Povežite se sa nama

INTERVJU

TANJA TOPIĆ, POLITIČKA ANALITIČARKA IZ BANJA LUKE: Iz Beograda se vodi licemjerna politika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Trenutno je u Srbiji, Republici Srpskoj, ali i u regionu, od političkih tema posebno aktuelna Deklaracija o opstanku Srba. Kakvo je Vaše mišljenje o tom dokumentu i da li Vas on podsjeća na Memorandum SANU i ono Miloševićevo ,,Svi Srbi u jednoj državi”, zbog čega se i ratovalo?
TOPIĆ: Mnogima je prva asocijacija na ovu deklaraciju upravo zloglasni Memorandum SANU. Kontekst je promijenjen pa, bogu hvala, ona ne može po zloglasnosti doseći Memorandum SANU. Ako je zamišljena na Miloševićevom fonu ,,Svi Srbi u jednoj državi”, onda ima još manje izgleda da bude ostvarena. Ali nam istovremeno potvrđuje koliko su neke Miloševićeve ideje i projekti i danas zacementirani u pojedinim glavama. S tim da ovog puta ne vidim toliko usijanih glava koje bi zbog toga ratovale. Pitam se da li se ova deklaracija odnosi i da li će biti usmjerena ka stotinama hiljada Srba koji glavom bez obzira bježe sa ovih prostora i nalaze utočište, gle čuda, ne u bratskoj Rusiji već na mrskom Zapadu. Kako će kreatori i oni koji budu radili na pisanju ove deklaracije zaštititi Srbe, recimo, u Hrvatskoj kao članici Evropske unije?

Meni se čini da je bezvrijedna baš kao i sve deklaracije. Barem većina. Ona je ovog puta namijenjena promicanju patriotizma, a očito vidimo ko su dvojica najvećih među Srbima. Očekujem da ima funkciju instrumentalizacije i jačanja nacionalnih mišića, što može biti dobra platforma u vrijeme uzavrelih izbornih strasti. Kad ljudima ne nudite perspektivu dobrog životnog standarda, onda im mašete bezvrijednim deklaracijama i još više ih zaglupljujete. Dakle, ne vidim šta je smisao ovog poduhvata, osim skretanja medijske pažnje i pokazivanja bratstva, jedinstva i zajedništva Banjaluke i Beograda, oličenih u dvjema političkim figurama.

Ja lično postavljam pitanje šta je njen smisao. Ne vidim ga.

MONITOR: Da li su u pravu politički analitičari koji tvrde da najveća opasnost od Deklaracije prijeti Republici Srpskoj, a i cijeloj BiH, jer će ona dati novi zamah Dodikovim nacionalistima i njihovoj politici negiranja i rasturanja državnosti i suverenosti BiH?
TOPIĆ: Neko je jednom prilikom rekao da je dovoljno da se u Beogradu i Zagrebu samo kihne, a mi u Bosni i Hercegovini se odmah prehladimo. Tako je i ovog puta. Jedna licemjerna i dvolična politika koja dolazi iz Beograda prema BiH, i takva je godinama. Nije samo Aleksandar Vučić taj koji zdušno podržava teritorijalni integritet i suverenitet BiH, a na drugoj strani istovremeno podržava politiku koja ima obilježja secesionizma i narušavanja tog istog teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Pojmovi su dovedeni do potpune obesmišljenosti i ispraznosti, pa odjekuju poput fraza. Problema ne bi bilo kad bi se deklaracije ovakve vrste ignorisale i kad im se ne bi pridavala veća pažnja. Međutim, to je u BiH nemoguće. Problem je što se sada preko leđa BiH prelamaju brojni inostrani uticaji što Srbije, Rusije, Hrvatske i Turske. I svi domaći akteri protežiraju jednu stranu, pa smo u potpunom haosu, koji je postao normalno stanje duha, svijesti, ekonomije, politike kod nas. BiH kao da je u raljama nekoliko zvijeri koji je ovako krhu i fragilnu razvlače i trgaju među sobom. Deklaracija, čini mi se, nema tu moć, ona je samo vrh ledenog brijega. Čak mislim da će ona ostati mrtvo slovo na papiru, drugi su procesi koje bi se moralo zaustaviti ako želimo zaustaviti dezintegrativne procese.

MONITOR: Dosta se govori o preustrojstvu BiH. Šta je optimalno rješenje za BiH?
TOPIĆ: Ne znam šta je najbolje rješenje za BiH. Ono koje bi značilo da naše kvazi i političke elite nauče da razgovaraju i da shvate da bi kompromis bio ključ rješenja, da se odreknu balkanskog mačo sindroma lupanja šakom o sto. Mi u BiH ne razgovaramo, držimo monologe i prijetimo dok nam godine odoše u nepovrat. Svaka etnonacionalna politika je isključiva, razumije i insistira isključivo na sopstvenoj poziciji, a uz takav stav nemamo rješenja o preustrojstvu BiH. Bojim se da su upravo takve rigidne strane izvojevale ovu bitku i zacementirale podjelu zemlje po etnonacionalnim šavovima. Jedno od rješenja bilo bi da smo uspjeli barem djelimično izgraditi pravnu državu i stabilizovati institucije, pa da smo svi u istoj poziciji pred zakonom. Ali ovdje je i pravna država poražena, pa smo daleko od rješenja. Moj pogled svakako ne spada u rješenja koje nam nude vladajuće etnonacionalne politike.

MONITOR: Pogoršani su odnosi između Srbije i Hrvatske, između Hrvatske i BiH. U toku je intenzivna revizija istorije, rehabilituju se ratni zločinci, četništvo i ustaštvo… Čemu to vodi? Da li je moguć novi ratni sukob u regionu?
TOPIĆ: Lično isključujem novi ratni sukob. Nema te energije, sem u glavama pojedinih luđaka, ali mislim da međunarodni faktor ne bi dopustio izbijanje nekog novog sukoba ovdje, u regiji. Ali zato vodimo jedan drugi i veoma prljavi – verbalni rat. Valjamo se po kaljuži prohujalih ratova i rehabilitujemo četnike, ustaše, glorifikujemo ratne zločince. I ne znam zašto upotrebljavam ovo MI. To rade dobrim dijelom zvanične politike i njihove apologete. Oni su ti koji su izvrnuli vrijednosni sistem naglavačke, koji prekrajaju istoriju, štite zločince i odriču se antifašističkih vrijednosti. Dok većina ćuti, postoji kritična masa koja im kliče i smatra da je to u redu. Ali to je već viđeno, pa se ovdje vraćam na devedesete i Miloševića kojeg smo spomenuli na početku razgovora.

Bojim se da smo kao društva pod uticajem politika izbrisali granicu između dobra i zla, a onda možete pretpostaviti kud to vodi. Direktno u bezdan.

MONITOR: Kako biste opisali političku scenu u RS? Između koga se vode politički obračuni, da li je vlast spremna na dijalog sa opozicijom, koje su to snage koje bi se uspješno mogle suprotstaviti vlasti?
TOPIĆ: Nema vlast šta razgovarati sa opozicijom, tako mogu sažeti dominantnu političku mantru u RS. Vlast bi bila najsretnija kad bi opozicija nestala s lica zemlje. Oni narušavaju idilu života, samo se bune, prodali su se za sitne novce, a sa izdajnicima se ne razgovara. To je pogled iz vlasti.

Vlast kontroliše sve poluge u društvu, koje je društvo zapuštenih ljudi u duhovnom, materijalnom i intelektualnom pogledu. Mali je ovo prostor i on je siromašan ako govorimo o slobodoumnim i hrabrim pojedincima. Sem toga vlast je godinama uspješno gradila spin prema kojem su ovi iz opozicije isti, odnosno još lošiji od njih na vlasti, jer su nekada davno, davno bili na vlasti i nisu ništa uradili. U takvim uslovima većina građana ne vjeruje da postoji ta neka snaga koja bi nešto mogla promijeniti. Dio ljudi u opoziciji izgubio je vjerodostojnost jer su neki od njih u poslovnim i klijentelističkim odnosima sa onima na vlasti. A tako se ne radi na promjenama. Oni na vlasti imaju disciplinovanu vojsku, vjernu i odanu koja glasa. Opozicija se ne obraća apstinentima, kojih je gotovo polovina, a tu možda leži odgovor na pitanje da li je promjena moguća.

MONITOR: Prije pet godina rekli ste da u BiH demokratija odavno ne stanuje. Je li se u međuvremenu ,,uselila” u BiH?
TOPIĆ: Šta to bješe demokratija ovdje?! I ono malo što je bilo protjerano je, emigriralo zauvijek. Ima je još manje. Kako očekivati demokratiju sa ljudima koji nemaju osnovno razumijevanje demokratije. Mi smo zapušteni, siromašni i dobri podanici. Neka smo gladni i jadni, ali nacionalno osviješćeni i ponosni. Autoritarnost je ustoličena, demokratija je ustukla pred njom.

MONITOR: Kakva je ekonomska i socijalna situacija u RS?
TOPIĆ: Sve lošija i jadnija. Mladi ljudi bježe glavom bez obzira odavde jer su umorni i izmrcvareni što od političke tirade, što od bremena socijalnog i ekonomskog života. Umijeće je ovdje živjeti. Paradoks je, zapravo, da su institucije sistema i entitet najveći strani plaćenik. Da nije tog prljavog novca od tih mrskih neprijatelja sa Zapada, davno bi ovaj prostor bio mrtav u onom pravom biološkom smislu. Ali kad se usudite primijetiti da je stanje loše, bivate sami napadnuti kao najgori izrod sopstvenog naroda, najomraženij strani plaćenik i izdajnik. Obični smrtnici su sve siromašniji i žive od danas do sutra, sretni da su preživjeli još jedan dan.

MONITOR: Da li će Dodik i od narednih izbora, koji treba da se održe iduće godine, zadržati predsjedničku poziciju?
TOPIĆ: Hoće. Ne očekujem tu iznenađenja, čvrsto on drži sve poluge i kontrolu i ne vidim bilo koju snagu ili bilo šta što bi ga uzdrmalo, a kamoli izbacilo iz sedla. Ako neko misli i računa sa udarima tog nevidljivog neprijatelja izvana, mislim da bi bilo besmisleno i kontraproduktivno rušiti ga u godini izbora. Mi smo zapravo dobrano zakoračili u izbornu kampanju.

MONITOR: Da li se i dalje oni koji drugačije misle od vladajuće koalicije u RS, među kojima ste i Vi, tretiraju kao izdajnici i da li se tim povodom masovnije oglašavajuj intelektualci ili ćute?
TOPIĆ: Slobodoumnih ljudi u RS je malo, možemo ih izbrojiti na prste jedne ruke. Zamislite ta šaka jada je godinama optuživana za ,,državni udar” jer su si dopustili da misle i, što je gore, da takva sotonistička mišljenja iznose u javnost. I oni su bili prepušteni nemilosrdnim napadima vladajućih i njihovih slugu, sve do unazad godinu dana. Sada su fokus i oštrica napada usmjereni na opoziciju, pa slobodoumni mogu predahnuti. Vidjet ćemo koliko dugo. Politika stvaranja neprijatelja i dalje traje, to je ono što je ostalo konstantno bremenito i bezobzirno, ali se sada targetiraju opozicioni lideri.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo