Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN VULETIĆ, REDITELJ: Bolna i neizbježna tema

Objavljeno prije

na

Rekvijem za gospođu J., film prema scenariju i u režiji Bojana Vuletića, prikazan je u zvaničnom programu 31. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival. Film govori o skromnoj sredovječnoj ženi i bivšoj administrativnoj službenici koja na godišnjicu smrti svog muža planira da se ubije. Premijerno je prikazan na 67. Berlinskom festivalu, a tada je novinar Holivud riportera, Stiven Dalton, nazvao film jednim od prijatnijih iznenađenja festivala do sada. Film je imao srpsku premijeru na 45. FEST-u, gdje je dobio nagradu za najbolji film u nacionalnoj selekciji ,,Srpski film”, a Vuletić je nagrađen i za najbolju režiju i najbolji scenario. Na FEST-u za najbolju žensku ulogu nagrađena je Mirjana Karanović. Takođe je Rekvijem za gospođu J. proglašen za najbolji film 17. goEast festivala u Vizbadenu, a nedavno je dobio nagradu za najbolji scenario na 41. Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji.

MONITOR: ,,Rekvijem za gospođu J.” imao je svjetsku premijeru na jednom od najznačajnijih filmskih festivala – u Berlinu. Kako je publika tamo prihvatila film i kakve utiske nosite iz Berlina?
VULETIĆ: Za svakog reditelja, velika je stvar kada dobije priliku da radi novi film i kada, uz pomoć kolega, umetnika i prijatelja uspe da ga snimi. Snimiti film ovde je po sebi već veliki uspeh. Ako taj film, po sudu profesionalaca, bude i dovoljno dobar da bude uvršten u oficijelni program jednog od tri vodeća svetska festivala – onda je to nešto što vas ispunjava posebnom vrstom zadovoljstva. Reakcije publike su bile sjajne. Ljudi definitivno vrlo emotivno reaguju na film. Sve projekcije filma su bile pune i tražila se karta više. Reakcije, u razgovorima, sa publikom pokazale su da film prevazilazi naše balkanske okvire i na svakom nivou komunicira sa svetskom publikom. Kritike pre svega objavljene u Hollywoodreporter-u, ScreenDaily-ju i nekoliko ruskih i nemačkih časopisa su zasta fantastične. Svaka kritika ne izostavlja maestralniu glumu Mirjane Karanović i izuzetan vizuelni koncept direktora fotografije Jelene Stanković.

MONITOR: Kako ste došli na ideju da snimate film o ženi kojoj birokratija ne dozvoljava ni da okonča život?
VULETIĆ: Ideja za priču Rekvijem za gospođu J. je nastala iz privatnog poznanstva žene koja, po svemu, predstavlja tipičnu žrtvu tranzicije u Srbiji. Ona je skromna, tiha žena, koja ne želi nikome da smeta. Bez posla i otpremnine, bez muža i volje da izađe iz stana, osećajući se nepotrebnom i odbačenom u porodici u kojoj komanduje onaj ko prvi ,,uzme pušku ujutro”, Gospođa J pronalazi stari porodični pištolj i odlučuje da ga sklopi. Film se bavi bolnom i neizbežnom temom većine zemalja u Istočnoj Evropi – socijalnom tranzicijom, što neminovno vodi, kao u ovoj priči, ukupnoj krizi identiteta i depresiji.

MONITOR: Kako ste gradili lik gospođe J?
VULETIĆ: Gospođa J je skromna sredovečna žena, bivša administrativna službenica sa srednjom stručnom spremom, prosečno obrazovana, bez posla. Depresivna. Socijalne teme su apsolutno aktuelne i univerzalne. Na žalost, osnovna socijalna prava danas zvuče kao naivna utopijska bajka. Obesparvljeni radnici i nakaradni zakoni koji povlađuju tržišnoj ekonomiji postali su normalna stvar. Mislim da je upravo naš zadatak da govorimo o tome. Da govorimo o nepravdi, o ljudima koji se ne vide, o temama koje nisu prijatne. Umetnost ne može da rešava te probleme, ali je naš jedini zadatak da o tome govorimo. Uvek.

MONITOR: Film je crna komedija, neka naša tranziciona odiseja. Ipak ste postigli univerzalnost priče.
VULETIĆ: Humor je glavni razlog za to. Takođe, koncentrisali smo se na emocije. Mislim da i tu leži univerzalnost. Životni problemi sa kojima se susrećemo više nisu samo rezervisani za Balkan. Na žalost, otuđenje, kriza identiteta, poremećeni odnosi u porodici u kontekstu neuspele socijalne tranzicije i opšte ekonimske krize predstavljaju univerzalni okvir koji se prepoznaje čak i u najrazvijenijim zemljama. Otuda univerzalnost ove priče. Ona bi mogla da se dešava bilo gde. Samo bi kostim i scenografija malo drugačije izgledali.

MONITOR: Film nazivaju kafkijanskom komedijom. Kako ga Vi žanrovski definišete?
VULETIĆ: Ovo je pre svega crna-komedija, o tranziciji koja je pojela svoju decu, o ljudima koji su oduvek radili pošteno, pa nisu uspeli da se snađu u novom vremenu tranzicije, u kojem vladaju korupcija, birokratija i dupli moralni aršini. Ti ljudi više nemaju nadu. Oni više nemaju snage da se prilagođavaju, oni su zbunjeni i umorni i jedina tranzicija koju danas vide kao spas je tranzicija na onaj svet. Hteo sam da ispričam priču o jednoj ozbiljnoj temi, tranziciji i depresiji, na duhovit način. Komedija je meni bliska, jer mislim da tužno bolje ide sa smešnim. Mi imamo dugu tradiciju komedije možda pre svega kao odbrambenog mehanizma od teške stvarnosti koju živimo.

MONITOR: Kako je protekla saradanja sa glumcima – Mirjanom Karanović u naslovnoj ulozi, Mirom Banjac, ali i mladom Jovanom Gavrilović i ostalim članovima ansambla?
VULETIĆ: Mogu samo da kažem da je rad sa Mirjanom Karanović za mene bio jedna od najkreativnijih i najlepših saradnji do sad. Njeno ogromno iskustvo kao vrhunske glumice, ali i kao pedagoga i rediteljke pomoglo je da shvatim koliko je poverenje ključno za dobar rezultat. Jovanu Gavrilović i Vučića Perovića znam još sa Akademije i njih dvoje su jedni od najtalentovanijih glumaca mlađe generacije. Danicu Nedeljković koja tumači lik mlađe ćerke sam upoznao u jednoj dramskoj školi za decu, koju vodi Borka Tomović. Na probama koje smo dugo i temeljno radili, smo se svi sprijateljili i napravili neku vrstu zavereničke družine, koja je važna za dobru atmosferu. Radeći sa Jelenom Stanković, direktorkom fotografije, Zoranom Petrov, scenografkinjom i Lanom Pavlović, kostimografkinjom, želeli smo da na najjednostavniji i najiskreniji način ispričamo priču o Gospođi J. To su tri umetnice, autorke koje su zaslužne za vizuelni identitet filma. Zajedno smo radili na svakom detalju, pokušavajući da mentalno stanje glavne junakinje prevedemo u kompoziciju, boju, oblik i ritam. Često smo menjali ideje, pokušavajući da pronađemo najbolji detalj u sceni ili u kadru. To je bio jedan od najlepših i najkreativniji procesa na ovom filmu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo