Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO IVANOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR ND VIJESTI: Dvadeset godina na svom putu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kada se osvrnete na proteklih dvije decenije što biste izdvojili kao najznačajniji doprinos Vijesti društvu?
IVANOVIĆ: Najveći učinak Vijesti je u tome što su istrajale u misiji građenja nezavisne institucije, medijske kuće koja promoviše slobodu govora, objektivno i profesionalno novinarstvo i naravno odgovoran pristup prema profesiji. Iz toga proizilazi i doprinos zajednici i društvu a on bi se mogao definisati kroz misao Borisa Marića, NVO aktiviste, da zahvaljujući Vijestima sve što je tajno mora postati javno. To je suština postojanja medija – da štite javni interes od zloupotreba moćnika. Doprinos Vijesti nije samo u tome što su one provodile tu misiju već što su animirale i druge medije da prije ili kasnije krenu tim putem. Zato sam siguran da će Crna Gora jednog dana imati sve medije koji će se u svom radu voditi principima Vijesti i takmičiti se sa nama za povjerenje čitalaca i gledalaca kvalitetom i objektivnošću.

MONITOR: Bilo je uspona i padova, koje su greške bile najdramatičnije?
IVANOVIĆ: Ne sjećam se padova. Zaista. Što se tiče grešaka njih u ovom poslu ima gotovo svakodnevno. Ali kada bih trebao iznova da krenem istim putem, minimalne su i gotovo beznačajne stvari, koje bih promijenio. Mediji se ne mogu posmatrati van društvenog i političkog konteksta tako da iz tog ugla kada posmatram stvari mogu reći da su Vijesti u svih ovih 20 godina pokazale mudrost, jer su u svakom vremenu i svakoj etapi društvenih promjena imale uređivačku politiku koja je promovisala i najvažnije i strateške ciljeve Crne Gore onako kako smo ih mi vidjeli ali i ukazivala na anomalije, korupciju, kriminal i sve ono sto je višedecenijska vlast DPS-a proizvodila. Prije referenduma je prostor za bavljenje ovim temama bio sužen jer je kompletno društvo bilo talac podjele oko državnopravnog statusa. Ali i u tom periodu, posebno nakon potpisivanja Beogradskog sprazuma, Vijesti su odigrale značajnu rolu u promociji principa vladavine prava, ukazujući na zarobljenost institucija i brojne zloupotrebe vladajućih struktura. Nakon maja 2006. oslobodio se politički i društveno gledano ogroman prostor da se pažnja medija skoncentriše isključivo na ta demokartska pitanja koja se tiču uređenja države koja je osvojena referendumom. Na žalost, većina medija i njihovih urednika odlučili su se za lagodniju poziciju, da budu uz skute režima i da na njegovim jaslama održavaju svoje sisteme i grade svoje karijere. Naravno, nikada im nijesmo zavidjeli, niti priželjkivali da promijenimo pozicije.

MONITOR: Brojne tužbe, paljenje imovine, prebijanje novinara, sve je to dio istorije Vijesti. Da li je vrijeme takvog obračuna sa medijima prošlo ili su pritisci ,,suptilniji”?
IVANOVIĆ: Kada se pomene potjera za Vijestima i naš progon, najčešće se sjetim ocjene Nataše Kandić, koja je još u septembru 2009. izjavila da je progon Vijesti od strane Đukanovićeve vlade nešto najbrutalnije što se moglo vidjeti na Balkanu u posljednjih dvije decenije kada su mediji u pitanju! A te 2009. tek smo bili na početku tog lova na vještice. Čak je to bila pjesma u odnosu na sve ono što se desilo kasnije, u narednih šest-sedam godina. Ali ni za tim ne žalimo jer kada smo još 90-ih odlučili da uđemo u misiju građenja nezavisnih medija mi smo znali da će iskušenja na tom putu biti brojna a cijena koja se mora platiti vrlo visoka. U svim tim fazama, kada je bilo neizvjesno da li će sjutra neko od nas biti likvidiran ili uhapšen, uvijek sam na umu imao jednu kinesku mudrost koja kaže da ako dovoljno strpljivo sjedite na obali nabujale rijeke, jednog dana tijelo vašeg dželata će proplivati ispred vas. Da li je to vrijeme prošlo – možda jeste forma, možda više nije moguće fiizčko ugrožavanje naših ljudi i imovine, posebno ne bez sankcija kao što je bio slučaj sa prethodnih 23 napada, ali ni to niko ne može garantovati. Dok god budemo kao društvo imali slabe institucije, dok mafija, kako je govorio drug Arkan, bude jača od države, mediji i novinari će biti i pred takvim iskušenjima. Kada ta vrsta opasnosti po život i imovinu zaista nestane, onda će ostati iskušenja koja prate medije i u demokratskim društvima, da se odbrane od bliskosti sa političarima, centrima moći, oglašivačima… I treća vrsta iskušenja koja već sada stoji i pred medijiam i pred nacionalnim vladama jeste izazov koji proizvode svjeteski giganti ili kako ih neko zove monstrumi, poput Googla i FB. Ako se lokalna tržišta ne zaštite od njihovog softvera koji iz Silikonske doline već kreira medijsku sliku čitavog svijeta, onda će naša unučad ili praunučad biti instant generacije čiji će identitet formirati pomenuti globalni igrači.

MONITOR: Štampani mediji su u krizi, kakva je njihova budućnost u Crnoj Gori?
IVANOVIĆ: Ne postoji kriza štampanih medija, već postoji kriza papirnog izdanja. Primjer Vijesti to najbolje objašnjava – nikad nije bio veći naš uticaj, nikad brojnija publika, samo što nas ona sada dominantno prati na portalu, a ne u novini. Ali i ta bitka za odbarnu štampanih izdanja ne pripada samo medijima. Na ovako malim tržištima posebno, štampana izdanja teško mogu opstati, ako se dugoročno gleda, ako država ne preduzme mjere na zaštiti i promociji štampanih medija. Jer njihov opstanak je direktno povezan sa odbranom i zaštitom identiteta novih generacija.

MONITOR: Koliko je međunarodna zajednica zainteresovana za stanje medija u Crnoj Gori?
IVANOVIĆ: Međunarodna zajednica vodi pragmatičnu politiku i mediji zauzimaju značajno ali ne vodeće mjesto na listi njenih prioriteta. Brisel i Vašington su posljednjih desetak godina u Crnoj Gori ali i regionu više vodili računa o stabilnosti nego o standardima. Zato su često vrijednosti poput slodode govora, nezavisnosti medija, bili žrtvovani zarad uguravanja Crne Gore u NATO alijansu ili otpočinjanja pregovora sa EU, ili još ranije, zbog saradnje sa Haškim trubunalom, ili, zbog priznanja Kosova. Sada je i po tom pitanju situacija povoljnija – najveći broj tih ,,velikih” tema je apsolviran i EU i SAD sada moraju svoj fokus u Crnoj Gori usmjeriti ka pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode govora… S druga strane, neka njihova loša iskustva sa ugrožavanjem medija u njihovim državama, počev od Mađarske, preko Poljske do samih SAD, i hajke koju Tramp permanentno vodi protiv nezavisnih medija – učinili su da se političke elite i u Briselu i u Vašingtonu probude i trgnu iz višegodišnje letargije i nanovo okrenu odbrani i podršci slobodnim i profesionalnim medijima.

MONITOR: Da li je saradnja sa civilnim sektorom i ostalim medijima na zadovoljavajućem nivou u cilju uspostavljanja demokratskih standarda?
IVANOVIĆ: Ponosan sam na doprinos koji su Vijesti dale promociji i jačanju NVO sektora, kao što sam zahvalan na saradnji i podršci koju su same Vijesti dobile od NVO. Mi smo na istom zadatku – odbrani javnog interesa od zloupotrebe moćnika. Ne sumnjam da ćemo nastaviti i narednih dvije decenije tu uspješnu saradanju. Što se tiče ostalih medija – naša vrata su uvijek bila otvorena i mi u Crnoj Gori i u regionu od prvog dana sarađujemo sa svim medijima koji se istinski bave svojim poslom, a ne propagandom, koji štite javni, a ne privatni interes, koji se drže profesionalnih standarda, a ne partijskih ili mafijaških direktiva. Siguran sam da će u narednim godinama svi mediji u Crnoj Gori morati da pređu na tu ,,našu” stranu jer će uvidjeti da samo tako mogu steći povjerenje čitalaca ili gledalaca od koga zavisi i njihov opstanak.

MONITOR: Planovi za novinu i televiziju?
IVANOVIĆ: Novina će se širiti u online sferi, biće već tokom ove godine novih projekata. Print je već dvije godine u stabilnim vodama tako da ćemo se truditi da zadržimo taj trend. Televiziju očekuje značajan rast, jačanje i širenje na satelit, region i nove tehnološke platforme.

MONITOR: Je li realno očekivati da Vijesti neki od sljedećih jubileja proslave u drugačijem društvenom ambijentu, prije svega što se tiče promjene vladajuće elite?
IVANOVIĆ: Promjena vlasti je temelj demokratije. Kada ne bi vjerovali da će i ta vrsta promjene osvojiti Crnu Goru ne bismo radili ovaj posao. Šteta je što su događaji na dan posljednjih parlamentarnih izbora izazvali duboke podjele između vladajućih i opozicionih stranaka tako da je dijalog kao jedini put za unapređenje ambijenta i organizovanje slobodnih izbora donekle otežan, ali i pored toga ja vjerujem da su promjene neizbježne i da do njih, prije ili kasnije, mora doći… Da je opozicija više sazrijevala promjena vlasti bi se davno dogodila ali ne treba žaliti za propuštenim šansama jer se vrijeme ne može vratiti, već treba gledati šta se može desiti da se ubuduće ne postižu autogolovi u toj mjeri koja DPS onda ostavlja i održava na vlasti.

Vlast proizvodi medijsko vašarište

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu Crne Gore, da li i dalje ima privilegovanih?
IVANOVIĆ: Medijska scena u svim zemljama više zavisi od lokalnih vlada i regulatornih tijela nego od samih medija. Jer ako imate vladu kakvu je Crna Gora imala decenijama, koja medije vidi kao sredstvo manipulacije i vladanja, i regulatorna tijela koja su puki partijski štabovi koj slijede tu politiku, onda dobijete medijsku scenu sa četiri nacionalne dnevne novine, plus još toliko koje svakodnevno dolaze iz Srbije, plus sedam televizija sa nacionalnom frekvencijom, i sve to na tržištu od 10 miliona eura media buying budžeta i od koga svi ti mediji treba da prežive. Onda umjesto uređene i ozbiljne medisjke scene imate vašarište, kvantašku pijacu, gdje je pravi podvig izdići se iznad svega toga i preživjeti sa sačuvanim principima i idealima. Nadam se da to vrijeme prolazi i da se sve više i u političkim i medijskim strukturama shvata da Crna Gora treba ozbiljne medijske zakone koji će urediti tržište i omogućiti fer utakmicu u kojoj će preživjeti i opstati najbolji među nama.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo