Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

ZABA(DA)VA

Objavljeno prije

na

Legenda kaže da je Niče smatrao da u veliku temu, isto kao i u hladnu kupku, treba brzo ući i što kraće se u njoj zadržati

 

Napolju je mnogo lepo, kao da je sve u redu. Dan je divan da se provede kao Bane Bumbar, u krevetu, lica obasjanog zrakom sunca, zapitan nad zagonetnom sudbinom. Probudila se sa sećanjima na stvari koje nikada nisam doživela, sa sećanjima kojih se nisam sećala… U meni spavaš dugo, obavijen čednom nedodirljivošću, snom slatkim od blagosti. Probudićeš se jednom. Dobar dan, radosti, dobar dan, tugo. Koliko samo znakova pažnje prođemo usmereni na sebe.

Živim tim nekim tihim i povučenim životom u zavetrini i odatle mirno posmatram kovitlanja prašine. Ima sećanja koja su kao nepopravljive fleke koje grizu sobom svaki slobodan procep svesti, a ima i onih koje se retko jave i tako urede, ulepšaju i izađu da prošetaju sa tobom da te prestrave više nego prve.

Gledaš nekoga godinama, a onda ga jednog dana vidiš prvi put. Ubiće nas salonska inteligencija neiživljenih čistunaca u pokušaju podele društva na nekakvu aristokratiju i plebs. Moraš da dotakneš zemlju, uprljaš košulju, oznojiš dlanove. Tek tada poznaješ život. Gde ćeš tako svilen?! Ne možeš narodu koji je značenje pojma „elita” savladavao uz skadarlijsku boemštinu obimne kulturne zaostavštine, podmetati naslednike otetih stanova ’45, a da ga to ne iritira. Podsvest je banka gena koja interveniše kada svest uleti u nedozvoljeni minus. Legenda kaže da je Niče smatrao da u veliku temu, isto kao i u hladnu kupku, treba brzo ući i što kraće se u njoj zadržati.

Prevazišla sam sebe. Barem tako sam mislila. Naposletku sam shvatila da je to bio privid i da sam to bila sasvim obična ja, neprevaziđena. Ne postojim, curim. Svaka kap koja polomi odraz vrisne. Oseka jednog trenutka i plima lažnog sećanja. Imala sam jednom davnu lepu pesmu za večeras. Ponekad mi se samo učini da je prošlo, prevario me sunčan dan, obaveze, gužva, ali kada sam sa sobom ostaneš, ide sve ispočetka. Sve se jasnije sećam svega onoga što je trebalo zaboraviti.

Da samo znate kako je tek kad vam neki čovek greškom ode u srce. Znao je, nekada, kad dođe proleće da mi, onako slučajno, da buket đurđevka, nikad celo proleće kao ovo da odnese… ne tražeći sebe, ne tražeći ništa…

Ustaneš na vreme i gledaš kako se tiho i polako podiže svetlost i otkriva dan i slušaš kako niču zvukovi grada, a onda te odjednom neka sila proguta, sažvaće i isceđenog ispljune kad svetlost ode na počinak. E, danas me ta sila neće snaći, dobro sam se sakrila.

Hajd’ polako na spavanje, sutra rano odustajemo.

P.S. A šta ako vreme izleči i ono što ne bi trebalo…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Jesen u mom stomaku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije

 

 

Ovaj kišni novembarski dan bi bio savršen za pobeći i od sebe i od drugih. U prirodu bez društva. Priroda je lekovita. Možda zato što je tako ravnodušna i što nas svodi na pravu meru.

Ovih dana oprečne emocije u meni vode glavnu reč. Jede mi se sve, a ničeg nije dovoljno, osećanja su mi na ringišpolu, strpljenje na minimumu, a suze i smeh dele istu adresu. Hormoni prave žurku bez mog pristanka. Jedino sa kilažom nikad nisam bila bolja. Kad mi emocije postanu previše glasne, postoji mali saveznik koji me nikada ne izneveri, a to su čvarci. Topli ili hladni, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije.

Sa radija se čuje I’m fool to want you, Frenka Sinatre… Napisao i otpevao daleke 1951. Snimio iz samo jednog pokušaja. Nema ko je nije pevao, od Bili Holidej, Četa Bejkera… do Dilana, Toma Džonsa… Samo je Sinatra uspeo da pesmi da ton žalobne elegantne uzdržanosti, ispod koje gotovo nečujno tutnji vulkan. Uživam.

Nešto ritmično zalupa, ja pomislila srce, kad ono voda kaplje u sudoperu i onda ništa. Ponekad me tako moja radoznalost i maštovitost povedu tamo gde moj novčanik nikad ne bi mogao, a poneka, jednostavno me otruju, pa nosim dušu na ispiranje.

Vek je 21.  a žene na društvenim mrežama gataju, iliti moderno –  manifestuju, tako što prže so u tiganju, i ja budala koja sve to gledam, misleći da dele neki recept, dok  nisam shvatila da je to zapravo “bacanje magije“ ne bi li joj se javio  neki Milomir, i sad mi algoritam non-stop izbacuje gatare! Upomoć! Neki zidovi zaslužuju da to i ostanu. Ne preskačite ih, ne obilazite, ne rušite ih. Ne udarajte glavom, nećete naučiti, a boleće. Neki zidovi valja da to i ostanu. Okrenite se i odlazite. Jer, iza – nema ničega. Verujte mi na reč.

Zezaju  me deca za godine, kažu da će mi uplatiti banju, rekoh, vidite da bude neka gde ima blata da se navikavam na zemlju. Eno ih, smrkli se.

Dragi hajduci, još danas se vijamo po šumama i njivama, sutra razlaz i pravac kod jataka. Ko je našao konak na konju je, ko nije može da se slika.

P.S. Kad nemam nikog da mu kažem to što nemam, kažem svima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Obraz u ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako „vidjećemo“ je puno nade da pokaže nešto lijepo i dobro, šteta što ne umije svako da vidi na tu daljinu

 

 

Taman odlučim da uvedem duže šetnje u svoj život kad ono, vidi ti ovo sumorno, hladno sivilo napolju. Ništa. Na proleće ću. Trenutna kiša i hladnoća me podsećaju na surovost i prolaznost života. Kao da sam u nečijoj šaci i da me tuđa linija sudbine zatvara i pritiska. Oduvek me smiruje ravnodušnost prirode na sve naše krike i šaputanja.

Bila sam na slavi i na slavi redom: beli mrs, pa čorba, pa sarma, pa pečenje, torte i kolači, bile i pihtije i razne salate… I gosti razni, i uzrasti i obrazovanje, više ideja nego hrane i pića na astalu. Žene se takmiče čije su čizme skuplje i lepše. Ne ložite se na onu: „Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftine stvari“, to mogu da pričaju samo oni što ne znaju šta će sa parama, a mi ostali, peri, krpi i ćuti. I mani se narodnih  mudrosti. Slavsko javno mnjenje samo se u jednom složilo – pečenje je izvrsno, mora furuna. Što se ostalih utisaka sa slave tiče nacionalizam je u ljudima pojeo svako osećanje vrednosti koje nije vezano za nacionalno. I to ne u poslednje dve ili četrnaest godina. Taj proces traje od devedesetih. Sa tim mi imamo posla. I sa mitomanskim zabludama. Vidim opet „ulazimo u udžbenike istorije“. Sledi navala sreskih špijuna. Bilo tako i onda, iza petog. Ljudima demokratija ležala na srcu. Osvestili potrebu za krivičnom, materijalnom, a i ideološkom odgovornošću. Dojavljivali i pismeno i usmeno. Cinkarili sve redom, pa i sami sebe. Tople ljudske priče. Možda je sve ovo san, a nema nikoga da se probudi. Mnogo je razloga zbog kojih čovek oseti potrebu da se učini nevidljivim. Svako „videćemo“ je puno nade da pokaže nešto lepo i dobro, šteta što ne ume svako da vidi na tu daljinu.

„Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekuda u žuto lišće, ko zna kuda, a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: „Zbogom, idem da ozdravim“, što bi rekao Miloš Crnjanski u Dnevniku o Čarnojeviću.

Nisu svi ti razlozi posledica naučenih i štetnih obrazaca ponašanja. Mnogi su sasvim razumni odbrambeni mehanizmi, nastali iz iskustva, potrebe za samozaštitom, očuvanjem vlastitog mira i dostojanstva. Svako od nas u životu ima neki svoj, samo svoj, lični Titanik. Savršeno nov, neokaljan iskustvom, naoružan nadom, verujući da je srećan i, kao takav, potpuno spreman da zaplovi ka svom brodolomu…

P.S. O budućnosti sanjam nerealno. Želim da nam srca ne ostanu ogorčena.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tu smo dok smo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad čovjek stari nije za među svijet, nego, eto, malo virne da ne ostane sasvim otuđen u svom mjehuru, ali igleda da je ta opcija ipak najbezbjednija. Bolje loviti ribu. Biti baba i more

 

Gledam sunce zatvorenih očiju, sve je toplo i narandžasto. Istina čoveka uvek gleda u oči, pitanje je da li on sme da joj uzvrati pogled. U onim godinama koje ostaviš za sobom, stvarao si sebe. Svaki naredni dan je pod njihovom senkom. Kad pogledam u svoje godine, vidim nesklad između njih i mudrosti. Nije prolaznost problem, problem je što osećam da ih nekako i dalje nisam dostojna.

Pomno sam gledala dan kako se zahuktava. Gledala sam i spisak obaveza koje su to i ostale, a meni odzvonilo. Sad imamo jednačinu sa više nepoznatih i bezbroj pretpostavki. Vidim svi znaju šta i kako treba, osim mene. Niti znam, niti verujem. Šta ću, uvek sam bila avangarda. Čehovljevski sam tip, volim tople ljudske priče. Pitam se šta li će sad ona silna administracija gde troje čuva jednu fioku, a petoro pečat. Svi sitni opštinski činovnici, proceduralno nevaspitani, sve one precvetale partijske damice sa tri razreda osnovne, bez sredstava i pomoći dobrih ljudi… Ovde, na žalostivom Balkanu, bolje se poznaju legende i mitovi od onog što se događalo pre pet ili dvadeset godina. Na divne smo grane spali. Treba ubeđivati ljude da je kritika svake vlasti i ideja legitimni korektivni faktor, treba ubeđivati roditelje da vakcinišu decu, treba nagovarati mili narod da se kupa redovno, treba pojašnjavati značenje sekularne države, treba zidati kuću ispočetka. „Dom za s uma sišavše“ zvuči tako utešno, kao da postoji nada… Samonikla nada je vrlo izvesna sloboda koja nikoga i ništa ne ugrožava. I niče u alejama sahranjenih iluzija o sebi. Raskršća su uvek nadahnjujuća i neophodna za rast. Odvažnost nije uvek mudra, ali otvara nepoznatu teritoriju, podstiče sposobnost adaptacije, da bi nas utvrdila i učvrstila u temelj. Mora da bude teško da bi valjalo. Moraš da izdišeš dok čekaš taj ponovni udah i dočekaš ga otvorenih alveola. Kad boli, dobro je. Kad svrbi, dobro je. Dok žudiš, dobro je. Nosiš brdo u rukama i kroz njega vidiš sunce. I dobro je.

Kad čovek stari nije za među svet, nego, eto, malo virne da ne ostane sasvim otuđen u svom mehuru, ali igleda da je ta opcija ipak najbezbednija. Bolje loviti ribu. Biti baba i more.

P.S. Vlast se menja, ali pozicija naroda roba ima doživotni ugovor, jer bajke ne postoje. Plaćajte račune, punite budžet i nastavite da maštate.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo