Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXIII):  Konačno, Radio Antena M

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Dok sam ja završavao poslove u vezi sa puštanjem u rad Radija Antena M, Ćano je uporno tražio mogućnost da u nekom kompenzacionom poslu nabavi opremu za televiziju. Ja sam isto tako uporno i kooperativno sarađivao u analizi raznih ponuda koje je Ćano dobijao.

Ref: cano24

8.05. 94.

Dragi Ćano,

Bio sam u Beogradu i susreo se sa g. Vukovićem. Dogovorili smo se da možemo birati sa onih lista samo što nam treba. Na moju primjedbu da cijene nijesu niske, odgovorili su mi da oni smatraju da jesu, s obzirom da su oni potrošili dodatne pare da bi opremu ubacili u zemlju, (oprema sa spiska na prilozima 1 i 3), a za opremu navedenu u prilogu 2 imaju mogućnost da je brzo uvezu u zemlju. Vujović je rekao da 9. putuje u Moskvu i da će se s tobom sresti 11. Ja nijesam uspio da pošaljem svog inženjera da se sretne s inženjerom iz Monte Royala, ali sam poslao spiskove jednom mom kolegi sa Elektrotehničkog fakulteta… i od njega dobio pismeno mišljenje o Vujovićevoj ponudi. U prilogu ti šaljem njegovo pismo, a u nastavku ovog mog pisma dajem kratku rekapitulaciju sa finansijskim pokazateljima, da bi se lakše snašao u njegovom. …

Sve u svemu, za oko 690.000 DEM imali bismo sve i mogli bismo da počnemo kroz četiri mjeseca. (Po instaliranju opreme potrebno je još, najmanje, dva mjeseca pripreme i uigravanja tima prije početka emitovanja programa.) Ja sam Vujoviću poslao kopiju mišljenja koje i tebi šaljem i u ponedjeljak veče očekujem njegov odgovor i preciziranja. U utorak ujutru ti ćeš dobiti moje novo pismo, kako bi u srijedu bio spreman za razgovore s njim. Ne daj se (a da bi u tome uspio, odmori po malo).

Miško
P.S. Pozdrav Maji.

 

Ref: cano25
15.05. 94.

Dragi Ćano,
Potvrdite, ti i Maja, da ste dobili i ovo pismo. Da se ne desi ponovo da odluta nekud u kosmos.

Sretenu Peroviću sam prenio tvoj pristanak …

Promjena koncepcije pojeftinjuje knjigu. Ono što su tvoji kadrovi iz imperijalnog perioda tvoje vladavine bili predložili imalo je onoliko stranica luksuznih fotografija koliko ti sad tražiš da bude cio volumen knjige. Dakle svi troškovi će biti manji, pretpostavljam, bar četiri puta. …

Što se tiče posla sa Vujovićem, neka ne filozofiraju. …Ja imam prilično dobru prostoriju za studio (koju sam, da za tebe ponovim, prilikom tvog prvog napada televizijskog entuzijazma 1992, bio rezervisao u istoj zgradi u kojoj se nalaze Monitor i naš radio Antena M, a koju od aprila prošle godine plaćam 900 DEM mjesečno, tj. 11.700 DEM do sada, što sa one 3.000 koje sam izgubio na Zlatici čini povelik dio tvoje pomoći u toku posljednjih godinu dana), i da bih ja volio da od njih naslijedim i projekat po kojem su sastavili opremu koju nude u prilogu 2. …Budući da kamera može da košta od 10 do 150.000 DEM ja, u stvari, ne znam ni šta njihova ponuda znači ni šta treba da prilagođavam u svom još nenapisanom projektu da bismo preuzeli od njih studio i obaveze prema stranom isporučiocu. …

Neka kažu šta tačno sadrži onaj spisak, da mi vidimo da li je to ono što nam treba. …

Pozdrav, i pritom, srdačan, tebi, Veri i Maji.
Miško

Osamnaestog jula 1994. pustili smo zvanično u rad naš Radio Antena M. Par dana kasnije napisao sam Ćanu pismo sa rezimeom stanja u kompaniji.

Ref: cano 26
21. 07. 94.

Dragi Ćano,
Naš program je u etru već šesti dan. Na prijemu je bilo oko 250 ljudi. Došli su gotovo svi koji su pozvani. Rektor, prorektori i dekani, predstavnik ministarstva informisanja, dva potpredsjednika i predsjednik poslaničkog kluba Narodne stranke, predsjednici, potpredsjednici i ostala gospoda LSCG i SDP. Radikale nijesam zvao jer ih smatram fašistima, ali su bili gosti [u emisijama], kao i ostale parlamentarne stranke, kad se raspravljalo o ekonomskim pitanjima. (U studiju su već gostovali Lekić, Kilibarda, Perović, Vujošević, Bakrač…).

Što se tiče vlasništva, radio pripada Montenegropublicu. Do sada smo u njega uložili preko 45.000 DEM u cashu, i opremu koju smo dobili na poklon, vrijednu oko 45.000 DEM. (Treba da prispije još∼15.000.) Radimo po ugovoru, po kojem dijelimo i zaradu i gubitak sa našim partnerima u odnosu fifty-fifty. U mom govoru okupljenima na prijemu rekao sam: „…Okupili smo ekipu dobrih profesionalaca i dogovorili se da im damo slobodu da, oslobođeni cenzure, stvaraju najbolje što znaju i umiju. Nezavisnost redakcije je bitna komponenta našeg dogovora”.

U vezi sa otvaranjem imao sam u toku posljednjih mjesec dana oko 15.000 DEM (DIN) neplaniranih troškova. Država nam je poslala račun za plaćanje frekvencije po 1.500 din. mjesečno i nije htjela da mi dozvoli da počnem da radim ako ne platim od 15. 02. do otvaranja (9.000 din.). Osim toga morao sam da platim 1.250 din. za izlazak državne komisije za pregled opreme i da kupim jedan uređaj bez kojeg nijesu htjeli da nas puste da radimo. Ove pare sam pozajmio. Po našim procjenama radio će u početku da košta mjesečno oko 11.000 din., po 5.500 svakog od partnera. Kako nijesam platio ni štampanje posljednjih 5 brojeva Monitora (oko 7.700 din.), u velikim sam nevoljama.

Stanje u preduzeću sada izgleda ovako: Štamparija [radi] nezavršena. Bez dodatnih 40-50.000 investicija ne može se u njoj štampati Monitor čak ni sa ovim tiražom, a kamoli ako bude rastao… Nemam obezbijeđeno održavanje radija, koji neko vrijeme neće zarađivati ništa. Zbog rasta plata u C.G. gubici Monitora su znatno veći nego što sam planirao.

Sve u svemu, više miriše na prijevremenu smrt organizma u razvoju, nego na njegov zdrav život. Zato sam sazvao upravni odbor i poslao emisara Milanu Mrvaljeviću [prijatelju i sponzoru Monitora] da mu prenese našu spremnost da obezbijedimo uslove pod kojima bi on uložio u Monitor (što uključuje i informaciju da je Miško Perović odavno tražio da mu se nađe zamjena najkasnije do četvrte godišnjice izlaženja lista u oktobru ove godine). Milanov odgovor je bio da ne može da se bavi Monitorom dok se sezona ne završi. Desilo se da je i tvoj prijatelj Manjo Vukotić, čovjek koji vodi sektor za medije kod Milana, bio prisutan. Manjo je savjetovao svog šefa da ne žuri sa kupovinom Monitora, rekavši da će skoro doći vrijeme „kad će ga oni dati besplatno”. Osim toga posavjetovao je, da Monitor treba kupiti i ugasiti ga, pa praviti drugi list. (On zamjera Monitoru što daje podršku ideji o suverenosti, „onom jadnom popu”, itd.). Inače, Manjo uređuje beogradsku Nadu, koju je navodno otkupio M. Mrvaljević … A ta Nada u svom nedavnom drugom-trećem broju promoviše Ćosića i njegove ideje o srpstvu i crnogorstvu kao vrhunsku koncepciju sreće na ovim prostorima.

Naš komentar je bio da ćemo radije mi gasiti Monitor, ako bude morao da se gasi.

U jednom društvu, drugom prilikom, Milan je rekao da je spreman da uloži 300.000 DEM u zajedničku televiziju sa tobom (nama).

Bilo kako bilo, ja sam projekat televizije privremeno zatvorio. Moram da se borim za konsolidaciju ovoga što smo napravili. Da nijesam potrošio na radio 45.000 din., imao bih štampariju sređenu, što bi bila velika podrška Monitoru, i, vjerovatno, njegovo preživljavanje obezbijeđeno. Bojim se da ću morati uskoro da vratim dozvole za televiziju. Došla mi je informacija da će mi tražiti da plaćam mjesečno nekoliko hiljada za frekvenciju koju sam zauzeo. Ne postoji ni teorijska mogućnost da nađem izvore za plaćanje ovih dažbina. …

Od sada neće biti mojih inicijativa za otvaranje televizije. Oni koji budu davali inicijativu (uključujući i tebe) moraće da je podrže finansijski.

Ja ću probati da spasem ovo što smo do sada napravili. Šanse da uspijem manje su od 5 odsto, ali mi je dužnost da pokušam. Prioritetan zadatak je da razvijem marketinšku službu i štampariju. I da probam da razvijem trgovinu.

Dopusti da ti, na kraju, nešto predložim. Ako će tvoje nevolje potrajati, pristani na moju odluku da ne učestvujemo u TV konkurenciji. Ali, nađi, nekako, 20.000 DEM da prebacimo signal radija do tvog Nikšića, i objavimo to kao (još jedan) tvoj poklon rodnom kraju.

Hvala ti za pomoć koju si mi najavio.
Srdačan pozdrav Veri.
Miško

Jedan od direktora u Pobjedi Miodrag Raonić imao je simpatija za Monitor, pa nam je dao u zakup halu iz koje se iselio magacin Pobjedinog sektora Ljetopis, na uglu ulica Marka Miljanova i Vuka Karadžića. U taj prostor smo preselili štampariju. Mašinu Miller smo preselili uz krajnju pažnju. Italijanski nož Maxima 107 smo prodali i kupili (takođe korišćeni) njemački Wollenberg 107. Monitor, radio i štamparija su raspolagali solidnim uslovima za rad.

Puštanjem radija u rad, stvoreni su dodatni finansijski problemi. Znali smo da neko vrijeme radio neće moći da se sam izdržava. Zbog krize u koju je sve dublje tonuo Montex, Montenegropublic je postao teret za Ćana. Morao sam da stvaram sredstva za dotaciju Antene M. Pošto je Monitor počeo da dobija grantove evropskih fondacija za medije, planirao sam da zaradu iz štamparije preusmjeravam u radio. Kupili smo mali polovni GTO Heidelberg na kojem smo mogli kvalitetnije i ekonomičnije da štampamo stvari formata kao korice Monitora, nego na Millerovoj mašini. Kupili smo i malu mašinicu u formata A4 za tzv. blokovsku robu i štamparija je postala bitni element za finansijsku ispomoć medijima. Glavni problem bio je dobijanje štamparskih poslova, jer je u međuvremenu osnovano više štamparija koje su nam bile konkurencija.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo