Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi

Objavljeno prije

na

Hrvatska je u žiži javnosti zbog nekoliko događaja. Preimenovan je zagrebački Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković najavljuje uklanjanje ploče u Jasenovcu sa ustaškim pozdravom, a u njegovoj stranci se tome protive. Članovi Autohtone hrvatske stranke prava su ispred prostorija Srpskog narodnog vijeća u centru Zagreba zapalili primjerak nedjeljnika srpske nacionalne manjine Novosti, a protest najavili pod nazivom Za dom spremni…

To je bio povod za razgovor sa poznatim istoričarem i profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvojem Klasićem.

– Hrvatska danas trpi nedosljednosti i licemjerja iz devedesetih kada su se teorija i praksa bitno razlikovali. Eskalacija nacionalizma i anti-antifašizma počela je devedesetih i u još ekstremnijem obliku ovisila je o tome ko je na čelu HDZ-a. Kada je HDZ kao desna vodeća stranka imao na čelu jake ličnosti, poput Franje Tuđmana ili Ive Sanadera, oni su je mogli donekle obuzdati ali ne i uništiti, a kada su bile slabije ličnosti, poput Tomislava Karamarka ili sada Andreja Plenkovića, ekstremna desnica je počinjala divljati. U Hrvatskoj su se devedesetih godina dogodile i neke stvari specifične za Hrvatsku u kontekstu raspada Jugoslavije i povezane su sa onim što se danas događa u Hrvatskoj, objašnjava Klasić.

MONITOR: Koje su to specifičnosti?
KLASIĆ: Počinju dolaziti pripadnici političke emigracije koji su aktivno sudjelovali u funkcioniranju NDH-a i ustaškog pokreta ili njihovi potomci. Ti ljudi su odrastali uz narativ koji je bio romantičarsko-slavljenički prema NDH-a i izrazito kritičan prema jugoslavenskom socijalitičkom periodu i njegovim ličnostima uključujući i Josipa Broza Tita. Zauzeli su ključne pozicije u hrvatskoj državi. Za to najviše krivim Franju Tuđmana, jer smo u teoriji dobili predsjednka koji je bio antifašist i partizan, general JNA i bivši komunist, dobili smo antifašizam u Ustavu, ali su spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkoj borbi i stradanju od fašista masovno uništavani, ulice dobile imena doglavnika NDH-a Mile Budaka, osnivane su vojne jedinice koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, sve se više koristi ustaški pozdrav Za dom spremni…

Dakle, od devedesetih do danas imate – u teoriji jedno, u praksi bitno drugačije. Sada imamo obračun sa Titom. To nije demokratski način suočavanja sa prošlošću niti mu je cilj proučavanje i analiza naše prošlosti, dakle revizija poželjna u svakom društvu. U Hrvatskoj je to počelo isključivo na ekstremno desnim i neoustaškim pozicijama. Oni koji traže micanje Tita, ne traže da ulice koje nose ime Mile Budaka promijene ime, iako su neki od njih povjesničari. Tu prije svega mislim na Zlatka Hasanbegovića i njegovu koleginicu Esih. Oni nisu bili tako glasni prije godinu-dvije kada se u hrvatsko društvo uvukla lažna dilema da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav što je potpuna izmišljotina.

MONITOR: Desnica jača i u Evropi…
KLASIĆ: Zajedničko Hrvatskoj i Evropi, pa sada možemo govoriti i svijetu, je opće jačanje desnice koje je povezano sa brojnim razlozima kao što su gospodarska kriza, nemaština, emigrantski val, ksenofobija, pa i rasizam. Kada pogledate situaciju u Poljskoj, Mađarskoj, Francuskoj, pa i u Njemačkoj, a posebno u Americi nakon dolaska Donalda Trampa, onda vidite da je to što se događa u Hrvatskoj dio zabrinjavajućeg vala, koji ne bih doživio katastrofično, jer mislim da će unatoč tome, čemu se duboko protivim, taj ekstremno desni konzervativni, pa i religizono-fundamentalistički pogled na svijet, imati kontraefekt. On ga negdje i ima, jer je možda pobjeda Trampa pomogla da se neke demokratske snage u Evropi, prije svega u Francuskoj i Njemačkoj, pa čak i u Velikoj Britaniji, učvrste. Evropu i Balkan treba gledati kao poligon spojenih posuda i ne možete biti jedini u nečemu najekstremniji, a da toga nema i kod drugih, što ne znači da treba nalaziti opravdanje u tome. Hoću reći da je ova situacija u Evropi i svijetu ekstremno desnim snagama dodatni vjetar u leđa.

MONITOR: Kako vidite odnose između Hrvatske i Srbije i BiH?
KLASIĆ: Ne mislim da su odnosi između građana Hrvatske i Srbije i Bosne i Hercegovine toliko loši. Mislim da su mnogo bolji od onog što elite često prikazuju i što često nastoje stvoriti. Ali nismo otišli dovoljno daleko i to je naša velika sramota. Često nas uspoređujem sa 1945. godinom kojom se završio period tri velika rata, koje su potaknuli Francuzi i Njemci, u kojima je poginulo šezdeset miliona ljudi. I pet godina nakon 1945. Njemci i Francuzi osnivaju EU, prostor ekonomskog prosperiteta, mira, suživota, dakle nešto nevjerojatno. Prošle su dvadeset dvije godine od završetka ratnih operacija kod nas, a još imamo ratnu retoriku. To nije bez vraga. Nije bez vraga što su Francuzi Francuzi, Njemci Njemci, a mi što smo Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bošnjaci… Sve to pokazuje da smo mi demokratski, kulturološki, intelektualno po pitanju elita još nezreli. Imamo elite koje ne znaju da vide budućnost, a kad ne vide budućnost onda se vraćaju u prošlost. Svojevremeno smo imali elite kojima možemo svašta prigovoriti nakon 1945. godine. Međutim, te su elite od porušene i zaostale zemlje uspjele stvoriti faktor stabilnosti i postići veliki napredak – socijalni, obrazovni, zdravstveni… Jugoslavija je bila i subjekt u vanjskoj politici. Zato se države nastale raspadom Jugoslavije ne moraju ugledati na Francusku ili Njemačku, jer to očito ne mogu, ali bi mogle na dio naše prošlosti. Mislim da je jedan od glavnih problema u usporedbi sa Francuzima i Njemcima taj što Francuzima jesu bili problem Njemci, i Njemcima su bili problem Francuzi, ali Hrvatima nisu problem Srbi, niti su Srbima problem Hrvati. Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima su najveći problem Srbi. Najveći problem narodima na ovim prostorima su oni sami sebi!

MONITOR: Odnosi između BiH i Hrvatske sve su manje dobrosusjedski. Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koja će ovih dana biti promovisana u Zagrebu, tvrdi da je islamski terorizam začet još devedesetih u BiH s mudžahedinima Alije Izetbegovića. Šta Vi kažete na to?
KLASIĆ: Terorizam koji je povezan sa vjerskim i rasnim nije počeo u Bosni, pa čak nije vezan uz islam. Ali ne treba zanemariti činjencu da je terorizam, koji u svojoj suštini ima islam kao pokretača, danas jedan od velikih problema u svijetu. Da li dovoditi u vezu ono što se događalo u BiH devedesetih sa ovim što se događa danas u svijetu nisam baš siguran. Činjenica je da danas žarišta niti jesu niti moraju biti bliskoistočne zemlje, zemlje sa muslimanskom većinom, jer odgovornost za posljednje velike terorističke napade uglavnom potpisuje generacija mladića rođenih u zapadnim evropskim demokracijama – Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili negdje drugdje, tako da bih bio oprezan u toj dijagnozi da je počelo u BiH. Vjerovatno se mogu naći određene poveznice, ali treba biti vrlo pažljiv kada se govori o ulozi bosanskih vlasti u tom vremenu. U svakom ratu na početku ima najviše anarhije, ali ne bih abolirao nikoga niti ijedan rat od situacije u kojoj imate plaćenike. Uvijek ističem da treba prije svega čistiti u vlastitom dvorištu. Nije u redu istraživati tuđe zločine, a ne i ono što se događalo u hrvatskim gradovima tokom devedesetih i nakon Oluje.

MONITOR: Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u regionu ili će nadvladati razum?
KLASIĆ: Razum sigurno neće nadvladati, jer ovdje ima vrlo malo razuma. Mogli bi nadvladati interesi, prije svega interesi zemalja većih od nas – Evropske unije, Amerike, Rusije. Mislim da nikome više Balkan ne treba kao mjesto razdora i ratova, posebno u situaciji kada konstantno imate izbjegličku krizu i potencijalna žarišta sukoba kao što su Bliski istok, Sjeverna Koreja, Ukrajina… Nikome nije u interesu da na Balkanu kao srcu Evrope bude sukoba. To je jedan od razloga zbog kojeg mislim da neće biti rata, a s druge strane mislim da su sve države u ovim krajevima presiromašne da bi uopće više mogle voditi ratove.

HDZ i Domovinski rat

MONITOR: U prošlonedjeljnom zagrebačkom Globusu iz Inicijative mladih za ljudska prava tvrde da generacije rođene devedesetih tokom školovanja praktično ništa nisu saznale o ratu u Hrvatskoj osim da je Hrvatska bila pobjednik i da to treba slaviti.
KLASIĆ: U hrvatskoj povijesti još prevladava stari faktografski pristup kada se govori o Domovinskom ratu. A volio bih da prevladava multiperspektivan, interdisciplinaran pristup u kojem će se mladi suočiti sa različitim izvorima, sa različitim interpretacijama i iskustvima. Dakle, da ne bude da je žrtva uvijek samo naša, a da zločinac nije uvijek samo tuđin. Sudbine malih ljudi često su vrlo slične i teško je na povijest gledati crno-bijelo. HDZ i desnica danas uporno pokušavaju od Domovinskog rata stvoriti niti događaja iz devedesetih i pretvoriti ih u nulte godine kao da Hrvatska i Hrvati nisu postojali prije i da nije bilo ličnosti kojima se treba ponositi. Takav pristup ima za cilj da se sve od prije, mislim na socijalistički period, demonizira i prikaže kao zločinački. U Hrvatskoj se u stvari dogodila inverzija u proučavanju prošlosti. Umjesto da proučavamo XX stoljeće kako bismo shvatili šta nam se dogodilo devedesetih mi kroz događanja iz devedesetih procjenjujemo i ocjenjujemo cijelo XX stoljeće i idemo retroaktivno i retrogradno.

Dakle, s obzirom na to da je Hrvatska devedesetih bila u ratu sa JNA onda ta armija, pa onda i partizani, nikad nisu mogli biti dobri. S obzirom na to da Hrvatska ratom izlazi iz Jugoslavije onda ta Jugoslavija nikad nije mogla biti dobra. S obzirom na to da su Srbi bili glavni neprijatelj onda Srbi nikad nisu mogli biti dobri. Tako se stvara antagonistički pristup gdje imate crno-bijelo, mi-oni, pobjednici-poraženi, zločin i žrtva. To nije dobar pristup.

Prepisano, ali nije veliki skandal

MONITOR: Kako Vi kao profesor gledate na skandal da su crnogorske prosvjetne vlasti plagirale dio predloga hrvatske školske reforme?
KLASĆ: Mislim da to pokazuje našu komplementarnost. Hrvate, Srbe, Crnogorce i Bošnjake puno više toga spaja nego razdvaja i to omogućuje da lakše možemo preuzeti neke incijative jedni od drugih nego iz Bugarske, Mađarske, Finske ili Estonije. Naravno, ova druga strana priče da je to preuzeto bez dozvole, jednostavno prepisano, pokazuje da se ipak radi o društvima koja još nisu usvojila temelje pravne države i funkcioniranja demokratskog društva. Ispalo je nezgrapno, ali ne bih od toga pravio veliki skandal, jer ne možete očekivati od malih ljudi da se drže vladavine prava i zakona ako se oni koji pišu zakone toga ne pridržavaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo