Povežite se sa nama

INTERVJU

NINA VIOLIĆ, GLUMICA: Pitanje slobode je moje vječno pitanje

Objavljeno prije

na

Predstava Plaža Lampeduze Kazališta „Hotel Bulić”, nastala po tekstu italijanske autorke Line Prose, a u režiji hrvatske glumice i rediteljke Senke Bulić, izvedena je u okviru ovogodišnjeg FIAT-a. Afrikanku Šaubu poetski i dramatično tumači proslavljena, višestruko nagrađivana filmska, pozorišna i televizijska glumica Nina Violić, koja je i u Podgorici – u amfiteatru pored knjižare Karver nagrađena snažnim aplauzom. Predstava govori o potapanju broda pretrpanog izbjeglicama na putu od bezimene afričke zemlje prema obalama nekog evropskog odmarališta privlačnog imena. Kao i većina putnika, utapa se Afrikanka Šauba… Plažu Lampeduze je 2004. napisala Lina Prosa, pozorišna autorka iz Palerma. U Italiji je tekst dobio dva prestižna nacionalna pozorišna priznanja, a komad je dio Trilogije o brodolomu, koju, osim ovog, sačinjavaju tekstovi Lampedusa Snow i Lampedusa Way.

MONITOR: U poetskom monologu govorite o Afrikanki Šaubi, o njenim pripremama za odlazak, nadanjima, željama, strahovima, brodolomu i smrti. Iako je priča o potapanju broda blizu Lampeduze, kritika je današnjeg društva. Koliko je važno da pozorište ne bude suzdržano, da obrađuje goruće teme?
VIOLIĆ: Ovaj tekst za mene ima jednu ogromnu kvalitetu, a to je da ne govori banalno o pitanjima koja nisu naša, bilo bi mi iznimno neugodno praviti se da igram Afrikanku Šaubu i otvaram neka bolna pitanja koja u biti ne razumijem. Sjećaš se koliko je nama, u doba našeg rata, bilo debilno kad bi neki stranci htjeli govorit na ,,umjetnički” način o tome. Zato je meni važno što je ovaj tekst poetski, što govori, u stvari, iz naše perspektive, obrađujući Afriku kao bogatu, veliku, nedostižnu, nepoznatu, baveći se pitanjem slobode. A pitanje slobode je moje vječno pitanje. Osnovno pitanje ovog teksta za mene je: koju to slobodu ta napredna Evropa može ponuditi nekome i gdje je to intelektualno utočiste koje Šauba traži kod nas? Što mi zaista nudimo tim ljudima, koji vjeruju da će im naša civilizacija omogućiti slobodu o kojoj su sanjali. Gdje je danas ta sloboda?

MONITOR: Koji su, za cijeli ansambl i Kazalište Hotel Bulić, bili najveći izazovi dok ste radili ovu predstavu?
VIOLIĆ: Dugo, dugo radimo Senka i ja zajedno i najljepše je, kad neke ljude voliš i užasno cijeniš ono što rade, pratiti razne promjene. I Senka i ja se mijenjamo i kao autori i kao izvođači. Ovo mi je najnježnija predstava s njom, iako ona na van ne djeluje uopće tako. Najviše smo se trudili izbjeći tu doslovnost i banalnost, recimo Senki kad predlože da bi mogli igrati na plaži ona momentalno dobije živčani slom. Najsretniji smo kad igramo u nekoj napuštenoj tvornici, jer tako smo sigurni da govorimo iz svoje perspektive, da ne upisujemo nepotrebne sentimente jednoj tako velikoj tragičnoj temi. Što se tiče teksta – volim duge suvremene monologe bez interpunkcija, jer to je za mene uvijek ogroman izazov.

MONITOR: Ostvarili ste još jednu odličnu saradnju sa Senkom Bulić. Kao što ste rekli, dugo radite zajedno – glumili ste u predstavi ,,Evita”, koju je režirala, a i u predstavama dok je bila direktorica Scene Gorica. Kažite nam više o vašoj saradnji?
VIOLIĆ: Da, igrala sam Copijevu Evitu koju je Copi napisao za sebe. Bavili smo se travestijom, odnosu prema vlasti, kroz taj ludi tekst. Obožavam ekipu te predstave. Urlali smo iz petnih žila i skinuli bi po dve kile minimalno za vrijeme predstave. Koliko god Lampeduza ima u sebi jedan mir, čak mogu reći da je na momente meditativna, trudili smo se dati gledatelju poziciju da sam upisuje, da sluša tekst i da mu naviru slike, a ne da mu ih mi sugeriramo, Evita je s druge strane bila divlja, prepuna slika, boja, emocija, arlaukanja, pjevanja, plesanja, bila kao neki odraz Copijevog svijeta ili barem kako mi zamišljamo Copijev svijet.

MONITOR: Nedavno Vas je podgorička publika gledala u već kultnoj predstavi HNK-a ,,Tri zime” u režiji Ivice Buljana. Nekoliko godina ste članica i prvakinja tog ansambla, a za tu ulogu – 92-godišnje Karoline Amruš dobili ste prestižnu nagradu ,,Tito Strozzi”. Zašto ste tada iz ZKM-a prešli u nacionalni teatar, iako je publika navikla da Vas gleda u nekim alternativnijim predstavama?
VIOLIĆ: U HNK sam prešla sa Dubravkom Vrgoč i Ivicom Buljanom, zato što sam htjela nastavit radit program koji smo radili deset godina u ZKM-u. Naravno, nacionalna kuća zadala je neka druga pravila, ali ja uvijek volim sudjelovati u promjenama i volim biti dio ekipe koja mijenja stvari. Ponekad nam to uspije, ponekad ne. Sa HNK nam za sada itekako uspijeva, preko svih mojih očekivanja, uspjeli smo dovest gomilu nove publike, rasprodani smo mjesecima, a ne radimo komercijalno kazaliste. Tri zime je definitivno predstava koja je pokrenula tu bujicu, zato je iznimno važna.

MONITOR: Koautorka ste dokumentarnog filma ,,Marijine”, nagrađenog na UnderhillFestu u Podgorici, kao i kratkometražnog filma ,,Odvajanje”. Nedavno ste snimili kratkometražni igrani film ,,Janje” za koji, osim režije, potpisujete scenario.
VIOLIĆ: Janje je kratki film koji se bavi fašizmom u nama. Htjela sam promatrajući svoju kćer, prije dva ljeta, kad se nije skidala s telefona, napravit film o različitosti i empatiji za drugoga, ali da ne govorim o nekim tamo zlim i zaostalim Hrvatima, nego da probam vidjet gdje sam ja s interesom za drugačije i do koje granice sam ja spremna ne primjetiti da nema empatije, jer eto sad je važno nešto drugo…

MONITOR: Nema uloge koju ste tumačili a da je prošla nezapaženo. Glumili ste u brojnim upečatljivim i kontroverznim predstavama. Što je presudno kod odabira uloge?
VIOLIĆ: Pa za one koje su prošle nezapaženo ne znaš, ali nije da ih nije bilo. Ne podnosim savršene glumce koji su kao uvijek dobri. To nema. To znači da su prosječni i da nikad nisu dopustili grešku, što znači da se nikad nisu izložili do kraja. Genijalni glumci griješe. Kod odabira uloga najvažniji je instinkt, ja sam godinama birala mozgom i često bih se zajebala, a kad biraš instinktivno nemaš možda u početku nekog realnog razloga, ali on se uvijek pojavi na kraju i tada uvijek znaš zašto si to radio. To što sad govorim pitanje je iskustva, ali kad sam bila mlađa često mi se događalo da bi bolje izabrao neko drugi za mene, nego u šta bih ja samu sebe uvalila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo