Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, KOORDINATORKA CENTRA ZA ŽENSKO I MIROVNO OBRAZOVANJE – ANIMA: Režim na svakom koraku militarizuje društvo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovih dana podnijete su krivične prijave protiv mitropolita Amflohija zbog govora mržnje prema ženama, ali i na nacionalnoj osnovi. Kako vidite ovo najnovije ,,aktiviranje” mitropolita, koji je svojim govorima ,,ljubavi” opet preplavio medije?
KOVAČEVIĆ: Balašević bi rekao – princip je isti sve su ostalo nijanse. Mitropolit se pojavi sa nekom izjavom koja podrazumijeva mržnju prema različitima baš onda kada to političkim (u ovim slučajevima) državnim elitama odgovara. Onda mediji dignu prašinu vezanu za ljudska prava sa ciljem da se ljudi uznemire, da „pravaši” progovore, a u suštini se skreće pažnja sa očajne situacije u kojoj se (unutar i vani) nalaze države i, uvijek vlasti dobrodošlo, da se pojačaju podjele među grupama od kojih potencijalno postoji opasnost.

Dodatna dobit režima je da se na ideologiji koja se zove „put u Evropu” dokazuje Evropi (što podrazumijeva samo briselsku administraciju i ponekog ambasadora koji ih podržava) da imamo i zakone i „članove zakona” po kojima se čak nedodirljivi mogu prozivati i da postoje NVO i partije koje opstaju na tim mantrama. Sve je farsa koja podrazumijeva nedostatak želje za temeljnim promjenama ili sljepilo zbog nedostatka znanja da se utiče na temeljne probleme a ušićari se neki politikantski poen pred izbore. Sigurno je da postoje i istinski borci/kinje za ljudska prava, ali, nažalost, tzv. građanstvo je naučilo da ne čuje glasove sa margine već je upućeno samo na one koji imaju moć. I naravno da je ideologija koja stoji iza izjava zloćudna i zasnovana na mržnji prema drugačijima (nacionalno, vjerski, rodno…) koja je još uvijek najprofitabilnija.

MONITOR: Mislite li da krivične prijave pomažu? Zar ne bi institucije trebalo da budu te koje prve reaguju?
KOVAČEVIĆ: Krivične prijave su po mom utisku postale moda jer se uspješnost nekih projekata mjeri brojem krivičnih prijava dok je u realnosti kao što je bilo i prije. Ovdje se čak vlast utrkuje u podnošenju krivičnih prijava što je mnogostruko opasno po društvo. Prijave se razmatraju selektivno kao što se i pravda sprovodi selektivno prema prioritetima vladajuće partije. Tužilaštvo i sudstvo ne funkcionišu u skladu sa zakonima i pravdom tako da krivične prijave, u stvari, svjedoče o „demokratiji bez prava i pravde” ( ovo je začin C Crne Gore za evropske standarde o demokratiji). Dodatno, režim na svakom koraku militarizuje društvo, što urušava i institucije i pravdu. I tako do potpune iscrpljenosti i tupavosti.

MONITOR: Zašto institucije štite mitropolita? Mislite da ima nešto s onim Đukanović i Amfilohije ,,strateški partneri”?
KOVAČEVIĆ: Mislim da institucije ne štite mitropolita. Institucije su u Crnoj Gori u takvom stanju da su samo ispostave volje vladajuće partije i ništa više. One funkcionišu po direktivi odozgo i štite ili ne štite onoga za koga im je rečeno ili naslućuju da ugrožava ili ne ugrožava DPS. Tako radi aparat. Vjerujem da Đukanovićev DPS nema boljeg igrača za očuvanje svog statusa od Amfilohija, mislim da su partneri iz nužde (očuvanje profita i moći) i da će lako mijenjati partnera ukoliko im neko drugi bolje služi.

Znam da se u slučaju protesta – štrajka glađu majki, mitropolit pojavio baš tada kada je javnost bila uznemirena i u dilemi da pruži masovnu podršku protestima. Njegovo pojavljivanje bilo je dovoljno da se ne gleda suština protesta (štrajka) majki nego da se protest definiše instruiranim od DF i prosrpskim i da mnogi odustanu od podrške, naročito žene iz vladajućih partija koje su bile pokolebane.

MONITOR: To je partnerstvo s početka devedesetih, staro koliko i ratni zločini. Koji su još nekažnjeni. Kad će biti?
KOVAČEVIĆ: Optimistička varijanta bi bila da će tako biti do promjene vlasti tj. odlaska sa vlasti onih koji su ideološki i realno učestvovali u tim dešavanjima i čija se uloga mora preispitati. Mnogo je realnije očekivati da i promjena vlasti neće pokrenuti ta pitanja jer će se i buduća vlast zasnivati na sili i podjelama, pa će ostati ta pitanja kao „dobra podloga” za mogućnost novih sukoba političkih i stvarnih.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kad je u pitanju fašizam/antifašizam?
KOVAČEVIĆ: U Crnoj Gori taj sukob nije vidljiv kao kod zemalja u okruženju, još uvijek je tu izvjestan stepen konfuzije i nesigurnosti (neoliberalna relativizacija i dezidologizacija tu značajno pomaže). Ponekad, u sadašnjem svjetskom i evropskom haosu, čini mi se kada bi se mogli skloniti svi političari koji su prisutni više od jednog mandata i njihovi biznismeni, otkrilo bi se nešto od vrijednosti antifašizma koje još baštine ljudi koji nemaju privilegije i koji su beskrupulozno prevareni promjenom sistema, ljudi sa margine. U ekonomski i obrazovno opustošenoj zemlji jedini argument tzv. progresa je „ušli smo u NATO” i „na putu smo za EU” iako je sasvim vidljivo da se EU raspada , i fašizacija je sve vidljivija, a da ni NATO ne stoji baš dobro.

Karte se na svjetskoj sceni miješaju i tu smo mi nebitni kao što smo uvijek i bili. Nemamo mi gdje ići, kao što nismo ni imali osim u vlastitu prošlost. Političkim elitama odgovara ponavljanje prošlosti. Znamo da je pobijedio antifašizam ali ne bih voljela da ponavljamo lekcije, nego da idemo dalje od temelja koji jesu trenutno dominantno antifašistički, a možda sam potpuno u krivu…

MONITOR: Ženski pokreti su uvijek po pravilu tu gdje i antifašizam. Kako vidite borbu za žensku ravnopravnost danas u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Najčešće su se ipak pokreti žena povinovali muškim pokretima bez obzira na svoj emancipatorski potencijal i uvijek je rezultat bio potlačenost/eksploatacija žena pa i nakon antifašističkog pokreta. Feministički pokreti imaju drugačiju doktrinu, zasnivaju se (uglavnom) na drugačijim vrijednostima (etici brige, solidarnosti, ravnopravnosti, nenasilju), svuda marginalizovani ali je i sve vidljivija njihova moć.

Što se tiče Crne Gore pesimistična sam. Politike ravnopravnosti su prilično zloupotrijebljene političkim intervencionizmom vladajuće partije i paternalizmom međunarodnih organizacija. Ne vidim kritičko mišljenje ni promjenu svijesti. Na sceni je potpuni gubitak „kompasa”. Tu je samo par organizacija koje se drže nekog kompasa, i još nekoliko žena, sve drugo je ništa od onoga što je trebalo biti. I pozitivni izvještaji. Situacija je mnogo gora nego što je bila prije nekoliko godina. Tzv. saradnja sa institucijama pod uticajem evropskih emisara je stavila u funkciju sistema NVO organizacije i mnogo teže je sada do autonomije i nezavisnosti.

Da nije protesta majki koje pokazuju da postoji mogućnost okupljanja različitih u Crnoj Gori, koje imaju jasan cilj i spremne su da se zbog tog cilja žrtvuje, mislila bih da nema nade. Zahvalna sam što sam čula te glasove pobune, te istinske i životne političke elaboracije, doživjela solidarnost i pravednost. Režim odlično prepoznaje tu opasnost i zato su te žene kažnjene. Nema u tom protestu jačine za promjenu sistema jer je neosviješćenost, nedovoljno znanje i nedostatak šire perspektive prisutan ali ima suštine – borbe protiv tlačitelja, protiv nemoralnih političara, protiv onih koji se igraju ljudskim sudbinama. Borbe za ljudsko dostojanstvo. Izašle su na crtu državi i država je pokazala svoje lice. To je veoma različito od onoga što vas uče emisari/ke međunarodne zajednice – da se ravnopravnost postiže ponižavanjem pred državnim službenicima koji ni ne razumiju ideju rodnih politika a etiku brige i odgovornosti još manje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo