Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN ČOLOVIĆ, PISAC, ANTROPOLOG I IZDAVAČ BIBLIOTEKE XX VIJEK IZ BEOGRADA: Nova verzija Memoranduma SANU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije nekoliko dana dobili ste nagradu „Mirko Kovač” za Vašu najnoviju knjigu „Smrt na Kosovu polju”. Vi se odavno bavite kosovskim mitom. Kolika je danas vrijednost kosovskog mita na političkom tržištu Srbije?
ČOLOVIĆ : Oscilira, ali na relativno visokom nivou. Nacionalističkoj eliti i vlasti u Srbiji i u Republici Srpskoj on je i dalje potreban. Primetan je trud da se kosovski mit prilagodi novim uslovima, da se učini politički korektnim, kompatibilnim sa demokratskim standardima i politikom evropskih integracija. To se čini tako što se odbacuje termin ,,mit”, ali ne i narativi, simboli i rituali koji čine kosovski mit. Nedavno je pokrenuta kampanja takozvanog unutrašnjeg dijaloga o Kosovu i njen pokretač Vučić odmah je rekao da taj dijalog treba da bude bez „mitskog pristupa”. U isto vreme, javnosti su prikazani novi oklopni transporteri proizvedeni u Srbiji, koji su dobili imena kosovskih junaka – Lazar i Miloš. Još jasniji primer da naizgled nepoželjni „mitski pristup” iz srpske politike neće tek tako nestati, odnosno da on ostaje njen važan instrument, predstavlja nedavno objavljena Strategija kulturnog razvoja Srbije od 2017. do 2027. godine. Ni tu se ne pominje kosovski mit, ali je zato „kosovski zavet” dobio izuzetno važnu ulogu, ulogu temelja na kome počiva opstanak srpskog društva, odnosno, kako tu piše, kosovski zavet “obezbeđuje samoočuvanje društva pred egzistencijalnim i identitetskim izazovima”.

MONITOR: Kako to kosovski mit vjekovima opstaje u Srbiji, Crnoj Gorii BiH?
ČOLOVIĆ: Oslanjajući se na istoričare, pre svega na Simu Ćirkovića, pravim razliku između crkvenih, istoriografskih, diplomatskih, književnih i drugih dokumenata koji sadrže raznolika sećnja na Kosovsku bitku, kosovsku tradiciju, od naracija o Kosovskoj bici formiranih u XIX veku, koje čine politički kosovski mit. Ovaj mit bio je u službi izgradnje nekoliko nacija i nacionalnih država na Balkanu. Pored srpskih verzija kosovskog mita, postoje i njegove ilirske, bošnjačke, hrvatske, jugoslovenske i albanske verzije. U knjizi „Smrt na Kosovu” trudio sam se da ih sve predstavim.

MONITOR: Iz Instituta za studije ljudskih prava američkog Univerziteta Kolumbija saopšteno je da Srbija mora da prizna nezavisnost Kosova kako bi se postigao mir u regionu i istovremeno integrisali Srbija i Kosovo u evroatlantske institucije. Kako to Vi komentarišete?
ČOLOVIĆ: Srbija je de facto priznala Kosovo. U pre neki dan formiranoj vladi nezavisnog Kosova nalaze se tri ministra srpske nacionalnosti ili, kako se u BiH kaže, iz redova srpskog naroda. Oni su predstavnici stranke Srpska lista, stranke koja za ulazak u kosovsku vladu ima ne samo podršku Beograda nego joj je i inicijativa da tako postupi došla odatle. Tako je nastala neobična situacija – Vlada Kosova sada ima tri ministra koji će raditi po nalozima vlade Srbije. Jedan od njih je zadužen za probleme povratka izbeglica, dakle za resor koji se odnosi uglavnom na Srbe, pa je taj ministar logično upućen na saradnju sa Beogradom, ali druga dvojica imaju resore koji se tiču svih građana Kosova: lokalna samouprava i poljopivreda. Da li njihova lojalnost Beogradu znači da će, na primer, o razvoju kosovskog agrara, umesto Haradinajevog ministra poljoprivrede Nenada Rikala u stvari odlučivati Branislav Nedimović, ministar poljoprivrede u Vučićevoj vladi? Ako tako bude, moći će da se zaključi da je ovako komponovana kosovska vlada znak da je ustvari Kosovo priznalo Srbiju, da prihvata srpsku vladu kao sebi nadređenu instancu vlasti.

MONITOR: Direktor Programa za izgradnju mira i prava tog Instituta Dejvid Filips kaže da Rusiju uopšte ne zanima srpski narod, nego ona samo manipuliše tim pitanjem kako bi potkopala zapadni uticaj i pokušala da ograniči ulogu NATO-a na Zapadnom Balkanu.
ČOLOVIĆ: „Srpski narod” je metafora, figura poličke retorike, lik iz nacionalističkih i populističkih mitova. A to važi i za svako drugo političko pozivanje na narod. Izjave političara, domaćih i stranih, da vole srpski narod, da je on divan, da će sve za njega učiniti, ne treba uzeti ozbiljno ili, tačnije, ono što je u njima ozbiljno jeste demagogija i fakat da ona pali, prolazi. Takođe, ozbiljna, zabrinjavajuće efikasna je i druga strana iste demagogije – zapaljujuće izjave da nas neki narod mrzi i da mi mrzimo njega. Kad je reč o ljubavi običnih Rusa prema Srbima, ona je – prema rezultatima istraživanja ruske agencije „Levada centar”, koje je nedavno preneo list „Blic”, razočravajuće mala: samo pet odsto Rusa vide Srbiju kao prijateljsku zemlju.

U stvari, u našim zemljama se vrlo malo zna o savremenom ruskom društvu, a najmanje o kritičkoj inteligenciji, o otporu koji Putinovoj politici i savremenom ruskom nacionalizmu pruža civilni sektor. Zato koristim priliku da preporučim vašim čitaocima zbornik tekstova ruskih autora o prilikama u Rusiji koji je uredio Milan Subotić. Naslov i podnaslov kazuju o čemu se tu radi: „Druga Rusija. Kritička misao u savremenoj Rusiji”.

MONITOR: Kako to predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću uspijeva da praktično opstaje na tri kolisijeka – nacionalnom, evropskom i ruskom?
ČOLOVIĆ: Vučić je izdanak političke tradicije prema kojoj jedna vlast, odnosno jedan politički vođa, može da zastupa sve raznolike narodne težnje. Nema potrebe da se stranke i garniture na vlasti smenjuju da bi se korigovale greške koje su učinjene na račun onih delova društva čije interese iz ideoloških ili drugih raloga postojeća vlast zanemaruje. Ista stranka, isti šef, može državni brod da vodi levo ili desno, u rat ili mir, na Zapad ili na Istok. Najpoznatiji zastupnik te tradicije u Srbiji bio je Nikola Pašić, a njen osnovi postupak u novije vreme fomulisao je ideolog Miloševićeve stranke SPS Mihajlo Marković, kad je preporučio sistem koji je nazvao „jednopartijski pluralizam”. Vučić je taj sistem usavršio, on je danas, kako je nedavno duhovito primetio novinar Predrag Popović, „vlasnik svih stranaka u Srbiji”. To znači da je Vučićeva vlast primer višepartijskog monizma.

MONITOR: Asocira li Vas Deklaracija o opstanku srpskog naroda u regionu, koju su najavili predsjednici Srbije Aleksandar Vučić i Republike Srpske Milorad Dodik i da će biti gotova do početka decembra, na Načertanije Ilije Garašanina i na Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti?
ČOLOVIĆ: Da, te se asocijacije nameću. Kako je rekla istoričarka Dubravka Stojanović, one deluju kao da su verzije istog teksta. Mogućno je da će ova najnovija deklaracija ostati na najavi, jer se, mada se kaže da se ona donosi zbog jedne alarmantne stvari – zbog toga što je opstanak naroda u opasnosti, s njom i merama koje će biti donete kako bi se srpski narod spasao od propasti uopšte ne žuri. Biće da je prava svrha ove deklaracije, odnosno njene najave, da doprinese opstanku Vučića i Dodika na vlasti. Nacija je u opasanosti, ali držite se nas i ne brinite, poručuju ova dvojica. Stari trik, uglavnom pali.

MONITOR: Svjedoci smo jačanja populizma ne samo na Balkanu nego i u čitavom svijetu. Šta je po Vašem mišljenju populizam u Srbiji?
ČOLOVIĆ: Kao mali omaž mom prijatelju Nebojši Popovu, koji je umro prošle godine, podsetiću vaše čitaoce da je on ponudio prvu analizu oživljavanja populizma u Srbiji u eseju „Srpski populizam. Od marginalne do dominantne pojave”, koji objavljen još 1993. godine. Popov je zaključio da u osnovi populizma stoje antiindividualizam i militantni nacionalizam. I ja mislim da je populizam, bar danas, u osnovi nacionalizam. Tačnije rečeno, populizam je rezultat nastojanja nacionalista da svoju ideologiju, koja je ideologija elite, s jedne strane predstave kao nešto što proizilazi iz „duha naroda” i, s druge strane, kao nešto što narod nije do kraja shvatio, pa je važno da on bude nacionalno vaspitan i osvešćen, da shvati ko je ustvari. To se danas zove nacionalni identitet.

MONITOR: U toku je reafirmacija fašizma u Evropi i na Balkanu, a u Srbiji i Hrvatskoj četništva i ustaštva. Nasilno nam, kako ste jednom rekli, nameću naciju i vjeru kao svetinje i da je nacionalizam ideologija elite koja je u izvornom obliku daleko od naroda. Kakve su šanse humanističke, građanske ljevice da se kao alternativa tome uspješno suprotstavi?
ČOLOVIĆ: Suprotstavljanja nacionalizmu i populizmu u našim zemljama ima. Čak se može reći da je ono uspešno, utoliko što postoje delovi političke i kulturne scene koji se, uz mnoge otpore, ali ipak s uspehom bore za iskoračenje izvan skučenih okvira koje nacionalističke elite pokušavaju da nametnu. Ja sam imao čast da dam doprinos kritičkim analizama i javnim raspravama o jeziku koje su dovele do objavljivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku. Značajan, ohrabrujući dokument. Dosad ova deklaracija ima oko deset hiljada potpisnika.

MONITOR: U beogradskim medijima učestale su tvrdnje da su Srbi u Crnoj Gori daleko ugroženiji nego u svim ostalim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije. Šta Vi o tome mislite?
ČOLOVIĆ: I ja čitam o tome. S rezervom. Sumnjičav sam kad god se govori o ugroženosti Srba izvan Srbije, jer je dramatičan govor o stvarnim ili izmišljenim problemima sa kojima su bili suočeni Srbi u Hrvatskoj i u Bosni, imao možda najvažniju ulogu u ratnoj propagandi Srbije uoči i za vreme ratova 1990-ih. Ali ništa manje nisam sumnjičav kad čujem da postoji neka država na Balkanu u kojoj većina ne maltretira manjinu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo