Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG ŽIVANOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA U BANJA LUCI: Dejton je BiH utemeljio kao plemensku državicu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da nacionalističke sile uništavaju BiH i da ona neće preživjeti?
ŽIVANOVIĆ: Ovakve ocjene, naravno, nisu bez osnova. Ali, treba im dodati i činjenicu da, suštinski posmatrano, Bosna i Hercegovina nije ni instalirana kao država. Već gotovo četvrt stoljeća, ona funkcioniše kao zbirka više domova naroda. Naprimjer, prema tzv. dejtonskom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, ona nema šefa države, već tročlano Predsjedništvo koje je, zapravo, ništa drugo do jedan mali dom naroda. Ta država nema niti vladu, nego Savjet ministara koji je tek jedan bezlični skup Bošnjaka, Srba i Hrvata – dakle, opet se radi o domu naroda. Ista je situacija i u parlamentu, koji takođe funkcioniše isključivo na etničkoj matrici. Ako ovome dodamo da su na ovoj matrici ustrojeni i niži nivoi vlasti, sve do opština, pa čak i mjesnih zajednica – onda je doista teško govoriti o tome da je BiH država u pravom smislu te riječi. I još nešto: u toj i takvoj državi, niži organi vlasti (entitetski, kantonalni itd.), u pravilu su nadređeni onim višim!

MONITOR: Opet se ovih dana govori o referendumu u Republici Srpskoj. Prijeti li on cjelovitosti Bosne i Hercegovine?
ŽIVANOVIĆ: Tokom posljednjih desetak godina, pokazalo se da su sve priče o ovakvim ili onakvim referendumima u Republici Srpskoj – priče za malu djecu. Autori tih priča plasiraju ih ovdašnjoj javnosti ponajprije zbog sopstvene nesposobnosti da se bave rješavanjem onih pravih, doista ozbiljnih pitanja naše sadašnjasti, a naročito budućnosti. A naravno i zbog očuvanja sopstvene izuzetno komforne pozicije u kojoj niko nikome nije odgovoran. Dominantno zbog toga, saga o prošlim, pa i o eventualnim budućim referendumima, ne može nauditi nikome, pa niti cjelovitosti BiH – jer je ta cjelovitost razorena mnogo ranije, dakle, već samim činom formiranja jedne srednjovjekovne plemenske državice kakva je utemeljena dejtonskim Mirovnim sporazumom.

MONITOR: Živi li se danas u BiH u miru ili u strahu od novih sukoba?
ŽIVANOVIĆ: Koliko znam, takav strah ne postoji. U svijesti ljudi, on je jednostavno potisnut nečim drugim. Naime, prosječno stanje ovdašnje društvene svijesti može se označiti kao rezignacija i očajanje. I to ne zbog straha od mogućih novih sukoba, već dominantno zbog odsustva nade. Mladi, ali i oni stariji, odlaze iz Bosne i Hercegovine ne toliko zbog katastrofalne ekonomske situacije, nedostatka posla i slično – već zato što ovdje ne vide budućnost. Njima su oduzeti snovi, vizije, i još mnogo toga što bi trebalo ispunjavati upravo nadu. Taj egzodus je po obimu, već sada, dakle, u miru, veći od svih migracija koje su se zbivale tokom ratnih godina.

Riječ je o jednom brutalnom razaranju društvenog tkiva, odnosno, socijalnog kapitala, za čiju reanimaciju su sigurno potrebne decenije, ako ne i cijelo jedno stoljeće. Nedavno sam predložio da svaki od ovdašnja tri naroda podigne tužbu pred međunarodnim pravosuđem protiv svoje vlasti zbog genocida nad sopstvenim narodom.

MONITOR: Koliko su jake stranke ljevice, odnosno da li je moguće formiranje fronta građanskog otpora etnonacionalistima?
ŽIVANOVIĆ: Već odavno, ljevica u Bosni i Hercegovini ne postoji. Postoje samo bošnjačke, srpske i hrvatske političke stranke. Nema, dakle, socijaldemokrata, liberala, nema stranaka građanske provenijencije, nema čak ni nacionalista, nema ni fašista – sve je to jednostavno utopljeno u močvarno tlo, u živo blato, etnosa kao vrhovnog i jedinog regulatora našeg življenja. I našeg umiranja, takođe.

A što se tiče ,,građana” oni se u legislativi na svim nivoima u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne pominju, osim u egzotičnom ili čak pežorativnom značenju. Dakle, nije ni predviđeno da oni postoje. Sa druge strane, u društvenom životu, univerziteti su, recimo, pod jakim partijskim kontrolama i uticajima, čak su i akademije nauka i umjetnosti (pored ANUBiH) formirane na etničkom principu (dakle, postoje ovakve bošnjačke, srpske i hrvatske institucije) itd. Sindikati su već odavno tek dio establišmenta, dok je nevladin sektor uglavnom na marginama društvenih zbivanja i sa istim takvim, dakle, marginalnim dometima.

Odgovor na pitanje zašto je to tako, oduzeo bi ovdje odviše vremena i prostora, zato tek napomena o tome da se mora raditi na obnovi ideje i prakse ljevice, podrazumijevajući i ogroman posao renesanse, prije svega, obrazovanja. Jer, obrazovanje je jedini autentični resurs ovako siromašnih društava kao što je bosansko-hercegovačko.

MONITOR: Kako teče proces evroatlantskih integracija u BiH?
ŽIVANOVIĆ: On teče uglavnom formalno. Jer, u sadržinskom pogledu, Bosna i Hercegovina, ovakva kako je uređena, nema stvarne uslove da se integriše u Evropu, pogotovo ne u Uniju. Naravno to znaju i Brisel i Vašington. Utoliko mi se njihovo ohrabrivanje i podrška koju daju Bosni i Hercegovini na ovom planu čine beskrajno licemjernim.

MONITOR: Mnogi u BiH su ogorčeni na međunarodnu zajednicu tvrdeći da je njeni predstavnici drže u trajnom stanju ni rata ni mira. Jesu li u pravu?
ŽIVANOVIĆ: Vjerovatno se može i tako reći. Ali, ovome treba dodati da se pomenuto ,,držanje”, zbiva i u saradnji sa domaćim političkim strukturama, jer njima možda najviše odgovara status quo. Dozvolite mi i još jedan dodatak. Ja naravno ne znam koliko dugo će trajati taj neformalni savez, ali u svakom slučaju on nije dobar ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za druge zemlje koje se nalaze u sličnoj situaciji.

MONITOR: Velika prašina podigla se oko izbora Milana Tegeltije za predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV), a na zaključke o izmjeni Zakona o VSTV da se razrješavaju sudije ili tužioci bez provedenog disciplinskog postupka, oštro su reagovali Ured visokog predstavnika, Misija OSCE-a, ambasade SAD-a i Velike Britanije kao i Delegacija Evropske komisije. O čemu se radi?
ŽIVANOVIĆ: Kada je riječ o pravosuđu u BiH, pa i o instituciji koju pominjete, mislim da to sve skupa pripada nečemu što je mistično. Mistični su i domaći, ali i strani akteri. Ja nisam vrač da bih tu mistiku mogao razumjeti. Ako nekad slučajno postanem vrač, javiću to i Vama i Vašoj redakciji.

MONITOR: Srbija i Hrvatska, sudeći prema njihovom odnosu prema BiH, nisu se odrekle planova o podjeli Bosne i Hercegovine iako stalno ponavljaju da su za cjelovitu BiH…
ŽIVANOVIĆ: Ne mislim da su takvi planovi ozbiljni i kod jednog i kod drugog našeg susjeda. Oni sigurno postoje kod pojedinaca i određenih grupa, ali nisu dominantni u zvaničnim politikama. Jer, po mom sudu, Bosnu i Hercegovinu se ne može podijeliti spolja. Lično, više se plašim njene podjele koja dolazi iznutra. Ta podjela iznutra već se otvoreno zbiva u ovdašnjoj ekonomiji, obrazovanju, kulturi, nauci itd. A to je ono što je pogubno.

MONITOR: Poslanici Hrvatske u Evropskom parlamentu ubjeđuju Brisel da su Hrvati u BiH neravnopravni jer nemaju svoj entitet, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kaže da je navodnih deset hiljada radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini prijetnja Hrvatskoj i Evropi.
ŽIVANOIĆ: Ne radi se samo o onome što se naziva ,,entitet”. Uostalom, to je pojam iz logike Imanuela Kanta, a Ričard Holbruk ga je uveo u politiku. I usput je rekao da je Dejtonski Mirovni sporazum napravio tako da njime svi oni koji ga potpisuju budu otprilike podjednako nezadovoljni!? Naprimjer, gotovo svaki član Ustava BiH kao sastavnog dijela Mirovnog sporazuma – jeste diskriminatorski. Zašto? Pa zato što je sam temelj tog akta, dakle redukcija ukupnosti i obilja društvenog života isključivo na etnos, sama po sebi ono što generira diskriminaciju, sužavanje horizonta ljudskog postojanja itd. A što se tiče broja radikalnih islamista u BiH – o tome bi valjalo pitati nadležne bezbjednosne institucije.

MONITOR: Koji su to, prema Vašem mišljenju, glavni bezbjednosni izazovi u regionu. Da li je to islamski radikalizam ili revitalizacija neoustaških, neočetničkih i neobalijskih ideologija?
ŽIVANOVIĆ: Desnica jača svuda, pa i na Balkanu. Naravno, jačaju i angažman i mehanizmi odbrane protiv svega što ne pripada civilizacijskim tekovinama i pripadnim im vrijednostima. Dakle, mislim da ovo što ste pomenuli u Vašem pitanju nije prevelika opasnost za stabilnost u regionu. Po meni, veća opasnost je u djelovanju aktuelnih domaćih vlasti, koje mogu na jedan duži period u sopstvenim zemljama narušavati ne samo sadašnjost nego i budućnost svih nas koji ovdje živimo.

MONITOR: U Srbiji je prilikom komentarisanja događaja u Španiji pravljena je analogija sa Kosovom i sa Republikom Srpskom – ako se može otcijepiti Katalonija, zašto ne bi mogla i Republika Srpska?
ŽIVANOVIĆ: Ova analogija jednostavno nije tačna i može pripadati samo politikantskim ili medijskim spekulacijama. Jer, Republika Srpska izvan Dejtonskog Mirovnog sporazuma jednostavno ne postoji.

Vučić je demagog, Đukanović viši komercijalni referent

MONITOR: Može li se reći da lider bosanskih Srba Milorad Dodik i lider bosanskih Hrvata Dragan Čović udruženim snagama rade na dezintegraciji Bosne i Hercegovine i da stvaraju antibošnjački savez?
ŽIVANOVIĆ: Mislim da bi bilo pretjerano reći takvo nešto. Zašto? U najkraćem, niti Milorad Dodik niti Dragan Čović nisu političari da bi mogli kreirati i vući iole ozbiljne političke poteze. Jer, prvi je običan tehnolog vlasti, a drugi je kalkulant. Slično je i u regionu, postoji hroničan nedostatak političara od formata koji bi mogli imati vizije i prakticirati politiku u značenju „brige za polis”: Aleksandar Vučić je tek jedan demagog, Milo Đukanović možda tek, metaforično rečeno, viši komercijalni referent itd.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo