Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JELISAVETA SANJA ROLOVIĆ, PSIHOTERAPEUT: Prekinimo tišinu o seksulanom nasilju nad djecom

Objavljeno prije

na

Dr Jelisaveta Sanja Rolović je 30 godina klinički psiholog, bračni i porodični psihoterapeut sa privatnom praksom u Njujorku. Vanredni je profesor Kolumbija univerziteta u Njujorku, gdje obučava doktorante psihologije iz porodične psihoterapije, i asistent njujorškog Medicinskog fakulteta, na programu za žrtve nasilja.

U Crnoj Gori sarađuje na projektu Seksualno nasilje nad djecom-prekinimo tišinu, koji realizuju SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i Asocijacija za preventivnu pedijatriju Crne Gore u partnerstvu sa Ministarstvom zdravlja i kancelarijom UNICEF-a u Crnoj Gori, uz finansijsku podršku EU.

MONITOR: Kako prekinuti tišinu u Crnoj Gori u kojoj je ovo tabu tema?
ROLOVIĆ: Ključno je da se o tom problemu počne pričati i da se priča sve više, da se demistifikuje predstava da je to retko, da to postoji samo negde drugde. Jedan od načina da sprečimo seksualno zlostavljanje je da o tome pričamo. Da krenemo da radimo studije i da konačno otvorimo u medijima tu temu, da se ona ne tretira senzacionalistički. Senzacionalizam sprečava da se ova tema otvori. Seksualno nasilje se, više nego što iko misli, događa u običnim porodicama. Zato je bitno da se otvore vrata majkama, braći, sestrama da progovore.

MONITOR: Na ovonedjeljnoj radionici su pedijatri. Kolika je zainteresovanost za ovu temu?
ROLOVIĆ: Ovo je jedna od prvih radionica za pedijatre. Do nje se došlo zahvaljujući podršci UNICEF-a i pre svega organizaciji SOS Podgorica koja je ovu priču pokrenula. To je veliki odaziv, jer u Crnoj Gori ima oko 170 pedijatara, a ovde ih je došlo oko 30 iz skoro svih crnogorskih opština. Morate imati na umu da su pedijatri preopterećeni, viđaju po 50 dece dnevno, roditelja a ipak su došli..

Uradili smo prvo istraživanje, anketu Šta pedijatri znaju i misle o seksualnom zlostavljanju. To smo radili u Srbiji i sada ponovili u Crnoj Gori. Od 170 pedijatara, anketu je popunilo oko 60. Čak 85 odsto je odgovorilo da nikada u praksi nije imalo slučaj deteta koje je seksualno zlostavljano. Ako se uzme u obzir statistika po kojoj je procenat te dece između 12 i 15 onda stvari stoje drugačije. Studija koja je urađena u Incest trauma centru u Beogradu, na oko 4.000 ispitanika – dece školskog uzrasta, govori o tome da svaka četvrta devojčica zna za nekoga u komšiluku ili odeljenju kome se nešto strašno događalo. Nekoliko pedijatrica na radionici je reklo da nisu prijavili sumnjive slučajeve. Premišljali su se, pomislili da nisu kompetentni, a tu je i ono – nije moje da se mešam, ako se umešam samo ću napraviti goru situaciju. Par pedijatara je kazalo da je nakon ovakvih predavanja počelo da razmišlja drugačije, da su u praksi do sada imali par slučajeva gde su sumnjali da je bilo zlostavljanja. Ništa nisu uradili jer ne postoji sistem.

MONITOR: Pomenuli ste statistiku, šta ona govori o ovom problemu?
ROLOVIĆ: Za Crnu Goru podataka nema. Još nije urađena studija koja bi se ticala samo Crne Gore. BECAN studija je rađena od 2010. do 2012. U nju su uključene Srbija, Hrvatska, Makedonija, iz nekog razloga Crna Gora nije bila. Statisika u svijetu je manje-više slična – između 12 do 15 odsto devojčica doživelo je neki vid seksualnog zlostavljanja, i između osam i 12 odsto dečaka. To je generalna priča. Seksualno zlostavljanje se prevashodno događa u porodičnom ili širem porodičnom okruženju. Kada kažemo porodica mislimo i na one koji imaju funkciju da brinu o detetu i koji imaju blizak kontakt sa detetom, koji su staratelji. To može da bude otac, komšija, ujak, stariji brat, očuh, deda… Iako je fokus ove radionice usmeren na seksualno zlostavljanje devojčica i žena, ni na koji način ne isključuje muškarce, iako su žene žrtve u većini slučajeva. Ključna dinamika seksualnog zlostavljanja je u tome da moć nad detetom zloupotrebljava staratelj ili neko u koga dete ima poverenja. To je osoba kojoj dete veruje, osoba od koje dete zavisi, osoba koju dete viđa često i radi ono što ta osoba zahteva od nje.

MONITOR: U SAD-u radite sa porodicama i žrtvama seksusalnog zlostavljanja. Kako tamo funkcioniše sistem pomoći?
ROLOVIĆ: To je sistem koji funkcioniše. Zaživeo je ranih 70 godina kada su žene koje su bile seksualno zlostavljane progovorile. Značajno je kada osoba može da progovori javno a da ne bude osuđena, proglašena kurvom, lažljivicom. Amerika je prošla tu fazu. Tim ženama je dato pravo i prostor u medijima da se čuju njihove priče o seksualnom zlostavljanju. O tome su govorile poznate ličnosti Opra Vinfi, Džejn Fonda… Toga kod nas još nema.

MONITOR: Nema ni sistemskog rješavanja ovog problema?
ROLOVIČ: To je potrebno uraditi. Najveća je verovatnoća da će seksualno zlostavljanje otkriti pedijatri ili nastavnici. U većini situacija ne možemo očekivati da će se dete poveriti, išta ispričati, retko kada će neko od roditelja doći i reći, neće se umešati ni komšije. A još kada i ne znaju kome da se obrate. U Crnoj Gori postoje multidisciplinarni timovi za nasilje, sastavljeni od članova policije, pravosuđa, centara za socijalni rad, međutim, ne postoje timovi koji su usko specijalizovani za seksualno zlostavljanje dece. Zanimljivo je da je 85 odsto pedijatara reklo da se nikada u praksi nije suočilo sa tim, a ovih 15 odsto koji su rekli da su imali takvih slučajeva u svojoj praksi, na pitanje koliko često, oni su rekli jednom u godini, dve. Pri tom niko nije prijavio. Tu ima još mnogo posla. Ne treba potcenjivati što je do sada urađeno, najviše uz podršku UNICEF-a i SOS telefona za žene i projekata koji oni rade. Treba da postoje psihijatri, psiholozi. Treba razviti senzibilitet i znanje za specifičnosti problematike seksualnog zlostavljanja. Raditi sa policijom. U Srbiji imaju timove koji su edukovani da rade zaštitu porodice. Jedan od najizazovnijih je rad sa sudstvom. Sve to treba još da se razvija.

MONITOR: Pripremate knjigu o savremenim pristupima rada sa porodicama u kojima je otkriveno seksualno i fizičko zlostavljanje.
ROLOVIĆ: Moja doktorska disertacija u Americi je rad sa porodicama u kojima je došlo do seksualnog zlostavljanja, posebno odnos, uloga žena, majki. Majke su u najdelikatnijoj ulozi. Prva osuda je osuda majke. To je globalno. Prvo pitanje i pomisao – što je majka radila, gde je bila da to vidi, da prepozna, da zaštiti dete. Sindrom okrivljavanja žena je svuda, a posebno kod nas prilično jak. Mi smo nemilosrdni prema ženama, žene su nemilosrdne prema ženama. Poenta je kako prići toj majci, da joj pomogneš a ne da je osudiš. Osudom ništa nisi uradio, na kraju će to dete ostati samo. Šokantno je da smo često kritičniji prema majkama nego prema onima koji su uradili zlostavljanje. Pripremam knjigu koja će se baviti problemom seksualnog zlostavljanja u porodici, a poseban akcenat će biti na ulozi majki i žena u toj priči. Veliki broj žena koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja kao devojčice se nađu ponovo u situaciji da im i deca budu seksualno zlostavljana. Veliki procenat počinilaca su oni koji su u detinjstvu ili nekom trenutku u svom životu bili žrtve. Ovde ne govorim o pedofilima, već o ljudima koji koriste svoju moć i poverenje unutar porodičnog okruženja.

Fokus knjige će biti i prikaz te problematike u Srbiji, Crnoj Gori, nadam se Bosni i Makedoniji i nuđenje primenjivih rješenja u skladu sa podacima koje ćemo imati. To će biti vrsta priručnika kako razgovarati, kako pristupiti, kako ide taj ceo krug – policija, sudstvo, socijalni rad… I kako pre svega napraviti sistem da se dete zaštiti. Kada se otkrije seksualno zlostavljanje postoji opasnost od retraumatizacije. Dete stavljaš u sistem gde ono sedi i priča, priča, što može biti nova trauma za njega.

MONITOR: Šta govori praksa, kolike su šanse za oporavak od te traume?
ROLOVIĆ: To je ogromna trauma, ali isto tako je moguće i događa se da, uz adekvatnu i blagovremenu pomoć, oni koji su je doživeli nastave da žive normalno. Nemojmo da potcenjujemo koliko smo kao ljudi otporni, jaki i šta sve možemo da preživimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo