Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS MARIĆ, OSNIVAČ POLITIKON MREŽE: Pravosuđe na istorijskom testu u slučaju državni udar

Objavljeno prije

na

MONITOR: Počelo je suđenje stoljeća, kako mediji nazivaju sudski proces u tzv. slučaju državni udar. Tokom prvih dana suđenja više puta se čulo nepovjerenje u crnogorsko pravosuđe. Mislite li da crnogorsko pravosuđe može na pravi način, nepristrasno iznijeti jedan ovakav proces?
MARIĆ: Crnogorsko pravosuđe ima jedan objektivan hendikep, a on se ogleda u činjenici da se nije formiralo niti razvijalo u demokratskom ambijentu, odnosno unutar demokratskog društva. Sudstvo kao nezavisna i samostalna grana vlasti koja objektivno i nepristrasno primjenjuje zakone ne postoji u svijesti prosječnog crnogorskog građanina kao takvo. Iako bih se lično složio sa procjenom da crnogorsko pravosuđe ne uživa potreban nivo povjerenja, dao bih crnogorskom pravosuđu šansu, jer vjerujem da i pored naše sumorne stvarnosti, nada postoji. U najkraćem crnogorsko pravosuđe, u konkretnom sudsko vijeće koje sudi u ovom predmetu, mora donijeti odluku na osnovu jasno utvrđenih činjenica koje prate relevantni dokazi. To što sudska istina ne mora da se poklapa sa našim ličnim presudama ili političkim presudama, te istorijskim obradama koje će neminovno uslijediti, nije od važnosti za pozicioniranje suda, odnosno sud mora biti imun na sve direktne i pobočne udare.

Decenijski neprimjeren politički uticaj na pravosudne organe, te jasna posljedica da se pravosuđe nije institucionalno razvilo do nivoa nesporne nezavisnosti ima direktnu negativnu posljedicu na crnogorsko društvo. Trenutno pozitivna činjenica je da imamo javno suđenje, te samim tim priliku da kao društvo pratimo, rekao bi, istorijsku šansu da pravosuđe napravi veliki korak ka većem povjerenju u njega. Ove šanse su smanjene lako uočljivim institucionalnim i profesionalnim nedostacima, prvenstveno nedostatkom pravosudnog autoriteta.

MONITOR: Da li onda da očekujemo da će istina o ovom slučaju biti utvrđena u sudnici?
MARIĆ: Pravosuđe je na testu da na osnovu nespornih dokaza utvrdi istinu. Od samog početka ovog postupka, a primarno vezano za sporazume o priznanju krivice otvorila su se brojna pitanja koja mogu da utiču na kvalitet sudskog postupka, iz ugla utvrđivanja istine, te u tom smislu očekujem od sudskog vijeća da postupi po pravnom stavu krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda vezanog za ovo pitanje, a to je da se mora omogućiti pozivanje u svojstvu svjedoka lica koja su potpisala sporazum o priznanju krivice.

Da ponovim, moramo razdvojiti sudski utvrđenu istinu koja se mora bazirati na jasno utvrđenim činjenicama potkrijepljenim dokazima od istine u idealnom i apsolutnom smislu. Koliko će ovo biti rukovodeće mjerilo i kakav će biti krajnji epilog, ostaje da se vidi.

MONITOR: Šta činjenica da je suđenje javno znači za ovaj proces?
MARIĆ: Javno suđenje nosi i svoje mane. Imali smo prilike da vidimo da su učinjeni javnim matični brojevi građana i nacionalnost optuženih te u tom kontekstu mislim da primjedba Ombudsmana ima smisla. Međutim kada se sve uzme u obzir, razlozi koji idu u korist javnosti suđenja pretežu.

MONITOR: Tužilastvo nastavlja sa istragama protiv opozicionara i kritičara sistema i ljudi povezanih sa njima. Kako vidite te aktivnosti tužioca?
MARIĆ: Ovdje pričamo o prioritetima. Teško se oteti utisku da je na djelu selektivnost pokretanja postupaka od strane tužilaštva. Crnogorska javnost predugo čeka procese poput Telekoma, Limenke, Bazara, postupke protiv organizovanih kriminalnih grupa za promet narkotika, razjašnjenje ubistava, prijetnji i prebijanja vezanih za organizovani kriminal. Ovo direktno narušava osjećaj jednakosti građana pred zakonom i velika je kočnica izgradnji povjerenja u pravosudni sistem.

MONITOR: A slučaj Marović? Istraga o porijeklu imovine vodi se sada kada je ta imovina rasprodata, a Marovići u Beogradu.
MARIĆ: Slučaj Marović je od nade da je pravosuđe krenulo putem sistemskog obračuna sa organizovanim kriminalom, došao na nivo paradoksa. Na vrijeme je trebalo priznati da ne postoje adekvatni kapaciteti za sprovođenje finansijskih istraga sa jedne strane, iako se to u foto finišu pokušava ispeglati. Da vidimo hoće li biti podnijet zahtjev za trajno oduzimanje imovine, primjera radi?

Sa druge strane, slučaj Marović je otvorio brojne političke kontraverze pa zašto ne reći i komične situacije koje cijelu priču uvode u zonu rialitija. Nama ne trebaju pojedinci koji imaju sposobnosti superheroja, nama treba sistem kojim rukovode ljudi sa punim stručnim i etičkim kapacitetom, jednom riječju pravosudni autoriteti.

MONITOR: Kao bivši ministar rada i socijalnog staranja u vladi izbornog povjerenja, kako vidite epilog u slučaju naknada za majke troje i više djece?
MARIĆ: Socijalna politika u kontinuitetu ne pogađa cilj. Kao jasan epilog imamo igranje sa ljudskim sudbinama, političku neozbiljnost čiji je uzrok visok nivo političkog animoziteta i spremnosti na neprincipijelne političke obračune, čak i u sferi socijalne politike, u kojima najviše stradaju građani. U konkretnom slučaju nesporno je povrijeđen princip pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih elemenata vladavine prava. Elementarno ozbiljna država ovo nije sebi smjela dopustiti. Socijalna politika kao kompleksna javna politika u svakom, a pogotovu u siromašnom i socijalno raspolućenom društvu kao što je crnogorsko, jeste politika koja traži hirurške a ne berberske zahvate.

MONITOR: Kako stojimo sa socijalnom pravdom u Crnoj Gori?
MARIĆ: Crnogorsko društvo je vjekovima građeno kao komunitarno. Potreba za socijalnom pravdom je jako izražena, a u praksi imamo antipod socijalne pravde. Raslojavanje koje je proizvela crnogorska vlast je bolno i narušava održivost samog društva. Socijalna davanja ne mogu proizvesti prerastanje socijalne u ekonomsku inkluziju, jer je sistem postavljen tako da kada nemate elementarne preduslove za egzistenciju u tome vam suštinski neće pomoći ni socijalna pomoć koju dobijete od države.

MONITOR: A sa izbornim povjerenjem i pokušajem da ovdje jednom budu organizovani slobodni i fer izbori?
MARIĆ: Iluzija je da mi možemo imati slobodne i fer izbore u dogledno vrijeme. Afera Snimak nam je pokazala koliki je stepen ispreplitanosti partije na vlasti i državnih institucija. Zloupotrebe prepoznate kroz ovu aferu moraju se konstantno aktuelizovati. I pored ovako velike početne prednosti vlasti u izbornom procesu, vjerujem da se ona može promijeniti na izborima. Smjenjivost vlasti na izborima i to u nekoliko izbornih ciklusa stvaraće potreban ambijent da dođemo do slobodnih i fer izbora. U dolaženju do cilja treba koristiti sve demokratske mehanizme koji podrazumjevaju afirmaciju građanskog i evropskog u crnogorskom društvu.

MONITOR: Kako vidite djelovanje opozicije pred predsjednićke izbore?
MARIĆ: Opozicione razmirice su nešto što predstavlja kontinuitet, sa određenim periodičnim zahuhtavanjima i hlađenjima. Ovaj segment djelovanja opozicionih partija unosi konfuziju u opoziciono biračko tijelo, zamagljuje pogled prosječnog opozicionog birača, te se u krajnjem može reći, da se na taj način djeluje u korist sopstvene štete. Razlozi za ovakvo ponašanje su brojni, ali je suštinsko pitanje, mogu li se prevazići. Mišljenja sam da je to moguće, ali nužan preduslov je prihvatanje da se vještački ne pokušava spajati ono što je suštinski nespojivo. Dakle, saradnja, ili objedinjavanje, trebaju da idu prirodno, u skladu sa vrijednostima koje političke partije zastupaju. U širem smislu, tačke spajanja se mogu tražiti oko nespornih zajedničkih interesa, kao što su slobodni i fer izbori, ili, zašto da ne, zajednički kandidat koji može pobijediti na predsjedničkim izborima.

MONITOR: Kakvu političku jesen da očeekujemo?
MARIĆ: Mislim da ćemo gledati već viđeno.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo