenu zauzmu fotelje koje im ne pripadaju. Budva je mali grad, plemenski i bratstvenički definisan, pa se u javnost odašilju porodična neslaganja sa njihovim postupcima.

U političkom ratu koji se vodi u Budvi izdvojila su se dva lika, dva političara iste generacije srednje škole „Danilo Kiš“, Dragan Krapović i Nikola Divanović. Svaki na svoj način. Obojica rođeni Budvani, našli su se na suprotstavljenim političkim stranama.  Krapović je legalno postao dio vlasti u Budvi,  Divanović želi da mu vlast preotme. Pri tom ne bira sredstva. Divanović je bio dio prethodne DPS vlasti u Budvi, na funkciji sekretara za stambeno-komunalne poslove. „Proslavio“ se kao sekretar devastacijom drevnih bedema Starog grada, koji su varvarski izbušeni radi montiranja iluminacije po projektu poznatog dizajnera Karima Rašida. Ta neprikladna instalacija, po nalogu Uprave za zaštitu kulturnih dobara, morala je biti uklonjena. Šteta koja je vrijednom kulturno-istorijskom spomeniku kulture napravljena, procijenjena je na oko 200.000 eura potrebnih za sanaciju. Mjesna zajednica Stari grad podnijela je krivičnu prijavu protiv Divanovića zbog oštećenja zaštićenog spomenika kulture, čiji epilog nije poznat.

Branka PLAMENAC

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo