INTERVJU
HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi

Hrvatska je u žiži javnosti zbog nekoliko događaja. Preimenovan je zagrebački Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković najavljuje uklanjanje ploče u Jasenovcu sa ustaškim pozdravom, a u njegovoj stranci se tome protive. Članovi Autohtone hrvatske stranke prava su ispred prostorija Srpskog narodnog vijeća u centru Zagreba zapalili primjerak nedjeljnika srpske nacionalne manjine Novosti, a protest najavili pod nazivom Za dom spremni…
To je bio povod za razgovor sa poznatim istoričarem i profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvojem Klasićem.
– Hrvatska danas trpi nedosljednosti i licemjerja iz devedesetih kada su se teorija i praksa bitno razlikovali. Eskalacija nacionalizma i anti-antifašizma počela je devedesetih i u još ekstremnijem obliku ovisila je o tome ko je na čelu HDZ-a. Kada je HDZ kao desna vodeća stranka imao na čelu jake ličnosti, poput Franje Tuđmana ili Ive Sanadera, oni su je mogli donekle obuzdati ali ne i uništiti, a kada su bile slabije ličnosti, poput Tomislava Karamarka ili sada Andreja Plenkovića, ekstremna desnica je počinjala divljati. U Hrvatskoj su se devedesetih godina dogodile i neke stvari specifične za Hrvatsku u kontekstu raspada Jugoslavije i povezane su sa onim što se danas događa u Hrvatskoj, objašnjava Klasić.
MONITOR: Koje su to specifičnosti?
KLASIĆ: Počinju dolaziti pripadnici političke emigracije koji su aktivno sudjelovali u funkcioniranju NDH-a i ustaškog pokreta ili njihovi potomci. Ti ljudi su odrastali uz narativ koji je bio romantičarsko-slavljenički prema NDH-a i izrazito kritičan prema jugoslavenskom socijalitičkom periodu i njegovim ličnostima uključujući i Josipa Broza Tita. Zauzeli su ključne pozicije u hrvatskoj državi. Za to najviše krivim Franju Tuđmana, jer smo u teoriji dobili predsjednka koji je bio antifašist i partizan, general JNA i bivši komunist, dobili smo antifašizam u Ustavu, ali su spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkoj borbi i stradanju od fašista masovno uništavani, ulice dobile imena doglavnika NDH-a Mile Budaka, osnivane su vojne jedinice koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, sve se više koristi ustaški pozdrav Za dom spremni…
Dakle, od devedesetih do danas imate – u teoriji jedno, u praksi bitno drugačije. Sada imamo obračun sa Titom. To nije demokratski način suočavanja sa prošlošću niti mu je cilj proučavanje i analiza naše prošlosti, dakle revizija poželjna u svakom društvu. U Hrvatskoj je to počelo isključivo na ekstremno desnim i neoustaškim pozicijama. Oni koji traže micanje Tita, ne traže da ulice koje nose ime Mile Budaka promijene ime, iako su neki od njih povjesničari. Tu prije svega mislim na Zlatka Hasanbegovića i njegovu koleginicu Esih. Oni nisu bili tako glasni prije godinu-dvije kada se u hrvatsko društvo uvukla lažna dilema da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav što je potpuna izmišljotina.
MONITOR: Desnica jača i u Evropi…
KLASIĆ: Zajedničko Hrvatskoj i Evropi, pa sada možemo govoriti i svijetu, je opće jačanje desnice koje je povezano sa brojnim razlozima kao što su gospodarska kriza, nemaština, emigrantski val, ksenofobija, pa i rasizam. Kada pogledate situaciju u Poljskoj, Mađarskoj, Francuskoj, pa i u Njemačkoj, a posebno u Americi nakon dolaska Donalda Trampa, onda vidite da je to što se događa u Hrvatskoj dio zabrinjavajućeg vala, koji ne bih doživio katastrofično, jer mislim da će unatoč tome, čemu se duboko protivim, taj ekstremno desni konzervativni, pa i religizono-fundamentalistički pogled na svijet, imati kontraefekt. On ga negdje i ima, jer je možda pobjeda Trampa pomogla da se neke demokratske snage u Evropi, prije svega u Francuskoj i Njemačkoj, pa čak i u Velikoj Britaniji, učvrste. Evropu i Balkan treba gledati kao poligon spojenih posuda i ne možete biti jedini u nečemu najekstremniji, a da toga nema i kod drugih, što ne znači da treba nalaziti opravdanje u tome. Hoću reći da je ova situacija u Evropi i svijetu ekstremno desnim snagama dodatni vjetar u leđa.
MONITOR: Kako vidite odnose između Hrvatske i Srbije i BiH?
KLASIĆ: Ne mislim da su odnosi između građana Hrvatske i Srbije i Bosne i Hercegovine toliko loši. Mislim da su mnogo bolji od onog što elite često prikazuju i što često nastoje stvoriti. Ali nismo otišli dovoljno daleko i to je naša velika sramota. Često nas uspoređujem sa 1945. godinom kojom se završio period tri velika rata, koje su potaknuli Francuzi i Njemci, u kojima je poginulo šezdeset miliona ljudi. I pet godina nakon 1945. Njemci i Francuzi osnivaju EU, prostor ekonomskog prosperiteta, mira, suživota, dakle nešto nevjerojatno. Prošle su dvadeset dvije godine od završetka ratnih operacija kod nas, a još imamo ratnu retoriku. To nije bez vraga. Nije bez vraga što su Francuzi Francuzi, Njemci Njemci, a mi što smo Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bošnjaci… Sve to pokazuje da smo mi demokratski, kulturološki, intelektualno po pitanju elita još nezreli. Imamo elite koje ne znaju da vide budućnost, a kad ne vide budućnost onda se vraćaju u prošlost. Svojevremeno smo imali elite kojima možemo svašta prigovoriti nakon 1945. godine. Međutim, te su elite od porušene i zaostale zemlje uspjele stvoriti faktor stabilnosti i postići veliki napredak – socijalni, obrazovni, zdravstveni… Jugoslavija je bila i subjekt u vanjskoj politici. Zato se države nastale raspadom Jugoslavije ne moraju ugledati na Francusku ili Njemačku, jer to očito ne mogu, ali bi mogle na dio naše prošlosti. Mislim da je jedan od glavnih problema u usporedbi sa Francuzima i Njemcima taj što Francuzima jesu bili problem Njemci, i Njemcima su bili problem Francuzi, ali Hrvatima nisu problem Srbi, niti su Srbima problem Hrvati. Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima su najveći problem Srbi. Najveći problem narodima na ovim prostorima su oni sami sebi!
MONITOR: Odnosi između BiH i Hrvatske sve su manje dobrosusjedski. Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koja će ovih dana biti promovisana u Zagrebu, tvrdi da je islamski terorizam začet još devedesetih u BiH s mudžahedinima Alije Izetbegovića. Šta Vi kažete na to?
KLASIĆ: Terorizam koji je povezan sa vjerskim i rasnim nije počeo u Bosni, pa čak nije vezan uz islam. Ali ne treba zanemariti činjencu da je terorizam, koji u svojoj suštini ima islam kao pokretača, danas jedan od velikih problema u svijetu. Da li dovoditi u vezu ono što se događalo u BiH devedesetih sa ovim što se događa danas u svijetu nisam baš siguran. Činjenica je da danas žarišta niti jesu niti moraju biti bliskoistočne zemlje, zemlje sa muslimanskom većinom, jer odgovornost za posljednje velike terorističke napade uglavnom potpisuje generacija mladića rođenih u zapadnim evropskim demokracijama – Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili negdje drugdje, tako da bih bio oprezan u toj dijagnozi da je počelo u BiH. Vjerovatno se mogu naći određene poveznice, ali treba biti vrlo pažljiv kada se govori o ulozi bosanskih vlasti u tom vremenu. U svakom ratu na početku ima najviše anarhije, ali ne bih abolirao nikoga niti ijedan rat od situacije u kojoj imate plaćenike. Uvijek ističem da treba prije svega čistiti u vlastitom dvorištu. Nije u redu istraživati tuđe zločine, a ne i ono što se događalo u hrvatskim gradovima tokom devedesetih i nakon Oluje.
MONITOR: Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u regionu ili će nadvladati razum?
KLASIĆ: Razum sigurno neće nadvladati, jer ovdje ima vrlo malo razuma. Mogli bi nadvladati interesi, prije svega interesi zemalja većih od nas – Evropske unije, Amerike, Rusije. Mislim da nikome više Balkan ne treba kao mjesto razdora i ratova, posebno u situaciji kada konstantno imate izbjegličku krizu i potencijalna žarišta sukoba kao što su Bliski istok, Sjeverna Koreja, Ukrajina… Nikome nije u interesu da na Balkanu kao srcu Evrope bude sukoba. To je jedan od razloga zbog kojeg mislim da neće biti rata, a s druge strane mislim da su sve države u ovim krajevima presiromašne da bi uopće više mogle voditi ratove.
HDZ i Domovinski rat
MONITOR: U prošlonedjeljnom zagrebačkom Globusu iz Inicijative mladih za ljudska prava tvrde da generacije rođene devedesetih tokom školovanja praktično ništa nisu saznale o ratu u Hrvatskoj osim da je Hrvatska bila pobjednik i da to treba slaviti.
KLASIĆ: U hrvatskoj povijesti još prevladava stari faktografski pristup kada se govori o Domovinskom ratu. A volio bih da prevladava multiperspektivan, interdisciplinaran pristup u kojem će se mladi suočiti sa različitim izvorima, sa različitim interpretacijama i iskustvima. Dakle, da ne bude da je žrtva uvijek samo naša, a da zločinac nije uvijek samo tuđin. Sudbine malih ljudi često su vrlo slične i teško je na povijest gledati crno-bijelo. HDZ i desnica danas uporno pokušavaju od Domovinskog rata stvoriti niti događaja iz devedesetih i pretvoriti ih u nulte godine kao da Hrvatska i Hrvati nisu postojali prije i da nije bilo ličnosti kojima se treba ponositi. Takav pristup ima za cilj da se sve od prije, mislim na socijalistički period, demonizira i prikaže kao zločinački. U Hrvatskoj se u stvari dogodila inverzija u proučavanju prošlosti. Umjesto da proučavamo XX stoljeće kako bismo shvatili šta nam se dogodilo devedesetih mi kroz događanja iz devedesetih procjenjujemo i ocjenjujemo cijelo XX stoljeće i idemo retroaktivno i retrogradno.
Dakle, s obzirom na to da je Hrvatska devedesetih bila u ratu sa JNA onda ta armija, pa onda i partizani, nikad nisu mogli biti dobri. S obzirom na to da Hrvatska ratom izlazi iz Jugoslavije onda ta Jugoslavija nikad nije mogla biti dobra. S obzirom na to da su Srbi bili glavni neprijatelj onda Srbi nikad nisu mogli biti dobri. Tako se stvara antagonistički pristup gdje imate crno-bijelo, mi-oni, pobjednici-poraženi, zločin i žrtva. To nije dobar pristup.
Prepisano, ali nije veliki skandal
MONITOR: Kako Vi kao profesor gledate na skandal da su crnogorske prosvjetne vlasti plagirale dio predloga hrvatske školske reforme?
KLASĆ: Mislim da to pokazuje našu komplementarnost. Hrvate, Srbe, Crnogorce i Bošnjake puno više toga spaja nego razdvaja i to omogućuje da lakše možemo preuzeti neke incijative jedni od drugih nego iz Bugarske, Mađarske, Finske ili Estonije. Naravno, ova druga strana priče da je to preuzeto bez dozvole, jednostavno prepisano, pokazuje da se ipak radi o društvima koja još nisu usvojila temelje pravne države i funkcioniranja demokratskog društva. Ispalo je nezgrapno, ali ne bih od toga pravio veliki skandal, jer ne možete očekivati od malih ljudi da se drže vladavine prava i zakona ako se oni koji pišu zakone toga ne pridržavaju.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana
MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?
PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.
Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.
Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.
MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?
PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)
Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno4 dana
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde
-
Izdvojeno3 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke