Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG ŽIVANOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA U BANJA LUCI: Dejton je BiH utemeljio kao plemensku državicu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da nacionalističke sile uništavaju BiH i da ona neće preživjeti?
ŽIVANOVIĆ: Ovakve ocjene, naravno, nisu bez osnova. Ali, treba im dodati i činjenicu da, suštinski posmatrano, Bosna i Hercegovina nije ni instalirana kao država. Već gotovo četvrt stoljeća, ona funkcioniše kao zbirka više domova naroda. Naprimjer, prema tzv. dejtonskom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, ona nema šefa države, već tročlano Predsjedništvo koje je, zapravo, ništa drugo do jedan mali dom naroda. Ta država nema niti vladu, nego Savjet ministara koji je tek jedan bezlični skup Bošnjaka, Srba i Hrvata – dakle, opet se radi o domu naroda. Ista je situacija i u parlamentu, koji takođe funkcioniše isključivo na etničkoj matrici. Ako ovome dodamo da su na ovoj matrici ustrojeni i niži nivoi vlasti, sve do opština, pa čak i mjesnih zajednica – onda je doista teško govoriti o tome da je BiH država u pravom smislu te riječi. I još nešto: u toj i takvoj državi, niži organi vlasti (entitetski, kantonalni itd.), u pravilu su nadređeni onim višim!

MONITOR: Opet se ovih dana govori o referendumu u Republici Srpskoj. Prijeti li on cjelovitosti Bosne i Hercegovine?
ŽIVANOVIĆ: Tokom posljednjih desetak godina, pokazalo se da su sve priče o ovakvim ili onakvim referendumima u Republici Srpskoj – priče za malu djecu. Autori tih priča plasiraju ih ovdašnjoj javnosti ponajprije zbog sopstvene nesposobnosti da se bave rješavanjem onih pravih, doista ozbiljnih pitanja naše sadašnjasti, a naročito budućnosti. A naravno i zbog očuvanja sopstvene izuzetno komforne pozicije u kojoj niko nikome nije odgovoran. Dominantno zbog toga, saga o prošlim, pa i o eventualnim budućim referendumima, ne može nauditi nikome, pa niti cjelovitosti BiH – jer je ta cjelovitost razorena mnogo ranije, dakle, već samim činom formiranja jedne srednjovjekovne plemenske državice kakva je utemeljena dejtonskim Mirovnim sporazumom.

MONITOR: Živi li se danas u BiH u miru ili u strahu od novih sukoba?
ŽIVANOVIĆ: Koliko znam, takav strah ne postoji. U svijesti ljudi, on je jednostavno potisnut nečim drugim. Naime, prosječno stanje ovdašnje društvene svijesti može se označiti kao rezignacija i očajanje. I to ne zbog straha od mogućih novih sukoba, već dominantno zbog odsustva nade. Mladi, ali i oni stariji, odlaze iz Bosne i Hercegovine ne toliko zbog katastrofalne ekonomske situacije, nedostatka posla i slično – već zato što ovdje ne vide budućnost. Njima su oduzeti snovi, vizije, i još mnogo toga što bi trebalo ispunjavati upravo nadu. Taj egzodus je po obimu, već sada, dakle, u miru, veći od svih migracija koje su se zbivale tokom ratnih godina.

Riječ je o jednom brutalnom razaranju društvenog tkiva, odnosno, socijalnog kapitala, za čiju reanimaciju su sigurno potrebne decenije, ako ne i cijelo jedno stoljeće. Nedavno sam predložio da svaki od ovdašnja tri naroda podigne tužbu pred međunarodnim pravosuđem protiv svoje vlasti zbog genocida nad sopstvenim narodom.

MONITOR: Koliko su jake stranke ljevice, odnosno da li je moguće formiranje fronta građanskog otpora etnonacionalistima?
ŽIVANOVIĆ: Već odavno, ljevica u Bosni i Hercegovini ne postoji. Postoje samo bošnjačke, srpske i hrvatske političke stranke. Nema, dakle, socijaldemokrata, liberala, nema stranaka građanske provenijencije, nema čak ni nacionalista, nema ni fašista – sve je to jednostavno utopljeno u močvarno tlo, u živo blato, etnosa kao vrhovnog i jedinog regulatora našeg življenja. I našeg umiranja, takođe.

A što se tiče ,,građana” oni se u legislativi na svim nivoima u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne pominju, osim u egzotičnom ili čak pežorativnom značenju. Dakle, nije ni predviđeno da oni postoje. Sa druge strane, u društvenom životu, univerziteti su, recimo, pod jakim partijskim kontrolama i uticajima, čak su i akademije nauka i umjetnosti (pored ANUBiH) formirane na etničkom principu (dakle, postoje ovakve bošnjačke, srpske i hrvatske institucije) itd. Sindikati su već odavno tek dio establišmenta, dok je nevladin sektor uglavnom na marginama društvenih zbivanja i sa istim takvim, dakle, marginalnim dometima.

Odgovor na pitanje zašto je to tako, oduzeo bi ovdje odviše vremena i prostora, zato tek napomena o tome da se mora raditi na obnovi ideje i prakse ljevice, podrazumijevajući i ogroman posao renesanse, prije svega, obrazovanja. Jer, obrazovanje je jedini autentični resurs ovako siromašnih društava kao što je bosansko-hercegovačko.

MONITOR: Kako teče proces evroatlantskih integracija u BiH?
ŽIVANOVIĆ: On teče uglavnom formalno. Jer, u sadržinskom pogledu, Bosna i Hercegovina, ovakva kako je uređena, nema stvarne uslove da se integriše u Evropu, pogotovo ne u Uniju. Naravno to znaju i Brisel i Vašington. Utoliko mi se njihovo ohrabrivanje i podrška koju daju Bosni i Hercegovini na ovom planu čine beskrajno licemjernim.

MONITOR: Mnogi u BiH su ogorčeni na međunarodnu zajednicu tvrdeći da je njeni predstavnici drže u trajnom stanju ni rata ni mira. Jesu li u pravu?
ŽIVANOVIĆ: Vjerovatno se može i tako reći. Ali, ovome treba dodati da se pomenuto ,,držanje”, zbiva i u saradnji sa domaćim političkim strukturama, jer njima možda najviše odgovara status quo. Dozvolite mi i još jedan dodatak. Ja naravno ne znam koliko dugo će trajati taj neformalni savez, ali u svakom slučaju on nije dobar ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za druge zemlje koje se nalaze u sličnoj situaciji.

MONITOR: Velika prašina podigla se oko izbora Milana Tegeltije za predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV), a na zaključke o izmjeni Zakona o VSTV da se razrješavaju sudije ili tužioci bez provedenog disciplinskog postupka, oštro su reagovali Ured visokog predstavnika, Misija OSCE-a, ambasade SAD-a i Velike Britanije kao i Delegacija Evropske komisije. O čemu se radi?
ŽIVANOVIĆ: Kada je riječ o pravosuđu u BiH, pa i o instituciji koju pominjete, mislim da to sve skupa pripada nečemu što je mistično. Mistični su i domaći, ali i strani akteri. Ja nisam vrač da bih tu mistiku mogao razumjeti. Ako nekad slučajno postanem vrač, javiću to i Vama i Vašoj redakciji.

MONITOR: Srbija i Hrvatska, sudeći prema njihovom odnosu prema BiH, nisu se odrekle planova o podjeli Bosne i Hercegovine iako stalno ponavljaju da su za cjelovitu BiH…
ŽIVANOVIĆ: Ne mislim da su takvi planovi ozbiljni i kod jednog i kod drugog našeg susjeda. Oni sigurno postoje kod pojedinaca i određenih grupa, ali nisu dominantni u zvaničnim politikama. Jer, po mom sudu, Bosnu i Hercegovinu se ne može podijeliti spolja. Lično, više se plašim njene podjele koja dolazi iznutra. Ta podjela iznutra već se otvoreno zbiva u ovdašnjoj ekonomiji, obrazovanju, kulturi, nauci itd. A to je ono što je pogubno.

MONITOR: Poslanici Hrvatske u Evropskom parlamentu ubjeđuju Brisel da su Hrvati u BiH neravnopravni jer nemaju svoj entitet, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kaže da je navodnih deset hiljada radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini prijetnja Hrvatskoj i Evropi.
ŽIVANOIĆ: Ne radi se samo o onome što se naziva ,,entitet”. Uostalom, to je pojam iz logike Imanuela Kanta, a Ričard Holbruk ga je uveo u politiku. I usput je rekao da je Dejtonski Mirovni sporazum napravio tako da njime svi oni koji ga potpisuju budu otprilike podjednako nezadovoljni!? Naprimjer, gotovo svaki član Ustava BiH kao sastavnog dijela Mirovnog sporazuma – jeste diskriminatorski. Zašto? Pa zato što je sam temelj tog akta, dakle redukcija ukupnosti i obilja društvenog života isključivo na etnos, sama po sebi ono što generira diskriminaciju, sužavanje horizonta ljudskog postojanja itd. A što se tiče broja radikalnih islamista u BiH – o tome bi valjalo pitati nadležne bezbjednosne institucije.

MONITOR: Koji su to, prema Vašem mišljenju, glavni bezbjednosni izazovi u regionu. Da li je to islamski radikalizam ili revitalizacija neoustaških, neočetničkih i neobalijskih ideologija?
ŽIVANOVIĆ: Desnica jača svuda, pa i na Balkanu. Naravno, jačaju i angažman i mehanizmi odbrane protiv svega što ne pripada civilizacijskim tekovinama i pripadnim im vrijednostima. Dakle, mislim da ovo što ste pomenuli u Vašem pitanju nije prevelika opasnost za stabilnost u regionu. Po meni, veća opasnost je u djelovanju aktuelnih domaćih vlasti, koje mogu na jedan duži period u sopstvenim zemljama narušavati ne samo sadašnjost nego i budućnost svih nas koji ovdje živimo.

MONITOR: U Srbiji je prilikom komentarisanja događaja u Španiji pravljena je analogija sa Kosovom i sa Republikom Srpskom – ako se može otcijepiti Katalonija, zašto ne bi mogla i Republika Srpska?
ŽIVANOVIĆ: Ova analogija jednostavno nije tačna i može pripadati samo politikantskim ili medijskim spekulacijama. Jer, Republika Srpska izvan Dejtonskog Mirovnog sporazuma jednostavno ne postoji.

Vučić je demagog, Đukanović viši komercijalni referent

MONITOR: Može li se reći da lider bosanskih Srba Milorad Dodik i lider bosanskih Hrvata Dragan Čović udruženim snagama rade na dezintegraciji Bosne i Hercegovine i da stvaraju antibošnjački savez?
ŽIVANOVIĆ: Mislim da bi bilo pretjerano reći takvo nešto. Zašto? U najkraćem, niti Milorad Dodik niti Dragan Čović nisu političari da bi mogli kreirati i vući iole ozbiljne političke poteze. Jer, prvi je običan tehnolog vlasti, a drugi je kalkulant. Slično je i u regionu, postoji hroničan nedostatak političara od formata koji bi mogli imati vizije i prakticirati politiku u značenju „brige za polis”: Aleksandar Vučić je tek jedan demagog, Milo Đukanović možda tek, metaforično rečeno, viši komercijalni referent itd.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo