Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JELISAVETA SANJA ROLOVIĆ, PSIHOTERAPEUT: Prekinimo tišinu o seksulanom nasilju nad djecom

Objavljeno prije

na

Dr Jelisaveta Sanja Rolović je 30 godina klinički psiholog, bračni i porodični psihoterapeut sa privatnom praksom u Njujorku. Vanredni je profesor Kolumbija univerziteta u Njujorku, gdje obučava doktorante psihologije iz porodične psihoterapije, i asistent njujorškog Medicinskog fakulteta, na programu za žrtve nasilja.

U Crnoj Gori sarađuje na projektu Seksualno nasilje nad djecom-prekinimo tišinu, koji realizuju SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i Asocijacija za preventivnu pedijatriju Crne Gore u partnerstvu sa Ministarstvom zdravlja i kancelarijom UNICEF-a u Crnoj Gori, uz finansijsku podršku EU.

MONITOR: Kako prekinuti tišinu u Crnoj Gori u kojoj je ovo tabu tema?
ROLOVIĆ: Ključno je da se o tom problemu počne pričati i da se priča sve više, da se demistifikuje predstava da je to retko, da to postoji samo negde drugde. Jedan od načina da sprečimo seksualno zlostavljanje je da o tome pričamo. Da krenemo da radimo studije i da konačno otvorimo u medijima tu temu, da se ona ne tretira senzacionalistički. Senzacionalizam sprečava da se ova tema otvori. Seksualno nasilje se, više nego što iko misli, događa u običnim porodicama. Zato je bitno da se otvore vrata majkama, braći, sestrama da progovore.

MONITOR: Na ovonedjeljnoj radionici su pedijatri. Kolika je zainteresovanost za ovu temu?
ROLOVIĆ: Ovo je jedna od prvih radionica za pedijatre. Do nje se došlo zahvaljujući podršci UNICEF-a i pre svega organizaciji SOS Podgorica koja je ovu priču pokrenula. To je veliki odaziv, jer u Crnoj Gori ima oko 170 pedijatara, a ovde ih je došlo oko 30 iz skoro svih crnogorskih opština. Morate imati na umu da su pedijatri preopterećeni, viđaju po 50 dece dnevno, roditelja a ipak su došli..

Uradili smo prvo istraživanje, anketu Šta pedijatri znaju i misle o seksualnom zlostavljanju. To smo radili u Srbiji i sada ponovili u Crnoj Gori. Od 170 pedijatara, anketu je popunilo oko 60. Čak 85 odsto je odgovorilo da nikada u praksi nije imalo slučaj deteta koje je seksualno zlostavljano. Ako se uzme u obzir statistika po kojoj je procenat te dece između 12 i 15 onda stvari stoje drugačije. Studija koja je urađena u Incest trauma centru u Beogradu, na oko 4.000 ispitanika – dece školskog uzrasta, govori o tome da svaka četvrta devojčica zna za nekoga u komšiluku ili odeljenju kome se nešto strašno događalo. Nekoliko pedijatrica na radionici je reklo da nisu prijavili sumnjive slučajeve. Premišljali su se, pomislili da nisu kompetentni, a tu je i ono – nije moje da se mešam, ako se umešam samo ću napraviti goru situaciju. Par pedijatara je kazalo da je nakon ovakvih predavanja počelo da razmišlja drugačije, da su u praksi do sada imali par slučajeva gde su sumnjali da je bilo zlostavljanja. Ništa nisu uradili jer ne postoji sistem.

MONITOR: Pomenuli ste statistiku, šta ona govori o ovom problemu?
ROLOVIĆ: Za Crnu Goru podataka nema. Još nije urađena studija koja bi se ticala samo Crne Gore. BECAN studija je rađena od 2010. do 2012. U nju su uključene Srbija, Hrvatska, Makedonija, iz nekog razloga Crna Gora nije bila. Statisika u svijetu je manje-više slična – između 12 do 15 odsto devojčica doživelo je neki vid seksualnog zlostavljanja, i između osam i 12 odsto dečaka. To je generalna priča. Seksualno zlostavljanje se prevashodno događa u porodičnom ili širem porodičnom okruženju. Kada kažemo porodica mislimo i na one koji imaju funkciju da brinu o detetu i koji imaju blizak kontakt sa detetom, koji su staratelji. To može da bude otac, komšija, ujak, stariji brat, očuh, deda… Iako je fokus ove radionice usmeren na seksualno zlostavljanje devojčica i žena, ni na koji način ne isključuje muškarce, iako su žene žrtve u većini slučajeva. Ključna dinamika seksualnog zlostavljanja je u tome da moć nad detetom zloupotrebljava staratelj ili neko u koga dete ima poverenja. To je osoba kojoj dete veruje, osoba od koje dete zavisi, osoba koju dete viđa često i radi ono što ta osoba zahteva od nje.

MONITOR: U SAD-u radite sa porodicama i žrtvama seksusalnog zlostavljanja. Kako tamo funkcioniše sistem pomoći?
ROLOVIĆ: To je sistem koji funkcioniše. Zaživeo je ranih 70 godina kada su žene koje su bile seksualno zlostavljane progovorile. Značajno je kada osoba može da progovori javno a da ne bude osuđena, proglašena kurvom, lažljivicom. Amerika je prošla tu fazu. Tim ženama je dato pravo i prostor u medijima da se čuju njihove priče o seksualnom zlostavljanju. O tome su govorile poznate ličnosti Opra Vinfi, Džejn Fonda… Toga kod nas još nema.

MONITOR: Nema ni sistemskog rješavanja ovog problema?
ROLOVIČ: To je potrebno uraditi. Najveća je verovatnoća da će seksualno zlostavljanje otkriti pedijatri ili nastavnici. U većini situacija ne možemo očekivati da će se dete poveriti, išta ispričati, retko kada će neko od roditelja doći i reći, neće se umešati ni komšije. A još kada i ne znaju kome da se obrate. U Crnoj Gori postoje multidisciplinarni timovi za nasilje, sastavljeni od članova policije, pravosuđa, centara za socijalni rad, međutim, ne postoje timovi koji su usko specijalizovani za seksualno zlostavljanje dece. Zanimljivo je da je 85 odsto pedijatara reklo da se nikada u praksi nije suočilo sa tim, a ovih 15 odsto koji su rekli da su imali takvih slučajeva u svojoj praksi, na pitanje koliko često, oni su rekli jednom u godini, dve. Pri tom niko nije prijavio. Tu ima još mnogo posla. Ne treba potcenjivati što je do sada urađeno, najviše uz podršku UNICEF-a i SOS telefona za žene i projekata koji oni rade. Treba da postoje psihijatri, psiholozi. Treba razviti senzibilitet i znanje za specifičnosti problematike seksualnog zlostavljanja. Raditi sa policijom. U Srbiji imaju timove koji su edukovani da rade zaštitu porodice. Jedan od najizazovnijih je rad sa sudstvom. Sve to treba još da se razvija.

MONITOR: Pripremate knjigu o savremenim pristupima rada sa porodicama u kojima je otkriveno seksualno i fizičko zlostavljanje.
ROLOVIĆ: Moja doktorska disertacija u Americi je rad sa porodicama u kojima je došlo do seksualnog zlostavljanja, posebno odnos, uloga žena, majki. Majke su u najdelikatnijoj ulozi. Prva osuda je osuda majke. To je globalno. Prvo pitanje i pomisao – što je majka radila, gde je bila da to vidi, da prepozna, da zaštiti dete. Sindrom okrivljavanja žena je svuda, a posebno kod nas prilično jak. Mi smo nemilosrdni prema ženama, žene su nemilosrdne prema ženama. Poenta je kako prići toj majci, da joj pomogneš a ne da je osudiš. Osudom ništa nisi uradio, na kraju će to dete ostati samo. Šokantno je da smo često kritičniji prema majkama nego prema onima koji su uradili zlostavljanje. Pripremam knjigu koja će se baviti problemom seksualnog zlostavljanja u porodici, a poseban akcenat će biti na ulozi majki i žena u toj priči. Veliki broj žena koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja kao devojčice se nađu ponovo u situaciji da im i deca budu seksualno zlostavljana. Veliki procenat počinilaca su oni koji su u detinjstvu ili nekom trenutku u svom životu bili žrtve. Ovde ne govorim o pedofilima, već o ljudima koji koriste svoju moć i poverenje unutar porodičnog okruženja.

Fokus knjige će biti i prikaz te problematike u Srbiji, Crnoj Gori, nadam se Bosni i Makedoniji i nuđenje primenjivih rješenja u skladu sa podacima koje ćemo imati. To će biti vrsta priručnika kako razgovarati, kako pristupiti, kako ide taj ceo krug – policija, sudstvo, socijalni rad… I kako pre svega napraviti sistem da se dete zaštiti. Kada se otkrije seksualno zlostavljanje postoji opasnost od retraumatizacije. Dete stavljaš u sistem gde ono sedi i priča, priča, što može biti nova trauma za njega.

MONITOR: Šta govori praksa, kolike su šanse za oporavak od te traume?
ROLOVIĆ: To je ogromna trauma, ali isto tako je moguće i događa se da, uz adekvatnu i blagovremenu pomoć, oni koji su je doživeli nastave da žive normalno. Nemojmo da potcenjujemo koliko smo kao ljudi otporni, jaki i šta sve možemo da preživimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo