Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR MLAČ, NOVINAR IZ LJUBLJANE: Obećana zemlja ima i kuhinje za siromašne

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju Sloveniju?
MLAČ: I danas se sjećam šale iz jednog slovenačkog filma s početka devedesetih godina prošlog vijeka, koja je glasila da ,,jebeš zemlju, koju kokoš može preletjeti za jedan dan”. Slovenija je mala zemlja, i u to vrijeme je imala fizički malog predsjednika. Milana Kučana su ko iz dragosti, a ko iz zavisti zvali i ,,bonsai”. Da se poslužim i jednom starom uzrečicom da je „u malim flašicama otrov”. Slovenija ni danas nije veća, predsjednici i premijeri su se mijenjali, ali je zato slobodna, članica Ujedinjenih nacija, Evropske unije i sve ostalo što ide s time. Slovenci vole svoju zemlju i njene prirodne ljepote. Ljubav je uzajamna. Možda i veća od strane naroda.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Slovenija suočava?
MLAČ: Slovenija je na počecima svoje samostalnosti bila obećana zemlja. U Evropi je važila za priču o uspjehu. Svi su dobro živjeli. Bogatstvo se polako topilo. I ovdje se na početku desila prvobitna akumulacija kapitala, koja je Ameriku zahvatila prije više od 200 godina. Sa privatizacijom došlo je do društvenog raslojavanja na ekstremno bogate i ekstremno siromašne. Srednji sloj građana nestaje. Nekada je bilo nepojmljivo da u državi postoje kuhinje za siromašne, trgovine za socijalno ugrožene itd, a danas je normalno. Radnici, kulturni radnici, niže medicinsko osoblje i drugi na rubu su egzistencije. Krupni kapital želi da privatizira i vodu, Slovenija mu to ne dozvoljava, jer je voda i ustavno pravo svakog građanina. Slovenija skupo plaća prodaju nekada uspješnih privrednih sistema, koji su zapošljavali i veliki broj radnika. Ali, da ne duljim – riječ je o problemima, koji muče skoro sve države na svijetu.

MONITOR: Koje su to dominantne karakteristike aktuelne slovenačke političke scene?
MLAČ: Uvođenje demokratije je dugotrajan proces. Izbori su samo karika na tom putu. Skoro da i ne postoji partija u Sloveniji, koja prema izbornim rezultatima može samostalno da osnuje vladu. To nekim strankama omogućava da ulazak u vladinu koaliciju ucjenjuju i dodjeljivanjem pojedinih ministarskih mjesta. Kako vjerovati strankama i ministrima, koji funkcije stječu na takav način. To ima svog odraza i na birače, koji su sve više u nedoumici za koju stranku i za koje pojedince da glasaju. Mnogi zbog toga i ne izlaze na izbore.

Sloveniju muči i tradicionalna podijeljenost na ljevicu i desnicu. Karateristika sadašnje Vlade i sadašnjeg predsjednika države su pozivi na jedinstvo i suživot.

Sloveniju u ovom trenutku muči i prodaja Nove Ljubljanske banke, ali i izgradnja drugog kolosijeka željezničke pruge Ljubljana-Kopar, koji bi trebalo da doprinese većoj zaposlenosti Luke Kopar.

MONITOR: Predsjednički izbori u Sloveniji terba da se održe 22. oktobra. Ko je favorit? Da li je to sadašnji predsjednik Borut Pahor?
MLAČ: Drugog ozbiljnijeg kandidata za sada i nema. Uz neke mane Borut Pahor je jedini kandidat, iako je mnogo slabiji od dosadašnjih predsjednika Milana Kučana, Janeza Drnovšeka i Danila Tirka.

MONITOR: Često se u državama bivše Jugoslavije može čuti da se u mnogo čemu treba ugledati na Sloveniju, koja je prva sa ovih prostora ušla u EU. Šta u Sloveniji može biti uzor drugima?
MLAČ: Teško je to reći, ali to bi prije svega mogla biti ljubav prema vlastitoj zemlji. Neću da kažem da i drugi narodi ne vole svoju zemlju, ali mi se čini da je kod Slovenaca to posebno izraženo.

MONITOR: Koliko su Slovenci zainteresovani za događaje na Balkanu?
MLAČ: Zainteresovani su i to mnogo. Od mira na Balkanu u mnogome zavisi i mir na teritoriji Slovenije. Svoju zainteresovanost Slovenija dokazuje na niz područja. U Evropskoj uniji se zalaže za prijem zemalja sa Balkana, zalaže se za njihov privredni napredak i za dobre političke, privredne, kulturne i svekolike druge odnose.

MONITOR: Kako će biti riješen spor između Slovenije i Hrvatske u vezi odluke arbitraže u Hagu, prema kojoj je dvije trećine Piranskog zaliva pripalo Sloveniji, a koju je Hrvatska odbila da prihvati?
MLAČ: Slovenija je pomorska zemlja Jadrana. Obavezala se na poštovanje odluke Arbitražnog suda i nakon objavljivanja arbitraže pristupila njenom provođenju. Hrvatska je u Saboru izglasala da ne priznaje arbitražu na koju se zvanično obavezala, zbog afere sa prisluškivanjem u kojoj su otkriveni neki važni podaci. Slovenija insistira na provođenju arbitražne odluke, Hrvatska to odbija i želi da se čitav problem riješi bilateralnim dogovorom. To bi prema njima trebalo da se desi i na susretu premijera Cerara i Plenkovića na susretu u Zagrebu. Na rasplet bi trebalo da svoju riječ zvanično da i Evropska unija.

MONITOR: Crnogorska ministarka ekonomije Dragica Sekulić otvorila je prošle sedmice izložbeni prostor crnogorskih privrednika na 50. Međunarodnom sajmu preduzetništva u Celju. Ona je sa ministrom gospodarstva Slovenije Zdravkom Počivalšekom dogovorila održavanje Crnogorsko-slovenačkog poslovno-ekonomskog foruma za novembar u Crnoj Gori. Prošle sedmice u Crnoj Gori boravio je predsjednik Državnog zbora Slovenije dr Milan Brglez. Kako je to propraćeno u slovenačim medijima?
MLAČ: Slovenački mediji su zabilježili da će uskoro biti održan crnogorsko-slovenački poslovni forum. Održavanje foruma je još jedan znak dobrih odnosa dvije zemlje i na privrednom planu. Poznato je i da je Slovenija na značajnom mjestu po ulaganjima u crnogorsku privredu. Mediji su zabilježili i boravak predsjednika parlamenta Milana Brgleza u vašoj zemlji. I forum i posjeta su samo dokaz značaja koji Slovenija daje Crnoj Gori.

MONITOR: Ima li Slovenija nekih povlastica u odnosima sa Amerikom zbog toga što je Melanija Tramp Slovenka?
MLAČ: Slovenija nema povlastica u SAD što je supruga predsjednika Trampa Melanija Slovenka.

MONITOR: Kako kao dugogodišnji novinar ocjenjujete medijsku scenu u Sloveniji?
MLAČ: O medijskoj sceni u Sloveniji je teško govoriti. Kada neki od medija svrstaš u desne ili lijeve on te demantuje. Neki mediji se ipak nemilosrdno i sami opredjeljuju, kao što je recimo Nova TV. Inače se za većinu novinara može reći da slobodno izražavaju svoje mišljenje.

MONTOR: U dramatičnom finalu Eurobasketa Slovenija je prije nekoliko dana pobijedila Srbiju i bez poraza došla do prvog naslova evropskog prvaka u istoriji. Kakav je odjek imao taj uspjeh?
MLAČ: Pobjeda slovenačke košarkaške reprezentacije na Evropskom prvenstvu i osvajanje zlatne medalje je imala veliki odjek u javnosti. Preko šest hiljada navijača otišlo je na finale sa Srbijom, a dan nakon toga je na aerodromu dočekalo svoje miljenike i nacionalne heroje. Na Kongresnom trgu u Ljubljani se u čast košarkaške ekipe skupilo preko dvadeset hiljada ljudi uprkos kiši i lošem vremenu. „Ne samo zlatni – veličanstveni”, napisao je centralni dnevnik Delo na naslovnoj strani. U javnosti se ovih dana samo govori o treneru Kokoškovu, Dragiću i drugim članovima slavne ekipe. Interes za košarku je narastao među mladima, a stručnjaci se nadaju da će veliki uspjeh imati za rezultat i veću materijalnu podršku države. Predsjednik države Borut Pahor dodijelio je članovima ekipe visoko državno odlikovanje, a ministarka za sport novčani poklon.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo