Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXII):  Monitor se ne može ugasiti  

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćanu Koprivici,
đe se nađe

Ref: cano 21
10.03. 94.

Dragi Ćano,

Mislim da bi bilo korisno da se prije našeg susreta u Moskvi upoznaš sa „stanjem na terenu”, koje, u nekim djelovima, traži hitne intervencije. …

  1. Radio. 27. decembra 1993. dobili smo spor pred Saveznim sudom, a 28. januara, na osnovu te presude, rješenje Savezne uprave za radio-veze o slobodnom korišćenju frekvencije za radio i kanala za televiziju, sa produženim rokom za početak rada do 28. januara 1995. U ponedjeljak, 07. 03. otpočeli smo probni rad naše radiostanice Antena M, na talasnoj dužini 87.6 MHz (FM skala)…

Meni se čini da je država ovako postupila zato što je odlučila, ne da nas sprečava da radimo, već da nam otvori konkurenciju iz reda njenih simpatizera. Naime, izvjesni Elmag, za koji govore da su mu suvlasnici ljudi iz vrha vlasti, pokreće radiostanicu u Podgorici gotovo istovremeno kad i mi. Iz istog kruga otvara se i radiostanica u Pljevljima. Čujem da Elmag radi i na otvaranju niza radio stanica na Primorju.

… Budući da smo do sada nabavili samo pola opreme – antensko-transmisioni dio… udružili smo se na pet mjeseci sa našim prijateljima iz Studija M, koji su instalirali… sopstvenu opremu u našim prostorijama. U tom roku nama treba da prispije druga polovina opreme (studio) koju nam kupuje SOROS fondacija. Tada ćemo – Montenegropublic i Studio M – odlučiti da li da se odvojimo u dvije stanice ili da pravimo zajedničku stanicu u Nikšiću, u kom slučaju bi i ova u Podgorici postala zajednička.

Do tada ja sam glavni urednik radija…

Do daljeg, finansiranje radija će takođe biti 50-50. Eventualnu zaradu takođe dijelimo 50-50. O drugim, manje važnim detaljima informisaću te uskoro u Moskvi.

Smatram da sam postupio po tvojoj želji – vratio sam radio u Montenegropublic. Nabavio sam i opremu (uskoro čitavu), a, ipak, omogućio da radio počne da obavlja svoj zadatak odmah.

Međutim, otpočinjanjem radija napravio sam i dodatne finansijske obaveze, koje od prvog marta moraju biti najmanje 2.500– 3.000 DEM mjesečno. (Naš partner će davati isto toliko.) Prva dva mjeseca biće i dodatnih troškova za kupovinu disketa i kompakt diskova. …

  1. Štamparija. Počela je da radi iako je još nijesam registrovao, odnosno dobio dozvolu, zbog troškova koje iziskuje odgovarajuća administrativna radnja. Kompletirao sam (dugoročnim pozajmicama) samo liniju za knjige i časopise srednjeg tiraža (5–10.000 kom.), ali ne i za najčešće i najunosnije poslove – obrasci, blokovska roba, etikete, memorandumi, vizit karte, kartonske kutije itd. (Za ovo nam trebaju dodatne investicije od najmanje 30.000 DEM.) Zato od štamparije još nemamo prihod koji bi promijenio mučnu i alarmantnu situaciju u Monitoru.
  2. Monitor. Potražnja raste, ali ja ne smijem da povećam tiraž, koji je trenutno 7.000. (Zvanično govorim da je blizu 10.000.) … Cijena lista cijelo vrijeme je bila 40 pfeninga, a od prodatog primjerka smo dobijali najviše 5– 8, u posljednjoj etapi hiperinflacije ni 2 pfeninga. … Ako novi dinar bude stabilan duže od dva mjeseca, onda ću poslije tog roka imati prihod od prodaje koji pokriva blizu 75 odsto troškova Monitora.

Trenutno sam u gubicima od oko 20.000 DEM, radnici nijesu dobili plate za januar i februar i nemam para za kupovinu papira za korice. (Rezerve koje imam dovoljne su samo za još tri-četiri broja.) …

4.Televizija. Ovo je projekat koji ne mogu ostvariti bez efektivnih para. Čitavu opremu nije moguće dobiti kao pomoć. A i to što se može, moguće je tek pošto TV stanica proradi. …

Mislim da će sistem štamparija – radio – Monitor  biti u stanju da sebe izdržava kroz 6 mjeseci, odnosno do četvrte godišnjice Monitora, 19. oktobra 1994. … Ako se u tom periodu pokaže da je ova prognoza bila pogrešna, radio se može prodati. Monitor ćemo osposobiti da sigurno živi i poslije tebe i mene. I da nosi u zaglavlju riječi: Osnivač Stanislav Ćano Koprivica, kao što na drugim važnim novinama stoji ime utemeljivača. (Vidi Time ili Politiku.)

Miško

Zarada od štamparije nije bila dovoljna da pokrije ulaganja u radio stanicu. Pošto  Ćano pet mjeseci nije davao pomoć na koju smo računali, ušli smo u finansijske poteškoće. Po ko zna koji put potvrdilo se da Monitor, sada Monitor i njegov radio, ne mogu da opstanu ako iza njih ne stoji dodatna finansijska podrška. Ranko Vukotić je smatrao da nekoliko hiljada maraka koje stalno nedostaju Monitoru, nijesu previše za Ćana ni u vrijeme kad Montex posustaje. Pred kraj marta odlučio je da napiše pismo Ćanu, da mu objasni stalnu krizu u kojoj se nalazi preduzeće. Pismo je pisao u svojoj advokatskoj kancelariji. Po svoj prilici, poslao ga je preko Montexa. Kad je dobio Ćanov odgovor, i pismo i odgovor, uredno potpisane, predao je Monitoru.

 

Ref: cano 22
Ranko Vukotić Ćanu Koprivici:

GOSPODIN
STANISLAV ĆANO KOPRIVICA

Dragi prijatelju,

Kao gotovo uvijek u protekle tri godine kad nam je povodom Monitora, a i drugih naših stvari bilo najteže, Tvoja ukupna podrška i pomoć vraćala nam je snagu i samopouzdanje i „čupala” iz osjećanja kritične emotivno-energetske nemoći.

Monitor je sada u takvoj situaciji, o čemu će ti g. Miško Perović pružiti detaljne informacije, da smo u razgovorima koje smo intenzivno vodili proteklih mjeseci u upravnom odboru i sa ljudima okupljenim oko Monitora, ocijenili da bez Tvoje pomoći nema uslova da održimo Monitor, odnosno i čitav naš projekat.

Odluku o sudbini Monitora odložili smo do razgovora g. Perovića s Tobom. Naročito nam teško pada da Te opteretimo o daljoj sudbinom Monitora i čitavog projekta, ali budi uvjeren da je zaista došlo dotle da od tvojih mogućnosti zavisi projekat.

Ukoliko novina preživi (kliničku smrt) zbog Tvog dosadašnjeg i budućeg doprinosa u njenom nastajanju, razvoju i daljem trajanju, jednodušna je ocjena svih nas da zatražimo Tvoju saglasnost da ubuduće na koricama novine bude trajna oznaka da si Ti osnivač lista. U slučaju da iz bilo kog razloga ocijeniš da to odmah nije razložno, onda želimo da u impresumu lista bude označeno da si počasni Direktor lista.

Pored toga imamo želju da Ti ponudimo da u trenutku kad smogneš finansijski, osnuješ Fond (Ćano Koprivica). Iz fonda bi se obezbijedila trajna zadužbina koja bi bila jedna kuća u centralnom dijelu grada (ul. Njegoševa, Stanka Dragojevića, …), koja bi bila vidno označena kao Tvoja fondacija u kojoj bi bio smješten Monitor i neki drugi sadržaji naše informativne djelatnosti. Nadalje predlažemo da se već sada utvrdi neka godišnja nagrada Monitora iz Fonda Ćana Koprivice, na primjer za najbolji roman, esej i slično, koja bi se po konkursu dodjeljivala svake godine.

Razumije se, o fondaciji bi se napravili pravni akti, koji bi se učinili javnim, uz odgovarajuće izmjene registracije firme.

Dragi Ćano,
Budi siguran da su naša osjećanja izraz dubokog poštovanja Tvoje ličnosti i Tvog doprinosa u borbi za dignitet i prosperitet Crne Gore.
Uz iskrene želje za dobro zdravlje, srdačno,

Predsjednik Upravnog odbora
Ranko Vukotić

 

Ćanov odgovor Ranku Vukotiću:
Moskva, 30. mart 1994.

Dragi Ranko,
Hvala na pismu i predlogu, koji me čine radosnim i ponosnim. Monitor se ne može ugasiti, niti prestati da izlazi. Sa Miškom sam se dogovorio da do kraja godine šaljem po 5.000 DM mjesečno za Monitor, što smo ocijenili realnim iznosom. Ostale značajne novosti saopštiće vam Miško (moj „Ješa”).

Veliko, veliko hvala na poštovanju i priznanju koje mi ukazujete. Radio sam i radim za Crnu Goru. Moja ljubav je tu neograničena. Radim sve što je u mojim mogućnostima da Crna Gora postane samostalna, nezavisna, srećna i bogata država svih njenih građana, a korisna i primjerna za susjede i šire.

Što se tiče naslovne strane Monitora, i zahtjeva da bude zapisano da sam ja osnivač lista, to dolazi u obzir samo ako se tu nalazi i ime Miška Perovića.

Stvaranje fondacije već je duže vremena prisutno u mojim razmišljanjima. Shodno tome, molim te da u tom pravcu razmisliš i predložiš prvi materijal, za uski krug mojih-naših prijatelja. Fondacija će biti namijenjena humanim i kulturnim akcijama. To će biti osmišljeni nastavak onoga što sam i do sada radio na tim poljima, prije svega za Crnu Goru. Prilikom našeg susreta saopštiću Ti neka detaljnija razmišljanja o tome.

Ljubazno Te molim da svim našim prijateljima predaš iskrene pozdrave.

Za stalnu i upornu mirnu borbu do nezavisnosti.

Tvoj Ćano

Desetak dana kasnije, Ćano je meni napisao sljedeće pismo.

11.04. 1994.

Dragi moj Ješo,
Nemoj da se ljutiš na mene. Sve će biti u najboljem redu. Do prvog maja dobijaš televiziju. …
Inače, jedva sam se izvukao, i kad su me dobro ispregledali na svim instrumentima i aparatima, pokazao se dolar sa ispruženom rukom na srcu. … Uspjećemo.

Pozdrav,
Ćano

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Crni ovan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

PRIČA O CRNOM OVNU S PLANINE VRŠANJ: Jednom od njeguških sela – Erakovići, pripadaju i katuni Gornji i Donji Vršanj. Ovi katuni su dobili ime po tome što se nalaze „iza vrha“. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.

Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i k Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je jagnje potpuno crne boje. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak. U narodu crni ovan značio je ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola
koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovan već s rogovima može donijeti nesreću, predao je austrijskoj vojsci dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici, govoreći da to nije dobar
znak, ali da je imao sreću da je mlado crno jagnje pogledalo vojnike, a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.

Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta, dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intendanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se sa svojim stadom ubrzo sklonio u jednu od pećina. U tom trenutku, đe su boravili vojnici počeše munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja Krcuna obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo ni traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna s rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska
vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkriveno što se desilo s njima.

Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan-danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.

VILA PLANINKA I MAGIJSKE MOĆI BILJKE RASKOVNIK: Kult vila jedan je od najljepših i najviše sačuvanih na prostorima Lovćena i njegove podgorine. Brojni stanovnici podlovćenskih sela su čuvali u usmenom predanju vile. Vila Planinka je vila koja ima vijenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci štap koji joj služi za hodanje. Ima moć preobražavanja pa se često pretvori u           kozu kako bi lakše prolazila strmim djelovima Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Huma, Osmogrka, Mravljanika, Tatinca, Trešteničkog vrha i brojnih drugih planinskih vrhova. O njoj se zna da zna sve tajne biljaka ovih planina i da snagom bilja liječi druge. S njom su se najviše susretali stari, bolesni i nemoćni kojima je priskakala u pomoć. Njen simbol je bijela koza kao znak čistoće i trajnosti postojanja na ljutom kršu.

U Veljim Zalazima je živio Mojaš Mrdeljin Zalaški. Njegova porodica je bila generacijama jedna od imućnijih. Vještina u trgovini između njeguških sela i bokokotorskih trgovaca donijela mu je lijep imetak, ali i ime i poštovanje među jednima i drugima. Poslije šest šćeri dobio je sina na sami dan najvećeg hrišćanskog praznika Božića. Dobio je sina kome je dao ime Božina da ga sačuva od svih božanskih i zemaljskih sila. Vrijeme je prolazilo, mali Božina je rastao. No, jednog popodneva Božina se naglo razboli i pade u postelju. Njegove sestre su brinule za brata, Mojaš je otišao kod brojnih medikusa u Kotoru, pokušao je s ljekovitim travama, ali njegovom sinu nije bilo bolje, on je jednostavno kopnio na oči. Jedna
od najstarijih mještanki Veljih Zalaza posavjetova Mojaša da bi malenog Božinu spasile samo ljekovite trave koje vila Planinka zna. Mojaš se molio da mu se vila makar u snu pojavi i da mu da neku nagovijest da mu spasi sina. Te večeri je Mojaš kasno zaspao, bila je noć punog mjeseca, mučili su ga snovi. Najmlađa ćerka, Gorde, se probudila, čula je da je neko doziva. Dok su svi spavali, ona je izašla ispred vrata njihove kuće. Nije se čuo lavež pasa, ni zavijanje vukova, bila je smrtna tišina. Gorde nije znala da li sanja ili je sve to stvarnost. Sva u bijelom pojavila se vila Planinka i pokazala je rukom da krene prema njoj. Gorde je krenula za njom. U jednom trenutku našle su se na padinama Štirovnika. Vila Planinka joj
je pokazala mjesto s kog su iščupali korijen ljekovite trave koji je ličio na figuru čovjeka. To je bila mitska trava raskovnik. Vila Planinka joj je šapatom rekla da ovu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca, i to samo u jednoj noći kada paprati cvjetaju pod punim mjesecom.
Rekla joj je da o biljci ne govori nikome, inače će izgubiti ljekovitu moć.

Kada je Gorde donijela raskovnik u kuću, tek se počela buditi zora. Pored postelje je stojao Mojaš i u čudu je gledao. Gorde je rekla da od dijela biljke skuvaju čaj koji će dati Božini, a da drugi dio biljke drže pored uzglavlja Božine i da je više ništa ne pitaju. Prošlo je nekoliko večeri,
a u maglenim noćima vila Planinka se vila oko njihovog doma. Gorde je znala da je ona tu, ali da ne smije ni riječ reći. Kada se poslije par dana Božina oporavio i ojačao, Mojaš je molio Gordu da mu pokaže ljekovitu travu i gdje je otkrila. Gorde je rekla da tu biljku mogu pronaći samo
oni čistog srca. Legenda dalje kaže da dugo poslije toga nijesu vidjeli vilu Planinku, a da je Gorde tajnu o ljekovitoj biljci ispričala neposredno pred sami kraj života. Vila Planinka i dan-danas čuva ljekovite biljke i tajne njihovih magijskih moći na padinama Lovćena samo za one čistog srca, a mistična magija raskovnika sa Štirovnika i danas mami mnoge istraživače i avanturiste.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.

Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.

LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.

Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.

Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.

U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo