Povežite se sa nama

DUHANKESA

Pad sa Aurelija sa Rajla

Objavljeno prije

na

Samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se  oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, pad je sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora

 

Znate  poslovicu koja se koristi kad neko padne sa boljeg na gore: „S konja na magarca!“ Pad sa Aurelija na Rajla spada u tu kategoriju ali je neuporedivo dramatičniji, a razlika u visini koja je u onoj poslovici onolika koliko je konj viši od magarca, ovdje je onolika kolika je razlika kada se padne s vrha na dno! Drugim riječima, samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, jeste upravo to: „Pad sa vrha na dno!“ I to ne pad sa bilo kog vrha na bilo koje dno, nego pad sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora!

Marko Aurelije je vjerovatno jedini autentični lik u istoriji koji je ostvario  uživo, ili inkarnirao Platonov ideal kralja-filozofa. Koliko god izuzetan, za ovu priču to je uzgredan podatak. Mnogo je važnije što je u vrijeme njegove vladavine kulminiralo, a završetkom njegove vladavine kolabiralo najbolje doba u hiljadugodišenjem postojanju Rimskog Carstva, doba mira i blagostanja, poznato kao Pax Romana.

Poslušajte njegovu čuvenu izreku: „Kada ujutro ustaneš, pomisli kakva je to neprocjenjiva privilegija biti živ! Disati, misliti, uživati, voliti!” Možete li povjerovati da je postojalo vrijeme kada su ljudi sopstveni život smatrali „neprocjenjivom privilegijom” , da je „biti živ” za njih značilo disati, misliti, uživati, voliti!? Danas „biti živ”, za većinu ljudi znači bezbroj obaveza, teret, muke, kletvu. Život je postao tegoban, mučan, zaludan, a smrt se smatra izlazom iz bezizlaznosti života.  Nedavno sam u planinskom selu čuo kako za ženu koja je otišla u Njemačku, kažu. „Ne pitaj kako joj je. Njoj je tako dobro da bi joj bilo žao umrijeti!”

Jeza me obuzme kad se sjetim iskrenosti kojom je ta strašna rečenica  izrečena. I kako su svi prisutni svojim odobravanjem potvrdili da je njihov život takav da normalnom čovjeku nema zašto biti žao umrijeti. Svima koji to povezuju sa uslovima života, siromaštvom, besprespektivnošću, odmah ću reći da griješe. Život u tom selu, kao uostalom u stotinama gradova širom svijeta, bio je i tada a i sada je mnogo bolji nego život daleko najvećeg broja ljudio u vrijeme Marka Aurelija. Ali uprkos tome,  čovjek tog vremena se radovao svom životu, radovao se sebi što diše, što misli, što voli i u svemu tome uživao, dok je za savremenog čovjeka život obaveza, stres, frustracija, borba, stalna napetost i strijepnja – sve drugo, samo ne radost i uživanje.

I u vrijeme Marka Aurelija, smrt je bila neizbježna činjenica koja je ljude plašila. Njih je ovaj filozof-kralj hrabrio slijedećim savjetom: „Kad pomisliš da je strašno što ćeš umrijeti, sjeti se koliko bi bilo strašnije da se nisi ni rodio!“

Koliko ljudi bi danas, mudri i vrli Marko Aurelije ohrabrio ovim riječima, koliko njih  bi  odvratio od suicidalnih misli? Ko je danas svjestan punog značenja neizrecivo strašne mogućnosti da se moglo desiti da se uopšte ne rodi, da nikada nije bio, da ga nema, da ga nikada neće biti: ni kao sjećanja, ni kao zaborava!? Da je sama mogućnost postojanja, makar i neostvarena – nešto,  a da nepostojanje nije čak ni to, nego  naprosto – ništa!? Ni upamtiti, ni zaboraviti se nema tu šta!

Kad bi shvatili do koje mjere je iščezlo samopoštovanje ljudi u svijetu u kom živimo, mnogi bi poželili da se nisu ni rodili. Prema Gilbertu Rajlu, jednom od filozofa koje forsira establišment Novog Svjetskog Poretka, želja im je ispunjena jer zapravo ljudi, kao ličnosti, ne postoje i nikada nisu ni postojali. Njegova teza formulisana u filozofskom bestseleru Pojam uma (The Concept of Mind), svodi se na tvrdnju da je čovjek u cjelini i bez ostatka samo fizičko tijelo!

„Dogma o duhu u mašini zasniva se na stavu da postoje i tijelo i duh; da postoje fizički procesi i mentalni procesi; da postoje fizički uzroci tjelesnih kretnji i mentalni uzroci tjelesnih kretnji. Međutim, realno postoji samo naše fizičko tijelo, ne postoji ni um, ni duh, pa prema tome ni nekakva ličnost. Ono što pogrešno nazivamo čovjek i ličnost, jeste snop ponašanja izazvanih fizičkim uzrocima iz našeg tijela.“

Uz Skinerovu tehnologiju kontrole ljudskog ponašanja, Ginter Andersovo ukazivanje na zastarjelost čovjeka  i Rajlijevo poricanje postojanja uma i čovjeka kao ličnosti, dovršen je veliki pad čovječanstva sa najvišeg vrha na nadublje dno.   Šta predlažem? Poslušati savjet Marka Aurelija:

„Ne gubi vrijeme raspravljajući kakav treba biti dobar čovjek. Budi.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Ljepote, više ljepote

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa!    Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu

 

 

Jesi li zaista toliko poružnio, svijete!? Ili se to samo meni ružnim činiš?Ako je, kako neki kažu, ljepota  u oku posmatrača, onda bi bilo pravo reći i da je ružnoća u oku posmatrača. Ali ovo su moje oči, iste one oči kojima sam nekada ovaj isti svijet gledao i ljepote njegove nisam se mogao dovoljno nagledati! Gdje god bih se zatekao, u šta god da sam se zagledao – ljepota je ljepotu dozivala!  Već poodavno,  nigdje  ni traga od ljepote. Učini li  se nešto u prvi mah, ako ne lijepim, a ono barem ne odurno ružnim, brzo se preokrene u rugobnu i turobnu stvarnost.

Kad li se to desi? I kako mi neprimijetno promače tolika promjena!? A živjeti u svijetu ljepote i živjeti u svijetu bez ljepote, isto je što i biti srećan i biti nesrećan! Jer i ljepota zna nestati u trenu, kao što netragom nestane sreća, kada čovjeka zadesi nesreća. Iznebuha. Bez prelaza,  Nepovratno. Čovjek vozi auto, sluša muziku, pjevuši. Sekundu kasnije, leži u slupanom autu. U toj kobnoj sekundi svijet nesreće zamijeni svijet sreće. Ipak, ovdje ne govorimo o neizbježnim promjenama. Drugo je to. To je ono što zovemo život. Ili historija.

A ljepota nema historiju! Ne počinje iz nekog zametka, ne nastaje tako što se nešto ružno postepeno pretvara u nešto lijepo. Ljepota smjesta sijevne, plane, kao kada iziđe sunce u ljetnje praskozorje. Pojam ljepote ima svoju historiju u estetici, ali ne i sama ljepota. Ako i nastaje, ljepota nastaje kroz metamorfozu.  Umjesto gusjenice, iz čaure izleti leptir raskošnih boja! Kada je Umberto Eko 2004. godine objavio knjigu Historija ljepote, on je klasičnim marketinškim trikom doveo u zabludu njene kupce. Obećao im je historiju ljepote a dobili su raspravu o historiji pojma ljepote. Ko god je tu knjigu pročitao, makar je i najbolje razumio, nije mu pomogla da nađe ljepotu. Poznavanje anatomije ne pomaže varenju, poznavanje estetike ne čini svijet lijepim.

Ono nam dajte, što svijet čini lijepim! Ovdje smo zbog ljepote! Jesmo li došli na pravo mjesto? Ima li ljepote ovdje, u ovom svijetu? I ima i nema. I lijep je ovaj svijet i  nije lijep. Kažu: Ljepota je u oku posmatrača. Blizu istine, ali ne sasvim. Jeste u oku, ali tamo je stigla iz duha! Uz ostala čula postoji i čulo za ljepotu. Štapići i čepčići u oku određuju hoćemo li ovaj svijet vidjeti u bojama ili samo u sivim tonovima. Ljubav u srcu čini ljepotu svijeta vidjivom. Tačan odgovor na pitanje da li je svijet u bojama ili je u sivim tonovima glasi: oboje! Za daltonistu, svijet nema boja. I u toj talasnoj dužini u kojoj daltonista vidi svijet, on ga vidi realno, tačno onakav kakav jeste u dijapazonu i ektromagnetskih frekvencija u kojima nema boja. Dakle, svijet objektivno istovremeno i jeste u boji i jeste samo u sivim tonovima.  I isto tako objektivno, svijet istovremeno i jeste lijep i nije lijep.

O stepenima kroz koje nam se ljepota pojavljuje i otkriva, najbolje govori knjiga Šest Eneada  mudrog Plotina, koju je njegov učenik Porfirij priredio! Veliko je znanje sabrano u ovoj knjizi. Ali svako znanje mora imati svoj cilj. Znanje bez cilja je kao magarac natovaren mudrim knjigama.

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi pa čini šta hoćeš! Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa! Kad im ljubav prođe, čudom se čude: Gdje su mi bile oči?   Ne znaju da ljubav  nikada nije slijepa. Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu. I vidi samo ono ružno u svijetu.  Ovdje smo zbog ljepote! Svijet  nije poružnio. Ljubav je presahla.  Oboren s konja u sred bitke, Ričard III je viknuo:

“Konja! Kraljevstvo za konja!“

U žaru naše bitke, neka zagrmi naš poklič:

“Ljubav, kraljevstvo za ljubav!“

Da opet vidimo tvoju ljepotu,  svijete!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Bolest kao krivica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima

 

Već duže vremena na mobilni telefon (ikona Google) stižu mi manje-više iste poruke koje totalno relativiziraju starost i bolest. U njima se navode primjeri mnogih poznatih ličnosti, filozofa, književnika, fizičara, astronoma, koji su do duboke starosti bili kreativni u svojim područjima. Spisak i broj navedenih imena varira, ali se obavezno dodaje i priča o “američkim naučnicima“, katkad i njihovim “evropskim kolegama“, koji su došli do senzacionalnog otkrića da kod mentalno aktivnih ljudi mozak praktično nikada i ne stari. Paralaleno, na mobilni telefon stižu mi i sve učestaliji spiskovi najstarijih ljudi na svijetu, koji i u 114-oj godini žive,  još malo pa punim životom.

Činjenica da je starost – fizička i mentalna! – objektivno stanje i neumitn sudbina svega što živi, u ovim porukama potpuno je ignorisana.  Zanemaren je i podatak da na svakog od navedenih izuzetaka, postoje milioni ljudi kojima je dijagnosticirana demencija, Parkinson, Alchajmer! O milionima ljudi koji pouzdano znaju da neće dočekati ni pedesetu, takođe nema ni riječi.

Iza toga mora da ima nešto! Isuviše je upadljivo da bi bilo slučajno. Da bi se otkrilo šta je to,  treba detektirati zajedničku ideju koja povezuje poruke ove vrste. Ta zajednička ideja svodi se na brutalno simplificiranu afirmaciju Kondorseove optimističke maksime iz vremena kada je Prosvjetiteljstvo bilo u punom cvatu: Homo sua fortuna faber!  Čovjek je kovač svoje sreće!  Izvorno  inspirisana ateizmom, ova teza je prerasla u generalnu filozofsku poziciju kojom se u Prosvjetiteljstvu  čovjek promoviše u apsolutnog gospodara svoje sudbine – jedinog krivca za svoje neuspjehe, jedinog zaslužnog  za svoje uspjehe!

Spomemuta brutalna simplifikacija ovog neo-prosvjetiteljstva, prisutna u navedenim porukama, profanisala je izvornu ideju do nivoa banalne stupidnosti. Ta stupidnost provocirana je u trenutku potpunog mentalnog pomračenja, protumačenog kao “eureka“ prosvjetljenje: Ako je čovjek kovač svoje sreće, onda je on i kovač svoje nesreće! Svog zdravlja i svoje bolesti! Svoje dugovječnosti i svoje prerane smrtnosti! Neka se zna. Ko je zdrav, po svojoj zasluzi je zdrav! Ko je bolestan, sam je kriv za svoju bolest!

Umjesto da bude heroj koji u svojoj splendid isolation prkosno gleda u oči slijepoj sudbini, kao što je zamišljao da će postati, čovjek koji je sve preuzeo na sebe, oduzeo je sebi sve – odsjekao je, kao makazama, sebe od svijeta iz kog je potekao. Nije shvatio da  će postati biće bez oslonca otkinuto od svemira,  otrgnuto od svoje organske povezanosti sa cjelinom svijeta. Prihvatiti zdravlje kao ličnu zaslugu a bolest smatrati  za ličnu krivicu! – to je zajednički cilj dijaboličnih poruka. Kad jednom to prihvati, čovjek će postati smoždena, nemoćna, beznadežna gomila oživljenog praha,  nemušto roblje prepušteno na milost i nemilost onih koji stoje iza ovih poruka.  Jedini način da čovjek sačuva svoju izvornu slobodu, jeste da sačuva svijest o svojoj primordijalnoj  neraskidivoj povezanosti sa svijetom.

Jer dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima,  zahvalan onome ko mu je zdravlje darovao – Bogu ili Prirodi, svejedno.

Iako neki leptiri žive samo jedan dan, a grenlandske ajkule i do 500 godina, u svakoj sekundi svog života i leptiri i ajkule žive onako kako od postanka svijeta živi sve što je rođeno: bez svoje krivice i bez svoje zasluge – slobodni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

35 godina “Monitora“ – kapa dolje!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao ostrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja

 

Štampanjem ovog broja, nedjeljnik Monitor puni 35 godina života! Kažem života, jer prave novine, nedjeljnici, časopisi… zapravo žive. “Monitor“ živi sa svojim čitaocima, zbog svojih čitalaca, za taj susret s njima jednom u sedam dana. Za 35 godina, puta 52 nedjelje, to je 1.820 susreta. Onaj ko je imao 20 godina kada je otvorio prvi broj Monitora, kad bude čitao ovaj broj imaće 55 godina. Kome je tada bilo 55 godina, sada mu je 90!

Svašta se desilo za ovih 35 godina! U svijetu, put socijalističkih država, moronski nazvanih “komunističke države“ (po definiciji, komunizam je stanje bez države!) i  višedecenijski način  života nekoliko stotina miliona ljudi, preko noći je prekinut, a njihovi ideali izvrgnuti ruglu. Na Balkanu, rat se pregrmio, zajednička država se raspala, vlade su padale i birale su se nove. Crna Gora je bila u sastavu dvije države – ova samostalna i suverena je treća od tada. Ta Crna Gora je članica NATO pakta, u pregovorima je za redovno članstvo u EU. Za to vrijeme, svaka nova vlada je imala svoj program, svoje ciljeve, svoju istinu. Suprotnu od one u koju se klela prethodna vlada. Razumljivo. Tako to biva u politici. Ljudi znaju da ih svi lažu, ali s vremena na vrijeme okrenu leđa onima koje su im dosadile i priklanjaju se onima čije su im laži prihvatljivije i prijatnije.    Kroz sve te socijalne kataklizme, političke katastrofe i slom tradicionalnog morala, samo je Monitor  tokom svih ovih 35 godina imao isti program, iste ciljeve i istu – uvijek detaljno provjerenu – istinu.

Za ovo što tvrdim, ja sam vam jemac! Moja malenkost je od prvog broja na palubi broda Monitor, sa kapetanom i cijelom posadom, a svake druge nedjelje oni mi  ukažu čast da se  moj skromni prilog ponudi probirljivoj publici “Monitor –a“. Do danas, to je oko 900 kolumni i dvije knjige. Razumije se da su o meni kao autoru, kao i svim svojim saradnicima, dali potpunu slobodu:   da pišem o čemu hoću, sa onoliko hrabrosti koliko sebi mogu dozvoliti  i literarne klase koliko sam sposoban. Tada sam shvatio da samo budala govori i piše sve što mu padne na pamet, po onoj narodnoj: “Što na um, to na drum!“ Govoriti a pogotovo  pisati, treba odmjereno, lijepo i istinito, a to rijetko kada ispadne kad čovjek lupne prvo što mu padne na pamet (ne znam zašto se kaže tako: „na pamet“, kad je to uvijek bez pameti?). Takvi najčešće prelaze u logoreju, i onda najkraćim putem u logodijareju, jer njihova izlaganja i tekstovi tipično stradaju od dijareje emocija i konstipacije argumenata.

Mnoge polemike  obilježile su ove tri i po decenije Monitora, mnoge su tužbe podnesene – ni jedna zbog laži, sve zbog istine! Ovaj period bio je period kontinuiteta istine i hrabrosti, argumentacije i humanosti. Epitomiziran u svakom novom broju Monitora. Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao otrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja. Taj kontinuitet je djelo redakcijskog tima sastavljenog od visoko obrazovanih, izrazito nadarenih slobodumnih ljudi na čelu sa bardom novinarstva na prostorima Balkana, Esadom Kočanom. Sama činjenica da se već 35 godina družim i sarađujem sa ovim izuzetnim ljudima, za mene je najveća satisfakcija i neprocjenjivo dragocjeno intelektualno iskustvo.

Grci imaju poslovicu:“Saranda hronia,  palikari!“ „Sa 40 godina, čovjek dostFerid iže muževnu zrelost!“ Monitor je od prvog broja u javnost stupio sa impresivnom muževnom odmjerenošću, smjelim aktivizmom i hrabrošću. Zbog tih osobina,  koje ga krase do danas, nedjeljnik Monitor je stekao veliko poštovanje i ugled, ne samo u Crnoj Gori,  nego u cijelom regionu.

Dame i gospodo,

Povodom 35 godina od rođenja i isto toliko godina dostojanstvenog života nedjeljnika Monitor,

Kape dolje!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo