BAŠTE BRIGANJA
ZABA(DA)VA

Legenda kaže da je Niče smatrao da u veliku temu, isto kao i u hladnu kupku, treba brzo ući i što kraće se u njoj zadržati
Napolju je mnogo lepo, kao da je sve u redu. Dan je divan da se provede kao Bane Bumbar, u krevetu, lica obasjanog zrakom sunca, zapitan nad zagonetnom sudbinom. Probudila se sa sećanjima na stvari koje nikada nisam doživela, sa sećanjima kojih se nisam sećala… U meni spavaš dugo, obavijen čednom nedodirljivošću, snom slatkim od blagosti. Probudićeš se jednom. Dobar dan, radosti, dobar dan, tugo. Koliko samo znakova pažnje prođemo usmereni na sebe.
Živim tim nekim tihim i povučenim životom u zavetrini i odatle mirno posmatram kovitlanja prašine. Ima sećanja koja su kao nepopravljive fleke koje grizu sobom svaki slobodan procep svesti, a ima i onih koje se retko jave i tako urede, ulepšaju i izađu da prošetaju sa tobom da te prestrave više nego prve.
Gledaš nekoga godinama, a onda ga jednog dana vidiš prvi put. Ubiće nas salonska inteligencija neiživljenih čistunaca u pokušaju podele društva na nekakvu aristokratiju i plebs. Moraš da dotakneš zemlju, uprljaš košulju, oznojiš dlanove. Tek tada poznaješ život. Gde ćeš tako svilen?! Ne možeš narodu koji je značenje pojma „elita” savladavao uz skadarlijsku boemštinu obimne kulturne zaostavštine, podmetati naslednike otetih stanova ‘45, a da ga to ne iritira. Podsvest je banka gena koja interveniše kada svest uleti u nedozvoljeni minus. Legenda kaže da je Niče smatrao da u veliku temu, isto kao i u hladnu kupku, treba brzo ući i što kraće se u njoj zadržati.
Prevazišla sam sebe. Barem tako sam mislila. Naposletku sam shvatila da je to bio privid i da sam to bila sasvim obična ja, neprevaziđena. Ne postojim, curim. Svaka kap koja polomi odraz vrisne. Oseka jednog trenutka i plima lažnog sećanja. Imala sam jednom davnu lepu pesmu za večeras. Ponekad mi se samo učini da je prošlo, prevario me sunčan dan, obaveze, gužva, ali kada sam sa sobom ostaneš, ide sve ispočetka. Sve se jasnije sećam svega onoga što je trebalo zaboraviti.
Da samo znate kako je tek kad vam neki čovek greškom ode u srce. Znao je, nekada, kad dođe proleće da mi, onako slučajno, da buket đurđevka, nikad celo proleće kao ovo da odnese… ne tražeći sebe, ne tražeći ništa…
Ustaneš na vreme i gledaš kako se tiho i polako podiže svetlost i otkriva dan i slušaš kako niču zvukovi grada, a onda te odjednom neka sila proguta, sažvaće i isceđenog ispljune kad svetlost ode na počinak. E, danas me ta sila neće snaći, dobro sam se sakrila.
Hajd’ polako na spavanje, sutra rano odustajemo.
P.S. A šta ako vreme izleči i ono što ne bi trebalo…
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Shvatači snova

Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vjetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto
Txt: Čitav svet je pozornica i svi su radoznali da vide koje je boje zavesa. Prerasteš dovratak, pa počneš crtice da urezuješ u margine knjiga. Posebno mi je zanimljivo što su kod nas pali s Marsa i pali s kruške, srodna kategorija. Koja je to tajna veza između kruške i Marsa? Tek poneki grm, previše zečeva, a svaki bi da prilegne. Popularan je taj neki metod življenja koji bi se mogao uporediti sa bacanjem ptica u vatru da vidiš koja je feniks. Samo mašta ojača kad je bolesna.
Pucam visoko da ne bih ubila nekoga. „Gospođo, sve je u redu, polako spustite svoja očekivanja na zemlju i držite ruke tako da možemo da ih vidimo.“ I ja šta ću… Razumevanje ne traži ništa, sem par sekundi ćutanja i malo mirisa kafe, eventualno podsečene nokte osobe kojoj pripada. Eh, kad bi u svemu, kao u crvenom grejpu, bila prava mera gorčine.
Mogli smo zajedno da gradimo krov nad javom. Sada je sva želja sabijena u jedan uzdah i neku davnašnju mesečinu u prahu. Opet ćutimo. Daljine su ubile ljubav, mi smo preživeli, postali smo prošlost, pa trajemo zauvek. Ko od bajke rođeni. Jednog konja za trku, molim! Život je ipak manje od onog u šta te ubeđuju.
Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto…
Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.
„Zadržaću je za sebe“, smejao se.
Onda je izvadio svoju.
„Mislim da ti je široka. Smeta ti?“
Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.
Podmetnula sam nogu temperaturi, pala je. Ko je preživeo, umreće neki drugi put. Krhotine sna se valjaju oko mene, mrve se i sudaraju, a zvezda je sve teža, pritiska nebo, lomi vrhove planina i budućnost na njima.
„Dobar dan, izvolite.“
„Ja bih nešto protiv starosti.“
„O, baš imate sreće! Upravo smo raspakovali ovaj pištolj.“
Oštrač pogleda zatvara radnju i seli se u Nedogled.
Evo, opet noć. Možda noći postoje zato što život veruje, kao i ljudi, da se stvari mogu popraviti gašenjem i ponovnim paljenjem.
P.S. Tozovac je bio u pravu! „Leno, Magdaleno, ovaj svet se izokrenȏ!”
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Plodovi noćnih mora

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće
U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.
Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.
Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“
Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.
Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?
P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Sreća u nesreći

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti
Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.
Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).
Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.
Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.
Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!
***
Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.
“Zadržaću je za sebe”, smejao se.
Onda je izvadio svoju.
“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”
Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.
Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.
P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
Izdvojeno1 sedmica
VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene