Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUBODRAG STOJADINOVIĆ, NOVINAR IZ BEOGRADA: Vučić nije ničiji favorit

Objavljeno prije

na

MONITOR: Srbija je ovih dana u fokusu političke javnosti regiona, a i svijeta zbog tzv. unutrašnjeg dijaloga o Kosovu, koji je inicirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, i povlačenja kompletnog osoblja Ambasade Srbije iz Skoplja. Kako Vi gledate na pokretanje unutrašnjeg dijaloga i kakvi mogu biti njegovi rezultati?
STOJADINOVIĆ: Ovde je jako teško mirno razgovarati o bilo čemu. Ne verujem u dijalog sa čovekom monologa, niti mislim da je moguć bilo kakav kreativni razgovor o tako teškoj temi kao što je Kosovo. Ključna je dilema kako sačuvati ono što ne posedujemo, osim ako platforma za razgovor ne bude apsolutno ignorisanje stvarnosti. Dijalog o Kosovu će biti bez smisla ako iz njegove suštine ne proizađu ideje o rešenju. Meni se čini da su sve moguće ideje već potrošene, jer su one zasnovane na kultu teritorije, uz ignorisanje činjenice da tu postoje ljudi. I srpska i albanska strana se drže inercije sukoba, svuda je više nasilnih atavizama nego civilizacijskih kompromisa. Tobožnji srpski dijalog bi mogao da bude razlog za odgađanje rešenja, koje inače u ovom času nije moguće. Bojim se da je duboko zamrznuti konflikt najrealnija opcija, ako je duboko zamrzavanje vruće krize uopšte moguće.

MONITOR: Treba li Srbija da prizna Kosovo kao nezavisnu državu?
STOJADINOVIĆ: Nije moje da sudim o tako teškoj temi. Ona kao vodenični kamen pritiska Srbiju, i tu nije lako razlučiti odnos razuma i emocija. Mislim da bi priznanje Kosova iz Beograda izazvalo političku dramu velikih razmera u Srbiji, uz moguće nasilne incidente, i povećane aspiracije Albanaca na jug Srbije. Garnitura koja bi stavila paraf na takav akt, bila bi neposredno politički mrtva. U tom okviru, bili bi verovatni sukobi na jugu Srbije slični onima iz 2001. jer u političkom iskustvu Albanaca nasilje donosi teritorijalni profit.

Odnos između Srba i Albanaca mora da bude zasnovan na stvaranju ambijenta za civilizacijsku evoluciju, uz kreiranje bogatije socijalne zajednice, uz visoku zaposlenost i odgovarajuće standarde ljudskih sloboda, sve to uz posredovanje najrazvijenijih zemalja Zapada. Taj će proces neizbežno biti veoma dug i u njegovom zenitu čin priznanja Kosova bio bi potpuno nevažan.

MONITOR: A kako komentarišete presedan u bilateralnim diplomatskim odnosima – povlačenje cjelokupnog osoblja iz Ambasade Srbije u Skoplju?
STOJADINOVIĆ: Bio je to nepotrebni i veoma štetni, nediplomtski nonsens, koji je režim u Beogradu obrazložio nespretno i neubedljivo. Rekao bih da je u opticaju nadripatriotska vežba i izazivanje drame tamo gde je to bilo apsolutno besmisleno.

MONITOR: Da li je razlog za to zaista pojačano ofanzivno obavještajno djelovanje Republike Makedonije protiv organa i institucija Srbije u koje je uključen i strani faktor?
STOJADINOVIĆ: Formulacija o „obaveštajnom delovanju”, pripada teoriji špijunskog arhaizma. To je opšte mesto, optužba kojom se može zataškati svaka besmislica ili činovnička brljotina. Svi podaci se danas mogu dobiti u udobnom elektronskom izviđanju, ili nekompromitovanom ćaskanju sa „neprijateljem”. Ili u bezazlenom flertu. Klasična špijunaža je samo deo uzbudljive nostalgije, a tajne se čuvaju iz principa, a ne da bi bile sačuvane. Mit o „stranom faktoru” pripada realsocijalističkoj varijanti ksenofobije. Sintagma, koja je toliko prazna, da je niko više ne shvata ozbiljno.

MONITOR: Koga će Srbija izabrati između Rusije i EU?
STOJADINOVIĆ: Uveren sam da Srbija nije ta koja bira, niti će biti izabrana. Rusija ne želi Srbiju suviše blizu sebe, ali nastoji da je udalji od zapadne influence. Pri tom, Rusija ne nudi ništa, a Zapad traži ustupke za sasvim male, skoro simbolične naknade. Ne vidim dan ili godinu kada će Srbija postati član EU. Ali, njeno je da teži Zapadu, svako odustajanje vodi u izolaciju. Ne smemo prestati da želimo ono što možda nikada nećemo dostići.

MONITOR: Je li zaista Vučić favorit Brisela i ima li podršku kancelarke Angele Merkel i Njemačke, kako to on često tvrdi, i zašto Brisel žmuri na haos koji provodi režim u Srbiji?
STOJADINOVIĆ: Ne verujem da je Vučić bilo čiji favorit, mada on želi da svima stavi do znanja kako jeste. Nisam pristalica hipoteze da ga „još podržavaju” jer očekuju da završi „neke poslove”. Sve je više primedbi na njegov model vladanja i neprijatne autoritarne ekscese. Uslovnu podršku Nemačke dobija zbog tamošnjeg razumevanja stabilnosti Balkana, ali i povodom striktne pauperizacije srpskih radnika u korist mnogih nemačkih firmi.

Nisam sklon da mislim da opstanak Vučića na vlasti u Srbiji zavisi od podrške Zapada. Energija za promene svakako dolazi iz snage opozicije, ali ne političke, nego građanske. Sve što se ima menjati, promeniće ljudi u Srbiji, a ne Brisel ili Merkel.

MONITOR: Jednom ste rekli da Vučića još nikada niste uhvatili u istini i da u svojim nastupima potcjenjuje pamet i inteligenciju ljudi u Srbiji. Na čemu bazirate takave stavove?
STOJADINOVIĆ: To je bila parafraza analize relacije između njegovih obećanja i ostvarenja. Teško je za bilo koga u Srbiji da se snađe u njenom vrednosnom sistemu, ako predsednik bezobzirno ignoriše čak i onu stvarnost koju kreira i podstiče svoj podanički korpus da bez provere veruje u njegov paralelni univerzum. Srbija je puna umnog i kreativnog sveta, onih ljudi koji umeju da misle i svoju percepciju zasnivaju na poimanju realnog kvaliteta svojih života. Nisu zadovoljni i imaju razloga da ne budu, a predsednik ih svakodnevno ubeđuje da im je daleko bolje nego što oni osećaju i da nemaju pojma kako, u stvari, žive.

MONITOR: Zašto na sve to intelektualci uglavnom ćute?
STOJADINOVIĆ: Postoji kolonija korumpiranih intelektualaca, koji svoje usluge prodaju po cenu gubitka samopoštovanja. Druga, mnogo veća grupa nije uspela da se probije do najpoželjnijih sinekura zbog očitog nadriintelektualnog statusa. Objektivno ne pripadaju inteligenciji, a imaju titule i zvanja. Oni su u većini potpisnici predizborne liste odanosti.

Grupa od pedestak pripadnika istinske elite jezgro je otpora režimu i njihov glas opiranja višestruko je vredniji od glasova pristajanja podaničke grupe.

MONITOR: Kako objašnjavate epidemiju podaništva predsjedniku Vučiću kojoj su podlegle i tako poznate ličnosti kao glumac Miki Manojlović (kazao je da nekih predstava u srpsko-albanskoj koprodukciji ne bi bilo bez Vučića), istoričar književnosti Gojko Tešić (u otvorenom pismu Vučiću nije štedio panegirične pohvale), Vuk Drašković (rekao je da je Vučić „kao apostol Pavle”), Lazar Ristovski („Samo Vučić je ozbiljan političar, svi drugi su mrsomudi”)…
STOJADINOVIĆ: Ne želim da verujem da su njihova neukusna udvaranja proizvod želje da nešto dobiju. Ako nije to, još je manje objašnjivo ushićenje i epska udvorička poema pri obraćanju. Svi ti ljudi jesu bili pripadnici umetničke, književne ili političke elite. Teško je to razumeti. Čak je i Osip Mandeljštam, veliki buntovni pesnik, pred progon u smrt napisao odu Staljinu. Ali Isak Babelj nikada, po cenu glave.

Ovde glave ne padaju, ali ipak valja stati pred ogledalo.

Nema potencijala za sukobe na Balkanu

MONITOR: Vi ste više godina proveli u jugoslovenskoj armiji i kasnije bili vojni analitičar. Da li je moguć novi ratni sukob u našem regionu s obzirom na loše odnose između Srbije i Hrvatske, Srbije i Kosova, na jačanje desnice, rehabilitovanje četništva i ustaštva, nacionalističkih i profašističkih snaga…
STOJADINOVIĆ: Nema realnih potencijala za nove sukobe na Balkanu. Bar ih neće biti u narednim godinama. Političke elite balkanskih država sklone su da podignu ton, ili čak da naprave dramatičnu predstavu, pre svega za unutrašnje potrebe. Tako se stvaraju hegemoni, rulje i gomile, koji se ne libe ni profašističke verbalne ili likovne simbolike, uz primitivne ratne pokliče i nesmetano sejanje mržnje. Možda bi se mali gospodari i potukli da nije istinskih vlasnika krize, njihova moć je veća od balkanskih nacionalističkih impulsa. Ne žele nasilje ovde, imaju druga posla, mi smo ipak periferija sveta.

Sve je manje slobodnih medija

MONITOR: Kako biste kao dugogodišnji novinar opisali medijsku scenu u Srbiji. Ima li u njoj slobodnih medija i novinara?
STOJADINOVIĆ: Slobodnih medija je sve manje, a slobodnih novinara sasvim dovoljno za razumevanje slobode uma i javnog govora. Režim se trudi da kontroliše sve u javnoj sferi, ali to, naravno, ne može. Svi znaju da se u ovakvom ambijentu slobode osvajaju a ne dobijaju. Imamo ovde dva slobodna nedeljnika i jedan dnevni list. Neka se ne naljute moje kolege, ali u osvajanju i čuvanju slobode govora i nezavisnog javnog stava dobar i moćan glas se čuje i čita od Teofila Pančića iz Vremena, Slaviše Lekića, kolumniste Danasa, i pozorišnog reditelja Zlatka Pakovića, čija je kolumnistička misija arhetip superiornog obračuna sa neofašizmom, vladajućim nepočinstvima u kulturi i životu. Društvene mreže su sasvim slobodne, ne mogu se kontrolisati, i one su istinska metastaza režima. Inače, sebe smatram slobodnim čovekom, u svakom pogledu. Niko me nije pritiskao, niti to može.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo