FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXIII): Konačno, Radio Antena M
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Dok sam ja završavao poslove u vezi sa puštanjem u rad Radija Antena M, Ćano je uporno tražio mogućnost da u nekom kompenzacionom poslu nabavi opremu za televiziju. Ja sam isto tako uporno i kooperativno sarađivao u analizi raznih ponuda koje je Ćano dobijao.
Ref: cano24
8.05. 94.
Dragi Ćano,
Bio sam u Beogradu i susreo se sa g. Vukovićem. Dogovorili smo se da možemo birati sa onih lista samo što nam treba. Na moju primjedbu da cijene nijesu niske, odgovorili su mi da oni smatraju da jesu, s obzirom da su oni potrošili dodatne pare da bi opremu ubacili u zemlju, (oprema sa spiska na prilozima 1 i 3), a za opremu navedenu u prilogu 2 imaju mogućnost da je brzo uvezu u zemlju. Vujović je rekao da 9. putuje u Moskvu i da će se s tobom sresti 11. Ja nijesam uspio da pošaljem svog inženjera da se sretne s inženjerom iz Monte Royala, ali sam poslao spiskove jednom mom kolegi sa Elektrotehničkog fakulteta… i od njega dobio pismeno mišljenje o Vujovićevoj ponudi. U prilogu ti šaljem njegovo pismo, a u nastavku ovog mog pisma dajem kratku rekapitulaciju sa finansijskim pokazateljima, da bi se lakše snašao u njegovom. …
Sve u svemu, za oko 690.000 DEM imali bismo sve i mogli bismo da počnemo kroz četiri mjeseca. (Po instaliranju opreme potrebno je još, najmanje, dva mjeseca pripreme i uigravanja tima prije početka emitovanja programa.) Ja sam Vujoviću poslao kopiju mišljenja koje i tebi šaljem i u ponedjeljak veče očekujem njegov odgovor i preciziranja. U utorak ujutru ti ćeš dobiti moje novo pismo, kako bi u srijedu bio spreman za razgovore s njim. Ne daj se (a da bi u tome uspio, odmori po malo).
Miško
P.S. Pozdrav Maji.
Ref: cano25
15.05. 94.
Dragi Ćano,
Potvrdite, ti i Maja, da ste dobili i ovo pismo. Da se ne desi ponovo da odluta nekud u kosmos.
Sretenu Peroviću sam prenio tvoj pristanak …
Promjena koncepcije pojeftinjuje knjigu. Ono što su tvoji kadrovi iz imperijalnog perioda tvoje vladavine bili predložili imalo je onoliko stranica luksuznih fotografija koliko ti sad tražiš da bude cio volumen knjige. Dakle svi troškovi će biti manji, pretpostavljam, bar četiri puta. …
Što se tiče posla sa Vujovićem, neka ne filozofiraju. …Ja imam prilično dobru prostoriju za studio (koju sam, da za tebe ponovim, prilikom tvog prvog napada televizijskog entuzijazma 1992, bio rezervisao u istoj zgradi u kojoj se nalaze Monitor i naš radio Antena M, a koju od aprila prošle godine plaćam 900 DEM mjesečno, tj. 11.700 DEM do sada, što sa one 3.000 koje sam izgubio na Zlatici čini povelik dio tvoje pomoći u toku posljednjih godinu dana), i da bih ja volio da od njih naslijedim i projekat po kojem su sastavili opremu koju nude u prilogu 2. …Budući da kamera može da košta od 10 do 150.000 DEM ja, u stvari, ne znam ni šta njihova ponuda znači ni šta treba da prilagođavam u svom još nenapisanom projektu da bismo preuzeli od njih studio i obaveze prema stranom isporučiocu. …
Neka kažu šta tačno sadrži onaj spisak, da mi vidimo da li je to ono što nam treba. …
Pozdrav, i pritom, srdačan, tebi, Veri i Maji.
Miško
Osamnaestog jula 1994. pustili smo zvanično u rad naš Radio Antena M. Par dana kasnije napisao sam Ćanu pismo sa rezimeom stanja u kompaniji.
Ref: cano 26
21. 07. 94.
Dragi Ćano,
Naš program je u etru već šesti dan. Na prijemu je bilo oko 250 ljudi. Došli su gotovo svi koji su pozvani. Rektor, prorektori i dekani, predstavnik ministarstva informisanja, dva potpredsjednika i predsjednik poslaničkog kluba Narodne stranke, predsjednici, potpredsjednici i ostala gospoda LSCG i SDP. Radikale nijesam zvao jer ih smatram fašistima, ali su bili gosti [u emisijama], kao i ostale parlamentarne stranke, kad se raspravljalo o ekonomskim pitanjima. (U studiju su već gostovali Lekić, Kilibarda, Perović, Vujošević, Bakrač…).
Što se tiče vlasništva, radio pripada Montenegropublicu. Do sada smo u njega uložili preko 45.000 DEM u cashu, i opremu koju smo dobili na poklon, vrijednu oko 45.000 DEM. (Treba da prispije još∼15.000.) Radimo po ugovoru, po kojem dijelimo i zaradu i gubitak sa našim partnerima u odnosu fifty-fifty. U mom govoru okupljenima na prijemu rekao sam: „…Okupili smo ekipu dobrih profesionalaca i dogovorili se da im damo slobodu da, oslobođeni cenzure, stvaraju najbolje što znaju i umiju. Nezavisnost redakcije je bitna komponenta našeg dogovora”.
U vezi sa otvaranjem imao sam u toku posljednjih mjesec dana oko 15.000 DEM (DIN) neplaniranih troškova. Država nam je poslala račun za plaćanje frekvencije po 1.500 din. mjesečno i nije htjela da mi dozvoli da počnem da radim ako ne platim od 15. 02. do otvaranja (9.000 din.). Osim toga morao sam da platim 1.250 din. za izlazak državne komisije za pregled opreme i da kupim jedan uređaj bez kojeg nijesu htjeli da nas puste da radimo. Ove pare sam pozajmio. Po našim procjenama radio će u početku da košta mjesečno oko 11.000 din., po 5.500 svakog od partnera. Kako nijesam platio ni štampanje posljednjih 5 brojeva Monitora (oko 7.700 din.), u velikim sam nevoljama.
Stanje u preduzeću sada izgleda ovako: Štamparija [radi] nezavršena. Bez dodatnih 40-50.000 investicija ne može se u njoj štampati Monitor čak ni sa ovim tiražom, a kamoli ako bude rastao… Nemam obezbijeđeno održavanje radija, koji neko vrijeme neće zarađivati ništa. Zbog rasta plata u C.G. gubici Monitora su znatno veći nego što sam planirao.
Sve u svemu, više miriše na prijevremenu smrt organizma u razvoju, nego na njegov zdrav život. Zato sam sazvao upravni odbor i poslao emisara Milanu Mrvaljeviću [prijatelju i sponzoru Monitora] da mu prenese našu spremnost da obezbijedimo uslove pod kojima bi on uložio u Monitor (što uključuje i informaciju da je Miško Perović odavno tražio da mu se nađe zamjena najkasnije do četvrte godišnjice izlaženja lista u oktobru ove godine). Milanov odgovor je bio da ne može da se bavi Monitorom dok se sezona ne završi. Desilo se da je i tvoj prijatelj Manjo Vukotić, čovjek koji vodi sektor za medije kod Milana, bio prisutan. Manjo je savjetovao svog šefa da ne žuri sa kupovinom Monitora, rekavši da će skoro doći vrijeme „kad će ga oni dati besplatno”. Osim toga posavjetovao je, da Monitor treba kupiti i ugasiti ga, pa praviti drugi list. (On zamjera Monitoru što daje podršku ideji o suverenosti, „onom jadnom popu”, itd.). Inače, Manjo uređuje beogradsku Nadu, koju je navodno otkupio M. Mrvaljević … A ta Nada u svom nedavnom drugom-trećem broju promoviše Ćosića i njegove ideje o srpstvu i crnogorstvu kao vrhunsku koncepciju sreće na ovim prostorima.
Naš komentar je bio da ćemo radije mi gasiti Monitor, ako bude morao da se gasi.
U jednom društvu, drugom prilikom, Milan je rekao da je spreman da uloži 300.000 DEM u zajedničku televiziju sa tobom (nama).
Bilo kako bilo, ja sam projekat televizije privremeno zatvorio. Moram da se borim za konsolidaciju ovoga što smo napravili. Da nijesam potrošio na radio 45.000 din., imao bih štampariju sređenu, što bi bila velika podrška Monitoru, i, vjerovatno, njegovo preživljavanje obezbijeđeno. Bojim se da ću morati uskoro da vratim dozvole za televiziju. Došla mi je informacija da će mi tražiti da plaćam mjesečno nekoliko hiljada za frekvenciju koju sam zauzeo. Ne postoji ni teorijska mogućnost da nađem izvore za plaćanje ovih dažbina. …
Od sada neće biti mojih inicijativa za otvaranje televizije. Oni koji budu davali inicijativu (uključujući i tebe) moraće da je podrže finansijski.
Ja ću probati da spasem ovo što smo do sada napravili. Šanse da uspijem manje su od 5 odsto, ali mi je dužnost da pokušam. Prioritetan zadatak je da razvijem marketinšku službu i štampariju. I da probam da razvijem trgovinu.
Dopusti da ti, na kraju, nešto predložim. Ako će tvoje nevolje potrajati, pristani na moju odluku da ne učestvujemo u TV konkurenciji. Ali, nađi, nekako, 20.000 DEM da prebacimo signal radija do tvog Nikšića, i objavimo to kao (još jedan) tvoj poklon rodnom kraju.
Hvala ti za pomoć koju si mi najavio.
Srdačan pozdrav Veri.
Miško
Jedan od direktora u Pobjedi Miodrag Raonić imao je simpatija za Monitor, pa nam je dao u zakup halu iz koje se iselio magacin Pobjedinog sektora Ljetopis, na uglu ulica Marka Miljanova i Vuka Karadžića. U taj prostor smo preselili štampariju. Mašinu Miller smo preselili uz krajnju pažnju. Italijanski nož Maxima 107 smo prodali i kupili (takođe korišćeni) njemački Wollenberg 107. Monitor, radio i štamparija su raspolagali solidnim uslovima za rad.
Puštanjem radija u rad, stvoreni su dodatni finansijski problemi. Znali smo da neko vrijeme radio neće moći da se sam izdržava. Zbog krize u koju je sve dublje tonuo Montex, Montenegropublic je postao teret za Ćana. Morao sam da stvaram sredstva za dotaciju Antene M. Pošto je Monitor počeo da dobija grantove evropskih fondacija za medije, planirao sam da zaradu iz štamparije preusmjeravam u radio. Kupili smo mali polovni GTO Heidelberg na kojem smo mogli kvalitetnije i ekonomičnije da štampamo stvari formata kao korice Monitora, nego na Millerovoj mašini. Kupili smo i malu mašinicu u formata A4 za tzv. blokovsku robu i štamparija je postala bitni element za finansijsku ispomoć medijima. Glavni problem bio je dobijanje štamparskih poslova, jer je u međuvremenu osnovano više štamparija koje su nam bile konkurencija.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Crni ovan
Objavljeno prije
6 danana
14 Novembra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu
PRIČA O CRNOM OVNU S PLANINE VRŠANJ: Jednom od njeguških sela – Erakovići, pripadaju i katuni Gornji i Donji Vršanj. Ovi katuni su dobili ime po tome što se nalaze „iza vrha“. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.
Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i k Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je jagnje potpuno crne boje. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak. U narodu crni ovan značio je ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola
koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovan već s rogovima može donijeti nesreću, predao je austrijskoj vojsci dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici, govoreći da to nije dobar
znak, ali da je imao sreću da je mlado crno jagnje pogledalo vojnike, a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.
Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta, dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intendanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se sa svojim stadom ubrzo sklonio u jednu od pećina. U tom trenutku, đe su boravili vojnici počeše munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja Krcuna obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo ni traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna s rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska
vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkriveno što se desilo s njima.
Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan-danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.
VILA PLANINKA I MAGIJSKE MOĆI BILJKE RASKOVNIK: Kult vila jedan je od najljepših i najviše sačuvanih na prostorima Lovćena i njegove podgorine. Brojni stanovnici podlovćenskih sela su čuvali u usmenom predanju vile. Vila Planinka je vila koja ima vijenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci štap koji joj služi za hodanje. Ima moć preobražavanja pa se često pretvori u kozu kako bi lakše prolazila strmim djelovima Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Huma, Osmogrka, Mravljanika, Tatinca, Trešteničkog vrha i brojnih drugih planinskih vrhova. O njoj se zna da zna sve tajne biljaka ovih planina i da snagom bilja liječi druge. S njom su se najviše susretali stari, bolesni i nemoćni kojima je priskakala u pomoć. Njen simbol je bijela koza kao znak čistoće i trajnosti postojanja na ljutom kršu.
U Veljim Zalazima je živio Mojaš Mrdeljin Zalaški. Njegova porodica je bila generacijama jedna od imućnijih. Vještina u trgovini između njeguških sela i bokokotorskih trgovaca donijela mu je lijep imetak, ali i ime i poštovanje među jednima i drugima. Poslije šest šćeri dobio je sina na sami dan najvećeg hrišćanskog praznika Božića. Dobio je sina kome je dao ime Božina da ga sačuva od svih božanskih i zemaljskih sila. Vrijeme je prolazilo, mali Božina je rastao. No, jednog popodneva Božina se naglo razboli i pade u postelju. Njegove sestre su brinule za brata, Mojaš je otišao kod brojnih medikusa u Kotoru, pokušao je s ljekovitim travama, ali njegovom sinu nije bilo bolje, on je jednostavno kopnio na oči. Jedna
od najstarijih mještanki Veljih Zalaza posavjetova Mojaša da bi malenog Božinu spasile samo ljekovite trave koje vila Planinka zna. Mojaš se molio da mu se vila makar u snu pojavi i da mu da neku nagovijest da mu spasi sina. Te večeri je Mojaš kasno zaspao, bila je noć punog mjeseca, mučili su ga snovi. Najmlađa ćerka, Gorde, se probudila, čula je da je neko doziva. Dok su svi spavali, ona je izašla ispred vrata njihove kuće. Nije se čuo lavež pasa, ni zavijanje vukova, bila je smrtna tišina. Gorde nije znala da li sanja ili je sve to stvarnost. Sva u bijelom pojavila se vila Planinka i pokazala je rukom da krene prema njoj. Gorde je krenula za njom. U jednom trenutku našle su se na padinama Štirovnika. Vila Planinka joj
je pokazala mjesto s kog su iščupali korijen ljekovite trave koji je ličio na figuru čovjeka. To je bila mitska trava raskovnik. Vila Planinka joj je šapatom rekla da ovu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca, i to samo u jednoj noći kada paprati cvjetaju pod punim mjesecom.
Rekla joj je da o biljci ne govori nikome, inače će izgubiti ljekovitu moć.
Kada je Gorde donijela raskovnik u kuću, tek se počela buditi zora. Pored postelje je stojao Mojaš i u čudu je gledao. Gorde je rekla da od dijela biljke skuvaju čaj koji će dati Božini, a da drugi dio biljke drže pored uzglavlja Božine i da je više ništa ne pitaju. Prošlo je nekoliko večeri,
a u maglenim noćima vila Planinka se vila oko njihovog doma. Gorde je znala da je ona tu, ali da ne smije ni riječ reći. Kada se poslije par dana Božina oporavio i ojačao, Mojaš je molio Gordu da mu pokaže ljekovitu travu i gdje je otkrila. Gorde je rekla da tu biljku mogu pronaći samo
oni čistog srca. Legenda dalje kaže da dugo poslije toga nijesu vidjeli vilu Planinku, a da je Gorde tajnu o ljekovitoj biljci ispričala neposredno pred sami kraj života. Vila Planinka i dan-danas čuva ljekovite biljke i tajne njihovih magijskih moći na padinama Lovćena samo za one čistog srca, a mistična magija raskovnika sa Štirovnika i danas mami mnoge istraživače i avanturiste.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza
Objavljeno prije
2 sedmicena
7 Novembra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu
PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.
Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:
„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“
Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.
LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.
Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.
Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila
Objavljeno prije
3 sedmicena
31 Oktobra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu
LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.
Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.
Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.
LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.
Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.
Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.
U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.
(Nastaviće se)
Komentari

INSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
EU PUT I NEKAŽNJENI RATNI ZLOČINI: Saglasni u zaboravu
STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…
Izdvajamo
-
IN ENGLISH3 sedmiceBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH3 sedmiceUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
IN ENGLISH3 danaINSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
-
IN ENGLISH3 sedmiceDROUGHT AND TWO WARS CREATE GRAIN SHORTAGE: On the brink of global famine
-
DRUŠTVO4 sedmiceŠKOLE NA SJEVERU: Za deceniju 4000 manje osnovaca
-
DRUŠTVO4 sedmiceBUDVA IZMEĐU DVA MEĐUNARODNA KONKURSA: Za ideje utrošeno 300.000 a promenada i dalje čeka
-
DRUŠTVO4 sedmiceDRI DALA DVOSTRUKO NEGATIVNO MIŠLJENJE MINISTARSTVU ZDRAVLJA: Milioni bez potpunog revizorskog traga
-
Izdvojeno4 sedmiceNEIZVJESNA SUDBINA RATOVA U UKRAJINI I IRANU: Trampu nisu potrebna mirna rješenja prije sporazuma s Kinom
