Povežite se sa nama

INTERVJU

MILIKA PAVLOVIĆ, PJESNIK: Sramota traje duže od života

Objavljeno prije

na

Istaknuti crnogorski pjesnik Milika Pavlović (rođen 1933. godine. u selu Pasji Nugo, Žbljak) objavio je nedavno trinaestu knjigu – zbirku poezije Krila u kavezu. U Petrogradu mu je ( u prevodu Eduarda Šnejdermana na ruski jezik ) krajem prošle godine objavljena knjiga pjesama Zbog sunca i Peloponeza… To je i jedan od povoda za intervju sa njim za naš list.

Pavlović je godinama bio novinar Pobjede. Sarađivao je u najpoznatijim knjževnim časopisima i učestvovao na svim značajnim književnim manifestacijama u bivšoj Jugoslaviji.

Ratnih devedesetih zajedno sa književnikom Huseinom Bašićem pokreće časopis Almanah. Glasilo za afirmaciju kulturne baštine i stvaralaštva Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku. Sa Bašićem i istoričarom dr Radojem Pajovićem, takođe ratnih devedesetih, predvodi antifašistički front otpora Javnost protiv fašizma.

Na pitanje šta je poezija, Pavlović ovako odgovara:

PAVLOVIĆ: Čini mi se da se može reći da je poezija neizreciva, konkretna utopija i misterija. Neprestana, neumorna provokacija, koja se u duši svakog stvaraoca prelama i rasvjetljava na poseban ( individualan ) način. Poezija se ne može definisati. Ne postoji univerzalna formula za poeziju. Neko od anglosaksonaca pokušao je, na duhovit način, definisati pjesnka kao vodenu životinju koja živi na kopnu, a želi poletjeti, i poeziju kao odjek koji zove sjenku da zaigraju. Obje konstatacije su uvjerljive, ali nijesu konačna definicija ni pjesnika ni poezije. Takvih je izreka mnoštvo. Poezija nikad nije pospana iako nikad ne spava.

MONITOR: A kako biste definisali pjesnika?
PAVLOVIĆ: Osim poetskih, duhovnih, moralnih i filozofskih poruka, pjesnik je jednako toliko i baštovan riječi, leksike, stila – u svakom svom stihu. Za pjesnika ne postoje jezički fondovi međusobne klasne ili socijalne odaljenosti. – radnički, seljački, ulični, aristokratski – koji bi bili više ili manje bliski, manje ili više prilični poetskome izrazu, misaonom temperamentu poezije.

Moralnost i sloboda su duhovni univerzum pjesnika, njegova kreativna galaksija. Da li je neki narod mali, a drugi veliki, ne konta se isključivo prebrojavanjem glasova kao u nekoj biračkoj kutiji. Kad su Rusi izlivali topove (najvećega su nazvali car-top ) a još nijesu imali bukvar, Crnogorci su već štampali Oktoih.

MONITOR: Jednom ste rekli da je najdublja jama u koju se može upasti – predrasude.
PAVLOVIĆ: Potrebno je nastojati da se bude dobar, pravedan sudija a ne pristrasan čitalac – zaslijepljen gnjevom. Dati bezumnome mač i nemoralnome vlast – jednako je opasno. Čovjekovo dostojanstvo cijeni se po tome kakvim putem ide prema cilju, a ne po tome hoće li ga postići – kaže umni Abaj Kunabajev, blistavi kazahstanski pjesnik i mislilac.

Svi visovi na planeti čine jedno bratstvo. Onima koji ih isključivo, tendenciozno i zlobno dijele po nacionalnosi i konfesiji, i drže da su isključiva svojina neke nacije, da ničim ne pripadaju nikom drugom osim toj naciji i toj konfesiji, svako se s pravom može narugati. Tome se podsmjehuju i Mont Everest, Mon Blan i Monaliza.

MONiTOR: Kad ste počeli da pišete poeziju?
PAVLOVIĆ: Već od prvog razreda gimnazije u Pljevljima čitao sam i knjige koje nijesu bile u spisku obavezne lektire. Profesori su me zadužili da vodim gimnazijsku biblioteku, da đacima izdajem, kroz prozor, na čitanje knjige obavezne lektire. Tada nijesam imao stan, pa sam često u toj biblioteci i noćivao. Na tome mjestu sam i počeo pisati stihove. Prvu pjesmu objavio mi je “Prosvjetni rad ” na Cetinju, devetsto pedeset prve ili druge godine.

Jednom prilikom sam u gimnazijskoj literarnoj sekciji recitovao Jesenjinove pjesme i tekstove iz beogradskog lista “Svedočanstva” i pošto sam “branio” Đilasa ( 1953. ) , a tih sam godina objavio i neke pjesme – pozvan sam u Gradski komitet Saveza komunista i posavjetovan da ne budem tužan jer ” ti si kandidat za člana KPJ”.

Pošto smo nas nekolicina otišli u Huseinpašinu džamiju, gdje je bilo izloženo tijelo preminulog Muhameda Hadžismailovića, da našem drugu Dželu izrazimo saučešće u žalosti za ocem, naše kandidature za članstvo u KPJ ugašene su. A Muhamed Hadžismailović je bio prvoborac NOB-a i Vijećnik AVNOS-a.

MONITOR: Zanimljivo je da je Vašu prvu knjigu objavio čuveni beogradski Nolit…
PAVLOVIĆ: Nikada nijesam prekoračio nijedan redakcijski prag. Pjesme sam, na adresu listova i časopisa, slao poštom. Iz redakcija srpskih listova i časopisa javljali su mi (poštanskom kartom ) u kom će broju objaviti moj prilog, adresujući poštansku kartu na ime: drugarica Milika …

Rukopis prve knjige Vreteno vremena poslao sam iz Pljevalja poštom beogradskom Nolitu. Dvije godine ( ili više ) nijesam od “Nolita ” dobio nikakvu vijest. Mislio sam da je moj rukopis završio u košu. Ali, jednoga jutra neko je zagrmio u vrata hotelske sobe u hotelu Crna Gora, gdje sam spavao. Kad sam otvorio vrata – zasuo me je “prijetnjama” i “grdnjama” moj divni prijatelj i blistavi intelektualac, plemeniti čovjek, takođe pjesnik, Boško Pušonjić kako ja od njega “skrivam” da će ” Nolit ” objaviti moju kjnigu. Pružio mi je ” Večernje novosti” i u njima pokaza naslov – Šta Nolit objavljuje u ovoj godini . U tome spisku je bila i moja knjiga. Boško je poranio da me probudi i obraduje.

MONITOR: Dobitnik ste više nagrada, ali za jednu ste saznali na nebičan način…
PAVLOVIĆ: Učestvovao sam na Prvom književno-likovnom festivalu studenata Srbije i Crne Gore, u Šapcu 1958 godine. Tada sam honorarno radio kao prvi sekretar novoosnovanog pozorišta Atelje 212. Dvorana je imala 212 sjedišta, pa je to pozorište i dobilo ime po tome. Slušam razgovor dok okupljeni za stolom u Ateljeu piju kafu. Čujem priču o festivalu, o nagrađenima. Dodijeljene su tri književne. Brana Petrović dobio prvu nagradu, ne sjećam se imena drugonagrađenog, a treću, kažu, dobila “neka djevojka, zove se Milika Pavlović”. Tako sam saznao da sam dobio tu nagradu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o savremenoj crnogorskoj knjževnosti?
PAVLOVIĆ: Savremena crnogorska književnost je u nevoljama, u porođajnim mukama. Ne postoji istinska knjižena kritika, koja je oduvijek kreativni segment umjetničkog procesa. Gotovo sve crnogorske gradske knjižare su pobrisane. Preuzeli su ih velikosrpski naconalisti. Plasira se lavina svakakvih izdanja izdavačkih kuća iz Srbije. Razara se i negira crnogorska nacionalna književnost i umjetnost.To nasilje i tu poharu niko ne sprečava. Naprosto, danas nije moguće iole redovno I ozbiljno pratiti tokove crnogorske književnosti i kulture. Nemate gdje dobiti te knjige, ukoliko ih i ima.

MONITOR: A kako Vam izgleda današnja društvena stvarnost?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj društvenoj stvarnosti danas je čemerna. To su posljedice osvajačkih genocidnih ratova u posljednjoj deceniji prošlog i prvim godinama ovoga vijeka. Povampireni zloduh poraženih fašističkih segmenata svakoga od naroda iz bivše SFRJ grunuo je na društvenu scenu. Nacističke horde su, kao hijene i šakali, beščastile, razarale i satirale sve što je ostvario narod u narodonooslobodilačkom ratu 1941 – 1945. godine.

MONITOR: Vi ste jedan od osnivača pokreta Javnost protiv fašizma (ne)ratnih devedesetih…
PAVLOVIĆ: Kada je osnovan pokret otpora – Javnost protiv fašizma tada su politička nedonoščad kreketala da Crna Gora nije u ratu – a dvjesta momačkih grobova ( rezervista ) posijano je po Crnoj Gori; krave sa neke hrvatske farme u blizini Dubrovnika prejavljene su na mužu i da se tele u Crnoj Gori; rodni dom Valtazara Bogišića je opljčkan i umjetnička djela prenešena u Podgoricu; Konavle razoreno i opustošeno; u Morinju konclogor hrvatskih građana koji su se usudili braniti rodne domove i porodičnu baštinu. U Crnoj Gori tada se govorilo da JNA nije crnogorska no jugoslovenska vojska, a Crna Gora je “jedina oaza mira” i ” najljepši zatvor na svijetu” – iz toga “najljepšega zatvora” deportuju bosanske izbjeglice, koje su se nadale da su tu dospjele ” da uteku, a ne da ih pokolju” – poput onih ptica iz Gorskog vijenca.

U svemu se posebno istaklo svetosavsko pravoslavlje.

Njegoša ne treba braniti od nerazumnih

MONITOR: Evo, doživjeli smo da najvećeg crnogorskog pjesnika proglašavaju za genocidnog…
PAVLOVIĆ: Njegoš i njegovo djelo neprestano su ( i neprestano će biti ) u narodnooslobodilačkoj borbi, na strani svakog porobljenog naroda – bez obzira na nacionalnost i vjersku konfesiju toga naroda, jer – ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, kakvo ga je zadojilo mlijeko.

Svijet mu se pretvorio u ad, a ljudi u paklene duhove. Nebo nad glavom zatvoreno, ne prima ni plača ni molitve; on je slamka među vihorove; sirjak; malo rukah – malena i snaga; sirjak koji jadikuje; na njegovom zemaljskom i nebeskome katunu caruje okupatorski diktator.

Kad Šekspir u svojoj drami prikazuje carevog ubicu koji – u pogrebnoj povorci za carevim kovčegom – prosi ruku careve kćerke, da li je Šekspir genocidni pjesnik zato što mu takav prosac smrdi ? To nije atak na narod iz kojeg takav prosac potiče, no prezir šakala u ljudskoj koži, prezir moralne svinje, bez obzira iz koje narodnosti, iz koje nacije ili konfesije dolazi.

Nema oltara moralnosti, humanosti, istine, nema oltara slobode i čovječnosina koji slabotinja neće pljunuti.Tako je i sa svim, bilo čijim, zloupotrebama Njegoševog djela. Da su otac Filaret ili mitropolit Amfilohije, a ne akademik dr Božina Ivanović, premjeravali Njegošev kostur pri prenosu u kriptu na Lovćenu, Vladika Rade bi vjerovatno – kao Crnogorac imao kosku manje, a kao Srbin – kosku više. Njegošev opus ne treba braniti od nerazumnih. Oni koji ga – iz takvih razloga – grde, grde sebe. Glodat uzdu …

Istina se kvari prećutkivanjem

MONITOR: Zašto današnji pisci uglavom javno ne reaguju na ovo što nam se danas dešava?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj današnjoj stvarnosti je gorka, a svaka istina se kvari na dva načina – laganjem i prećutkivanjem. Današnji spisatelji najčešće prećutkuju, vjerovatno iz mnogo ličnih razloga. Bila bi neophodna svestranija i suptilnija analiza problema da bi se izvodio pravičan zaključak o tome. Ono što bi se za sada moglo reći o tome je – ne vide, ne umiju da vide ili se plaše gubitka privilegija – u Crnoj Gori ili u Srbiji – zavisno na čijem repu guslaju. A najgromoglasniji su upravo oni najisprazniji, jer sve što je šuplje i prazno – odjekuje. Treba nastojati da se ne učini nikakva sramota. Sramota traje duže nego život. Valja poštovati veliku istinu iz kineske poslovice, koja kaže da se samo tuđim očima mogu vidjeti vlastite mane.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo