Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi

Objavljeno prije

na

Hrvatska je u žiži javnosti zbog nekoliko događaja. Preimenovan je zagrebački Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković najavljuje uklanjanje ploče u Jasenovcu sa ustaškim pozdravom, a u njegovoj stranci se tome protive. Članovi Autohtone hrvatske stranke prava su ispred prostorija Srpskog narodnog vijeća u centru Zagreba zapalili primjerak nedjeljnika srpske nacionalne manjine Novosti, a protest najavili pod nazivom Za dom spremni…

To je bio povod za razgovor sa poznatim istoričarem i profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvojem Klasićem.

– Hrvatska danas trpi nedosljednosti i licemjerja iz devedesetih kada su se teorija i praksa bitno razlikovali. Eskalacija nacionalizma i anti-antifašizma počela je devedesetih i u još ekstremnijem obliku ovisila je o tome ko je na čelu HDZ-a. Kada je HDZ kao desna vodeća stranka imao na čelu jake ličnosti, poput Franje Tuđmana ili Ive Sanadera, oni su je mogli donekle obuzdati ali ne i uništiti, a kada su bile slabije ličnosti, poput Tomislava Karamarka ili sada Andreja Plenkovića, ekstremna desnica je počinjala divljati. U Hrvatskoj su se devedesetih godina dogodile i neke stvari specifične za Hrvatsku u kontekstu raspada Jugoslavije i povezane su sa onim što se danas događa u Hrvatskoj, objašnjava Klasić.

MONITOR: Koje su to specifičnosti?
KLASIĆ: Počinju dolaziti pripadnici političke emigracije koji su aktivno sudjelovali u funkcioniranju NDH-a i ustaškog pokreta ili njihovi potomci. Ti ljudi su odrastali uz narativ koji je bio romantičarsko-slavljenički prema NDH-a i izrazito kritičan prema jugoslavenskom socijalitičkom periodu i njegovim ličnostima uključujući i Josipa Broza Tita. Zauzeli su ključne pozicije u hrvatskoj državi. Za to najviše krivim Franju Tuđmana, jer smo u teoriji dobili predsjednka koji je bio antifašist i partizan, general JNA i bivši komunist, dobili smo antifašizam u Ustavu, ali su spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkoj borbi i stradanju od fašista masovno uništavani, ulice dobile imena doglavnika NDH-a Mile Budaka, osnivane su vojne jedinice koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, sve se više koristi ustaški pozdrav Za dom spremni…

Dakle, od devedesetih do danas imate – u teoriji jedno, u praksi bitno drugačije. Sada imamo obračun sa Titom. To nije demokratski način suočavanja sa prošlošću niti mu je cilj proučavanje i analiza naše prošlosti, dakle revizija poželjna u svakom društvu. U Hrvatskoj je to počelo isključivo na ekstremno desnim i neoustaškim pozicijama. Oni koji traže micanje Tita, ne traže da ulice koje nose ime Mile Budaka promijene ime, iako su neki od njih povjesničari. Tu prije svega mislim na Zlatka Hasanbegovića i njegovu koleginicu Esih. Oni nisu bili tako glasni prije godinu-dvije kada se u hrvatsko društvo uvukla lažna dilema da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav što je potpuna izmišljotina.

MONITOR: Desnica jača i u Evropi…
KLASIĆ: Zajedničko Hrvatskoj i Evropi, pa sada možemo govoriti i svijetu, je opće jačanje desnice koje je povezano sa brojnim razlozima kao što su gospodarska kriza, nemaština, emigrantski val, ksenofobija, pa i rasizam. Kada pogledate situaciju u Poljskoj, Mađarskoj, Francuskoj, pa i u Njemačkoj, a posebno u Americi nakon dolaska Donalda Trampa, onda vidite da je to što se događa u Hrvatskoj dio zabrinjavajućeg vala, koji ne bih doživio katastrofično, jer mislim da će unatoč tome, čemu se duboko protivim, taj ekstremno desni konzervativni, pa i religizono-fundamentalistički pogled na svijet, imati kontraefekt. On ga negdje i ima, jer je možda pobjeda Trampa pomogla da se neke demokratske snage u Evropi, prije svega u Francuskoj i Njemačkoj, pa čak i u Velikoj Britaniji, učvrste. Evropu i Balkan treba gledati kao poligon spojenih posuda i ne možete biti jedini u nečemu najekstremniji, a da toga nema i kod drugih, što ne znači da treba nalaziti opravdanje u tome. Hoću reći da je ova situacija u Evropi i svijetu ekstremno desnim snagama dodatni vjetar u leđa.

MONITOR: Kako vidite odnose između Hrvatske i Srbije i BiH?
KLASIĆ: Ne mislim da su odnosi između građana Hrvatske i Srbije i Bosne i Hercegovine toliko loši. Mislim da su mnogo bolji od onog što elite često prikazuju i što često nastoje stvoriti. Ali nismo otišli dovoljno daleko i to je naša velika sramota. Često nas uspoređujem sa 1945. godinom kojom se završio period tri velika rata, koje su potaknuli Francuzi i Njemci, u kojima je poginulo šezdeset miliona ljudi. I pet godina nakon 1945. Njemci i Francuzi osnivaju EU, prostor ekonomskog prosperiteta, mira, suživota, dakle nešto nevjerojatno. Prošle su dvadeset dvije godine od završetka ratnih operacija kod nas, a još imamo ratnu retoriku. To nije bez vraga. Nije bez vraga što su Francuzi Francuzi, Njemci Njemci, a mi što smo Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bošnjaci… Sve to pokazuje da smo mi demokratski, kulturološki, intelektualno po pitanju elita još nezreli. Imamo elite koje ne znaju da vide budućnost, a kad ne vide budućnost onda se vraćaju u prošlost. Svojevremeno smo imali elite kojima možemo svašta prigovoriti nakon 1945. godine. Međutim, te su elite od porušene i zaostale zemlje uspjele stvoriti faktor stabilnosti i postići veliki napredak – socijalni, obrazovni, zdravstveni… Jugoslavija je bila i subjekt u vanjskoj politici. Zato se države nastale raspadom Jugoslavije ne moraju ugledati na Francusku ili Njemačku, jer to očito ne mogu, ali bi mogle na dio naše prošlosti. Mislim da je jedan od glavnih problema u usporedbi sa Francuzima i Njemcima taj što Francuzima jesu bili problem Njemci, i Njemcima su bili problem Francuzi, ali Hrvatima nisu problem Srbi, niti su Srbima problem Hrvati. Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima su najveći problem Srbi. Najveći problem narodima na ovim prostorima su oni sami sebi!

MONITOR: Odnosi između BiH i Hrvatske sve su manje dobrosusjedski. Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koja će ovih dana biti promovisana u Zagrebu, tvrdi da je islamski terorizam začet još devedesetih u BiH s mudžahedinima Alije Izetbegovića. Šta Vi kažete na to?
KLASIĆ: Terorizam koji je povezan sa vjerskim i rasnim nije počeo u Bosni, pa čak nije vezan uz islam. Ali ne treba zanemariti činjencu da je terorizam, koji u svojoj suštini ima islam kao pokretača, danas jedan od velikih problema u svijetu. Da li dovoditi u vezu ono što se događalo u BiH devedesetih sa ovim što se događa danas u svijetu nisam baš siguran. Činjenica je da danas žarišta niti jesu niti moraju biti bliskoistočne zemlje, zemlje sa muslimanskom većinom, jer odgovornost za posljednje velike terorističke napade uglavnom potpisuje generacija mladića rođenih u zapadnim evropskim demokracijama – Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili negdje drugdje, tako da bih bio oprezan u toj dijagnozi da je počelo u BiH. Vjerovatno se mogu naći određene poveznice, ali treba biti vrlo pažljiv kada se govori o ulozi bosanskih vlasti u tom vremenu. U svakom ratu na početku ima najviše anarhije, ali ne bih abolirao nikoga niti ijedan rat od situacije u kojoj imate plaćenike. Uvijek ističem da treba prije svega čistiti u vlastitom dvorištu. Nije u redu istraživati tuđe zločine, a ne i ono što se događalo u hrvatskim gradovima tokom devedesetih i nakon Oluje.

MONITOR: Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u regionu ili će nadvladati razum?
KLASIĆ: Razum sigurno neće nadvladati, jer ovdje ima vrlo malo razuma. Mogli bi nadvladati interesi, prije svega interesi zemalja većih od nas – Evropske unije, Amerike, Rusije. Mislim da nikome više Balkan ne treba kao mjesto razdora i ratova, posebno u situaciji kada konstantno imate izbjegličku krizu i potencijalna žarišta sukoba kao što su Bliski istok, Sjeverna Koreja, Ukrajina… Nikome nije u interesu da na Balkanu kao srcu Evrope bude sukoba. To je jedan od razloga zbog kojeg mislim da neće biti rata, a s druge strane mislim da su sve države u ovim krajevima presiromašne da bi uopće više mogle voditi ratove.

HDZ i Domovinski rat

MONITOR: U prošlonedjeljnom zagrebačkom Globusu iz Inicijative mladih za ljudska prava tvrde da generacije rođene devedesetih tokom školovanja praktično ništa nisu saznale o ratu u Hrvatskoj osim da je Hrvatska bila pobjednik i da to treba slaviti.
KLASIĆ: U hrvatskoj povijesti još prevladava stari faktografski pristup kada se govori o Domovinskom ratu. A volio bih da prevladava multiperspektivan, interdisciplinaran pristup u kojem će se mladi suočiti sa različitim izvorima, sa različitim interpretacijama i iskustvima. Dakle, da ne bude da je žrtva uvijek samo naša, a da zločinac nije uvijek samo tuđin. Sudbine malih ljudi često su vrlo slične i teško je na povijest gledati crno-bijelo. HDZ i desnica danas uporno pokušavaju od Domovinskog rata stvoriti niti događaja iz devedesetih i pretvoriti ih u nulte godine kao da Hrvatska i Hrvati nisu postojali prije i da nije bilo ličnosti kojima se treba ponositi. Takav pristup ima za cilj da se sve od prije, mislim na socijalistički period, demonizira i prikaže kao zločinački. U Hrvatskoj se u stvari dogodila inverzija u proučavanju prošlosti. Umjesto da proučavamo XX stoljeće kako bismo shvatili šta nam se dogodilo devedesetih mi kroz događanja iz devedesetih procjenjujemo i ocjenjujemo cijelo XX stoljeće i idemo retroaktivno i retrogradno.

Dakle, s obzirom na to da je Hrvatska devedesetih bila u ratu sa JNA onda ta armija, pa onda i partizani, nikad nisu mogli biti dobri. S obzirom na to da Hrvatska ratom izlazi iz Jugoslavije onda ta Jugoslavija nikad nije mogla biti dobra. S obzirom na to da su Srbi bili glavni neprijatelj onda Srbi nikad nisu mogli biti dobri. Tako se stvara antagonistički pristup gdje imate crno-bijelo, mi-oni, pobjednici-poraženi, zločin i žrtva. To nije dobar pristup.

Prepisano, ali nije veliki skandal

MONITOR: Kako Vi kao profesor gledate na skandal da su crnogorske prosvjetne vlasti plagirale dio predloga hrvatske školske reforme?
KLASĆ: Mislim da to pokazuje našu komplementarnost. Hrvate, Srbe, Crnogorce i Bošnjake puno više toga spaja nego razdvaja i to omogućuje da lakše možemo preuzeti neke incijative jedni od drugih nego iz Bugarske, Mađarske, Finske ili Estonije. Naravno, ova druga strana priče da je to preuzeto bez dozvole, jednostavno prepisano, pokazuje da se ipak radi o društvima koja još nisu usvojila temelje pravne države i funkcioniranja demokratskog društva. Ispalo je nezgrapno, ali ne bih od toga pravio veliki skandal, jer ne možete očekivati od malih ljudi da se drže vladavine prava i zakona ako se oni koji pišu zakone toga ne pridržavaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo