DUHANKESA
Sokrat u Gazi

Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”
Suočeni sa činjenicom da se ni OUN ni EU, ni najmoćnije države svijeta ne usuđuju da osude Izrael zbog nepravdi koje im nanosi već 74 godine, uz to svjesni da se tu ništa neće promijeniti u dogledno vrijeme, pozovu Palestinci Sokrata u Gazu da svojim autoritetom podsjeti svijet na značenje pojma Pravde u skladu sa principom na kom počiva svijet: „Iustitia nemini neganda est!” – „Pravda se nikome ne smije uskratiti!”
Sokrat se spremno odazva pozivu i u skladu sa svojim metodom da istinu traži kroz razgovor sa umnim sagovornicima, povede sa sobom uglednog i bogatog Kefalosa, iskusnog čovjeka u zrelim godinama, i mladog, svađi i oponiranju naklonjenog Trazimaha. U prepunoj, svečano ukrašenoj sali, pred nekoliko sotina Palestinaca svih uzrasta, uključujući i desetine žena sa djecom, iz poštovanja prema njegovim godinama i ugledu, Sokrat najprije dade riječ Kefalosu.
„Pravda je kada svi žive poštujući svoje obaveze. A osnovne obaveze svakog čovjeka su da čini dobro prijateljima a zlo neprijateljima. Zato je pravedno da svi prijatelji Izraela pomažu Izrael i čine zlo njihovim neprijateljima Palestincima” – zaključi svoju besjedu čestiti Kefalos.
Na ovo Sokrat prigovori ukazivanjem da princip činjenja dobra prijateljima i zla neprijateljima nužno vodi do toga da se nanese zlo nekim dobrim ljudima i učini dobro nekim zlim ljudima, poentirajuči: „A pravedan čovjek ne smije činiti zlo nikome!”
„Pravda je ono što odgovara jačem! Tako je bilo, tako će ostati!” – žustro se ubaci Trazimah. „Izrael je jači, oni koji ga podržavaju su jači. Izrael i njegovi saveznici su jači i rade ono što njima odgovora. To je pravda i toj je kraj priče” – završi prpošni junoša.
„Ali to bi značilo da su oni koji postupaju u skladu sa pravdom uvijek oštećeni od jačih. A to je nepravedno!” – prigovori Sokrat.
„Gdje si vidio da onaj slabiji koji postupa u skladu sa pravdom, od toga ima neke koristi!?” – odvrati Trazimah. „Misliš li da se ovčari i odgajivači goveda brinu o njima i hrane ih da im pomognu ili zbog svoje koristi? Misliš li da vladari gledaju na svoje podanike drugačije nego kao na ovce i goveda i da misle na bilo šta drugo osim na svoju korist? Pravda je, dakle, korist jačeg i onog koji vlada, a šteta slabijeg i onog koji sluša. Pravedni uvijek gube zato što su slabiji, nepravedni uvijek dobijaju, zato što su jači.”
„Umjesto da se nadvikujemo, pomozimo istini da se rodi!” – reče Sokrat, podsjećajući da je filozofski metod kojim se dolazi do istine, vrsta majeutike – umijeće babice koja pomaže pri porođaju. „Slažeš li se da je Pravda neka vrsta dobra, dakle da je vrijedno imati je?”
„S tim se mogu složiti,” – potvrdi Trazimah.
„Onda ćeš se složiti i s tim da tamo, gdje su jedni bogati i žive u izobilju a drugi siromašni i gladni, gdje su jedni srećni a drugi nesrećni, nema pravde, jer na ono što je dobro svaki čovjek ima pravo i zato se Pravda ne smije nikome uskratiti!?”
„Pravo si to rekao, Sokrate!” – složi se Trazimah .
„Prema tome, pravedno je ako se ovačar brine i o ovcama a ne samo o sebi; i ako se vladar brine o dobru svih građana a ne samo nekih? Kao što je pravedno ako se doktor brine o dobru bolesnika a ne samo o svojoj koristi, iako je bolesnik u njegovoj vlasti! Možemo li se onda složiti da je onaj koji je jači i koji vlada, pravedan ukoliko to ne čini za sebe nego za dobro svih, kako onih jakih tako i slabih? I nije li u tom slučaju, najgora nepravda ako onaj ko je jači koristi svoju snagu protiv slabijeg, i ako vladar vlada samo u korist jačih a na štetu slabijih?”
„U svemu se ovdje slažem s tobom, o Sokrate! Ali, zar ne vidiš da je ovdje pravda samo ono što hoće jači i oni koji vladaju, na štetu slabijih jer…“
Strahovit tresak praćen zaglušujućom eksplozijom, prekinu Trazimaha. Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, kroz dim i prašinu, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov glas, sada već šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Protagorin grijeh

Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“ Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti
Šta si nam to uradio, Protagora!? Zbog tebe više nam istina ništa ne znači! Smatramo da je istina ono što mi proglasimo za istinu!. Očiglednu neistinu proglašavamo istinom samo da bude po našem. Onako kako smo mi rekli! O svemu na ovom svijetu, naša mora biti posljednja. I kada je riječ o činjenicama! Kaže se:“I bogovi ćute pred činjenicama.“ Njihova stvar. Ako bogovi ćute pred činjenicama, ljudi ne ćute! Neka se zna: činjenice ima da ćute pred ljudima a ne ljudi pred činjenicama! Svako mora znati svoje mjesto u ovom svijetu. Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“
Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti. Što nas je uvjerio da ono što jeste – nije i da ono što nije – jeste, nego da jeste i nije samo ono što mi kažemo da jeste i nije. Zbog njega smo povjerovali da istini treba naša potvrda da bi bila istina! Da smo mi oni koji zavodimo red u svijetu. Da se Sunce stvarno vrti oko Zemlje sve dok mi tako tvrdimo. Da je Sunce stalo kada smo rekli da se Zemlja okreće oko Sunca, da se Zemlja zavrtila po trajektoriji koju smo joj mi odredili! Kad god smo u prirodi otkrili nešto što do tada nismo znali – svejedno da li u astronomiji, fizici, hemiji, biologiji – zbog Protagore smo to proglasili za naučni zakon koji je, stupanjem na snagu naše naredbe, u dotadašnji haos uveo red!
Da smo Protagorinu izjavu ozbiljno shvatili kao povelju kojom nas je proglasio mjerom svih stvari, dokaz je i Svjetsko prvenstvo u atletici, koje je ostavilo na snazi sve nerješive aporije koliko god one bile očigledne, samo da bi smo mi – sudije, a ne činjenice! – imali zadnju riječ! Na primjer, u skoku u dalj i troskoku, dužina skoka mjeri se od odrazne crte, a ne od mjesta sa kog se skakač odrazio. Međutim, to mjesto se vrlo rijetko poklopi sa odraznom crtom. I najduži skok se poništava zbog prestupa od 1 cm, dok se ispravan skok mjeri od crte, makar se atletičar odrazio i 20-30 cm. prije te crte, što znači da se zapravo ne mjeri stvarna dužina skoka nego virtuelna, koju smo mi ograničili Ako se takmičar odrazio, recimo 17 cm prije odrazne crte, njegov skok biće mjeren od te crte i zaveden kao skok kraći za tih 17 cm. Insistiranje da se skok mora mjeriti od odrazne crte, ne drži jer se ne mjeri preciznost prilaska toj crti, nego jednostavno i jasno – dužina skoka/troskoka! Tehnički, problem je već odavno riješen. Mjesto odraza se locira elektronski, Ako se skokovi sa prestupom preko crte i ne mjere, skokovi prije crte mogu se bez problema tačno izmjeriti i time odrediti realni redoslijed takmičara. Na ovom prvenstvu, u troskoku je pobijedio Ig Fabris Zango iz Burkine Faso, skokom 17.64 m, plus 4 cm prije odrazne crte, što znači da je njegov skok zapravo bio 17.68 m. Lazaro Martinez sa Kube zauzeo je drugo mjesto skokom 17.41m. Ipak, u drugom skoku, izmjerenom 17.31, Martinez se odrazio cijelih 38 cm prije odrazne crte, što znači da je sa 17.69 m. to bio pobjednički skok. Tako govore činjenice, ali pred nama činjenice ćute.
U istom Protagorinom duhu su i ove godine nekadašnji svjetski rekordi Usaina Bolta na 100 i 200 m proglašeni za najvrijednija atletska dostignuća, iako je svaki svjetski rekord apsolutna činjenica i ne može se komparirati sa rekordima u drugim disciplinama. Rekord na 100m nije vrijedniji od bilo kog drugog atletskog rekorda. Uzgred, Boltov lični rekord na 400 m je 45.28 sec. Svjetski rekord Vejd van Nikerka je 43.03 sec. Dvije sekunde brže! Bolotv lični rekord na 800 m je 2.05 min. Vera Nikolić je prije 53 godine trčala 800 m ispod 2 minute (1.59.), 5 sekundi brže! Sa 1.53 min, svjetski rekord Jarmile Kratohvilove je cijelih 12 sekundi bolje vrijeme od Boltovog najboljeg rezultata, ili najmanje 80 metara prednosti ispred Bolta. Po čemu je njegov rekord na 100 m vrijedniji od njenog, ili od ženskog rekorda na 5.000 ili 10.000 metara, disciplinama koje on ne bi mogao ni istrčati!? Po ničemu osim po našoj oholosti koju je podstakao Protagora i koja od tada stoji suvereno iznad svake istine, pa čak i iznad istine u atletici.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Drama u šumi

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta konja
Dva para konja pokušavaju izvući ogromni balvan iz dubokog masnog gliba šumske crnice. Dok su nemilosrdno bičevani konji trzali i cimali lijevo i desno, pokušavajući ga pokrenuti, balvan je izišao iz preuske blatne kolotečine žlijeba u koju se nije mogao uklopiti, prijeteći da se zakotrlja niz strminu i sa sobom povuče upegnute konje u provaliju. Čovjek koji je vodio konje gromko viknu: “Isprežite konje!“, istovremeno priskočivši do hama i munjevito ispregnu prva dva konja. Druga dva čovjeka već su prekoračili lance tregera zakačene za džinovsko deblo pokušavajući da ispregnu drugi par konja koje je navaljeni balvan svojom težinom počeo povlačiti za sobom.
Prekasno! Ogromno deblo prevali se cijelom dužinom preko ruba kaljavog žlijeba na travnatu padinu. Prednji, deblji kraj balvana, svojom težinom zaora bokore rascvjetane jagorčevine. Ona dva čovjeka, uplašeni da balvan ne povuče i njih, ostaviše upregnute konje i odskočiše u stranu.
Ne obazirući se na opasnost, onaj treći čovjek spretno ispregnu jednog konja. Dok je pokušavao da pomogne drugom, neispregnutom konju, otkačeni lanac kojim su bili vezani tregeri ona dva ispregnuta konja prednjaka, povučen balvanom, fijuknu i za dlaku ga promašivši, uplete se u lance konja vezanog tregerom za balvan.
Dok se balvan sve brže valjao niz strminu, ostavljajući za sobom zgnječeno nisko grmlje šimšira, zdrobljeno kamenje i polegnutu travu. sa buketima jagorčevine utisnute u glib nalijepljen po glatkoj oguljenoj, vukući za sobom neispregnutog konja koji se očajnički otimao, onaj čovjek u trku ponovo stiže do njega i jednom rukom uhvati uzde, a drugom rukom pokuša da otpetlja lance i oslobodi kopču zakačenu za treger. Kližući sve brže, balvan stiže do ruba provalije i uz prasak zdrobljenog kamenja,zanjuha se kratko i sasvim sporo, prevali se preko ruba. Kao brod koji tone, uzdiže se zadnjim krajem, zaustavi se za trenutak i uz prasak zategnutog lanca glasan kao pucanj – nestade u bezdanu! Beskrajno kratak treptaj, obasjana suncem, zamrznu se scena ove tragedije: odsjaj plavkastog čelika olabavljenih kaljavih lanaca otkačenih od tregera u izgaženoj travi; blistavi vranac razvijorene grive, nabreklih mišića, nogama čvrsto ukopan u meku ugaženu zemlju, na samom rubu provalije, kao ucrtan u plavo nebo; polupognuti čovjek zajapurenog znojnog lica dok jednom rukom grozničavo steže kopču lanca na alki tregera, a drugom očajno vuče uzde uplašenog konja gledajući ga pravo u oči.
Odjednom, bez najave, magiju nepomične slike razbi u paramparčad oštar zvuk munjevito odmotanog lanca koji se zategnu preko ruba provalije. Sve se ponovo pokrenu, kao prenuto iz katatoničnog sna. Posljednjom snagom, vranac se prope na zadnje noge, pa bačen na bok naglim trzajem lanaca prikačenih za balvan koji je padao u bezdan, uzdignute glave okrenute prema čovjeku, povijenog oznojenog vrata, razvijorenih pramenova crne grive, s klupkom nogu savijenih pod trbuhom, povičen zategnutim lancem, nestade preko ruba iza kog je nestao ogromni balvan. Slobodni kraj lanca, istrgnut iz ruke skamenjenog čovjeka, kao velika tamna zmija zavijuga kroz travu povaljanu teškim balvanom. Povučen tim zadnjim trzajem lanca na koljena, čovjek se zatetura, saplete i usporeno, kao u koreografiji neke tragične pantomime, pade na koljena. Ruka iz koje mu se otrgnuo lanac ostade u zraku ispružena prema konju, sa otvorenim krvavim dlanom odranim lancem, kao na pozdrav. U drugoj ruci još se njihalo lelujavo, kratko parče otkinute uzde.
Kao čarolijom, onako kako se i pokrenula, ova pantomima se prekide. Scena na rubu provalije ostade prazna. Za ispolinskim deblom pradrevnog bora, sa plave pozadine neba, isčeznuše i konj i zmijoliki lanci tregera. Sasvim u prednjem planu, nad strminom je još klečao čovjek. Beskrajno kratak trenutak zavlada mukla tišina, a onda iz dubine provalije doprije njištanje vranca, sve dalje, sve dalje, sve dalje…
“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta konja.
Kada stiže do njih nasmija se i reče:
„Šta ste se snuždili? To je bio samo konj. Cijeli svijet je vezan lancima za balvan koji će ga jednog dana povući u bezdan.“
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Paskalovo ljeto

Toliko su zla počinili ljudi, toliko nepravdi nanijeli jedni drugima do početka ovog ljeta, da mi je iznebuha pred oči izišao Blez Paskal i njegovo djelo Sublimitas et miseria hominia: Sjaj i bijeda čovjekova! Naša. Ljudska. Sjaj i bijeda našeg roda
Ljeti – ljetujem! Od djetinjstva tako. Kroz cijelo školovanje, nikada preko ljeta nisam pročitao valjda ni tri stranice lektire. Čim osjetim da je stigao onaj bešumni talas pravog ljeta s kojim se ništa ne može uporediti, zatvaram fajlove u kojima je ono što sam pisao, sklapam korice knjiga koje sam čitao i zatim udahnem najdublje što mogu. Kao kakva podmornica, pustim da mi ljeto uđe u sve pore, a kada nam se izjednači pritisak, zaronim u ljeto. Tek kada crvena žar visokog ljeta malo potamni, a jarko zelenilo postane zagasito, izronim.
Ovog ljeta nisam zaronio. Ovo je Paskalovo ljeto. Toliko su zla počinili ljudi, toliko nepravdi nanijeli jedni drugima do početka ovog ljeta, da mi je iznebuha pred oči izišao Blez Paskal i njegovo djelo Sublimitas et miseria hominia: Sjaj i bijeda čovjekova! Naša. Ljudska. Sjaj i bijeda našeg roda. I tako, ništa ne bi od ljetovanja. Umjesto da zaronim u svoje ljeto, krenuh sa Paskalom za njegovim putovanjem: “Ko smo, uopšte mi ljudi!?“ “Šta je uistinu čovjek?“ Paskal se rodio 1623 godine, dakle prije 400 godina, (na pragu ljeta, 19 juna!), pa je i to dobar razlog da ovo bude Paskalovo ljeto. Moj razlog je što sam zbog ovog pitanja prvi put odložio (vjerovatno već i propustio), priliku da ljeto odljetujem!
Stvarno, ko smo mi i šta mi ljudi ovdje uopšte tražimo? U svijetu u kom smo suvišni, koji svojim prisustvom remetimo, svijetu koji samo naše odsustvo može vratiti u prvobitni red!? “Bože, ko je čovjek o kom se Ti toliko brineš?“, pita se Paskal kroz eho psalmi. I odgovara: “Ništa, u odnosu na beskraj, sve u odnosu na ništa!“ Blistav aforizam, ali tu još nema čovjeka. Paskal to zna i zato čovjeka traži tamo gdje je najviše čovjek. U bespomoćnosti, u očaju, i žudnji i čežnji:
“Šta je ono za čim uzaludno žudimo, ako ne sreća u kojoj smo nekada uživali, od koje su ostali samo prazni tragovi koje čovjek uzalud nastoji popuniti svime što je oko njega da bi nadoknadio ono što mu nedostaje a što ne može naći u svemu onome što ima? Jer ništa od svega toga ne može premostiti ovaj beskrajni ambis, nego samo nešto beskrajno veliko i vječno, Bog sam!“
Tako je Paskal situaciju čovjeka izjednačio sa situacijom Erosa iz Platonove Gozbe! Po ocu Poru, bogu izobilja, Erosu pripada doslovno sve! Po majci – Penija, boginja siromaštva i oskudice, Eros nema ništa! Čovjek je kralj kome je oduzeto kraljevstvo – kaže Paskal – neko ko žudi da vrati svoju izgubljenu slavu i veličinu, svjestan da to ne može učiniti, biće razapeto između beskrajne, neutažive ambicije i potpune nemoći da tu ambiciju ostvari. “Kakva fantastična kreatura je čovjek, drugačiji od svih ostalih bića, monstruozan, haotičan, kontradiktoran, nenormalan, sudija svih stvari, bijedni crv, nosilac istine, jezgro nesigurnosti i zabluda, slava i otpadak univerzuma!“ Što smo intelignetniji sve smo svjesniji neosnovanosti naše veličine, sve nam je jasnije da su ove suprotnosti nepomirljive i da ljudski razum ne može riješiti ovu enigmu.
Paskal je riješio ovu engimu, ali ne razumom: 23 novembra 1654. godine, doživio je mistično prosvjetljenje. Na parčetu papira zapisao je datum, naslovio ga „Sjećanje“ i dopisao:“Ne filozofa ni mudraca. Sigurnost. Sigurnost, Osjećanje Radost.“ Ušiveno u kragnu sakoa, to parče papira pronađeno je tek poslije njegove smrti.
Da nisu pronašli taj papirić, ne bismo znali da je Paskal riješio paradoksalnu enigmu čovjekove neutažive žudnje za veličinom i slavom, i njegove mizernosti, jada i čemera. Prolazi i ovo Paskalovo ljeto, a oni najmoćniji među ljudima, nisu ništa bliže odluci da počnu razmišljati ljudski, postupati ljudski, odnositi se prema drugim ljudima – ljudski! Iz naslova Paskalove rasprave Sublimitas et miseria hominia, 370 godina kasnije, sve više blijedi riječ sublimitas i sve jače je boldirana riječ miseria. A značenje riječi hominia – ljudska! – ostaje jednako enigmatično.
Još ne znamo ni ko smo, ni šta ovdje tražimo!
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno3 dana
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
Izdvojeno3 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde