Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Još jedan trijumf u Sarajevu

Objavljeno prije

na

Reditelj Dušan Kasalica dobio je specijalno priznanje žirija za kratkometražno ostvarenje Soa na Sarajevo film festivalu. Žiri je naveo da je njegov proganjajući film, inspirisan istinitom pričom, zanatski vješto oblikovan i da jedva čekaju da vide njegove buduće radove. Film Soa dobio je i Počasnu nagradu žirija na nedavno završenom filmskom festivalu Seanema u Ulcinju, a glumac Boban Čvorović nagrađen je za najbolju mušku ulogu u okviru selekcije Rani radovi ovogodišnjeg Pančevo film festivala.

Kasalica je 2015. godine na Sarajevo Film Festivalu osvojio prestižnu nagradu Srce Sarajeva upravo u kategoriji za najbolji kratki film Biserna obala, koji je kasnije prikazan i na brojnim drugim prestižnim festivalima širom svijeta. Takođe, bio je član žirija za istu kategoriju na prošlogodišnjem 22. izdanju ovog festivala.

MONITOR: Vaš novi kratki igrani film „Soa” imao je svjetsku premijeru na prestižnom Sarajevo Film Festivalu i ponovo ste nagrađeni – ove godine specijalnim priznanjem žirija. Za početak kakvi su Vaši utisci o ovogodišnjem festivalu i šta za vas znače dvije nagrade u Sarajevu?
KASALICA: Sarajevo Film Festival je važan festival za regionalnu filmsku scenu, koju uspješno povezuje sa kinematografijom Evrope, kojoj svi želimo da pripadamo. Svi koji posjete grad u tom period dobijaju jasan uvid o značaju festivala. Za mene je bilo važno da film ima dobru premijeru, da ljudi o filmu pričaju, to se i dogodilo, a nagrada je svakako velika čast. Ohrabruje da ima smisla ono što radite, a to je svakome važno.

MONITOR: Film “Soa”, kako stoji u sinopsisu, istražuje motive zločina muškarca prema ženi u surovom planinskom ambijentu i maloj sredini, koja se teško napušta. Film je rađen po motivima istinitog događaja, pa nam kažite o filmu – kako je nastala ideja?
KASALICA: To je priča koju sam čuo par puta od različitih ljudi. Spontano se desilo da me je zaintrigirao taj zločin i da sam krenuo da razmišljam o motivima za isti. U toj pripremi ubistva su ležale stvari o kojima sam želio da govorim. Imati čovjeka koji nosi haljinu po brdima kojima se toliko ponosimo je bio dovoljno jak razlog da ovaj film postoji.

MONITOR: Glavnu ulogu u filmu tumači Boban Čvorović, glumac iz Nikšića, dok su ostale uloge povjerene naturščicima. Zašto ste odlučili da snimate sa glumcima koji nisu profesionalci i koliko su oni doprinijeli autentičnosti filma?
KASALICA: Ne razmišljam o kategorijama ko je profesionalni glumac, a ko ne dok radim kasting. Ne razumijem zašto bi se bilo ko ograničavao u tom smislu. Tu odlučuje nekoliko faktora. Naravno da fizički odgovara onome šta želim da snimam. Da se osjeti životno iskustvo koje može doprinijeti kvalitetu priče. Onda i improvizacija ima smisla. Bitno mi je da vidim i osjetim da je neko voljan i spreman da igra ulogu. Posvećenost mi je u tom procesu veoma bitna. A to često dobijam od naturščika. I naravno njihovu spontanost, autentičnost koju svi toliko volimo i za kojom tragamo.

MONITOR: Film je snažan u vizuelnom smislu. Odabrali ste predjele oko Durmitora.
KASALICA: Važno mi je bilo da snimam na Durmitoru, jer to je kraj koji poznajem, ljude, način života. Tu je i par lokacija koje su mi bile važne da snimim. Na primjer kafana koja se pojavljuje u filmu. Kada imate pred sobom takvu prirodu koju treba da prilagodite svojoj priči, ispada mnogo teže nego što se čini dok gledate film. Mi smo zapravo pripremali film očekujući maglu, snijeg i oblake, a dočekalo nas je sunčano i toplo vrijeme. Onda u hodu mijenjate tretiranje prirode i prilagođavate ga priči. S druge strane nismo htjeli da priroda preuzme film već da bude u njegovoj funkciji. Za vizuelnu snagu filma svakako je zaslužan i Igor Đorđević, direktor fotografije, ovo je drugi film koji zajedno radimo tako da je postojalo povjerenje i sloboda u radu, koji su bili veoma bitni.

MONITOR: Dva Vaša kratka filma dobila su nagrade u Sarajevu. Kako je publika reagovala i ko je uopšte publika kratkog filma?
KASALICA: Publika je ona koja želi da prati pomenuti sadržaj, koja je otvorena za različite filmske forme. Slično je i sa arthouse filmovima, koji se teže distribuiraju od nekih drugih. Upravo sam se vratio sa Pančevo film festivala, koji svake godine pravi presjek tendencija savremenog filma i prikazuje filmove koje publika nema prilike da gleda na drugim mjestima. A opet projekcije su pune, jer je to ljudima bitno. Žiri za kratke filmove sačinjen je od petnaestak srednjoškolaca, zaljubljenika u film. Način na koji oni gledaju filmove, kako ih analiziraju i koja pitanja postavljuju fascinira. Tako da edukacija ima veliku ulogu u tom procesu.

MONITOR: Koji su filmovi najviše uticali na Vas?
KASALICA: Lakše mi je da odgovorim koji autori utiču na mene, a ovom prilikom ih mogu nabrojati samo nekoliko: Lucrecia Martel, Lissandro Alonso, Bruno Dumont, Jacques Demy i mnogi drugi.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo