Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG ŽIVANOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA U BANJA LUCI: Dejton je BiH utemeljio kao plemensku državicu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da nacionalističke sile uništavaju BiH i da ona neće preživjeti?
ŽIVANOVIĆ: Ovakve ocjene, naravno, nisu bez osnova. Ali, treba im dodati i činjenicu da, suštinski posmatrano, Bosna i Hercegovina nije ni instalirana kao država. Već gotovo četvrt stoljeća, ona funkcioniše kao zbirka više domova naroda. Naprimjer, prema tzv. dejtonskom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, ona nema šefa države, već tročlano Predsjedništvo koje je, zapravo, ništa drugo do jedan mali dom naroda. Ta država nema niti vladu, nego Savjet ministara koji je tek jedan bezlični skup Bošnjaka, Srba i Hrvata – dakle, opet se radi o domu naroda. Ista je situacija i u parlamentu, koji takođe funkcioniše isključivo na etničkoj matrici. Ako ovome dodamo da su na ovoj matrici ustrojeni i niži nivoi vlasti, sve do opština, pa čak i mjesnih zajednica – onda je doista teško govoriti o tome da je BiH država u pravom smislu te riječi. I još nešto: u toj i takvoj državi, niži organi vlasti (entitetski, kantonalni itd.), u pravilu su nadređeni onim višim!

MONITOR: Opet se ovih dana govori o referendumu u Republici Srpskoj. Prijeti li on cjelovitosti Bosne i Hercegovine?
ŽIVANOVIĆ: Tokom posljednjih desetak godina, pokazalo se da su sve priče o ovakvim ili onakvim referendumima u Republici Srpskoj – priče za malu djecu. Autori tih priča plasiraju ih ovdašnjoj javnosti ponajprije zbog sopstvene nesposobnosti da se bave rješavanjem onih pravih, doista ozbiljnih pitanja naše sadašnjasti, a naročito budućnosti. A naravno i zbog očuvanja sopstvene izuzetno komforne pozicije u kojoj niko nikome nije odgovoran. Dominantno zbog toga, saga o prošlim, pa i o eventualnim budućim referendumima, ne može nauditi nikome, pa niti cjelovitosti BiH – jer je ta cjelovitost razorena mnogo ranije, dakle, već samim činom formiranja jedne srednjovjekovne plemenske državice kakva je utemeljena dejtonskim Mirovnim sporazumom.

MONITOR: Živi li se danas u BiH u miru ili u strahu od novih sukoba?
ŽIVANOVIĆ: Koliko znam, takav strah ne postoji. U svijesti ljudi, on je jednostavno potisnut nečim drugim. Naime, prosječno stanje ovdašnje društvene svijesti može se označiti kao rezignacija i očajanje. I to ne zbog straha od mogućih novih sukoba, već dominantno zbog odsustva nade. Mladi, ali i oni stariji, odlaze iz Bosne i Hercegovine ne toliko zbog katastrofalne ekonomske situacije, nedostatka posla i slično – već zato što ovdje ne vide budućnost. Njima su oduzeti snovi, vizije, i još mnogo toga što bi trebalo ispunjavati upravo nadu. Taj egzodus je po obimu, već sada, dakle, u miru, veći od svih migracija koje su se zbivale tokom ratnih godina.

Riječ je o jednom brutalnom razaranju društvenog tkiva, odnosno, socijalnog kapitala, za čiju reanimaciju su sigurno potrebne decenije, ako ne i cijelo jedno stoljeće. Nedavno sam predložio da svaki od ovdašnja tri naroda podigne tužbu pred međunarodnim pravosuđem protiv svoje vlasti zbog genocida nad sopstvenim narodom.

MONITOR: Koliko su jake stranke ljevice, odnosno da li je moguće formiranje fronta građanskog otpora etnonacionalistima?
ŽIVANOVIĆ: Već odavno, ljevica u Bosni i Hercegovini ne postoji. Postoje samo bošnjačke, srpske i hrvatske političke stranke. Nema, dakle, socijaldemokrata, liberala, nema stranaka građanske provenijencije, nema čak ni nacionalista, nema ni fašista – sve je to jednostavno utopljeno u močvarno tlo, u živo blato, etnosa kao vrhovnog i jedinog regulatora našeg življenja. I našeg umiranja, takođe.

A što se tiče ,,građana” oni se u legislativi na svim nivoima u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne pominju, osim u egzotičnom ili čak pežorativnom značenju. Dakle, nije ni predviđeno da oni postoje. Sa druge strane, u društvenom životu, univerziteti su, recimo, pod jakim partijskim kontrolama i uticajima, čak su i akademije nauka i umjetnosti (pored ANUBiH) formirane na etničkom principu (dakle, postoje ovakve bošnjačke, srpske i hrvatske institucije) itd. Sindikati su već odavno tek dio establišmenta, dok je nevladin sektor uglavnom na marginama društvenih zbivanja i sa istim takvim, dakle, marginalnim dometima.

Odgovor na pitanje zašto je to tako, oduzeo bi ovdje odviše vremena i prostora, zato tek napomena o tome da se mora raditi na obnovi ideje i prakse ljevice, podrazumijevajući i ogroman posao renesanse, prije svega, obrazovanja. Jer, obrazovanje je jedini autentični resurs ovako siromašnih društava kao što je bosansko-hercegovačko.

MONITOR: Kako teče proces evroatlantskih integracija u BiH?
ŽIVANOVIĆ: On teče uglavnom formalno. Jer, u sadržinskom pogledu, Bosna i Hercegovina, ovakva kako je uređena, nema stvarne uslove da se integriše u Evropu, pogotovo ne u Uniju. Naravno to znaju i Brisel i Vašington. Utoliko mi se njihovo ohrabrivanje i podrška koju daju Bosni i Hercegovini na ovom planu čine beskrajno licemjernim.

MONITOR: Mnogi u BiH su ogorčeni na međunarodnu zajednicu tvrdeći da je njeni predstavnici drže u trajnom stanju ni rata ni mira. Jesu li u pravu?
ŽIVANOVIĆ: Vjerovatno se može i tako reći. Ali, ovome treba dodati da se pomenuto ,,držanje”, zbiva i u saradnji sa domaćim političkim strukturama, jer njima možda najviše odgovara status quo. Dozvolite mi i još jedan dodatak. Ja naravno ne znam koliko dugo će trajati taj neformalni savez, ali u svakom slučaju on nije dobar ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za druge zemlje koje se nalaze u sličnoj situaciji.

MONITOR: Velika prašina podigla se oko izbora Milana Tegeltije za predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV), a na zaključke o izmjeni Zakona o VSTV da se razrješavaju sudije ili tužioci bez provedenog disciplinskog postupka, oštro su reagovali Ured visokog predstavnika, Misija OSCE-a, ambasade SAD-a i Velike Britanije kao i Delegacija Evropske komisije. O čemu se radi?
ŽIVANOVIĆ: Kada je riječ o pravosuđu u BiH, pa i o instituciji koju pominjete, mislim da to sve skupa pripada nečemu što je mistično. Mistični su i domaći, ali i strani akteri. Ja nisam vrač da bih tu mistiku mogao razumjeti. Ako nekad slučajno postanem vrač, javiću to i Vama i Vašoj redakciji.

MONITOR: Srbija i Hrvatska, sudeći prema njihovom odnosu prema BiH, nisu se odrekle planova o podjeli Bosne i Hercegovine iako stalno ponavljaju da su za cjelovitu BiH…
ŽIVANOVIĆ: Ne mislim da su takvi planovi ozbiljni i kod jednog i kod drugog našeg susjeda. Oni sigurno postoje kod pojedinaca i određenih grupa, ali nisu dominantni u zvaničnim politikama. Jer, po mom sudu, Bosnu i Hercegovinu se ne može podijeliti spolja. Lično, više se plašim njene podjele koja dolazi iznutra. Ta podjela iznutra već se otvoreno zbiva u ovdašnjoj ekonomiji, obrazovanju, kulturi, nauci itd. A to je ono što je pogubno.

MONITOR: Poslanici Hrvatske u Evropskom parlamentu ubjeđuju Brisel da su Hrvati u BiH neravnopravni jer nemaju svoj entitet, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kaže da je navodnih deset hiljada radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini prijetnja Hrvatskoj i Evropi.
ŽIVANOIĆ: Ne radi se samo o onome što se naziva ,,entitet”. Uostalom, to je pojam iz logike Imanuela Kanta, a Ričard Holbruk ga je uveo u politiku. I usput je rekao da je Dejtonski Mirovni sporazum napravio tako da njime svi oni koji ga potpisuju budu otprilike podjednako nezadovoljni!? Naprimjer, gotovo svaki član Ustava BiH kao sastavnog dijela Mirovnog sporazuma – jeste diskriminatorski. Zašto? Pa zato što je sam temelj tog akta, dakle redukcija ukupnosti i obilja društvenog života isključivo na etnos, sama po sebi ono što generira diskriminaciju, sužavanje horizonta ljudskog postojanja itd. A što se tiče broja radikalnih islamista u BiH – o tome bi valjalo pitati nadležne bezbjednosne institucije.

MONITOR: Koji su to, prema Vašem mišljenju, glavni bezbjednosni izazovi u regionu. Da li je to islamski radikalizam ili revitalizacija neoustaških, neočetničkih i neobalijskih ideologija?
ŽIVANOVIĆ: Desnica jača svuda, pa i na Balkanu. Naravno, jačaju i angažman i mehanizmi odbrane protiv svega što ne pripada civilizacijskim tekovinama i pripadnim im vrijednostima. Dakle, mislim da ovo što ste pomenuli u Vašem pitanju nije prevelika opasnost za stabilnost u regionu. Po meni, veća opasnost je u djelovanju aktuelnih domaćih vlasti, koje mogu na jedan duži period u sopstvenim zemljama narušavati ne samo sadašnjost nego i budućnost svih nas koji ovdje živimo.

MONITOR: U Srbiji je prilikom komentarisanja događaja u Španiji pravljena je analogija sa Kosovom i sa Republikom Srpskom – ako se može otcijepiti Katalonija, zašto ne bi mogla i Republika Srpska?
ŽIVANOVIĆ: Ova analogija jednostavno nije tačna i može pripadati samo politikantskim ili medijskim spekulacijama. Jer, Republika Srpska izvan Dejtonskog Mirovnog sporazuma jednostavno ne postoji.

Vučić je demagog, Đukanović viši komercijalni referent

MONITOR: Može li se reći da lider bosanskih Srba Milorad Dodik i lider bosanskih Hrvata Dragan Čović udruženim snagama rade na dezintegraciji Bosne i Hercegovine i da stvaraju antibošnjački savez?
ŽIVANOVIĆ: Mislim da bi bilo pretjerano reći takvo nešto. Zašto? U najkraćem, niti Milorad Dodik niti Dragan Čović nisu političari da bi mogli kreirati i vući iole ozbiljne političke poteze. Jer, prvi je običan tehnolog vlasti, a drugi je kalkulant. Slično je i u regionu, postoji hroničan nedostatak političara od formata koji bi mogli imati vizije i prakticirati politiku u značenju „brige za polis”: Aleksandar Vučić je tek jedan demagog, Milo Đukanović možda tek, metaforično rečeno, viši komercijalni referent itd.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo