Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Aleksandar Radulović

Objavljeno prije

na

Aleksandar Radulović, rođeni Sutomoranin, već pet godina živi i studira u Beogradu na Medicinskom fakultetu. U toku svog studentskog života, iako tek na početku ove profesije, napisao je četiri studentsko naučno-istraživačka rada. Osim medicine, u slobodno vrijeme se bavi slikarstvom.

 

Zbog težine i vrste studija nije česta prilika biti redovan student medicine, no Vi to jeste. Na petoj ste godini. Da li je potrebno više volje ili truda za takav rezultat?

Definitivno oboje, premda smatram da je ključna stvar imati volju i dobre vještine organizacije. Uloženi trud za svako postignuće na kraju se svakako isplati, što se vidi u podizanju samopouzdanja, faktora koji smatram da je neophodan svim kolegama koji su na putu da postanu ljekari. Ponekad se dešavaju i neočekivani falševi koji mogu uzdrmati samopouzdanje, ali se učenjem iz grešaka ovi problemi riješavaju. Smatram da je za svaki uspjeh važno biti istrajan i uporan, a ponekad i izaći iz zone komfora.

Studije uključuju i praksu na raznim klinikama te ste imali priliku osjetiti stres koji ovo zanimanje nosi. Kako se Vi nosite sa njim?

Svako ima svoj ventil za redukciju stresa, a moj predstavlja bavljenje fizičkom aktivnošću što mi dosta pomaže u smanjivanju unutrašnje tenzije.

Iako ste još na studijama, u svom opusu imate napisana četiri studentska naučno-istraživačka rada. Koje su teme i oblasti Vaših istraživanja?

Tri rada su iz oblasti mikrobiologije, gdje smo istraživali molekularnu evoluciju hantavirusa, uzročnike oboljenja u narodu poznatog kao ,,mišja groznica”. Dodatno smo istraživali i ,,urođenu” rezistenciju virusa humane imunodeficijencije (HIV) podtipa C na antiretroviralne lijekove. Četvrti rad je koautorski rad i obuhvata nova saznanja o učestalosti i težini oštećenja zglobova kod osoba oboljelih od hemofilije koje se liječe u Univerzitetskom Kliničkom centru Srbije.

Kojoj oblasti planirate da se posvetite u budućnosti?

Nešto što me privlači već godinama, a to je jedna od najdinamičnijih grana medicine – infektivne bolesti. Za razliku od mnogih internističkih i hirurških grana, u fokusu infektologije su svi organi čovjeka. Neki čak zovu infektologiju ,,medicina u malom”. Ono što je interesantno je što morate biti i ljekar i detektiv istovremeno, naoružani i znanjem iz drugih oblasti. Kada bih morao da opišem infektivne bolesti jednom riječju rekao bih – uzbudljivo! Nekada su stari profesori medicine mislili da će usljed otkrića antimikrobnih lijekova infektivne bolesti postati prošlost; šta li bi rekli da vide svjetsku situaciju danas?

Koja su Vaša glavna interesovanja iz buduće profesije?

Moju pažnju su pridobile tropske bolesti i nejasna febrilna stanja. Ove oblasti zahtijevaju pravi detektivski rad – često je potrebno detaljno ispitati pacijenta i rekonstruisati potencijalno mjesto i vrijeme zaražavanja radi postavljanja tačne dijagnoze. Na primjer, nije dovoljno samo znati da je pacijent posjetio Peru – u nekim predjelima ima malarije dok u nekim nema; samo u pojedinim mjestima postoji rizik za obolijevanje od žute groznice; u mjestima na velikoj nadmorskoj visini skoro da nema bolesti koje se prenose krpeljima ili drugim vektorima, dok na obali Perua uopšte nema rizika za obolijevanje od strongiloidoze. Takođe se dešava da pacijenti od tegoba imaju samo povišenu temperaturu i nijedan drugi simptom, dok se u međuvremenu njihovo zdravstveno stanje pogoršava; tada je na vama da skupite svo znanje koje imate kako biste pomogli pacijentu. Uzbudljivo, zar nе?

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Nada Vojinović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada Vojinović fotografiju je zavoljela u ranom djetinjstvu, a njome se bavi duže od 10 godina. U 2020. je pokrenula projekat Normalizujmo normalna tijela koji veliča prirodnu i jedinstvenu ljepotu čovjeka

 

Kada, kako i zbog čega počinjete da se bavite fotografijom?

Sve je počelo u djetinjstvu željom tatinom, koji je često bio na brodu i dugo odsutan, da bude dio našeg odrastanja i srećnih momenata, pa čak i kroz video snimke i fotografije. Mama i ja smo bile zadužene za to, a meni je uvijek bio miliji mali analogni fotoaparat. Jednostavno sam instantno zavoljela tu moć bilježenja momenta. Već krajem osnovne škole sam počela intenzivno da se interesujem i samu sebe podučavam o svemu što nosi riječ fotografija.

Kako biste opisali svoj stil u fotografiji?

Emotivan, ličan, ekscentričan, unikatan, da pomjera granice, izaziva reakcije i budi svijest stil.

Pokrenuli ste kampanju „Normalizujmo normalna tijela” i napravili mnoštvo fotografija u kojima su učestvovali, naizgled, nesavršeni modeli. Sve je predstavljeno i na samostalnoj izložbi. Zbog čega ste se odlučili na taj potez i kakve su bile reakcije javnosti?

Upravo zbog toga da promijenimo svijest, percepciju i izražavanje, te da „nesavršeni modeli” postanu jedinstveno lijepi, prirodni i unikatno građeni sa svojim nesvakidašnjim karakteristikama koje ih izdvajaju iz mase ili čak imaginarno postavljenih standarda koji vode ka tome da svi izgledamo isto. Potom i zato da napokon pokažemo da smo previše otišli daleko u omalovažavanju drugih „iz dobre namjere” a sve zarad želje da dostignemo te, skoro i nemoguće, kalupe koji nas ostavljaju nezadovoljnim. Dozvolili smo da zaboravimo da su to komercijalni i konzumerski trikovi koji prikazuju jedan oblik tijela kao idealan, a koji se često dobija fotošopiranjem, što znači da je imaginaran. Naravno nije nemoguć, ali veći broj nas ga ne može nikada postići zbog drugačije konstrukcije tijela. Ovaj projekat je tu da razbijemo taj začarani krug nezadovoljstva, da kažemo da je ok biti drugačiji, da nam je tijelo dato rođenjem i da ga možemo modifikovati onako kako mi želimo i da je najbitnije, na kraju dana, biti zadvoljan našim odrazom u ogledalu i onog šta naše tijelo nosi unutra. Reakcije su bile i više nego pozitivne. Nisam ni sanjala da će doživjeti toliki reach, a pošla sam samo od ideje da uradim nešto za sebe, moju ćerku i sve one kojima treba afirmacija o sopstvenoj vrijednosti. Očigledno je to trebalo cijeloj zajednici i ova priča će vrlo brzo nastaviti svoju aktivnu kampanju kroz razne radionice, događaje pa čak i ponovno fotografisanje. Finalna želja je povezati cijeli Balkan i odštampati knjigu sa svim fotografijama i pričama.

U Norveškoj je čak zakonom zabranjen fotošop i sređivanje fotografija na društvenim mrežama bez naglašavanja da su sređivane. Kako komentarišete tu odluku?

To je način kako dokazati da su ti ideali uglavnom kompjuterizovani. Trenutno svi živimo kroz dva načina života: onaj realni koji se zaista dešava i onaj život koji se plasira na društvenim mrežama. Svi znamo da su fotografije te koje prikazuju sve momenta i naša tijela a rijetko ko zna šta se dešava iza kulisa. Vodimo se time da prvo pogledamo da li je sve „na mjestu” pa tek onda objavimo fotografije. Zapitajmo se šta to znači? Šta nije na mjestu? Šta to nije savršeno? Kada kažemo „normalno”, na šta tačno mislimo? Normalno je sve što mi poželimo za nas da je normalno, a ne ono šta drugi odobravaju. Estetika je nešto što umjetnost gradi i svaka umjetnost ima svoju ljepotu. Tako i mi, zar ne?

Koja priča stoji iza Vaše najdraže fotografije?

Trenutno mi je najdraži set fotografija pod nazivom Connected koji, naravno, proizilazi iz ličnog vjerovanja, a i želje da se više konektujemo sa sopstvenom dušom. Predstavlja jaku vezu između spiritualnog i fizičkog ja. Mi smo jedno sa prirodom i ona je dio nas. Tek kada dođe do uzajamnog poštovanja i ljubavi dolazimo do potpune slobode.

Šta je za Vas kreativnost?

Moj način komunikacije kako sa sobom tako i sa drugima. I alat koji uvijek biram za borbu za jednakost, slobodu ili zdravu promjenu svijesti u društvu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Matija Vraneš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Matija Vraneš student je Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Rođen je u Pljevljima 1995. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Svoje afinitete i ljubav prema umjetnosti je pokazivao još u ranoj mladosti, naročito prema poeziji, glumi i muzici. Bio je član Tamburaškog orkestra OKC sa kojim je učestvovao na Tamburica festu. Takođe je i bio član Dramskog Eksperimentalnog Studija sa kojim je osvajao nagrade za najboljeg mladog glumca na festivalima amaterskog dječijeg stvaralaštva u Baru, Priboju i Bečeju. Član je književno-umjetničkog kluba Dalma. Dobitnik je nagrada Svitanje i Dušan Grbović, koje je ustanovila Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja, za afirmaciju mladih stvaralaca Crne Gore. Objavio je zbirke poezije Krvotok želja (2012) i Sinapse snova (2021)

 

Kada i kako se javila Vaša ljubav prema pisanju?
Ljubav prema pisanju se javila nakon susreta sa poezijom Mike Antića. Sjećam se da sam prvu pjesmu napisao u 6. razredu. 

O čemu govori Vaša knjiga Sinapse snova koju ste nedavno objavili?
Poezija u Sinapsama je podijeljena u tri ciklusa koji se međusobno prožimaju različitim osjećanjima i mislima. Kada bi trebalo definisati koji je žanr, rekao bih da je riječ o refleksivnoj i ljubavnoj poeziji, mada utisci se razlikuju od čitaoca do čitaoca, kao i njihovih doživljaja nakon čitanja.

Postoji li pisac/spisateljica na koga/koju se ugledate? Zbog čega?
To je već teže pitanje. Volim poeziju i ne bih se mogao odlučiti na samo jednog pjesnika ili pjesnikinju. Izdvojio bih one čijoj se poeziji i dalje vraćam: Mika Antić, Vito Nikolić, Branko Miljković, Mira Alečković, Desanka Maksimović, Vesna Parun, Žak Prever…

Šta čitate ovih dana?
Skoro sam završio Golmanov strah od penala od nobelovca Petera Handkea. Preporučujem srdačno vašim čitaocima da je pročitaju ako nisu. 

Šta prvo pomislite kada čujete riječ pisac?
Pisac, alhemičar koji na papiru, od bola i dilema, znanja, osjećanja i mašte, stvara opipljivo smislen život.

Kako na današnjem tržištu razlikovati dobru knjigu od kiča i šunda?
Kič i šund su danas, nažalost, najprepoznatljiviji i najuočljiviji. Na površini. Za kvalitet je potrebno malo kopanja ispod servirane površine.

Šta je najteže u procesu pisanja?
Proces pisanja je uvijek usko povezan s pojavom inspiracije. Dokle god je ima, pisanje nije teško. Sve ostalo je pokušavanje.

Najbolji savjet mladom piscu?
Pustite da vas osjećaji progutaju, tek tada može nastati dobro djelo. Vjerujte svojim osjećanjima.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Manuela Osmanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Manuela Osmanović ima 22 godine. Nedavno je, poslije dužeg razmišljanja, otvorila svoju plesnu školu Play u Danilovgradu, jer je, kako kaže, shvatila da ima želju da svoj talenat za ples dijeli sa drugima. Ples je njen život, a one koji žele da se okušaju u ovoj profesiji savjetuje da budu istrajni u svojim planovima

 

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa plesom?

Zahvalila bih se svojoj majci, koja je osjetila taj talenat u meni, i prijavila me na plesnu audiciju kada sam imala tri godine. Sjećam se tih oduševljenih lica, koja su bila u čudu da se dijete, toliko malo, tako opušteno ponaša na sceni.

Nedavno ste otvorili i svoj plesni klub. Kako ste došli na tu ideju?

Plesom sam se aktivno bavila 12 godina, a onda sam napravila kratku pauzu. U toku te pauze, kao da je falio jedan dio mene. Ubrzo se vraćam na plesnu scenu, jer shvatam da ples jeste moj život. Od tada se u meni probudila želja da svoj talenat dijelim sa drugima. Željela sam da moja profesija bude moj život.

Šta je u upravljanju jednim takvim klubom najizazovnije?

Sama pomisao da svaki trening nosi drugu priču budi u meni euforiju, i želju za novim iskustvima. Najkomplikovanije u ovom poslu jeste papirologija, odnosno formalne stvari. Ukoliko nešto što radimo proizilazi iz nas samih, naše želje i volje, za to ne mogu postojati barijere, niti to može predstavljati nešto naporno.

Koje takmičenje na kojem ste učestvovali posebno pamtite i zbog čega?

Zauvijek ću pamtiti takmičenje u Parizu. Bila sam veoma mala, ali je to bila granica koja je odlučivala između uspjeha i pada. Rizikovala sam diskvalifikaciju zbog ,,sitnice”, žvakaće gume, ali je talenat bio neosporan i na kraju me doveo do prvog mjesta.

Koliko je teško baviti se profesionalno plesom u Crnoj Gori?

Ukoliko se dobro, i planski reprodukuje sistem upravljanja, mislim da se od ovoga posla može živjeti u našoj državi.

Šta bi država trebalo da unaprijedi da osnaži ovakve inicijative poput Vaše? Na koji način treba da pomogne mladim plesačima?

Država može mnogo da uradi po ovom pitanju. Najviše bih voljela kada bi omogućila sredstva za putovanja djeci koja to ne mogu sebi da priušte.

Kako planirate dalje da razvijate svoj klub?

Moji planovi su da moji članovi i koreografije budu na svjetskom nivou, a opet svoji. Želim da ih učim mnogo čemu, ali da svako od njih pronađe sebe na tom putu. Mnogo sam zadovoljna dosadašnjim tokom. Kada uđem u salu i osjetim pozitivnu energiju, shvatim da nešto dobro radim.

Šta biste posavjetovali druge koji žele da pokrenu sličan biznis?

Kroz ples ljudi mogu spoznati sebe, on im upravo pokazuje njihovu istrajnost. Rekla bih im da budu istrajni u svojim planovima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo