Povežite se sa nama

INTERVJU

SNEŽANA KALUĐEROVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Plagijati – indikatori posrnuća obrazovanja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Zbog skandala oko prepisivanja pojedinih planova iz Predloga reforme obrazovanja Hrvatske za sada su tri člana komisije za programe za Fizičko vaspitanje podnijela ostavke. Da li bi se na tome moglo završiti ili očekujete da će biti još ostavki?
KALUĐEROVIĆ: U Centru za građansko obrazovanje (CGO) smatramo da odgovornost leži na tri nivoa. Da je kontrola programa ispoštovana i da su svi u tom sistemu odgovorno radili svoj dio posla, ne bismo ni imali ovaj skandal.

Ta odgovornost počinje od personalne odgovornosti članova radne grupe, koji su direktno učestvovali u izradi programa i očito prepisivali, umjesto da su napravili autentične, ili uvažili autore iz Hrvatske konsultujući ih. Odgovornost je i predsjednika, odnosno koordinatora radne grupe koji je iste programe uputio na dalje usvajanje bez detaljne revizije programa. Ne izostaje ni odgovornost Nacionalnog savjeta za obrazovanje čiji su članovi mogli i morali izvršiti nadzor, naročito u vremenu kada ne treba biti neki informatički znalac da bi se uporedio materijal sa već objavljenim na internetu iz tih oblasti.

Odgovornost je i na direktoru Zavoda za školstvo koji mora objasniti da li je ispoštovana procedura u odabiru članova radne grupe za izradu spornih programa jer trag o tome nije moguće naći na zvaničnim sajtovima Zavoda za školstvo i Ministarstva prosvjete, a ukoliko ta procedura nije ispoštovana ko je za to odgovoran.

Ostavke koje su uslijedile od članova radne grupe, najava povraćaja honorara, kao i najava izbora i imenovanja novog sastava Nacionalnog savjeta za obrazovanje ne mogu biti dovoljna sankcija, iako su prvi i neizbježni korak. Nadležni organi moraju utvrditi disciplinsku i krivičnu odgovornost za što imamo solidan pravni okvir pa će biti interesantno vidjeti konačne ishode izviđaja Osnovnog tužilaštva, ali i odluke Vlade ovim povodom.

Konačno, ne radi se samo o jednom programu, i treba pažljivo prekontrolisati i sve ostale, jer postoje osnovi sumnje da ima još ovih primjera.

MONITOR: Da li je najnoviji slučaj potvrda da su plagijati sistemski problem u Crnoj Gori?
KALUĐEROVIĆ: Činjenica je da ovo nije prvi put, niti izolovan primjer plagijarizma kod nas. Mi u CGO-u smo i ranije ukazivali da je razmjera zastupljenosti fenomena plagijarizma odavno krajnje zabrinjavajuća u Crnoj Gori. Govorili smo i o konkretnim primjerima, a upravo je ignorisanje tih slučajeva od strane nadležnih organa direktno stimulisalo i ovaj posljednji koji nas je, na žalost, i regionalno izvrgao podsmijehu. Treba podvući da ovakav ambijent predstavlja ohrabrenje da se uz korišćenje nedozvoljenih radnji gradi akademska karijera, stiče materijalna dobit ili profesionalne reference, a da se ponižavaju oni koji marljivo rade i iza kojih stoje znanje i integritet. Moramo konačno uspostaviti mjerljive rezultate u personalnoj disciplinskoj i krivičnoj odgovornosti kako bi kroz institut generalne prevencije poslali poruku da ovo nije dozvoljeno niti zakonito ponašanje. Kada budemo imali nekoliko osoba pravosnažno osuđenih za plagijat, sa svim pratećim sankcijam, koje uključuju i zabranu rada u toj oblasti ubuduće, oduzimanje titula i zvanja, mnogi će razmisliti da li je akademska karijera za njih i da li im vrijedi da idu prečicama.

MONITOR: Iz Vlade je saopšteno da neće dozvoliti da ,,ogromna obrazovna reforma koja je počela usvajanjem osam zakona bude dovedena u pitanje zbog parcijalnih propusta”. Kako ocjenjujete dosadašnju reformu – koji su ključni problemi, a što bi mogla biti poboljšanja?
KALUĐEROVIĆ: Ne kaže se uzalud da je đavo u detaljima, odnosno upravo detalji čine slagalicu kompletnom. Pojedinačne greške mogu zadati velike sistemske udarce. Nema sumnje da je reforma bila neophodna, da je ona uvijek teška, da ima svoje slabosti i snage, ali ovakvi udarci je čine nepotrebno i dodatno izazovnom i komplikovanom.

Ovo je konkretno ukazalo da su stubovi te reforme slabi – stručni kadrovi koji su oblikovali reformu i koji bi trebalo da budu stručna podrška za sve dileme su markirani kao prepisivači. To je samo jedan od indikatora ukupnog posrnuća obrazovnog sistema, koji je odavno zapušten, a koji je beskrajno značajan u društvima ograničenih resursa kakvo je crnogorsko. Ako nemamo dobro obrazovan i kompetentan kadar, mi sebi značajno ograničavamo i mogućnosti razvoja. Pri tome, Crna Gora se nalazi u periodu vrlo složenih reformi koje nosi proces evropskih integracija i to u teškoj socio-ekonomskoj situaciji. Ukratko, nama su prijeko potrebni eksperti na svim nivoima.

Takođe, u ozbiljne reforme se ulazi planski a ova je iz javnosti nepoznatih razloga urađena u nedozvoljeno kratkom roku. Zato sada imamo haos na svim nivoima – nastavnici ne znaju kako da sprovode nastavu, roditelji ne znaju koje udžbenike da kupe, u knjižarama je haos, a zamislite kako se osjećaju djeca koja to sve gledaju i slušaju. Valjda je cilj reforme bio da se svima obrazovni proces olakša i učini kvalitetnijim, a ne da nas sludi kao roditelje i one koji visoko vrednuju značaj obrazovanja. Nastavnom osoblju želim puno uspjeha u predstojećoj školskoj godini i da u ovoj buri dovedu svoje ,,brodove” sa učenicima u mirnu luku.

MONITOR: Upravni odbor UCG je, protiv volje rektorke Vojvodić, odlučio da Viša medicinska škola ostaje u Beranama. Šta je suština spora između Vlade i Rektorata?
KALUĐEROVIĆ: Studenti ne smiju trpjeti posljedice nezakonitosti u reformi visokog obrazovanja, posljedice njene brzine i neodgovornosti onih koji su je kreirali, usvajali i verifikovali na netransparentan način. Sukob između Vlade i Rektorata je više izgledao kao sukob dva politička frakcijska oponenta koji su do juče bili složni i spremni za različite vrste internih dogovora nego principijelni sukob. Treba podsjetiti da ni Vlada ni Rektorat nijesu nikada, na primjer, utvrđivali odgovornost za ogromne finansijske minuse UCG, a sam ih je Univerzitet utvrdio u svom dokumentu Analiza stanja i strateška opredjeljenja za reorganizaciju i integraciju UCG, niti da su odgovorno pristupali dokazima o plagijatima. Zato je neuvjerljiva bila i njihova javna polemika i argumenti koje su iznosili.

MONITOR: Rektorka sve češće pominje ugroženu autonomiju i političku zloupotrebu UCG. Može li se o autonomiji UCG uopšte govoriti?
KALUĐEROVIĆ: UCG je odavno dio partijskih resursa koji se kao takav raspodjeljuje, čime je i njegova autonomija samo formalna. Jedan od najdrastičnijih primjera povrede te autonomije smo imali u procesu sprovođenja nedavno okončane reforme, koja nije bila ni inkluzivna ni transparentna a svi oni koji su imali drugačiji stav su marginalizovani, vrijeđani i praktično ograničeni i u nekim izborima ili postavljenjima. Takođe, vrijedi ukazati da je sam UCG pristao da Vlada vlada njime kroz svoj Statut koji su sami početkom 2015. pisali i usvojili a Vlada ga samo verifikovala. Taj Statut jasno predviđa da je Vlada osnivač UCG i da pet predstavnika Vlade sjedi u Upravnom odboru UCG te da na taj način imaju puno pravo u donošenju odluka, što se i desilo na posljednjoj sjednici.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo