Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG ŽIVANOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA U BANJA LUCI: Dejton je BiH utemeljio kao plemensku državicu

Objavljeno prije

na

miodrag-zivanovic

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da nacionalističke sile uništavaju BiH i da ona neće preživjeti?
ŽIVANOVIĆ: Ovakve ocjene, naravno, nisu bez osnova. Ali, treba im dodati i činjenicu da, suštinski posmatrano, Bosna i Hercegovina nije ni instalirana kao država. Već gotovo četvrt stoljeća, ona funkcioniše kao zbirka više domova naroda. Naprimjer, prema tzv. dejtonskom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, ona nema šefa države, već tročlano Predsjedništvo koje je, zapravo, ništa drugo do jedan mali dom naroda. Ta država nema niti vladu, nego Savjet ministara koji je tek jedan bezlični skup Bošnjaka, Srba i Hrvata – dakle, opet se radi o domu naroda. Ista je situacija i u parlamentu, koji takođe funkcioniše isključivo na etničkoj matrici. Ako ovome dodamo da su na ovoj matrici ustrojeni i niži nivoi vlasti, sve do opština, pa čak i mjesnih zajednica – onda je doista teško govoriti o tome da je BiH država u pravom smislu te riječi. I još nešto: u toj i takvoj državi, niži organi vlasti (entitetski, kantonalni itd.), u pravilu su nadređeni onim višim!

MONITOR: Opet se ovih dana govori o referendumu u Republici Srpskoj. Prijeti li on cjelovitosti Bosne i Hercegovine?
ŽIVANOVIĆ: Tokom posljednjih desetak godina, pokazalo se da su sve priče o ovakvim ili onakvim referendumima u Republici Srpskoj – priče za malu djecu. Autori tih priča plasiraju ih ovdašnjoj javnosti ponajprije zbog sopstvene nesposobnosti da se bave rješavanjem onih pravih, doista ozbiljnih pitanja naše sadašnjasti, a naročito budućnosti. A naravno i zbog očuvanja sopstvene izuzetno komforne pozicije u kojoj niko nikome nije odgovoran. Dominantno zbog toga, saga o prošlim, pa i o eventualnim budućim referendumima, ne može nauditi nikome, pa niti cjelovitosti BiH – jer je ta cjelovitost razorena mnogo ranije, dakle, već samim činom formiranja jedne srednjovjekovne plemenske državice kakva je utemeljena dejtonskim Mirovnim sporazumom.

MONITOR: Živi li se danas u BiH u miru ili u strahu od novih sukoba?
ŽIVANOVIĆ: Koliko znam, takav strah ne postoji. U svijesti ljudi, on je jednostavno potisnut nečim drugim. Naime, prosječno stanje ovdašnje društvene svijesti može se označiti kao rezignacija i očajanje. I to ne zbog straha od mogućih novih sukoba, već dominantno zbog odsustva nade. Mladi, ali i oni stariji, odlaze iz Bosne i Hercegovine ne toliko zbog katastrofalne ekonomske situacije, nedostatka posla i slično – već zato što ovdje ne vide budućnost. Njima su oduzeti snovi, vizije, i još mnogo toga što bi trebalo ispunjavati upravo nadu. Taj egzodus je po obimu, već sada, dakle, u miru, veći od svih migracija koje su se zbivale tokom ratnih godina.

Riječ je o jednom brutalnom razaranju društvenog tkiva, odnosno, socijalnog kapitala, za čiju reanimaciju su sigurno potrebne decenije, ako ne i cijelo jedno stoljeće. Nedavno sam predložio da svaki od ovdašnja tri naroda podigne tužbu pred međunarodnim pravosuđem protiv svoje vlasti zbog genocida nad sopstvenim narodom.

MONITOR: Koliko su jake stranke ljevice, odnosno da li je moguće formiranje fronta građanskog otpora etnonacionalistima?
ŽIVANOVIĆ: Već odavno, ljevica u Bosni i Hercegovini ne postoji. Postoje samo bošnjačke, srpske i hrvatske političke stranke. Nema, dakle, socijaldemokrata, liberala, nema stranaka građanske provenijencije, nema čak ni nacionalista, nema ni fašista – sve je to jednostavno utopljeno u močvarno tlo, u živo blato, etnosa kao vrhovnog i jedinog regulatora našeg življenja. I našeg umiranja, takođe.

A što se tiče ,,građana” oni se u legislativi na svim nivoima u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne pominju, osim u egzotičnom ili čak pežorativnom značenju. Dakle, nije ni predviđeno da oni postoje. Sa druge strane, u društvenom životu, univerziteti su, recimo, pod jakim partijskim kontrolama i uticajima, čak su i akademije nauka i umjetnosti (pored ANUBiH) formirane na etničkom principu (dakle, postoje ovakve bošnjačke, srpske i hrvatske institucije) itd. Sindikati su već odavno tek dio establišmenta, dok je nevladin sektor uglavnom na marginama društvenih zbivanja i sa istim takvim, dakle, marginalnim dometima.

Odgovor na pitanje zašto je to tako, oduzeo bi ovdje odviše vremena i prostora, zato tek napomena o tome da se mora raditi na obnovi ideje i prakse ljevice, podrazumijevajući i ogroman posao renesanse, prije svega, obrazovanja. Jer, obrazovanje je jedini autentični resurs ovako siromašnih društava kao što je bosansko-hercegovačko.

MONITOR: Kako teče proces evroatlantskih integracija u BiH?
ŽIVANOVIĆ: On teče uglavnom formalno. Jer, u sadržinskom pogledu, Bosna i Hercegovina, ovakva kako je uređena, nema stvarne uslove da se integriše u Evropu, pogotovo ne u Uniju. Naravno to znaju i Brisel i Vašington. Utoliko mi se njihovo ohrabrivanje i podrška koju daju Bosni i Hercegovini na ovom planu čine beskrajno licemjernim.

MONITOR: Mnogi u BiH su ogorčeni na međunarodnu zajednicu tvrdeći da je njeni predstavnici drže u trajnom stanju ni rata ni mira. Jesu li u pravu?
ŽIVANOVIĆ: Vjerovatno se može i tako reći. Ali, ovome treba dodati da se pomenuto ,,držanje”, zbiva i u saradnji sa domaćim političkim strukturama, jer njima možda najviše odgovara status quo. Dozvolite mi i još jedan dodatak. Ja naravno ne znam koliko dugo će trajati taj neformalni savez, ali u svakom slučaju on nije dobar ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za druge zemlje koje se nalaze u sličnoj situaciji.

MONITOR: Velika prašina podigla se oko izbora Milana Tegeltije za predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV), a na zaključke o izmjeni Zakona o VSTV da se razrješavaju sudije ili tužioci bez provedenog disciplinskog postupka, oštro su reagovali Ured visokog predstavnika, Misija OSCE-a, ambasade SAD-a i Velike Britanije kao i Delegacija Evropske komisije. O čemu se radi?
ŽIVANOVIĆ: Kada je riječ o pravosuđu u BiH, pa i o instituciji koju pominjete, mislim da to sve skupa pripada nečemu što je mistično. Mistični su i domaći, ali i strani akteri. Ja nisam vrač da bih tu mistiku mogao razumjeti. Ako nekad slučajno postanem vrač, javiću to i Vama i Vašoj redakciji.

MONITOR: Srbija i Hrvatska, sudeći prema njihovom odnosu prema BiH, nisu se odrekle planova o podjeli Bosne i Hercegovine iako stalno ponavljaju da su za cjelovitu BiH…
ŽIVANOVIĆ: Ne mislim da su takvi planovi ozbiljni i kod jednog i kod drugog našeg susjeda. Oni sigurno postoje kod pojedinaca i određenih grupa, ali nisu dominantni u zvaničnim politikama. Jer, po mom sudu, Bosnu i Hercegovinu se ne može podijeliti spolja. Lično, više se plašim njene podjele koja dolazi iznutra. Ta podjela iznutra već se otvoreno zbiva u ovdašnjoj ekonomiji, obrazovanju, kulturi, nauci itd. A to je ono što je pogubno.

MONITOR: Poslanici Hrvatske u Evropskom parlamentu ubjeđuju Brisel da su Hrvati u BiH neravnopravni jer nemaju svoj entitet, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kaže da je navodnih deset hiljada radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini prijetnja Hrvatskoj i Evropi.
ŽIVANOIĆ: Ne radi se samo o onome što se naziva ,,entitet”. Uostalom, to je pojam iz logike Imanuela Kanta, a Ričard Holbruk ga je uveo u politiku. I usput je rekao da je Dejtonski Mirovni sporazum napravio tako da njime svi oni koji ga potpisuju budu otprilike podjednako nezadovoljni!? Naprimjer, gotovo svaki član Ustava BiH kao sastavnog dijela Mirovnog sporazuma – jeste diskriminatorski. Zašto? Pa zato što je sam temelj tog akta, dakle redukcija ukupnosti i obilja društvenog života isključivo na etnos, sama po sebi ono što generira diskriminaciju, sužavanje horizonta ljudskog postojanja itd. A što se tiče broja radikalnih islamista u BiH – o tome bi valjalo pitati nadležne bezbjednosne institucije.

MONITOR: Koji su to, prema Vašem mišljenju, glavni bezbjednosni izazovi u regionu. Da li je to islamski radikalizam ili revitalizacija neoustaških, neočetničkih i neobalijskih ideologija?
ŽIVANOVIĆ: Desnica jača svuda, pa i na Balkanu. Naravno, jačaju i angažman i mehanizmi odbrane protiv svega što ne pripada civilizacijskim tekovinama i pripadnim im vrijednostima. Dakle, mislim da ovo što ste pomenuli u Vašem pitanju nije prevelika opasnost za stabilnost u regionu. Po meni, veća opasnost je u djelovanju aktuelnih domaćih vlasti, koje mogu na jedan duži period u sopstvenim zemljama narušavati ne samo sadašnjost nego i budućnost svih nas koji ovdje živimo.

MONITOR: U Srbiji je prilikom komentarisanja događaja u Španiji pravljena je analogija sa Kosovom i sa Republikom Srpskom – ako se može otcijepiti Katalonija, zašto ne bi mogla i Republika Srpska?
ŽIVANOVIĆ: Ova analogija jednostavno nije tačna i može pripadati samo politikantskim ili medijskim spekulacijama. Jer, Republika Srpska izvan Dejtonskog Mirovnog sporazuma jednostavno ne postoji.

Vučić je demagog, Đukanović viši komercijalni referent

MONITOR: Može li se reći da lider bosanskih Srba Milorad Dodik i lider bosanskih Hrvata Dragan Čović udruženim snagama rade na dezintegraciji Bosne i Hercegovine i da stvaraju antibošnjački savez?
ŽIVANOVIĆ: Mislim da bi bilo pretjerano reći takvo nešto. Zašto? U najkraćem, niti Milorad Dodik niti Dragan Čović nisu političari da bi mogli kreirati i vući iole ozbiljne političke poteze. Jer, prvi je običan tehnolog vlasti, a drugi je kalkulant. Slično je i u regionu, postoji hroničan nedostatak političara od formata koji bi mogli imati vizije i prakticirati politiku u značenju „brige za polis”: Aleksandar Vučić je tek jedan demagog, Milo Đukanović možda tek, metaforično rečeno, viši komercijalni referent itd.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo