Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi

Objavljeno prije

na

Hrvatska je u žiži javnosti zbog nekoliko događaja. Preimenovan je zagrebački Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković najavljuje uklanjanje ploče u Jasenovcu sa ustaškim pozdravom, a u njegovoj stranci se tome protive. Članovi Autohtone hrvatske stranke prava su ispred prostorija Srpskog narodnog vijeća u centru Zagreba zapalili primjerak nedjeljnika srpske nacionalne manjine Novosti, a protest najavili pod nazivom Za dom spremni…

To je bio povod za razgovor sa poznatim istoričarem i profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvojem Klasićem.

– Hrvatska danas trpi nedosljednosti i licemjerja iz devedesetih kada su se teorija i praksa bitno razlikovali. Eskalacija nacionalizma i anti-antifašizma počela je devedesetih i u još ekstremnijem obliku ovisila je o tome ko je na čelu HDZ-a. Kada je HDZ kao desna vodeća stranka imao na čelu jake ličnosti, poput Franje Tuđmana ili Ive Sanadera, oni su je mogli donekle obuzdati ali ne i uništiti, a kada su bile slabije ličnosti, poput Tomislava Karamarka ili sada Andreja Plenkovića, ekstremna desnica je počinjala divljati. U Hrvatskoj su se devedesetih godina dogodile i neke stvari specifične za Hrvatsku u kontekstu raspada Jugoslavije i povezane su sa onim što se danas događa u Hrvatskoj, objašnjava Klasić.

MONITOR: Koje su to specifičnosti?
KLASIĆ: Počinju dolaziti pripadnici političke emigracije koji su aktivno sudjelovali u funkcioniranju NDH-a i ustaškog pokreta ili njihovi potomci. Ti ljudi su odrastali uz narativ koji je bio romantičarsko-slavljenički prema NDH-a i izrazito kritičan prema jugoslavenskom socijalitičkom periodu i njegovim ličnostima uključujući i Josipa Broza Tita. Zauzeli su ključne pozicije u hrvatskoj državi. Za to najviše krivim Franju Tuđmana, jer smo u teoriji dobili predsjednka koji je bio antifašist i partizan, general JNA i bivši komunist, dobili smo antifašizam u Ustavu, ali su spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkoj borbi i stradanju od fašista masovno uništavani, ulice dobile imena doglavnika NDH-a Mile Budaka, osnivane su vojne jedinice koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, sve se više koristi ustaški pozdrav Za dom spremni…

Dakle, od devedesetih do danas imate – u teoriji jedno, u praksi bitno drugačije. Sada imamo obračun sa Titom. To nije demokratski način suočavanja sa prošlošću niti mu je cilj proučavanje i analiza naše prošlosti, dakle revizija poželjna u svakom društvu. U Hrvatskoj je to počelo isključivo na ekstremno desnim i neoustaškim pozicijama. Oni koji traže micanje Tita, ne traže da ulice koje nose ime Mile Budaka promijene ime, iako su neki od njih povjesničari. Tu prije svega mislim na Zlatka Hasanbegovića i njegovu koleginicu Esih. Oni nisu bili tako glasni prije godinu-dvije kada se u hrvatsko društvo uvukla lažna dilema da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav što je potpuna izmišljotina.

MONITOR: Desnica jača i u Evropi…
KLASIĆ: Zajedničko Hrvatskoj i Evropi, pa sada možemo govoriti i svijetu, je opće jačanje desnice koje je povezano sa brojnim razlozima kao što su gospodarska kriza, nemaština, emigrantski val, ksenofobija, pa i rasizam. Kada pogledate situaciju u Poljskoj, Mađarskoj, Francuskoj, pa i u Njemačkoj, a posebno u Americi nakon dolaska Donalda Trampa, onda vidite da je to što se događa u Hrvatskoj dio zabrinjavajućeg vala, koji ne bih doživio katastrofično, jer mislim da će unatoč tome, čemu se duboko protivim, taj ekstremno desni konzervativni, pa i religizono-fundamentalistički pogled na svijet, imati kontraefekt. On ga negdje i ima, jer je možda pobjeda Trampa pomogla da se neke demokratske snage u Evropi, prije svega u Francuskoj i Njemačkoj, pa čak i u Velikoj Britaniji, učvrste. Evropu i Balkan treba gledati kao poligon spojenih posuda i ne možete biti jedini u nečemu najekstremniji, a da toga nema i kod drugih, što ne znači da treba nalaziti opravdanje u tome. Hoću reći da je ova situacija u Evropi i svijetu ekstremno desnim snagama dodatni vjetar u leđa.

MONITOR: Kako vidite odnose između Hrvatske i Srbije i BiH?
KLASIĆ: Ne mislim da su odnosi između građana Hrvatske i Srbije i Bosne i Hercegovine toliko loši. Mislim da su mnogo bolji od onog što elite često prikazuju i što često nastoje stvoriti. Ali nismo otišli dovoljno daleko i to je naša velika sramota. Često nas uspoređujem sa 1945. godinom kojom se završio period tri velika rata, koje su potaknuli Francuzi i Njemci, u kojima je poginulo šezdeset miliona ljudi. I pet godina nakon 1945. Njemci i Francuzi osnivaju EU, prostor ekonomskog prosperiteta, mira, suživota, dakle nešto nevjerojatno. Prošle su dvadeset dvije godine od završetka ratnih operacija kod nas, a još imamo ratnu retoriku. To nije bez vraga. Nije bez vraga što su Francuzi Francuzi, Njemci Njemci, a mi što smo Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bošnjaci… Sve to pokazuje da smo mi demokratski, kulturološki, intelektualno po pitanju elita još nezreli. Imamo elite koje ne znaju da vide budućnost, a kad ne vide budućnost onda se vraćaju u prošlost. Svojevremeno smo imali elite kojima možemo svašta prigovoriti nakon 1945. godine. Međutim, te su elite od porušene i zaostale zemlje uspjele stvoriti faktor stabilnosti i postići veliki napredak – socijalni, obrazovni, zdravstveni… Jugoslavija je bila i subjekt u vanjskoj politici. Zato se države nastale raspadom Jugoslavije ne moraju ugledati na Francusku ili Njemačku, jer to očito ne mogu, ali bi mogle na dio naše prošlosti. Mislim da je jedan od glavnih problema u usporedbi sa Francuzima i Njemcima taj što Francuzima jesu bili problem Njemci, i Njemcima su bili problem Francuzi, ali Hrvatima nisu problem Srbi, niti su Srbima problem Hrvati. Hrvatima su najveći problem Hrvati, a Srbima su najveći problem Srbi. Najveći problem narodima na ovim prostorima su oni sami sebi!

MONITOR: Odnosi između BiH i Hrvatske sve su manje dobrosusjedski. Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koja će ovih dana biti promovisana u Zagrebu, tvrdi da je islamski terorizam začet još devedesetih u BiH s mudžahedinima Alije Izetbegovića. Šta Vi kažete na to?
KLASIĆ: Terorizam koji je povezan sa vjerskim i rasnim nije počeo u Bosni, pa čak nije vezan uz islam. Ali ne treba zanemariti činjencu da je terorizam, koji u svojoj suštini ima islam kao pokretača, danas jedan od velikih problema u svijetu. Da li dovoditi u vezu ono što se događalo u BiH devedesetih sa ovim što se događa danas u svijetu nisam baš siguran. Činjenica je da danas žarišta niti jesu niti moraju biti bliskoistočne zemlje, zemlje sa muslimanskom većinom, jer odgovornost za posljednje velike terorističke napade uglavnom potpisuje generacija mladića rođenih u zapadnim evropskim demokracijama – Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili negdje drugdje, tako da bih bio oprezan u toj dijagnozi da je počelo u BiH. Vjerovatno se mogu naći određene poveznice, ali treba biti vrlo pažljiv kada se govori o ulozi bosanskih vlasti u tom vremenu. U svakom ratu na početku ima najviše anarhije, ali ne bih abolirao nikoga niti ijedan rat od situacije u kojoj imate plaćenike. Uvijek ističem da treba prije svega čistiti u vlastitom dvorištu. Nije u redu istraživati tuđe zločine, a ne i ono što se događalo u hrvatskim gradovima tokom devedesetih i nakon Oluje.

MONITOR: Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u regionu ili će nadvladati razum?
KLASIĆ: Razum sigurno neće nadvladati, jer ovdje ima vrlo malo razuma. Mogli bi nadvladati interesi, prije svega interesi zemalja većih od nas – Evropske unije, Amerike, Rusije. Mislim da nikome više Balkan ne treba kao mjesto razdora i ratova, posebno u situaciji kada konstantno imate izbjegličku krizu i potencijalna žarišta sukoba kao što su Bliski istok, Sjeverna Koreja, Ukrajina… Nikome nije u interesu da na Balkanu kao srcu Evrope bude sukoba. To je jedan od razloga zbog kojeg mislim da neće biti rata, a s druge strane mislim da su sve države u ovim krajevima presiromašne da bi uopće više mogle voditi ratove.

HDZ i Domovinski rat

MONITOR: U prošlonedjeljnom zagrebačkom Globusu iz Inicijative mladih za ljudska prava tvrde da generacije rođene devedesetih tokom školovanja praktično ništa nisu saznale o ratu u Hrvatskoj osim da je Hrvatska bila pobjednik i da to treba slaviti.
KLASIĆ: U hrvatskoj povijesti još prevladava stari faktografski pristup kada se govori o Domovinskom ratu. A volio bih da prevladava multiperspektivan, interdisciplinaran pristup u kojem će se mladi suočiti sa različitim izvorima, sa različitim interpretacijama i iskustvima. Dakle, da ne bude da je žrtva uvijek samo naša, a da zločinac nije uvijek samo tuđin. Sudbine malih ljudi često su vrlo slične i teško je na povijest gledati crno-bijelo. HDZ i desnica danas uporno pokušavaju od Domovinskog rata stvoriti niti događaja iz devedesetih i pretvoriti ih u nulte godine kao da Hrvatska i Hrvati nisu postojali prije i da nije bilo ličnosti kojima se treba ponositi. Takav pristup ima za cilj da se sve od prije, mislim na socijalistički period, demonizira i prikaže kao zločinački. U Hrvatskoj se u stvari dogodila inverzija u proučavanju prošlosti. Umjesto da proučavamo XX stoljeće kako bismo shvatili šta nam se dogodilo devedesetih mi kroz događanja iz devedesetih procjenjujemo i ocjenjujemo cijelo XX stoljeće i idemo retroaktivno i retrogradno.

Dakle, s obzirom na to da je Hrvatska devedesetih bila u ratu sa JNA onda ta armija, pa onda i partizani, nikad nisu mogli biti dobri. S obzirom na to da Hrvatska ratom izlazi iz Jugoslavije onda ta Jugoslavija nikad nije mogla biti dobra. S obzirom na to da su Srbi bili glavni neprijatelj onda Srbi nikad nisu mogli biti dobri. Tako se stvara antagonistički pristup gdje imate crno-bijelo, mi-oni, pobjednici-poraženi, zločin i žrtva. To nije dobar pristup.

Prepisano, ali nije veliki skandal

MONITOR: Kako Vi kao profesor gledate na skandal da su crnogorske prosvjetne vlasti plagirale dio predloga hrvatske školske reforme?
KLASĆ: Mislim da to pokazuje našu komplementarnost. Hrvate, Srbe, Crnogorce i Bošnjake puno više toga spaja nego razdvaja i to omogućuje da lakše možemo preuzeti neke incijative jedni od drugih nego iz Bugarske, Mađarske, Finske ili Estonije. Naravno, ova druga strana priče da je to preuzeto bez dozvole, jednostavno prepisano, pokazuje da se ipak radi o društvima koja još nisu usvojila temelje pravne države i funkcioniranja demokratskog društva. Ispalo je nezgrapno, ali ne bih od toga pravio veliki skandal, jer ne možete očekivati od malih ljudi da se drže vladavine prava i zakona ako se oni koji pišu zakone toga ne pridržavaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo