Povežite se sa nama

INTERVJU

MILIKA PAVLOVIĆ, PJESNIK: Sramota traje duže od života

Objavljeno prije

na

Istaknuti crnogorski pjesnik Milika Pavlović (rođen 1933. godine. u selu Pasji Nugo, Žbljak) objavio je nedavno trinaestu knjigu – zbirku poezije Krila u kavezu. U Petrogradu mu je ( u prevodu Eduarda Šnejdermana na ruski jezik ) krajem prošle godine objavljena knjiga pjesama Zbog sunca i Peloponeza… To je i jedan od povoda za intervju sa njim za naš list.

Pavlović je godinama bio novinar Pobjede. Sarađivao je u najpoznatijim knjževnim časopisima i učestvovao na svim značajnim književnim manifestacijama u bivšoj Jugoslaviji.

Ratnih devedesetih zajedno sa književnikom Huseinom Bašićem pokreće časopis Almanah. Glasilo za afirmaciju kulturne baštine i stvaralaštva Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku. Sa Bašićem i istoričarom dr Radojem Pajovićem, takođe ratnih devedesetih, predvodi antifašistički front otpora Javnost protiv fašizma.

Na pitanje šta je poezija, Pavlović ovako odgovara:

PAVLOVIĆ: Čini mi se da se može reći da je poezija neizreciva, konkretna utopija i misterija. Neprestana, neumorna provokacija, koja se u duši svakog stvaraoca prelama i rasvjetljava na poseban ( individualan ) način. Poezija se ne može definisati. Ne postoji univerzalna formula za poeziju. Neko od anglosaksonaca pokušao je, na duhovit način, definisati pjesnka kao vodenu životinju koja živi na kopnu, a želi poletjeti, i poeziju kao odjek koji zove sjenku da zaigraju. Obje konstatacije su uvjerljive, ali nijesu konačna definicija ni pjesnika ni poezije. Takvih je izreka mnoštvo. Poezija nikad nije pospana iako nikad ne spava.

MONITOR: A kako biste definisali pjesnika?
PAVLOVIĆ: Osim poetskih, duhovnih, moralnih i filozofskih poruka, pjesnik je jednako toliko i baštovan riječi, leksike, stila – u svakom svom stihu. Za pjesnika ne postoje jezički fondovi međusobne klasne ili socijalne odaljenosti. – radnički, seljački, ulični, aristokratski – koji bi bili više ili manje bliski, manje ili više prilični poetskome izrazu, misaonom temperamentu poezije.

Moralnost i sloboda su duhovni univerzum pjesnika, njegova kreativna galaksija. Da li je neki narod mali, a drugi veliki, ne konta se isključivo prebrojavanjem glasova kao u nekoj biračkoj kutiji. Kad su Rusi izlivali topove (najvećega su nazvali car-top ) a još nijesu imali bukvar, Crnogorci su već štampali Oktoih.

MONITOR: Jednom ste rekli da je najdublja jama u koju se može upasti – predrasude.
PAVLOVIĆ: Potrebno je nastojati da se bude dobar, pravedan sudija a ne pristrasan čitalac – zaslijepljen gnjevom. Dati bezumnome mač i nemoralnome vlast – jednako je opasno. Čovjekovo dostojanstvo cijeni se po tome kakvim putem ide prema cilju, a ne po tome hoće li ga postići – kaže umni Abaj Kunabajev, blistavi kazahstanski pjesnik i mislilac.

Svi visovi na planeti čine jedno bratstvo. Onima koji ih isključivo, tendenciozno i zlobno dijele po nacionalnosi i konfesiji, i drže da su isključiva svojina neke nacije, da ničim ne pripadaju nikom drugom osim toj naciji i toj konfesiji, svako se s pravom može narugati. Tome se podsmjehuju i Mont Everest, Mon Blan i Monaliza.

MONiTOR: Kad ste počeli da pišete poeziju?
PAVLOVIĆ: Već od prvog razreda gimnazije u Pljevljima čitao sam i knjige koje nijesu bile u spisku obavezne lektire. Profesori su me zadužili da vodim gimnazijsku biblioteku, da đacima izdajem, kroz prozor, na čitanje knjige obavezne lektire. Tada nijesam imao stan, pa sam često u toj biblioteci i noćivao. Na tome mjestu sam i počeo pisati stihove. Prvu pjesmu objavio mi je “Prosvjetni rad ” na Cetinju, devetsto pedeset prve ili druge godine.

Jednom prilikom sam u gimnazijskoj literarnoj sekciji recitovao Jesenjinove pjesme i tekstove iz beogradskog lista “Svedočanstva” i pošto sam “branio” Đilasa ( 1953. ) , a tih sam godina objavio i neke pjesme – pozvan sam u Gradski komitet Saveza komunista i posavjetovan da ne budem tužan jer ” ti si kandidat za člana KPJ”.

Pošto smo nas nekolicina otišli u Huseinpašinu džamiju, gdje je bilo izloženo tijelo preminulog Muhameda Hadžismailovića, da našem drugu Dželu izrazimo saučešće u žalosti za ocem, naše kandidature za članstvo u KPJ ugašene su. A Muhamed Hadžismailović je bio prvoborac NOB-a i Vijećnik AVNOS-a.

MONITOR: Zanimljivo je da je Vašu prvu knjigu objavio čuveni beogradski Nolit…
PAVLOVIĆ: Nikada nijesam prekoračio nijedan redakcijski prag. Pjesme sam, na adresu listova i časopisa, slao poštom. Iz redakcija srpskih listova i časopisa javljali su mi (poštanskom kartom ) u kom će broju objaviti moj prilog, adresujući poštansku kartu na ime: drugarica Milika …

Rukopis prve knjige Vreteno vremena poslao sam iz Pljevalja poštom beogradskom Nolitu. Dvije godine ( ili više ) nijesam od “Nolita ” dobio nikakvu vijest. Mislio sam da je moj rukopis završio u košu. Ali, jednoga jutra neko je zagrmio u vrata hotelske sobe u hotelu Crna Gora, gdje sam spavao. Kad sam otvorio vrata – zasuo me je “prijetnjama” i “grdnjama” moj divni prijatelj i blistavi intelektualac, plemeniti čovjek, takođe pjesnik, Boško Pušonjić kako ja od njega “skrivam” da će ” Nolit ” objaviti moju kjnigu. Pružio mi je ” Večernje novosti” i u njima pokaza naslov – Šta Nolit objavljuje u ovoj godini . U tome spisku je bila i moja knjiga. Boško je poranio da me probudi i obraduje.

MONITOR: Dobitnik ste više nagrada, ali za jednu ste saznali na nebičan način…
PAVLOVIĆ: Učestvovao sam na Prvom književno-likovnom festivalu studenata Srbije i Crne Gore, u Šapcu 1958 godine. Tada sam honorarno radio kao prvi sekretar novoosnovanog pozorišta Atelje 212. Dvorana je imala 212 sjedišta, pa je to pozorište i dobilo ime po tome. Slušam razgovor dok okupljeni za stolom u Ateljeu piju kafu. Čujem priču o festivalu, o nagrađenima. Dodijeljene su tri književne. Brana Petrović dobio prvu nagradu, ne sjećam se imena drugonagrađenog, a treću, kažu, dobila “neka djevojka, zove se Milika Pavlović”. Tako sam saznao da sam dobio tu nagradu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o savremenoj crnogorskoj knjževnosti?
PAVLOVIĆ: Savremena crnogorska književnost je u nevoljama, u porođajnim mukama. Ne postoji istinska knjižena kritika, koja je oduvijek kreativni segment umjetničkog procesa. Gotovo sve crnogorske gradske knjižare su pobrisane. Preuzeli su ih velikosrpski naconalisti. Plasira se lavina svakakvih izdanja izdavačkih kuća iz Srbije. Razara se i negira crnogorska nacionalna književnost i umjetnost.To nasilje i tu poharu niko ne sprečava. Naprosto, danas nije moguće iole redovno I ozbiljno pratiti tokove crnogorske književnosti i kulture. Nemate gdje dobiti te knjige, ukoliko ih i ima.

MONITOR: A kako Vam izgleda današnja društvena stvarnost?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj društvenoj stvarnosti danas je čemerna. To su posljedice osvajačkih genocidnih ratova u posljednjoj deceniji prošlog i prvim godinama ovoga vijeka. Povampireni zloduh poraženih fašističkih segmenata svakoga od naroda iz bivše SFRJ grunuo je na društvenu scenu. Nacističke horde su, kao hijene i šakali, beščastile, razarale i satirale sve što je ostvario narod u narodonooslobodilačkom ratu 1941 – 1945. godine.

MONITOR: Vi ste jedan od osnivača pokreta Javnost protiv fašizma (ne)ratnih devedesetih…
PAVLOVIĆ: Kada je osnovan pokret otpora – Javnost protiv fašizma tada su politička nedonoščad kreketala da Crna Gora nije u ratu – a dvjesta momačkih grobova ( rezervista ) posijano je po Crnoj Gori; krave sa neke hrvatske farme u blizini Dubrovnika prejavljene su na mužu i da se tele u Crnoj Gori; rodni dom Valtazara Bogišića je opljčkan i umjetnička djela prenešena u Podgoricu; Konavle razoreno i opustošeno; u Morinju konclogor hrvatskih građana koji su se usudili braniti rodne domove i porodičnu baštinu. U Crnoj Gori tada se govorilo da JNA nije crnogorska no jugoslovenska vojska, a Crna Gora je “jedina oaza mira” i ” najljepši zatvor na svijetu” – iz toga “najljepšega zatvora” deportuju bosanske izbjeglice, koje su se nadale da su tu dospjele ” da uteku, a ne da ih pokolju” – poput onih ptica iz Gorskog vijenca.

U svemu se posebno istaklo svetosavsko pravoslavlje.

Njegoša ne treba braniti od nerazumnih

MONITOR: Evo, doživjeli smo da najvećeg crnogorskog pjesnika proglašavaju za genocidnog…
PAVLOVIĆ: Njegoš i njegovo djelo neprestano su ( i neprestano će biti ) u narodnooslobodilačkoj borbi, na strani svakog porobljenog naroda – bez obzira na nacionalnost i vjersku konfesiju toga naroda, jer – ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, kakvo ga je zadojilo mlijeko.

Svijet mu se pretvorio u ad, a ljudi u paklene duhove. Nebo nad glavom zatvoreno, ne prima ni plača ni molitve; on je slamka među vihorove; sirjak; malo rukah – malena i snaga; sirjak koji jadikuje; na njegovom zemaljskom i nebeskome katunu caruje okupatorski diktator.

Kad Šekspir u svojoj drami prikazuje carevog ubicu koji – u pogrebnoj povorci za carevim kovčegom – prosi ruku careve kćerke, da li je Šekspir genocidni pjesnik zato što mu takav prosac smrdi ? To nije atak na narod iz kojeg takav prosac potiče, no prezir šakala u ljudskoj koži, prezir moralne svinje, bez obzira iz koje narodnosti, iz koje nacije ili konfesije dolazi.

Nema oltara moralnosti, humanosti, istine, nema oltara slobode i čovječnosina koji slabotinja neće pljunuti.Tako je i sa svim, bilo čijim, zloupotrebama Njegoševog djela. Da su otac Filaret ili mitropolit Amfilohije, a ne akademik dr Božina Ivanović, premjeravali Njegošev kostur pri prenosu u kriptu na Lovćenu, Vladika Rade bi vjerovatno – kao Crnogorac imao kosku manje, a kao Srbin – kosku više. Njegošev opus ne treba braniti od nerazumnih. Oni koji ga – iz takvih razloga – grde, grde sebe. Glodat uzdu …

Istina se kvari prećutkivanjem

MONITOR: Zašto današnji pisci uglavom javno ne reaguju na ovo što nam se danas dešava?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj današnjoj stvarnosti je gorka, a svaka istina se kvari na dva načina – laganjem i prećutkivanjem. Današnji spisatelji najčešće prećutkuju, vjerovatno iz mnogo ličnih razloga. Bila bi neophodna svestranija i suptilnija analiza problema da bi se izvodio pravičan zaključak o tome. Ono što bi se za sada moglo reći o tome je – ne vide, ne umiju da vide ili se plaše gubitka privilegija – u Crnoj Gori ili u Srbiji – zavisno na čijem repu guslaju. A najgromoglasniji su upravo oni najisprazniji, jer sve što je šuplje i prazno – odjekuje. Treba nastojati da se ne učini nikakva sramota. Sramota traje duže nego život. Valja poštovati veliku istinu iz kineske poslovice, koja kaže da se samo tuđim očima mogu vidjeti vlastite mane.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo