Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL AVIJACIJE U PENZIJI: Rusi igraju na Đukanovića

Objavljeno prije

na

Razgovor sa penzionisanim generalom i afirmisanim geopolitičkim analitičarem Blagojem Grahovcem započinjemo jednom neizbježnom temom – aktuelnim suđenjem optuženima za prošlooktobarski državni udar.

MONITOR: Jesmo li išta pametniji nakon onoga što smo, tokom dosadašnjeg suđenja, čuli i vidjeli?
GRAHOVAC: Ostajem pri ocjeni koju sam o tom slučaju iznio dan nakon izbora − da se radi o cirkusu u režiji DPS režima. Taj cirkus bi i danas izgledao komično da nije jedne tužne i tri veoma ozbiljne činjenice. Naime, kako optuženi tako i specijalno tužilaštvo i sudsko vijeće podjednako izgledaju komično, a češće izgledaju tužno pa čak i jadno. Dobro je da građani mogu da vide tu cirkusku predstavu. Međutim, preozbiljna je stvar kada tužilaštvo i sud, kao temelj prava i pravde u nekoj državi, izgledaju komično ili jadno. Druga ozbiljna stvar je to što je aktuelna parlamentarna većina, a koja kao singerica štancuje zakone, formirana u režiji nekakvog probisvijeta i kriminalca Sinđelića. Treća ozbiljna stvar je ona da se iza lako uočljivih društveno-političkih skandala kakav je i ovaj, uvijek kriju krupnije geopolitičke varke.

MONITOR: O kakvim varkama se radi?
GRAHOVAC: Nekadašnji rusko-crnogorski tajkunsko-kriminalni lanac je dobio i onu srpsku, a odnedavno i arapsku kariku. Ta sprega je Bogom data za velike varke u geopolitičkim igrama.

MONITOR: A Zapad?
GRAHOVAC: Zapadne administracije su se po ko zna koji put upecale u tu zamku zbog toga što su trome političke birokrate i zbog toga što imaju svojih karika u tom kriminalnom lancu. Okrivili su Ruse zbog toga što oni, tobože, hoće da sa vlasti svrgnu Đukanovića, a ne vide da Rusi svoju geopolitičku igru igraju upravo preko Đukanovića jer je DPS režim taj koji je operativno uvezao ovaj tajkunsko-kriminalni lanac. Nažalost, Zapad je ponovo nadmudren od strane balkanskih banditosa.

MONITOR: Dijelite li utisak da se pokušava prikriti ili minimizirati udio nekih obavještajnih službi u ovoj priči?
GRAHOVAC: Obavještajne službe su uvijek dio političkih, bezbjednosnih i kriminalnih skandala. Ove sa naših prostora su uvijek bile, a i danas su, pod veoma snažnim uticajem ruskih službi, koliko god da se pretvaraju da su reformisane. Njihova sprega sa kriminalnim podzemljem i nadzemljem, te sa odabranim političarima koji su pohlepni za moći novca i moći vlasti, imala je ključnu ulogu u razbijanju Jugoslavije, što je predstavljalo najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Sve je to dio geopolitičke igre u kojoj se pokušava prikriti uloga obavještajnih službi. Bez njihovog učešća ne bi se mogao odigrati i ovaj cirkus takozvanog državnog udara.

MONITOR: Paralelno, međunarodni predstavnici razgovaraju o povratku opozicije u parlament. Šta očekujete?
GRAHOVAC: Veliko vrijeme je potrošeno da bi zapadne birokrate shvatile da su nadmudreni u ovoj geopolitičkoj igri u kojoj je ključnu ulogu imao DPS režim. Očekujem intenzivni pritisak na taj režim sve do novih izbora koje uskoro treba očekivati. Bez obzira što je vrh DPS zatvorena kriminalna čaura, ne treba isključiti mogućnost da će se u toj partiji desiti pravi puč. Kod njih je izgrađen nagon za političkim preživljavanjem pa će pokušati da se prilagode svom odlasku sa vlasti i neminovno dolazećem vremenu.

MONITOR: Često se pominje makedonski scenario. Šta to tačno znači i da li je on moguć u Crnoj Gori?
GRAHOVAC: Po istoj matrici su formirani režimi Nikole Gruevskog i Mila Đukanovića. Od kriminala pojedinaca preko kriminala grupe, formirana je vlast u kojoj su organizovani kriminal i korupcija njen znak prepoznavanja. Tako se formira država-kriminalac. Svaka takva vlast je srušena, kako se ne bi urušila čitava država. Smjenom vlasti Nikole Gruevskog spašena je država Makedonija, a sličnost će biti u tome što će baš na takav način biti spašena i država Crna Gora.

MONITOR: Kakva je uloga mitropolita Amfilohija u toj priči?
GRAHOVAC: Njegovu ulogu treba posmatrati u širem kontekstu. Naime, nacionalizam i klerofašizam su konstanta koja prati hrišćanske narode na našim prostorima. Crkve i vjerske zajednice u tome imaju presudnu ulogu. Jugoslavija nije imala komunizam nego visoko razvijeni društveni socijalizam, dok kolaboracionisti fašističkih ideologija, te neki njihovi potomci i ideološki nasljednici kao mantru neprekidno ponavljaju priču o jugoslovenskom komunizmu.To im služi kao sredstvo u njihovoj nacionalističkoj i klerofašističkoj politici. Amfilohija vidim kao jednog od njih, a koji je inteligentniji, obrazovaniji, hrabriji, ali i iskreniji u borbi za svoje ideale. Utoliko je i opasniji. Nedemokratski režimi koriste sve kako bi opstali na vlasti. Vjerske zajednice su, nažalost, prihvatile da budu u službi političkih kabadahija, dok su vjerski objekti sve više u funkciji političkih komesarijata.

MONITOR: Imate li stav o ideji neke vrste obnove zajednice zemalja bivše SFRJ, kao međukorak ka daljim evrointegracijama?
GRAHOVAC: Jugoslavija je razbijena, ali jugoslovenska ideja nije ubijena. Ta ideja se osnažuje iz dana u dan čak i kod generacija koje u njoj nisu živjele. Kada sam prije 12 godina objavio tekst sa naslovom Jugoregija to je kod banditosa doživljeno kao jeres. Razbijači Jugoslavije i danas imaju vlast u ex JU državama, iako nerado, kao prvačići slušaju sve što vodi u regionalno povezivanje. Slušaju, jer time od svojih mentora sa Zapada kupuju milost, a zarad sopstvenog političkog preživljavanja. Njihove biografije su njihov, a nažalost, postale su i naš teret.

Da se vlasi ne dosjete oni bježe od riječi Jugo kao đavo od krsta pa pojam Zapadni Balkan nekako i progutaju. Ali, neminovno je da će morati položiti račune za sve učinjeno u razbijanju Jugoslavije. I za još mnogo toga iz arsenala njihove kriminalne i pljačkaške politike.

MONITOR: Vuk Drašković je nedavno ponovio Vašu tezu da bi Srbija mogla biti najveći dobitnik crnogorskog ulaska u NATO. Vaš komentar?
GRAHOVAC: Veoma je korisno što je Vuk Drašković revidirao svoje političke stavove u odnosu na one od prije dvije-tri decenije. Dobro je, za razliku od mnogih drugih, što on pokazuje kajanje zbog nekih svojih ranijih stavova.

Danas mnogi političari i analitičari iznose kvalifikative o različitim slučajevima i pojavama baš onako kako u mojim knjigama piše. I ako su moji stavovi od tih istih političara i analitičara tada doživljavani kao jeres. Nema dileme da vrijeme potvrđuje sve ono što u tim knjigama piše, jer u protivnom, drugačiji put bi generisao još veće štete. Moja posljednja knjiga sa naslovom Tri cunamija − Evropa je ranjena izaziva veliko interesovanje. Svima onima koji se bave ili namjeravaju da se bave politikom biće korisno da tu knjigu ne samo pročitaju nego da njen sadržaj i prostudiraju. Kako bi izbjegli razloge za naknadno kajanje!

MONITOR: Ekstremna desnica u njemačkom parlamentu. Kuda ide Evropa?
GRAHOVAC: Evropa je ozbiljno ranjena. Neoliberalizam, čija je generika prvenstveno na Zapadu, je prerastao u opaki oblik fašizma pa kao cunami hara planetom. Organizovani kriminal i korupcija, čija je generika prvenstveno na Istoku, kao drugi cunami hara planetom. Naoružani fanatizam, čija generika je prvenstvo na Jugu, kao treći cunami hara planetom. Evropa je ukliještena između ta tri cunamija.

Angela Merkel je velika političarka, ali nosi odgovornost zbog toga što je u Njemačkoj u neograničenom liberalizmu dozvolila profilisanje neofašističkih političkih snaga. Prethodne njemačke vlasti su takve pojave zabranjivale pa čak i kažnjavale. Po mnogo čemu Njemačka je uzoran primjer drugim državama, ali u mnogim evropskim državama počinje da buja ono po čemu Njemačka nije bila uzoran primjer u ranijim vremenima. U pomenutoj knjizi je objašnjeno kuda ide Evropa i gdje je rješenje za njenu bolju budućnost. Jedno od spasonosnih rješenja je Jugoregija kao jezgro buduće Balkanske unije u okviru EU koja će neminovno biti drugačije dizajnirana – po principu klubova.

MONITOR: Rusko-američki odnosi ne postaju bolji dok se situacija sa Sjevernom Korejom zaoštrava. Kako će se sve to završiti?
GRAHOVAC: SAD, RF i Kina nominalno jesu svjetske velesile, ali je pogrešna percepcija da i iznad njih nema još veća sila. Ta sila je fatalno trojstvo sastavljeno od: pojedinih multinacionalnih kompanija, nedemokratskih državnih režima, te od mafija kao vojske organizovanog kriminala i korupcije. Karike tog fatalnog trojstva se nalaze u mnogim državama uključujući i SAD, RF i Kinu. Režim Sjeverne Koreje je tipičan primjer nedemokratskog režima koji čini sastavnicu tog fatalnog trojstva. To što je taj režim baš takav, veliki dio odgovornosti snose i SAD i RF i Kina. Ukoliko ne shvate dinamiku ona tri cunamija, tri pomenute države će dozvoliti da se pojavi još ko zna koliko režima kao što je onaj u Sjevernoj Koreji.

Najpametniji ljudi su izmislili najluđe oružje, ali kada se ono nađe u rukama političara-ludaka, nevolja je neizbježna. Lančano ludilo se mora negdje prekinuti pa makar to bilo uz upotrebu neke vrste sile – političke, ekonomske, pa čak i vojne. U slučaju Sjeverne Koreje neupitna je odgovornost tri pomenute velesile. Njihovim administracijama je bilo poznato da Sjeverna Koreja razvija nuklearno oružje. Ništa nisu preduzele, jer svaka od njih je htjela to iskoristiti kao sredstvo u političkom nadmudrivanju sa svojim geopolitičkim rivalima. Sada je đavo došao po svoje. Da bi se još veće zlo spriječilo, neophodno je da predsjednici pomenute tri velesile najprije ukrote ono fatalno trojstvo u svojim državama, jer ono isto vrlo drsko kroti i potčinjava sve njih zajedno.

MONITOR: Gdje je izlaz iz svega toga?
GRAHOVAC: Neki oblik revolucije je neizbježan u mnogim državama, uključujući i tri velesile. Bez toga neće biti moguće ukrotiti ono fatalno trojstvo jer se njegove karike nalaze u sistemima mnogih država, uključujući i tri velesile.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo