Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Of-šor centri nijesu naš najveći problem

Objavljeno prije

na

Objava „rajskih papira” bila je povod za razgovor sa dr Ilijom Vukčevićem, doktorom poreskog prava i docentom na Pravnom fakultetu UDG.

MONITOR: Poslije panamskih dobili smo i ,,rajske papire”. Šta je slično u ovim pričama?
VUKČEVIĆ: Kao neko ko se ovom probematikom bavi više od decenije rekao bih da nije riječ o nečem spektakularno novom. Naime, poslovanje putem poreskih rajeva i of-šor centara je praksa koja na globalnom nivou postoji više od 50 godina. Praktično svake godine javnost biva upoznata sa nekim većim ili manjim curenjem informacija u pogledu pomenutih aktivnosti.

Veliku novinu predstavlja reakcija svjetske zajednice. Nekada bi ovakvi slučajevi doveli do djelovanja određene države koja je bila oštećena na način što bi ona usvojila neku vrstu mjera u cilju onemogućavanja ponavljanja istog scenarija. Danas, zbog sve veće integracije država u razne nadnacionalne tvorevine poput EU ili OECD-a, broba protiv raznih zloupotreba poprima univerzalne razmjere uokvirene u međunarodnim inicijativama.

Dovoljno je pomenuti da je EU nakon afere Panamski papiri ubrzano krajem jula 2016. godine donijela Direktivu protiv izbjegavanja plaćanja poreza koja će početi sa primjenom 1. januara 2019. Slično, nakon nove afere Rajski papiri uslijedio je sastanak ministara finansija država članica EU na kojem je odlučeno da se do kraja godine usvoji tzv. „crna lista” fiskalnih rajeva.

MONITOR: Šta je svrha of-šor poslovanja?
VUKČEVIĆ: Osnivanje kompanija u of-šor destinacijama ima za cilj optimizaciju poslovanja koji ima, prije svega, dvije dimenzije. Prvi je korišćenje raznih poreskih pogodnosti radi smanjenja poreskog tereta poslovanja na globalnom nivou. Drugi je da se u određenim situacijama prikriju informacije o stvarnim vlasnicima ili porijeklu novca određene poslovne strukture.

Važno je naglasiti da poslovanje u ovakvim jurisdikcijama samo po sebi nije zabranjeno niti suprotno propisima. Sve ove suverene fiskalne jurisdikcije imaju pravo da koncipiraju svoj pravni i poreski sistema na način za koji one smatraju da je najbolji za njene građane. Međutim, srž problema leži u činjenici da li poslovanje u tim jurisdikcijama može da proizvede probleme u pravnom sistemu države rezidentstva lica koje vrši investiciju prutem nekog poreskog raja ili of-šor jurisdikcije. Dakle, problemi iz interakcije ova dva pravna sistema mogu nastati u državi rezidentstva investitora.

MONITOR: Da li je komplikovano osnovati takvu firmu?
VUKČEVIĆ: U današnjem svijetu interneta i globalnog poslovanja osnivanje neke ovakve komapnije je pitanje od par dana i nekoliko hiljada eura. Za ozbiljnog ekonomskog subjekta riječ je o banalnosti.

MONITOR: Koliki je problem iznijeti novac na takva odredišta?
VUKČEVIĆ: Rezultat zavisi od pravnog sistema i institucija države iz koje se novac namjerava iznijeti. Razvijene države imaju veoma kompleksna zakonodavstva koja stvaraju dobru osnovu da se ovakve transakcije kontrolišu i podrvrgnu svim obavezama koje su propisane u slučaju iznošenja kapitala u inostranstvo. Poenta nije u zabranama ovakvih transkacija, već u njihovoj rigoroznoj kontroli i posebnom tretmanu u pogledu jačeg oporezivanja, odnosno nametanja drugih sličnih obaveza.

MONITOR: Koliko su domicilne zemlje odbjeglog kapitala zainteresovane da spriječe of-šor poslovanje? A koliko uspješne?
VUKČEVIĆ: Države rezidentstva lica koja investiraju u inostranstvo su jako zainteresovane jer gube fiskalne prihode, a narušava se i investiciona klima na domaćem tržištu ako investiranje u inostranstvu postaje atraktivnije. U tom cilju stvorene su dva tipa zakonodavstava. Prvo predstavlja set normi koje predstavljaju neku vrstu obruča oko fiskalne jurisdikcije rezidentstva sa ciljem da ne dođe do iznošenja kapitala van granica a da nisu plaćeni dugovani porezi. Drugo čine norme čija je svrha oporezivanje ekonomskih aktivnosti rezidenata u inostranstvu, odnosno da prihodi koji su od strane rezdentnih lica ostvareni van granica te države budu podvrgnuti oporezivanju kao da su ostvareni na domaćem tržištu.

Međutim, pošto ne postoji savršeni pravni sistem, kao ni savršene institucije, svjedoci smo da do raznih vrsta zloupotreba ove vrste dolazi i u najrazvijenijim državama.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u toj priči?
VUKČEVIĆ: Crna Gora u toj priči nažalost uopšte ne postoji. Naime, naš pravni sistem ne sadrži bazične vrste normi protiv izbjegavanja plaćanja poreza, a kamoli neka od sofisticiranih i komplikovanih zakonodavnih rješenja koja su razvijena u proteklih nekoliko decenija.

Dobro je da smo u postupku pristupanja EU, pa ćemo usvajati njihove politike i na ovom polju. Inkorporiranjem u naš pravni sistem pomenute Direktive o izbjegavanju plaćanja poreza biće uveden značajan niz antievazionih mjera: norme o kontrolisanim inostranim kompanijama, switchover pravilo, izlazno oporezivanje, ograničenje isplate kamata – utanjena kapitalizacija, opšte pravilo protiv poreskih zloupotreba, kao i pravila u slučaju hibridnih entiteta.

MONITOR: Kako objašnjavate činjenicu da naši strateški investitori mahom dolaze sa of-šor destinacija?
VUKČEVIĆ: Ponavljam, činjenica da neko posluje putem poreskog raja sama po sebi ne mora da ima bilo kakvih reperkusija po Crnu Goru, već od nas zavisi da li će doći do negativnih posljedica. Rezultati zavise od valjanosti normi crnogorskog pravnog sistema koje se primjenjuju u ovim situacijama, kao i od njihove efikasne primjene od strane institucija.

Problem u praksi je taj što crnogorski pravni sistem i institucije uopšte nisu spremne za izazove koje donose ove komplikovane međunarodne pravne konstrukcije.

MONITOR: Zašto bi naši biznismeni išli na ,,rajska ostrva” kad smo svjedoci da je plaćanje poreza u CG ,,fakultativno”?
VUKČEVIĆ: Svaka investicija je priča za sebe i teško je generalizovati, ali ako se pođe od činjenice da Crna Gora nije jurisdikcija sa visokim porezima fiskalni tretman često nije presudan. Utisak je da je najčešće riječ o situacijama kada neko ne želi da učini javnim da stoji iza neke investicije.

MONITOR: Da li poreske olakšice koje stranim investitorima obećava vlada mogu privući investitore iz ekonomski razvijenih zemalja?
VUKČEVIĆ: Iako sam poreski pravnik, te bih stoga volio da su porezi najvažnija stvar na svijetu, priča o privlačenju investicija na osnovu poreskih olakšica je prenaduvana. Uzmimo kao primjer oslobođenje od plaćanja poreza na dobit kompanija na osam godina u nerazvijenim crnogorskim opštinama. Kada bi poreski tretman bio toliko bitan, Crna Gora bi bila preplavljena investicijama iz inostranstva jer bi se osnivale kompanije koje ne moraju da plate porez na dobit cijelih osam godina. Međutim, svjedoci smo da se to ne događa.

Poreske pogodnosti su samo jedan u nizu faktora zbog kojih se neko odlučuje da investira a prije poreskog tretmana su važniji: rizik države, funkcionisanje institucija države, veličina tržišta, dostupnost specifične radne snage, infrastruktura, itd.

Dodatno, zakonske stope u praksi ne moraju da znače ništa. Mehanizmi međunarodnog oporezivanja su često takvi da se na globalnom nivou efekat poreske olakšice izgubi. Recimo ukoliko neka matična kompanija koja je rezident države koja oporezuje prihode ostvarene u inostranstvu osnuje kompaniju ćerku u nekoj nerazvijenoj crnogorskoj opštini, ona će biti oslobođena plaćanja poreza na dobit osam godina. Međutim, kada ova crnogorska kompanija obavi repatrijaciju prihoda matičnoj kampaniji ona će tu dividendu uključiti u poresku osnovicu rezidentnog poreza na dobit, pa će na nju platiti porez kao da je prihod ostvaren u državi matične kompanije. Na ovaj način države izvoznice kapitala osiguravaju jednakost u poreskom smislu investicija koje se izvrše na njihovoj teritoriji i onih u inostranstvu. Stoga, putem ovog mehanizma na globalnom nivou nestaje efekat crnogorske poreske olakšice, a naš budžet gubi svoje parče poreskog kolača.

MONITOR: Zahtjev evropskog komesara za finasije nakon sastanka ministara finasija država članica EU je da je što prije neophodno uvođenje tzv. „crne liste” fiskalnih rajeva. I CG je svojevremeno, zbog of-šor bankarstva, došla na ,,crne liste” (rusku). Šta to znači za jednu zemlju i njenu ekonomiju?
VUKČEVIĆ: Crne liste su pravni mehanizam kojim određena država označava neku jurisdikciju prema kojoj će primjenjivati stroži pravni i/ili fiskalni režim. Sistemi crnih lista se u međunarodnom poreskom pravu primjenju već decenijama. Fiskalne jurisdikcije koje su na njih dospjele iz razloga što of-šor poslovnim aktivnostima daju neuobičajeno povoljan pravni satatus, koji se najčešće sastoji od veoma niskog ili nepostojećeg oporezivanja, kao i u mogućnosti sakrivanja informacija u pogledu vlasničke strukture ili finansijskih iskaza kompanije.

Neku vrstu crnih ili sivih lista moguće je naći u poreskim sistemima velikog broja najrazvijenijih država svijeta. Dovoljno je reći da susjedne Hrvatska i Srbija imaju crne liste fiskalnih jurisdikcija u pogledu primjene poreza po odbitku, što znači da svaka ovakva transkacija sa kompanijama osnovanim u predmetnim državama sa crne liste biva podvrgnuta jačem oporezivanju.

Smatram nespornim da će glavni kriterijum po kojima će određena država biti stavljena na „crnu listu” biti fiskalna transparentnost, odnosno spremnost na saradnju u pogledu razmjene podataka u vezi sa vlasničkom strukturom kompanija, kao i finansijskih iskaza. Pored toga, kao dodatni kriterijum, će biti korišćen i nizak nivo oporezivanja, odnosno postojanje raznih selektivnih fiskalnih pogodnosti. Sa druge strane, biće interesantno vidjeti koje će mjere biti primjenjivane protiv država koje se nađu na „crnoj listi”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo