Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Of-šor centri nijesu naš najveći problem

Objavljeno prije

na

Objava „rajskih papira” bila je povod za razgovor sa dr Ilijom Vukčevićem, doktorom poreskog prava i docentom na Pravnom fakultetu UDG.

MONITOR: Poslije panamskih dobili smo i ,,rajske papire”. Šta je slično u ovim pričama?
VUKČEVIĆ: Kao neko ko se ovom probematikom bavi više od decenije rekao bih da nije riječ o nečem spektakularno novom. Naime, poslovanje putem poreskih rajeva i of-šor centara je praksa koja na globalnom nivou postoji više od 50 godina. Praktično svake godine javnost biva upoznata sa nekim većim ili manjim curenjem informacija u pogledu pomenutih aktivnosti.

Veliku novinu predstavlja reakcija svjetske zajednice. Nekada bi ovakvi slučajevi doveli do djelovanja određene države koja je bila oštećena na način što bi ona usvojila neku vrstu mjera u cilju onemogućavanja ponavljanja istog scenarija. Danas, zbog sve veće integracije država u razne nadnacionalne tvorevine poput EU ili OECD-a, broba protiv raznih zloupotreba poprima univerzalne razmjere uokvirene u međunarodnim inicijativama.

Dovoljno je pomenuti da je EU nakon afere Panamski papiri ubrzano krajem jula 2016. godine donijela Direktivu protiv izbjegavanja plaćanja poreza koja će početi sa primjenom 1. januara 2019. Slično, nakon nove afere Rajski papiri uslijedio je sastanak ministara finansija država članica EU na kojem je odlučeno da se do kraja godine usvoji tzv. „crna lista” fiskalnih rajeva.

MONITOR: Šta je svrha of-šor poslovanja?
VUKČEVIĆ: Osnivanje kompanija u of-šor destinacijama ima za cilj optimizaciju poslovanja koji ima, prije svega, dvije dimenzije. Prvi je korišćenje raznih poreskih pogodnosti radi smanjenja poreskog tereta poslovanja na globalnom nivou. Drugi je da se u određenim situacijama prikriju informacije o stvarnim vlasnicima ili porijeklu novca određene poslovne strukture.

Važno je naglasiti da poslovanje u ovakvim jurisdikcijama samo po sebi nije zabranjeno niti suprotno propisima. Sve ove suverene fiskalne jurisdikcije imaju pravo da koncipiraju svoj pravni i poreski sistema na način za koji one smatraju da je najbolji za njene građane. Međutim, srž problema leži u činjenici da li poslovanje u tim jurisdikcijama može da proizvede probleme u pravnom sistemu države rezidentstva lica koje vrši investiciju prutem nekog poreskog raja ili of-šor jurisdikcije. Dakle, problemi iz interakcije ova dva pravna sistema mogu nastati u državi rezidentstva investitora.

MONITOR: Da li je komplikovano osnovati takvu firmu?
VUKČEVIĆ: U današnjem svijetu interneta i globalnog poslovanja osnivanje neke ovakve komapnije je pitanje od par dana i nekoliko hiljada eura. Za ozbiljnog ekonomskog subjekta riječ je o banalnosti.

MONITOR: Koliki je problem iznijeti novac na takva odredišta?
VUKČEVIĆ: Rezultat zavisi od pravnog sistema i institucija države iz koje se novac namjerava iznijeti. Razvijene države imaju veoma kompleksna zakonodavstva koja stvaraju dobru osnovu da se ovakve transakcije kontrolišu i podrvrgnu svim obavezama koje su propisane u slučaju iznošenja kapitala u inostranstvo. Poenta nije u zabranama ovakvih transkacija, već u njihovoj rigoroznoj kontroli i posebnom tretmanu u pogledu jačeg oporezivanja, odnosno nametanja drugih sličnih obaveza.

MONITOR: Koliko su domicilne zemlje odbjeglog kapitala zainteresovane da spriječe of-šor poslovanje? A koliko uspješne?
VUKČEVIĆ: Države rezidentstva lica koja investiraju u inostranstvo su jako zainteresovane jer gube fiskalne prihode, a narušava se i investiciona klima na domaćem tržištu ako investiranje u inostranstvu postaje atraktivnije. U tom cilju stvorene su dva tipa zakonodavstava. Prvo predstavlja set normi koje predstavljaju neku vrstu obruča oko fiskalne jurisdikcije rezidentstva sa ciljem da ne dođe do iznošenja kapitala van granica a da nisu plaćeni dugovani porezi. Drugo čine norme čija je svrha oporezivanje ekonomskih aktivnosti rezidenata u inostranstvu, odnosno da prihodi koji su od strane rezdentnih lica ostvareni van granica te države budu podvrgnuti oporezivanju kao da su ostvareni na domaćem tržištu.

Međutim, pošto ne postoji savršeni pravni sistem, kao ni savršene institucije, svjedoci smo da do raznih vrsta zloupotreba ove vrste dolazi i u najrazvijenijim državama.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u toj priči?
VUKČEVIĆ: Crna Gora u toj priči nažalost uopšte ne postoji. Naime, naš pravni sistem ne sadrži bazične vrste normi protiv izbjegavanja plaćanja poreza, a kamoli neka od sofisticiranih i komplikovanih zakonodavnih rješenja koja su razvijena u proteklih nekoliko decenija.

Dobro je da smo u postupku pristupanja EU, pa ćemo usvajati njihove politike i na ovom polju. Inkorporiranjem u naš pravni sistem pomenute Direktive o izbjegavanju plaćanja poreza biće uveden značajan niz antievazionih mjera: norme o kontrolisanim inostranim kompanijama, switchover pravilo, izlazno oporezivanje, ograničenje isplate kamata – utanjena kapitalizacija, opšte pravilo protiv poreskih zloupotreba, kao i pravila u slučaju hibridnih entiteta.

MONITOR: Kako objašnjavate činjenicu da naši strateški investitori mahom dolaze sa of-šor destinacija?
VUKČEVIĆ: Ponavljam, činjenica da neko posluje putem poreskog raja sama po sebi ne mora da ima bilo kakvih reperkusija po Crnu Goru, već od nas zavisi da li će doći do negativnih posljedica. Rezultati zavise od valjanosti normi crnogorskog pravnog sistema koje se primjenjuju u ovim situacijama, kao i od njihove efikasne primjene od strane institucija.

Problem u praksi je taj što crnogorski pravni sistem i institucije uopšte nisu spremne za izazove koje donose ove komplikovane međunarodne pravne konstrukcije.

MONITOR: Zašto bi naši biznismeni išli na ,,rajska ostrva” kad smo svjedoci da je plaćanje poreza u CG ,,fakultativno”?
VUKČEVIĆ: Svaka investicija je priča za sebe i teško je generalizovati, ali ako se pođe od činjenice da Crna Gora nije jurisdikcija sa visokim porezima fiskalni tretman često nije presudan. Utisak je da je najčešće riječ o situacijama kada neko ne želi da učini javnim da stoji iza neke investicije.

MONITOR: Da li poreske olakšice koje stranim investitorima obećava vlada mogu privući investitore iz ekonomski razvijenih zemalja?
VUKČEVIĆ: Iako sam poreski pravnik, te bih stoga volio da su porezi najvažnija stvar na svijetu, priča o privlačenju investicija na osnovu poreskih olakšica je prenaduvana. Uzmimo kao primjer oslobođenje od plaćanja poreza na dobit kompanija na osam godina u nerazvijenim crnogorskim opštinama. Kada bi poreski tretman bio toliko bitan, Crna Gora bi bila preplavljena investicijama iz inostranstva jer bi se osnivale kompanije koje ne moraju da plate porez na dobit cijelih osam godina. Međutim, svjedoci smo da se to ne događa.

Poreske pogodnosti su samo jedan u nizu faktora zbog kojih se neko odlučuje da investira a prije poreskog tretmana su važniji: rizik države, funkcionisanje institucija države, veličina tržišta, dostupnost specifične radne snage, infrastruktura, itd.

Dodatno, zakonske stope u praksi ne moraju da znače ništa. Mehanizmi međunarodnog oporezivanja su često takvi da se na globalnom nivou efekat poreske olakšice izgubi. Recimo ukoliko neka matična kompanija koja je rezident države koja oporezuje prihode ostvarene u inostranstvu osnuje kompaniju ćerku u nekoj nerazvijenoj crnogorskoj opštini, ona će biti oslobođena plaćanja poreza na dobit osam godina. Međutim, kada ova crnogorska kompanija obavi repatrijaciju prihoda matičnoj kampaniji ona će tu dividendu uključiti u poresku osnovicu rezidentnog poreza na dobit, pa će na nju platiti porez kao da je prihod ostvaren u državi matične kompanije. Na ovaj način države izvoznice kapitala osiguravaju jednakost u poreskom smislu investicija koje se izvrše na njihovoj teritoriji i onih u inostranstvu. Stoga, putem ovog mehanizma na globalnom nivou nestaje efekat crnogorske poreske olakšice, a naš budžet gubi svoje parče poreskog kolača.

MONITOR: Zahtjev evropskog komesara za finasije nakon sastanka ministara finasija država članica EU je da je što prije neophodno uvođenje tzv. „crne liste” fiskalnih rajeva. I CG je svojevremeno, zbog of-šor bankarstva, došla na ,,crne liste” (rusku). Šta to znači za jednu zemlju i njenu ekonomiju?
VUKČEVIĆ: Crne liste su pravni mehanizam kojim određena država označava neku jurisdikciju prema kojoj će primjenjivati stroži pravni i/ili fiskalni režim. Sistemi crnih lista se u međunarodnom poreskom pravu primjenju već decenijama. Fiskalne jurisdikcije koje su na njih dospjele iz razloga što of-šor poslovnim aktivnostima daju neuobičajeno povoljan pravni satatus, koji se najčešće sastoji od veoma niskog ili nepostojećeg oporezivanja, kao i u mogućnosti sakrivanja informacija u pogledu vlasničke strukture ili finansijskih iskaza kompanije.

Neku vrstu crnih ili sivih lista moguće je naći u poreskim sistemima velikog broja najrazvijenijih država svijeta. Dovoljno je reći da susjedne Hrvatska i Srbija imaju crne liste fiskalnih jurisdikcija u pogledu primjene poreza po odbitku, što znači da svaka ovakva transkacija sa kompanijama osnovanim u predmetnim državama sa crne liste biva podvrgnuta jačem oporezivanju.

Smatram nespornim da će glavni kriterijum po kojima će određena država biti stavljena na „crnu listu” biti fiskalna transparentnost, odnosno spremnost na saradnju u pogledu razmjene podataka u vezi sa vlasničkom strukturom kompanija, kao i finansijskih iskaza. Pored toga, kao dodatni kriterijum, će biti korišćen i nizak nivo oporezivanja, odnosno postojanje raznih selektivnih fiskalnih pogodnosti. Sa druge strane, biće interesantno vidjeti koje će mjere biti primjenjivane protiv država koje se nađu na „crnoj listi”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo