Povežite se sa nama

INTERVJU

MILIKA PAVLOVIĆ, PJESNIK: Sramota traje duže od života

Objavljeno prije

na

Istaknuti crnogorski pjesnik Milika Pavlović (rođen 1933. godine. u selu Pasji Nugo, Žbljak) objavio je nedavno trinaestu knjigu – zbirku poezije Krila u kavezu. U Petrogradu mu je ( u prevodu Eduarda Šnejdermana na ruski jezik ) krajem prošle godine objavljena knjiga pjesama Zbog sunca i Peloponeza… To je i jedan od povoda za intervju sa njim za naš list.

Pavlović je godinama bio novinar Pobjede. Sarađivao je u najpoznatijim knjževnim časopisima i učestvovao na svim značajnim književnim manifestacijama u bivšoj Jugoslaviji.

Ratnih devedesetih zajedno sa književnikom Huseinom Bašićem pokreće časopis Almanah. Glasilo za afirmaciju kulturne baštine i stvaralaštva Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku. Sa Bašićem i istoričarom dr Radojem Pajovićem, takođe ratnih devedesetih, predvodi antifašistički front otpora Javnost protiv fašizma.

Na pitanje šta je poezija, Pavlović ovako odgovara:

PAVLOVIĆ: Čini mi se da se može reći da je poezija neizreciva, konkretna utopija i misterija. Neprestana, neumorna provokacija, koja se u duši svakog stvaraoca prelama i rasvjetljava na poseban ( individualan ) način. Poezija se ne može definisati. Ne postoji univerzalna formula za poeziju. Neko od anglosaksonaca pokušao je, na duhovit način, definisati pjesnka kao vodenu životinju koja živi na kopnu, a želi poletjeti, i poeziju kao odjek koji zove sjenku da zaigraju. Obje konstatacije su uvjerljive, ali nijesu konačna definicija ni pjesnika ni poezije. Takvih je izreka mnoštvo. Poezija nikad nije pospana iako nikad ne spava.

MONITOR: A kako biste definisali pjesnika?
PAVLOVIĆ: Osim poetskih, duhovnih, moralnih i filozofskih poruka, pjesnik je jednako toliko i baštovan riječi, leksike, stila – u svakom svom stihu. Za pjesnika ne postoje jezički fondovi međusobne klasne ili socijalne odaljenosti. – radnički, seljački, ulični, aristokratski – koji bi bili više ili manje bliski, manje ili više prilični poetskome izrazu, misaonom temperamentu poezije.

Moralnost i sloboda su duhovni univerzum pjesnika, njegova kreativna galaksija. Da li je neki narod mali, a drugi veliki, ne konta se isključivo prebrojavanjem glasova kao u nekoj biračkoj kutiji. Kad su Rusi izlivali topove (najvećega su nazvali car-top ) a još nijesu imali bukvar, Crnogorci su već štampali Oktoih.

MONITOR: Jednom ste rekli da je najdublja jama u koju se može upasti – predrasude.
PAVLOVIĆ: Potrebno je nastojati da se bude dobar, pravedan sudija a ne pristrasan čitalac – zaslijepljen gnjevom. Dati bezumnome mač i nemoralnome vlast – jednako je opasno. Čovjekovo dostojanstvo cijeni se po tome kakvim putem ide prema cilju, a ne po tome hoće li ga postići – kaže umni Abaj Kunabajev, blistavi kazahstanski pjesnik i mislilac.

Svi visovi na planeti čine jedno bratstvo. Onima koji ih isključivo, tendenciozno i zlobno dijele po nacionalnosi i konfesiji, i drže da su isključiva svojina neke nacije, da ničim ne pripadaju nikom drugom osim toj naciji i toj konfesiji, svako se s pravom može narugati. Tome se podsmjehuju i Mont Everest, Mon Blan i Monaliza.

MONiTOR: Kad ste počeli da pišete poeziju?
PAVLOVIĆ: Već od prvog razreda gimnazije u Pljevljima čitao sam i knjige koje nijesu bile u spisku obavezne lektire. Profesori su me zadužili da vodim gimnazijsku biblioteku, da đacima izdajem, kroz prozor, na čitanje knjige obavezne lektire. Tada nijesam imao stan, pa sam često u toj biblioteci i noćivao. Na tome mjestu sam i počeo pisati stihove. Prvu pjesmu objavio mi je “Prosvjetni rad ” na Cetinju, devetsto pedeset prve ili druge godine.

Jednom prilikom sam u gimnazijskoj literarnoj sekciji recitovao Jesenjinove pjesme i tekstove iz beogradskog lista “Svedočanstva” i pošto sam “branio” Đilasa ( 1953. ) , a tih sam godina objavio i neke pjesme – pozvan sam u Gradski komitet Saveza komunista i posavjetovan da ne budem tužan jer ” ti si kandidat za člana KPJ”.

Pošto smo nas nekolicina otišli u Huseinpašinu džamiju, gdje je bilo izloženo tijelo preminulog Muhameda Hadžismailovića, da našem drugu Dželu izrazimo saučešće u žalosti za ocem, naše kandidature za članstvo u KPJ ugašene su. A Muhamed Hadžismailović je bio prvoborac NOB-a i Vijećnik AVNOS-a.

MONITOR: Zanimljivo je da je Vašu prvu knjigu objavio čuveni beogradski Nolit…
PAVLOVIĆ: Nikada nijesam prekoračio nijedan redakcijski prag. Pjesme sam, na adresu listova i časopisa, slao poštom. Iz redakcija srpskih listova i časopisa javljali su mi (poštanskom kartom ) u kom će broju objaviti moj prilog, adresujući poštansku kartu na ime: drugarica Milika …

Rukopis prve knjige Vreteno vremena poslao sam iz Pljevalja poštom beogradskom Nolitu. Dvije godine ( ili više ) nijesam od “Nolita ” dobio nikakvu vijest. Mislio sam da je moj rukopis završio u košu. Ali, jednoga jutra neko je zagrmio u vrata hotelske sobe u hotelu Crna Gora, gdje sam spavao. Kad sam otvorio vrata – zasuo me je “prijetnjama” i “grdnjama” moj divni prijatelj i blistavi intelektualac, plemeniti čovjek, takođe pjesnik, Boško Pušonjić kako ja od njega “skrivam” da će ” Nolit ” objaviti moju kjnigu. Pružio mi je ” Večernje novosti” i u njima pokaza naslov – Šta Nolit objavljuje u ovoj godini . U tome spisku je bila i moja knjiga. Boško je poranio da me probudi i obraduje.

MONITOR: Dobitnik ste više nagrada, ali za jednu ste saznali na nebičan način…
PAVLOVIĆ: Učestvovao sam na Prvom književno-likovnom festivalu studenata Srbije i Crne Gore, u Šapcu 1958 godine. Tada sam honorarno radio kao prvi sekretar novoosnovanog pozorišta Atelje 212. Dvorana je imala 212 sjedišta, pa je to pozorište i dobilo ime po tome. Slušam razgovor dok okupljeni za stolom u Ateljeu piju kafu. Čujem priču o festivalu, o nagrađenima. Dodijeljene su tri književne. Brana Petrović dobio prvu nagradu, ne sjećam se imena drugonagrađenog, a treću, kažu, dobila “neka djevojka, zove se Milika Pavlović”. Tako sam saznao da sam dobio tu nagradu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o savremenoj crnogorskoj knjževnosti?
PAVLOVIĆ: Savremena crnogorska književnost je u nevoljama, u porođajnim mukama. Ne postoji istinska knjižena kritika, koja je oduvijek kreativni segment umjetničkog procesa. Gotovo sve crnogorske gradske knjižare su pobrisane. Preuzeli su ih velikosrpski naconalisti. Plasira se lavina svakakvih izdanja izdavačkih kuća iz Srbije. Razara se i negira crnogorska nacionalna književnost i umjetnost.To nasilje i tu poharu niko ne sprečava. Naprosto, danas nije moguće iole redovno I ozbiljno pratiti tokove crnogorske književnosti i kulture. Nemate gdje dobiti te knjige, ukoliko ih i ima.

MONITOR: A kako Vam izgleda današnja društvena stvarnost?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj društvenoj stvarnosti danas je čemerna. To su posljedice osvajačkih genocidnih ratova u posljednjoj deceniji prošlog i prvim godinama ovoga vijeka. Povampireni zloduh poraženih fašističkih segmenata svakoga od naroda iz bivše SFRJ grunuo je na društvenu scenu. Nacističke horde su, kao hijene i šakali, beščastile, razarale i satirale sve što je ostvario narod u narodonooslobodilačkom ratu 1941 – 1945. godine.

MONITOR: Vi ste jedan od osnivača pokreta Javnost protiv fašizma (ne)ratnih devedesetih…
PAVLOVIĆ: Kada je osnovan pokret otpora – Javnost protiv fašizma tada su politička nedonoščad kreketala da Crna Gora nije u ratu – a dvjesta momačkih grobova ( rezervista ) posijano je po Crnoj Gori; krave sa neke hrvatske farme u blizini Dubrovnika prejavljene su na mužu i da se tele u Crnoj Gori; rodni dom Valtazara Bogišića je opljčkan i umjetnička djela prenešena u Podgoricu; Konavle razoreno i opustošeno; u Morinju konclogor hrvatskih građana koji su se usudili braniti rodne domove i porodičnu baštinu. U Crnoj Gori tada se govorilo da JNA nije crnogorska no jugoslovenska vojska, a Crna Gora je “jedina oaza mira” i ” najljepši zatvor na svijetu” – iz toga “najljepšega zatvora” deportuju bosanske izbjeglice, koje su se nadale da su tu dospjele ” da uteku, a ne da ih pokolju” – poput onih ptica iz Gorskog vijenca.

U svemu se posebno istaklo svetosavsko pravoslavlje.

Njegoša ne treba braniti od nerazumnih

MONITOR: Evo, doživjeli smo da najvećeg crnogorskog pjesnika proglašavaju za genocidnog…
PAVLOVIĆ: Njegoš i njegovo djelo neprestano su ( i neprestano će biti ) u narodnooslobodilačkoj borbi, na strani svakog porobljenog naroda – bez obzira na nacionalnost i vjersku konfesiju toga naroda, jer – ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, kakvo ga je zadojilo mlijeko.

Svijet mu se pretvorio u ad, a ljudi u paklene duhove. Nebo nad glavom zatvoreno, ne prima ni plača ni molitve; on je slamka među vihorove; sirjak; malo rukah – malena i snaga; sirjak koji jadikuje; na njegovom zemaljskom i nebeskome katunu caruje okupatorski diktator.

Kad Šekspir u svojoj drami prikazuje carevog ubicu koji – u pogrebnoj povorci za carevim kovčegom – prosi ruku careve kćerke, da li je Šekspir genocidni pjesnik zato što mu takav prosac smrdi ? To nije atak na narod iz kojeg takav prosac potiče, no prezir šakala u ljudskoj koži, prezir moralne svinje, bez obzira iz koje narodnosti, iz koje nacije ili konfesije dolazi.

Nema oltara moralnosti, humanosti, istine, nema oltara slobode i čovječnosina koji slabotinja neće pljunuti.Tako je i sa svim, bilo čijim, zloupotrebama Njegoševog djela. Da su otac Filaret ili mitropolit Amfilohije, a ne akademik dr Božina Ivanović, premjeravali Njegošev kostur pri prenosu u kriptu na Lovćenu, Vladika Rade bi vjerovatno – kao Crnogorac imao kosku manje, a kao Srbin – kosku više. Njegošev opus ne treba braniti od nerazumnih. Oni koji ga – iz takvih razloga – grde, grde sebe. Glodat uzdu …

Istina se kvari prećutkivanjem

MONITOR: Zašto današnji pisci uglavom javno ne reaguju na ovo što nam se danas dešava?
PAVLOVIĆ: Istina o našoj današnjoj stvarnosti je gorka, a svaka istina se kvari na dva načina – laganjem i prećutkivanjem. Današnji spisatelji najčešće prećutkuju, vjerovatno iz mnogo ličnih razloga. Bila bi neophodna svestranija i suptilnija analiza problema da bi se izvodio pravičan zaključak o tome. Ono što bi se za sada moglo reći o tome je – ne vide, ne umiju da vide ili se plaše gubitka privilegija – u Crnoj Gori ili u Srbiji – zavisno na čijem repu guslaju. A najgromoglasniji su upravo oni najisprazniji, jer sve što je šuplje i prazno – odjekuje. Treba nastojati da se ne učini nikakva sramota. Sramota traje duže nego život. Valja poštovati veliku istinu iz kineske poslovice, koja kaže da se samo tuđim očima mogu vidjeti vlastite mane.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo