Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXII):  Monitor se ne može ugasiti  

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćanu Koprivici,
đe se nađe

Ref: cano 21
10.03. 94.

Dragi Ćano,

Mislim da bi bilo korisno da se prije našeg susreta u Moskvi upoznaš sa „stanjem na terenu”, koje, u nekim djelovima, traži hitne intervencije. …

  1. Radio. 27. decembra 1993. dobili smo spor pred Saveznim sudom, a 28. januara, na osnovu te presude, rješenje Savezne uprave za radio-veze o slobodnom korišćenju frekvencije za radio i kanala za televiziju, sa produženim rokom za početak rada do 28. januara 1995. U ponedjeljak, 07. 03. otpočeli smo probni rad naše radiostanice Antena M, na talasnoj dužini 87.6 MHz (FM skala)…

Meni se čini da je država ovako postupila zato što je odlučila, ne da nas sprečava da radimo, već da nam otvori konkurenciju iz reda njenih simpatizera. Naime, izvjesni Elmag, za koji govore da su mu suvlasnici ljudi iz vrha vlasti, pokreće radiostanicu u Podgorici gotovo istovremeno kad i mi. Iz istog kruga otvara se i radiostanica u Pljevljima. Čujem da Elmag radi i na otvaranju niza radio stanica na Primorju.

… Budući da smo do sada nabavili samo pola opreme – antensko-transmisioni dio… udružili smo se na pet mjeseci sa našim prijateljima iz Studija M, koji su instalirali… sopstvenu opremu u našim prostorijama. U tom roku nama treba da prispije druga polovina opreme (studio) koju nam kupuje SOROS fondacija. Tada ćemo – Montenegropublic i Studio M – odlučiti da li da se odvojimo u dvije stanice ili da pravimo zajedničku stanicu u Nikšiću, u kom slučaju bi i ova u Podgorici postala zajednička.

Do tada ja sam glavni urednik radija…

Do daljeg, finansiranje radija će takođe biti 50-50. Eventualnu zaradu takođe dijelimo 50-50. O drugim, manje važnim detaljima informisaću te uskoro u Moskvi.

Smatram da sam postupio po tvojoj želji – vratio sam radio u Montenegropublic. Nabavio sam i opremu (uskoro čitavu), a, ipak, omogućio da radio počne da obavlja svoj zadatak odmah.

Međutim, otpočinjanjem radija napravio sam i dodatne finansijske obaveze, koje od prvog marta moraju biti najmanje 2.500– 3.000 DEM mjesečno. (Naš partner će davati isto toliko.) Prva dva mjeseca biće i dodatnih troškova za kupovinu disketa i kompakt diskova. …

  1. Štamparija. Počela je da radi iako je još nijesam registrovao, odnosno dobio dozvolu, zbog troškova koje iziskuje odgovarajuća administrativna radnja. Kompletirao sam (dugoročnim pozajmicama) samo liniju za knjige i časopise srednjeg tiraža (5–10.000 kom.), ali ne i za najčešće i najunosnije poslove – obrasci, blokovska roba, etikete, memorandumi, vizit karte, kartonske kutije itd. (Za ovo nam trebaju dodatne investicije od najmanje 30.000 DEM.) Zato od štamparije još nemamo prihod koji bi promijenio mučnu i alarmantnu situaciju u Monitoru.
  2. Monitor. Potražnja raste, ali ja ne smijem da povećam tiraž, koji je trenutno 7.000. (Zvanično govorim da je blizu 10.000.) … Cijena lista cijelo vrijeme je bila 40 pfeninga, a od prodatog primjerka smo dobijali najviše 5– 8, u posljednjoj etapi hiperinflacije ni 2 pfeninga. … Ako novi dinar bude stabilan duže od dva mjeseca, onda ću poslije tog roka imati prihod od prodaje koji pokriva blizu 75 odsto troškova Monitora.

Trenutno sam u gubicima od oko 20.000 DEM, radnici nijesu dobili plate za januar i februar i nemam para za kupovinu papira za korice. (Rezerve koje imam dovoljne su samo za još tri-četiri broja.) …

4.Televizija. Ovo je projekat koji ne mogu ostvariti bez efektivnih para. Čitavu opremu nije moguće dobiti kao pomoć. A i to što se može, moguće je tek pošto TV stanica proradi. …

Mislim da će sistem štamparija – radio – Monitor  biti u stanju da sebe izdržava kroz 6 mjeseci, odnosno do četvrte godišnjice Monitora, 19. oktobra 1994. … Ako se u tom periodu pokaže da je ova prognoza bila pogrešna, radio se može prodati. Monitor ćemo osposobiti da sigurno živi i poslije tebe i mene. I da nosi u zaglavlju riječi: Osnivač Stanislav Ćano Koprivica, kao što na drugim važnim novinama stoji ime utemeljivača. (Vidi Time ili Politiku.)

Miško

Zarada od štamparije nije bila dovoljna da pokrije ulaganja u radio stanicu. Pošto  Ćano pet mjeseci nije davao pomoć na koju smo računali, ušli smo u finansijske poteškoće. Po ko zna koji put potvrdilo se da Monitor, sada Monitor i njegov radio, ne mogu da opstanu ako iza njih ne stoji dodatna finansijska podrška. Ranko Vukotić je smatrao da nekoliko hiljada maraka koje stalno nedostaju Monitoru, nijesu previše za Ćana ni u vrijeme kad Montex posustaje. Pred kraj marta odlučio je da napiše pismo Ćanu, da mu objasni stalnu krizu u kojoj se nalazi preduzeće. Pismo je pisao u svojoj advokatskoj kancelariji. Po svoj prilici, poslao ga je preko Montexa. Kad je dobio Ćanov odgovor, i pismo i odgovor, uredno potpisane, predao je Monitoru.

 

Ref: cano 22
Ranko Vukotić Ćanu Koprivici:

GOSPODIN
STANISLAV ĆANO KOPRIVICA

Dragi prijatelju,

Kao gotovo uvijek u protekle tri godine kad nam je povodom Monitora, a i drugih naših stvari bilo najteže, Tvoja ukupna podrška i pomoć vraćala nam je snagu i samopouzdanje i „čupala” iz osjećanja kritične emotivno-energetske nemoći.

Monitor je sada u takvoj situaciji, o čemu će ti g. Miško Perović pružiti detaljne informacije, da smo u razgovorima koje smo intenzivno vodili proteklih mjeseci u upravnom odboru i sa ljudima okupljenim oko Monitora, ocijenili da bez Tvoje pomoći nema uslova da održimo Monitor, odnosno i čitav naš projekat.

Odluku o sudbini Monitora odložili smo do razgovora g. Perovića s Tobom. Naročito nam teško pada da Te opteretimo o daljoj sudbinom Monitora i čitavog projekta, ali budi uvjeren da je zaista došlo dotle da od tvojih mogućnosti zavisi projekat.

Ukoliko novina preživi (kliničku smrt) zbog Tvog dosadašnjeg i budućeg doprinosa u njenom nastajanju, razvoju i daljem trajanju, jednodušna je ocjena svih nas da zatražimo Tvoju saglasnost da ubuduće na koricama novine bude trajna oznaka da si Ti osnivač lista. U slučaju da iz bilo kog razloga ocijeniš da to odmah nije razložno, onda želimo da u impresumu lista bude označeno da si počasni Direktor lista.

Pored toga imamo želju da Ti ponudimo da u trenutku kad smogneš finansijski, osnuješ Fond (Ćano Koprivica). Iz fonda bi se obezbijedila trajna zadužbina koja bi bila jedna kuća u centralnom dijelu grada (ul. Njegoševa, Stanka Dragojevića, …), koja bi bila vidno označena kao Tvoja fondacija u kojoj bi bio smješten Monitor i neki drugi sadržaji naše informativne djelatnosti. Nadalje predlažemo da se već sada utvrdi neka godišnja nagrada Monitora iz Fonda Ćana Koprivice, na primjer za najbolji roman, esej i slično, koja bi se po konkursu dodjeljivala svake godine.

Razumije se, o fondaciji bi se napravili pravni akti, koji bi se učinili javnim, uz odgovarajuće izmjene registracije firme.

Dragi Ćano,
Budi siguran da su naša osjećanja izraz dubokog poštovanja Tvoje ličnosti i Tvog doprinosa u borbi za dignitet i prosperitet Crne Gore.
Uz iskrene želje za dobro zdravlje, srdačno,

Predsjednik Upravnog odbora
Ranko Vukotić

 

Ćanov odgovor Ranku Vukotiću:
Moskva, 30. mart 1994.

Dragi Ranko,
Hvala na pismu i predlogu, koji me čine radosnim i ponosnim. Monitor se ne može ugasiti, niti prestati da izlazi. Sa Miškom sam se dogovorio da do kraja godine šaljem po 5.000 DM mjesečno za Monitor, što smo ocijenili realnim iznosom. Ostale značajne novosti saopštiće vam Miško (moj „Ješa”).

Veliko, veliko hvala na poštovanju i priznanju koje mi ukazujete. Radio sam i radim za Crnu Goru. Moja ljubav je tu neograničena. Radim sve što je u mojim mogućnostima da Crna Gora postane samostalna, nezavisna, srećna i bogata država svih njenih građana, a korisna i primjerna za susjede i šire.

Što se tiče naslovne strane Monitora, i zahtjeva da bude zapisano da sam ja osnivač lista, to dolazi u obzir samo ako se tu nalazi i ime Miška Perovića.

Stvaranje fondacije već je duže vremena prisutno u mojim razmišljanjima. Shodno tome, molim te da u tom pravcu razmisliš i predložiš prvi materijal, za uski krug mojih-naših prijatelja. Fondacija će biti namijenjena humanim i kulturnim akcijama. To će biti osmišljeni nastavak onoga što sam i do sada radio na tim poljima, prije svega za Crnu Goru. Prilikom našeg susreta saopštiću Ti neka detaljnija razmišljanja o tome.

Ljubazno Te molim da svim našim prijateljima predaš iskrene pozdrave.

Za stalnu i upornu mirnu borbu do nezavisnosti.

Tvoj Ćano

Desetak dana kasnije, Ćano je meni napisao sljedeće pismo.

11.04. 1994.

Dragi moj Ješo,
Nemoj da se ljutiš na mene. Sve će biti u najboljem redu. Do prvog maja dobijaš televiziju. …
Inače, jedva sam se izvukao, i kad su me dobro ispregledali na svim instrumentima i aparatima, pokazao se dolar sa ispruženom rukom na srcu. … Uspjećemo.

Pozdrav,
Ćano

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo