Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, KOORDINATORKA CENTRA ZA ŽENSKO I MIROVNO OBRAZOVANJE – ANIMA: Režim na svakom koraku militarizuje društvo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovih dana podnijete su krivične prijave protiv mitropolita Amflohija zbog govora mržnje prema ženama, ali i na nacionalnoj osnovi. Kako vidite ovo najnovije ,,aktiviranje” mitropolita, koji je svojim govorima ,,ljubavi” opet preplavio medije?
KOVAČEVIĆ: Balašević bi rekao – princip je isti sve su ostalo nijanse. Mitropolit se pojavi sa nekom izjavom koja podrazumijeva mržnju prema različitima baš onda kada to političkim (u ovim slučajevima) državnim elitama odgovara. Onda mediji dignu prašinu vezanu za ljudska prava sa ciljem da se ljudi uznemire, da „pravaši” progovore, a u suštini se skreće pažnja sa očajne situacije u kojoj se (unutar i vani) nalaze države i, uvijek vlasti dobrodošlo, da se pojačaju podjele među grupama od kojih potencijalno postoji opasnost.

Dodatna dobit režima je da se na ideologiji koja se zove „put u Evropu” dokazuje Evropi (što podrazumijeva samo briselsku administraciju i ponekog ambasadora koji ih podržava) da imamo i zakone i „članove zakona” po kojima se čak nedodirljivi mogu prozivati i da postoje NVO i partije koje opstaju na tim mantrama. Sve je farsa koja podrazumijeva nedostatak želje za temeljnim promjenama ili sljepilo zbog nedostatka znanja da se utiče na temeljne probleme a ušićari se neki politikantski poen pred izbore. Sigurno je da postoje i istinski borci/kinje za ljudska prava, ali, nažalost, tzv. građanstvo je naučilo da ne čuje glasove sa margine već je upućeno samo na one koji imaju moć. I naravno da je ideologija koja stoji iza izjava zloćudna i zasnovana na mržnji prema drugačijima (nacionalno, vjerski, rodno…) koja je još uvijek najprofitabilnija.

MONITOR: Mislite li da krivične prijave pomažu? Zar ne bi institucije trebalo da budu te koje prve reaguju?
KOVAČEVIĆ: Krivične prijave su po mom utisku postale moda jer se uspješnost nekih projekata mjeri brojem krivičnih prijava dok je u realnosti kao što je bilo i prije. Ovdje se čak vlast utrkuje u podnošenju krivičnih prijava što je mnogostruko opasno po društvo. Prijave se razmatraju selektivno kao što se i pravda sprovodi selektivno prema prioritetima vladajuće partije. Tužilaštvo i sudstvo ne funkcionišu u skladu sa zakonima i pravdom tako da krivične prijave, u stvari, svjedoče o „demokratiji bez prava i pravde” ( ovo je začin C Crne Gore za evropske standarde o demokratiji). Dodatno, režim na svakom koraku militarizuje društvo, što urušava i institucije i pravdu. I tako do potpune iscrpljenosti i tupavosti.

MONITOR: Zašto institucije štite mitropolita? Mislite da ima nešto s onim Đukanović i Amfilohije ,,strateški partneri”?
KOVAČEVIĆ: Mislim da institucije ne štite mitropolita. Institucije su u Crnoj Gori u takvom stanju da su samo ispostave volje vladajuće partije i ništa više. One funkcionišu po direktivi odozgo i štite ili ne štite onoga za koga im je rečeno ili naslućuju da ugrožava ili ne ugrožava DPS. Tako radi aparat. Vjerujem da Đukanovićev DPS nema boljeg igrača za očuvanje svog statusa od Amfilohija, mislim da su partneri iz nužde (očuvanje profita i moći) i da će lako mijenjati partnera ukoliko im neko drugi bolje služi.

Znam da se u slučaju protesta – štrajka glađu majki, mitropolit pojavio baš tada kada je javnost bila uznemirena i u dilemi da pruži masovnu podršku protestima. Njegovo pojavljivanje bilo je dovoljno da se ne gleda suština protesta (štrajka) majki nego da se protest definiše instruiranim od DF i prosrpskim i da mnogi odustanu od podrške, naročito žene iz vladajućih partija koje su bile pokolebane.

MONITOR: To je partnerstvo s početka devedesetih, staro koliko i ratni zločini. Koji su još nekažnjeni. Kad će biti?
KOVAČEVIĆ: Optimistička varijanta bi bila da će tako biti do promjene vlasti tj. odlaska sa vlasti onih koji su ideološki i realno učestvovali u tim dešavanjima i čija se uloga mora preispitati. Mnogo je realnije očekivati da i promjena vlasti neće pokrenuti ta pitanja jer će se i buduća vlast zasnivati na sili i podjelama, pa će ostati ta pitanja kao „dobra podloga” za mogućnost novih sukoba političkih i stvarnih.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kad je u pitanju fašizam/antifašizam?
KOVAČEVIĆ: U Crnoj Gori taj sukob nije vidljiv kao kod zemalja u okruženju, još uvijek je tu izvjestan stepen konfuzije i nesigurnosti (neoliberalna relativizacija i dezidologizacija tu značajno pomaže). Ponekad, u sadašnjem svjetskom i evropskom haosu, čini mi se kada bi se mogli skloniti svi političari koji su prisutni više od jednog mandata i njihovi biznismeni, otkrilo bi se nešto od vrijednosti antifašizma koje još baštine ljudi koji nemaju privilegije i koji su beskrupulozno prevareni promjenom sistema, ljudi sa margine. U ekonomski i obrazovno opustošenoj zemlji jedini argument tzv. progresa je „ušli smo u NATO” i „na putu smo za EU” iako je sasvim vidljivo da se EU raspada , i fašizacija je sve vidljivija, a da ni NATO ne stoji baš dobro.

Karte se na svjetskoj sceni miješaju i tu smo mi nebitni kao što smo uvijek i bili. Nemamo mi gdje ići, kao što nismo ni imali osim u vlastitu prošlost. Političkim elitama odgovara ponavljanje prošlosti. Znamo da je pobijedio antifašizam ali ne bih voljela da ponavljamo lekcije, nego da idemo dalje od temelja koji jesu trenutno dominantno antifašistički, a možda sam potpuno u krivu…

MONITOR: Ženski pokreti su uvijek po pravilu tu gdje i antifašizam. Kako vidite borbu za žensku ravnopravnost danas u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Najčešće su se ipak pokreti žena povinovali muškim pokretima bez obzira na svoj emancipatorski potencijal i uvijek je rezultat bio potlačenost/eksploatacija žena pa i nakon antifašističkog pokreta. Feministički pokreti imaju drugačiju doktrinu, zasnivaju se (uglavnom) na drugačijim vrijednostima (etici brige, solidarnosti, ravnopravnosti, nenasilju), svuda marginalizovani ali je i sve vidljivija njihova moć.

Što se tiče Crne Gore pesimistična sam. Politike ravnopravnosti su prilično zloupotrijebljene političkim intervencionizmom vladajuće partije i paternalizmom međunarodnih organizacija. Ne vidim kritičko mišljenje ni promjenu svijesti. Na sceni je potpuni gubitak „kompasa”. Tu je samo par organizacija koje se drže nekog kompasa, i još nekoliko žena, sve drugo je ništa od onoga što je trebalo biti. I pozitivni izvještaji. Situacija je mnogo gora nego što je bila prije nekoliko godina. Tzv. saradnja sa institucijama pod uticajem evropskih emisara je stavila u funkciju sistema NVO organizacije i mnogo teže je sada do autonomije i nezavisnosti.

Da nije protesta majki koje pokazuju da postoji mogućnost okupljanja različitih u Crnoj Gori, koje imaju jasan cilj i spremne su da se zbog tog cilja žrtvuje, mislila bih da nema nade. Zahvalna sam što sam čula te glasove pobune, te istinske i životne političke elaboracije, doživjela solidarnost i pravednost. Režim odlično prepoznaje tu opasnost i zato su te žene kažnjene. Nema u tom protestu jačine za promjenu sistema jer je neosviješćenost, nedovoljno znanje i nedostatak šire perspektive prisutan ali ima suštine – borbe protiv tlačitelja, protiv nemoralnih političara, protiv onih koji se igraju ljudskim sudbinama. Borbe za ljudsko dostojanstvo. Izašle su na crtu državi i država je pokazala svoje lice. To je veoma različito od onoga što vas uče emisari/ke međunarodne zajednice – da se ravnopravnost postiže ponižavanjem pred državnim službenicima koji ni ne razumiju ideju rodnih politika a etiku brige i odgovornosti još manje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo