Povežite se sa nama

INTERVJU

MILIKA PAVLOVIĆ, PJESNIK: Sramota traje duže od života

Objavljeno prije

na

Istaknuti crnogorski pjesnik Milika Pavlović (rođen 1933. godine. u selu Pasji Nugo, Žbljak) objavio je nedavno trinaestu knjigu – zbirku poezije Krila u kavezu. U Petrogradu mu je ( u prevodu Eduarda Šnejdermana na ruski jezik ) krajem prošle godine objavljena knjiga pjesama Zbog sunca i Peloponeza… To je i jedan od povoda za intervju sa njim za naš list.

Pavlović je godinama bio novinar Pobjede. Sarađivao je u najpoznatijim knjževnim časopisima i učestvovao na svim značajnim književnim manifestacijama u bivšoj Jugoslaviji.

Ratnih devedesetih zajedno sa književnikom Huseinom Bašićem pokreće časopis Almanah. Glasilo za afirmaciju kulturne baštine i stvaralaštva Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku. Sa Bašićem i istoričarom dr Radojem Pajovićem, takođe ratnih devedesetih, predvodi antifašistički front otpora Javnost protiv fašizma.

Na pitanje šta je poezija, Pavlović ovako odgovara:

PAVLOVIĆ: Čini mi se da se može reći da je poezija neizreciva, konkretna utopija i misterija. Neprestana, neumorna provokacija, koja se u duši svakog stvaraoca prelama i rasvjetljava na poseban ( individualan ) način. Poezija se ne može definisati. Ne postoji univerzalna formula za poeziju. Neko od anglosaksonaca pokušao je, na duhovit način, definisati pjesnka kao vodenu životinju koja živi na kopnu, a želi poletjeti, i poeziju kao odjek koji zove sjenku da zaigraju. Obje konstatacije su uvjerljive, ali nijesu konačna definicija ni pjesnika ni poezije. Takvih je izreka mnoštvo. Poezija nikad nije pospana iako nikad ne spava.

MONITOR: A kako biste definisali pjesnika?
PAVLOVIĆ: Osim poetskih, duhovnih, moralnih i filozofskih poruka, pjesnik je jednako toliko i baštovan riječi, leksike, stila – u svakom svom stihu. Za pjesnika ne postoje jezički fondovi međusobne klasne ili socijalne odaljenosti. – radnički, seljački, ulični, aristokratski – koji bi bili više ili manje bliski, manje ili više prilični poetskome izrazu, misaonom temperamentu poezije.

Moralnost i sloboda su duhovni univerzum pjesnika, njegova kreativna galaksija. Da li je neki narod mali, a drugi veliki, ne konta se isključivo prebrojavanjem glasova kao u nekoj biračkoj kutiji. Kad su Rusi izlivali topove (najvećega su nazvali car-top ) a još nijesu imali bukvar, Crnogorci su već štampali Oktoih.

MONITOR: Jednom ste rekli da je najdublja jama u koju se može upasti – predrasude.
PAVLOVIĆ: Potrebno je nastojati da se bude dobar, pravedan sudija a ne pristrasan čitalac – zaslijepljen gnjevom. Dati bezumnome mač i nemoralnome vlast – jednako je opasno. Čovjekovo dostojanstvo cijeni se po tome kakvim putem ide prema cilju, a ne po tome hoće li ga postići – kaže umni Abaj Kunabajev, blistavi kazahstanski pjesnik i mislilac.

Svi visovi na planeti čine jedno bratstvo. Onima koji ih isključivo, tendenciozno i zlobno dijele po nacionalnosi i konfesiji, i drže da su isključiva svojina neke nacije, da ničim ne pripadaju nikom drugom osim toj naciji i toj konfesiji, svako se s pravom može narugati. Tome se podsmjehuju i Mont Everest, Mon Blan i Monaliza.

MONiTOR: Kad ste počeli da pišete poeziju?
PAVLOVIĆ: Već od prvog razreda gimnazije u Pljevljima čitao sam i knjige koje nijesu bile u spisku obavezne lektire. Profesori su me zadužili da vodim gimnazijsku biblioteku, da đacima izdajem, kroz prozor, na čitanje knjige obavezne lektire. Tada nijesam imao stan, pa sam često u toj biblioteci i noćivao. Na tome mjestu sam i počeo pisati stihove. Prvu pjesmu objavio mi je “Prosvjetni rad ” na Cetinju, devetsto pedeset prve ili druge godine.

Jednom prilikom sam u gimnazijskoj literarnoj sekciji recitovao Jesenjinove pjesme i tekstove iz beogradskog lista “Svedočanstva” i pošto sam “branio” Đilasa ( 1953. ) , a tih sam godina objavio i neke pjesme – pozvan sam u Gradski komitet Saveza komunista i posavjetovan da ne budem tužan jer ” ti si kandidat za člana KPJ”.

Pošto smo nas nekolicina otišli u Huseinpašinu džamiju, gdje je bilo izloženo tijelo preminulog Muhameda Hadžismailovića, da našem drugu Dželu izrazimo saučešće u žalosti za ocem, naše kandidature za članstvo u KPJ ugašene su. A Muhamed Hadžismailović je bio prvoborac NOB-a i Vijećnik AVNOS-a.

MONITOR: Zanimljivo je da je Vašu prvu knjigu objavio čuveni beogradski Nolit…
PAVLOVIĆ: Nikada nijesam prekoračio nijedan redakcijski prag. Pjesme sam, na adresu listova i časopisa, slao poštom. Iz redakcija srpskih listova i časopisa javljali su mi (poštanskom kartom ) u kom će broju objaviti moj prilog, adresujući poštansku kartu na ime: drugarica Milika …

Rukopis prve knjige Vreteno vremena poslao sam iz Pljevalja poštom beogradskom Nolitu. Dvije godine ( ili više ) nijesam od “Nolita ” dobio nikakvu vijest. Mislio sam da je moj rukopis završio u košu. Ali, jednoga jutra neko je zagrmio u vrata hotelske sobe u hotelu Crna Gora, gdje sam spavao. Kad sam otvorio vrata – zasuo me je “prijetnjama” i “grdnjama” moj divni prijatelj i blistavi intelektualac, plemeniti čovjek, takođe pjesnik, Boško Pušonjić kako ja od njega “skrivam” da će ” Nolit ” objaviti moju kjnigu. Pružio mi je ” Večernje novosti” i u njima pokaza naslov – Šta Nolit objavljuje u ovoj godini . U tome spisku je bila i moja knjiga. Boško je poranio da me probudi i obraduje.

MONITOR: Dobitnik ste više nagrada, ali za jednu ste saznali na nebičan način…
PAVLOVIĆ: Učestvovao sam na Prvom književno-likovnom festivalu studenata Srbije i Crne Gore, u Šapcu 1958 godine. Tada sam honorarno radio kao prvi sekretar novoosnovanog pozorišta Atelje 212. Dvorana je imala 212 sjedišta, pa je to pozorište i dobilo ime po tome. Slušam razgovor dok okupljeni za stolom u Ateljeu piju kafu. Čujem priču o festivalu, o nagrađenima. Dodijeljene su tri književne. Brana Petrović dobio prvu nagradu, ne sjećam se imena drugonagrađenog, a treću, kažu, dobila “neka djevojka, zove se Milika Pavlović”. Tako sam saznao da sam dobio tu nagradu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o savremenoj crnogorskoj knjževnosti?
PAVLOVIĆ: Savremena crnogorska književnost je u nevoljama, u porođajnim mukama. Ne postoji istinska knjižena kritika, koja je oduvijek kreativni segment umjetničkog procesa. Gotovo sve crnogorske gradske knjižare su pobrisane. Preuzeli su ih velikosrpski naconalisti. Plasira se lavina svakakvih izdanja izdavačkih kuća iz Srbije. Razara se i negira crnogorska nacionalna književnost i umjetnost.To nasilje i tu poharu niko ne sprečava. Naprosto, danas nije moguće iole redovno I ozbiljno pratiti tokove crnogorske književnosti i kulture. Nemate gdje dobiti te knjige, ukoliko ih i ima.

MONITOR: A kako Vam izgleda današnja društvena stvarnost?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj društvenoj stvarnosti danas je čemerna. To su posljedice osvajačkih genocidnih ratova u posljednjoj deceniji prošlog i prvim godinama ovoga vijeka. Povampireni zloduh poraženih fašističkih segmenata svakoga od naroda iz bivše SFRJ grunuo je na društvenu scenu. Nacističke horde su, kao hijene i šakali, beščastile, razarale i satirale sve što je ostvario narod u narodonooslobodilačkom ratu 1941 – 1945. godine.

MONITOR: Vi ste jedan od osnivača pokreta Javnost protiv fašizma (ne)ratnih devedesetih…
PAVLOVIĆ: Kada je osnovan pokret otpora – Javnost protiv fašizma tada su politička nedonoščad kreketala da Crna Gora nije u ratu – a dvjesta momačkih grobova ( rezervista ) posijano je po Crnoj Gori; krave sa neke hrvatske farme u blizini Dubrovnika prejavljene su na mužu i da se tele u Crnoj Gori; rodni dom Valtazara Bogišića je opljčkan i umjetnička djela prenešena u Podgoricu; Konavle razoreno i opustošeno; u Morinju konclogor hrvatskih građana koji su se usudili braniti rodne domove i porodičnu baštinu. U Crnoj Gori tada se govorilo da JNA nije crnogorska no jugoslovenska vojska, a Crna Gora je “jedina oaza mira” i ” najljepši zatvor na svijetu” – iz toga “najljepšega zatvora” deportuju bosanske izbjeglice, koje su se nadale da su tu dospjele ” da uteku, a ne da ih pokolju” – poput onih ptica iz Gorskog vijenca.

U svemu se posebno istaklo svetosavsko pravoslavlje.

Njegoša ne treba braniti od nerazumnih

MONITOR: Evo, doživjeli smo da najvećeg crnogorskog pjesnika proglašavaju za genocidnog…
PAVLOVIĆ: Njegoš i njegovo djelo neprestano su ( i neprestano će biti ) u narodnooslobodilačkoj borbi, na strani svakog porobljenog naroda – bez obzira na nacionalnost i vjersku konfesiju toga naroda, jer – ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, kakvo ga je zadojilo mlijeko.

Svijet mu se pretvorio u ad, a ljudi u paklene duhove. Nebo nad glavom zatvoreno, ne prima ni plača ni molitve; on je slamka među vihorove; sirjak; malo rukah – malena i snaga; sirjak koji jadikuje; na njegovom zemaljskom i nebeskome katunu caruje okupatorski diktator.

Kad Šekspir u svojoj drami prikazuje carevog ubicu koji – u pogrebnoj povorci za carevim kovčegom – prosi ruku careve kćerke, da li je Šekspir genocidni pjesnik zato što mu takav prosac smrdi ? To nije atak na narod iz kojeg takav prosac potiče, no prezir šakala u ljudskoj koži, prezir moralne svinje, bez obzira iz koje narodnosti, iz koje nacije ili konfesije dolazi.

Nema oltara moralnosti, humanosti, istine, nema oltara slobode i čovječnosina koji slabotinja neće pljunuti.Tako je i sa svim, bilo čijim, zloupotrebama Njegoševog djela. Da su otac Filaret ili mitropolit Amfilohije, a ne akademik dr Božina Ivanović, premjeravali Njegošev kostur pri prenosu u kriptu na Lovćenu, Vladika Rade bi vjerovatno – kao Crnogorac imao kosku manje, a kao Srbin – kosku više. Njegošev opus ne treba braniti od nerazumnih. Oni koji ga – iz takvih razloga – grde, grde sebe. Glodat uzdu …

Istina se kvari prećutkivanjem

MONITOR: Zašto današnji pisci uglavom javno ne reaguju na ovo što nam se danas dešava?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj današnjoj stvarnosti je gorka, a svaka istina se kvari na dva načina – laganjem i prećutkivanjem. Današnji spisatelji najčešće prećutkuju, vjerovatno iz mnogo ličnih razloga. Bila bi neophodna svestranija i suptilnija analiza problema da bi se izvodio pravičan zaključak o tome. Ono što bi se za sada moglo reći o tome je – ne vide, ne umiju da vide ili se plaše gubitka privilegija – u Crnoj Gori ili u Srbiji – zavisno na čijem repu guslaju. A najgromoglasniji su upravo oni najisprazniji, jer sve što je šuplje i prazno – odjekuje. Treba nastojati da se ne učini nikakva sramota. Sramota traje duže nego život. Valja poštovati veliku istinu iz kineske poslovice, koja kaže da se samo tuđim očima mogu vidjeti vlastite mane.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo