Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO ĐORĐEVIĆ: SJAJ I BEDA UTOPIJE (III): Rusko iskustvo

Objavljeno prije

na

Disidenstvo, naravno, nije samo naš problem, ono je bilo pojava koja je u najrasprostranjenijoj zemlji realnoga socijalizma igrala veliku ulogu; problem nije u nekakvoj disidenstkoj revoluciji niti u tome da li je nje bilo ili nije bilo, već u jednom izazovu I duhovnom otporu koji je igrao ulogu „pripreme” velikih mena, pa i lomova, koji su ubrzo usledili; ni Volter ni Ruso nisu postali članovi „konventa” i vladajuće strukture republikanskoga sistema, ali im taj sistem sa svojim trajnim institucijama, duguje dobar deo mogućnosti nastanka i uspostavljanja i početka života na istorijskoj sceni Evrope. To su skoro banalne i školske istine koje se ipak moraju ponoviti. Nije nikakvo slučajno, na primer, što su mnogi disidenti lako prihvatili neki vid onoga što se zvalo demokratizacija ali nikako ili skoro nikako ono što se razume pod pojmom demokratija – u prvom slučaju se ostajalo u okvirima sistema totalitarne društvene prakse, a u drugom se činilo – ako se činio – iskorak upravo iz tog sistema. Nije slučajno ni to što su mnogi disidenti izabrali naciju – svoje pleme – ali ne i čoveka i građanina. Na toj razmeđi između nacionalizma i demokratije zbivala se drama našeg disidenstva čiji se glavni čin okončao počekom osamdesetih godina opredeljenjem za nacionalizam.

Negde na toj razmeđi – koju bi trebalo vremenski precizno odrediti – terbalo bi još jednom pokušati dijalog i o disidenstvu i sudbini disidenata.

Rusko iskustvo je bolje poznato – više se nametalo svetu, a posle afere oko Andreja Sinjavskog disidentstvo je u toj zemlji postalo zaista masovna pojava. Sam je Sinjavski specifičan „znak” ali i veoma pouzdan svedok i tumač fenomena; on je disidentstvo doživeo i kao lično iskustvo – godine robijanja u polarnim predelima – i kao pojavu čijem će se smislu kasnije posvetiti.

Sinjavski je problemu pristupao i iz ugla ličnog iskustva ali i iz ugla nužne rasprave koja je važna za period koji se označava kao tranzicija kojem smo svedoci na prostoru čitavoga Istoka; to se najbolje vidi iz njegovog spisa pod karakterističnim naslovom Disidentstvo kao lično iskustvo koji je nastao još 1982. godine, ali koji se nedavno pojavio i njegova je aktuelnost ostala prvorazredna.

Bitne teze A. Sinjavskog su relevantne i za sve ono što se i kod nas nametnulo sa svim onim zabunama o kojima smo nešto već kazali. Disidenti iz Rusije – naglašava Sinjavski – našli su se, nakon dolaska na Zapad, u situaciji koja je po njih bila nepovoljnija od one u zemlji iz koje su bežali, i gde su bili progonjeni; to je paradoksalno, ali i razumljivo jer je nestao izazov za duhovni i fizički otpor, a pri tom na Zapadu su se suočili sa njima do tada nepoznatim šokom od slobode i iznenađenjem jednog blagostanja o kakvom ni sanjali nisu.

Međutim, ono što je najparadoksalnije sastojalo se u tome što je disident na Zapadu izgubio nezavisnost – on se našao u vlasti „bosa-ideologa” koji ga u jednoj takvoj civilizaciji bukvalno koristi i nameće mu ono što je njemu bilo najodioznije – narudžbinu za ono što će pisati. Taj šok od slobode Sinjavski je opisao kao najveći rizik bekstva iz Utopije i uklanjanja od represivne dogme i to na način koji podseća na paradoksalistička razmišljanja junaka iz proze F. M. Dostojevskog – „Dajte nam slobodu i mi ćemo postati robovi!”. Čitav problem je kod Sinjavskoga osvetljen inače reminiscencijama iz Dostojevskog čije teološko-filosofske teoreme, inače, nisu nikako jednoznačne. „Disidenti”, kaže on, „postaju konformisti” i sukobljavaju se oko toga da li je u okviru prava na drugo i drugačije mišljenje moguće i pravo na još jedno drugačije mišljenje. Iako ne citira svetog Pavla on svoju osnovnu tezu formuliše ovako – „Ako jesmo jeretici, neka te jeresi bude mnogo”.

To je razmeđe sa nacionalizmom, najpre sa ruskim a potom i sa nacionalizmom uopšte – kao „poslednjim stadijumom realnoga socijalizma”.

Disidentstvo „nije početak nove crkve”, kaže Sinjavski, pri čemu se mora imati na umu da je on bio duboko i iskreno religiozan, kako bi se otklonila nejasnoća na kakvu „crkvu” on misli, a to je i za naše prilike u Srbiji podsticajno – kada je reč o smislu i suštini disidentstva – a o tome je zapravo Mihajlov i pokušao dijalog sa jednim „liberalnim” beogradskim akademikom. Među tipovima disidentstva – Sinjavski je prvi započeo posao uspostavljanja stvarne tipologije – Sinjavski izdvaja dva. Prvi je „autoritarno-nacionalističko disidentstvo” a drugi „liberalno-demokratsko”, pri čemu ne skriva svoju skepsu u pogledu mogućnosti pobede demokratije u Rusiji.

Postoji još jedan karakterističan znak u eseju A. Sinjavskog koji se uveliko tiče i nas u Srbiji.

Naime, ovakvim svojim tezama Sinjavski je zaslužio da ga ruska nacionalistička inteligencija optuži za ulepšavanje komunizma – u Rusiji su ga progonili kao „agenta Zapada”, a sada je za ruske disidente-nacionaliste „agent ruskog i međunarodnog komunizma”. U tom paradoksu ima i nema mnogo toga čemu bi se trebalo čuditi. Svim disidentima nije uspelo bekstvo iz Utopije i konačno oslobađanje od dogme, a neki su čak i ostali u njoj shvativši njene prednosti jer su nacionalističkim „republikama” otkrili svoju obećanu zemlju. No to ne znači da iz Utopije – koja nije fizička realnost već duhovni zavičaj intelektualno neformiranoga uma – ne treba bežati. Jedini smisao disidentstva je u tom neprekidnom bežanju od dogme, a najdalje stižu – kako je govorio Spinoza – oni koji ne znaju tačno kuda idu; republika-utopija se ne jednom u istoriji bila obistinila bez pesnika i sveštenika pa neće biti ni mudro da i disidentska res publica ostane bez jeretika i sanjara. Smisao disidentstva je u stvaranju pri punoj svesti, sa sredstvima kritičkoga mišljenja – u stvaralaštvu koje polazi od čoveka i građanina. Nevolja je u tome što su se mnogi sanjari i jeretici pretvorili u disidente-poroke a sve što se zbiva sa „naoružanim prorocima” bi se moglo ponoviti – i već se ponavlja – kao istorija nacionalnih i nacionalističkih proroka.

Sama svest o tome bi trebalo da podstiče novo disidentstvo – a njegov je smisao u tom i takvom podsticaju.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII):  Svjedok sudbine življenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Dnevni boravak, s visokim plafonima, najveća prostorija u kući, gde se uglavnom odvijao život, bio je svedok sudbine življenja na prostoru koji liči na distopijski mizanscen. Podovi u početku zemljani, a kasnije sa drvenim daskama, bili su zastrti krparama ili ovčijim krznima. Dominantno mesto u takvoj prostoriji zauzimaju: ognjište, kamin, zidane peći „furune“, i kasnije plehani šporeti, oko kojih su se okupljali članovi domaćinstva. „Masivna peć zidana nepečenom glinom i blatom, koja se kasnijim loženjem „ispekla“, oslanjala se jednom stranom na zid na kome je sa spoljne strane bio veliki otvor za ložište. Ona se sporo zagrevala ali je dugo držala toplotu“. Klasični kamin su posedovale salašarske kuće imućnijih domaćina. Za razliku od furune, ognjišta su bila na sredini dnevne sobe, sa sačom i čađavim verigama, na kojima je visio veći garav bakrač. Za ogrev se koristila kukuruzovina (kukuruzne stabljike, koren i šišarke od klipa), i nešto skromnije, grane od bagrema i topole. Pored ognjišta ili furune, gde su se nalazile drvene klupe i tronošci, uvek je bilo komotno, prostrano, široko, visoko. To je centralno i najvažnije mesto u kući, središte svakog druženja oko kojeg se okupljala porodica. Zidovi su okrečeni ili molovani posebnim valjcima sa cvetovima, listovima, raznim geometrijskim oblicima. Na zidovima okačeni fenjeri, uramljene porodične fotografije, lampe petrolejke, ikona, srp, sito i ukrasni tanjiri, pa čak i poneka opaklija i šubara.

Pored dnevnog boravka, postojale su i manje spavaće sobe koje se zimi nisu grejale. (Oni koji su spavali u hladnim sobama, pre odlaska na počinak, grejali su crep ili pečenu ciglu, koju su nosili u svoj krevet). U ručno pravljenim plakarima, zvanim šifonjeri, na kojima se nalaze dunje, držala se posteljina, heklani stolnjaci, peškiri. Spavalo se na slamaricama, dušecima punjenim kukuruznom komušinom, kasnije na primitivnim krevetima, ponegde sa ručno vezenom posteljinom. Jastuci, punjeni usitnjenom slamom ili kukuruzovinom, a kasnije perjem. Pokrivači su najčešće bili od kudelje, perina, ispunjena perjem ili ovčja koža. (Od maja do oktobra kuvalo se u letnjoj kuhinji. U tom periodu spavalo se u seniku za seno, a u vreme većih vrućina ispod neke voćke). Za goste je bila izdvojena posebna soba, ili kako se u Vojvodini zvala „čista soba“. („Domaćicu salaša ne može iznenaditi nezvani gost, jer se još izdaleka vidi, sem ako ne dođe noću“). Bila je to najlepše uređena prostorija, puna ženske duše. Ove sobe su davale poseban smisao i značenje porodici. U tom tajanstvenom prostoru žene su stvarale čaroliju magijom sopstvene igre. Romantične domaćice su kreirale ovaj prostor u skladu sa svojom čulnom osetljivošću prema stvarima, ljudima i događajima, kombinujući prefinjen stilski komad nameštaja sa dopadljivim modernim kičem. Razlika u enterijerima ne umanjuje autentičnost njihovog identiteta. Ovaj prostor je bio povlašćen u odnosu na druge prostorije na salašu.

U komotnom prostoru dvorišta nalazi se sve što je neophodno za funkcionisanje jednog domaćinstva: ambar, čardak za kukuruz, štala, posebne namenske kućice, letnja kuhinja sa stolovima i klupama, silos, plevara, obor i svinjci, kokošinjac, golubarnik, poljski đeram, ljuljaška za decu, stogovi sena. Tu su i stabla višnje, oraha, kajsije, dunje, jorgovana, nekoliko struka vinove loze i dud, kao zaštitnik vojvođanskih salaša. Čardak za kukuruz uvek je na vetrometini, a ispod njega svinjci. Bagrenje i bunar sa čistom, hladnom i pitkom vodom i valovom za napajanje stoke, bili su neizostavan deo ovog prostora. Bagrem je služio kao ogrev, kao zaštita od vetra i hrana za ovce i koze. (Bagremovo drvo, čvrsto i trajno, nezamenljivo je kao građa. Za obradu se koristi samo kad je sirovo, jer u suvu dasku teško je i ekser zabiti). Iza štale su đubrišta koja su, kao uslov za prinos svih poljoprivrednih useva, dragocena za svako domaćinstvo. Očekivano je da svako dvorište bude okićeno i cvećem: muškatle, kadife, georgine. Tu su i ručno rađene peščane kule. Imućniji su posedovali fijaker, čeze i sanke. I najzad, svaki salaš imao je svoj vetrozaštitni pojas od drveća koje se nalazi oko ili u samom dvorištu. Bili su to najčešće jablani, koji poseduju gracioznu krošnju, i mogu da narastu do trideset metara.

Skoro svaka kuća držala je ovce, svinje, živinu i nekoliko košnica pčela. Od krupnije stoke, imali su volove i konje (vranci, čilaši, riđani, mrkovi), dok je krava bila ređe u salašarskim stajama. Vremenom, ona postaje dominantna domaća životinja, bez koje se nije mogao zamisliti život. („Čuvamo 250 ovaca, imamo pedesetak krava. U jesen je malo teže, ali proleće kad svane onda je lepše. Život je težak, ali ga ne bi menjali nikada za drugo mesto“, priča Momčilo Popović, salašar). „Tek s prelaskom na stajski uzgoj stoke, posebno svinja i goveda, dolazi do značajnijeg razvoja salaša“. Volovi su bili osnovna radna stoka: snažni, izdržljivi, čija ishrana, nega i smeštaj nisu bili zahtevni. Konje nisu imali svi salašari. „Oni koji su ih držali, češće su to radili za diku, ponos i uživanje, a manje za rad“. Bili su tu i mačke i pulini, „koji su terali ovce da budu disciplinovane“. U okolini salaša bilo je zečeva, fazana, srna, lisica, kuna, šakala, jastrebova, divljih patki, bisernih morki, a na dimnjacima gnezda roda. Naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti pune ljudske radosti; suživot i simbioza čoveka i okoline, odnosno međusobna zavisnost čoveka i prirode. Dvorišta su bila zatravljena, sa stazama od utabanih cigli.

Pokućstvo je bilo skromno. Dabome, to je zavisilo od načina života i materijalnog statusa familije. Jedna prosečno imućna porodica imala je u svom vlasništvu: uređaj za mlevenje žita, mašinu za obradu lana, hlebnu peć, razboj za tkanje platna, preslicu i vreteno, razne skulpture, satove, slike, svećnjake, kvalitetniji escajg… Sačuvati zimnicu u surovim uslovima nije bilo jednostavno. Zime duge, sa dosta snega i s niskim temperaturama. Žito se bez problema moglo sačuvati, dok je krompir, povrće, voće i ostalu zimnicu u teglama i flašama trebalo adekvatno uskladištiti. Za takve potrebe koristio se špajz, trap, podrum. U dalekim slikama uspomena i života naših predaka, trap se ne može ni obići ni zaobići, pogotovo u vremenima kad je bolje imati pun stomak nego puno srce. A šta tek reći za špajz, taj skriveni kutak ženske brige, spokojstva, nade i sigurnosti; bio je praznik za oči i dušu. Na desetine tegli različitih veličina i boja, prepunih raznoraznih slatkih i kiselih, ljutih i slanih đakonija.

Na jednom salašu živelo je više generacija. Otac, odnosno domaćin, bio je najveći autoritet i glava porodice. Domaćin je, uz potreban sklad mudrosti, menjao sudbine, pomerao i rušio granice, što je podrazumevalo odricanje, posvećenost, požrtvovanje, odgovornost i disciplinu svih članova porodične zajednice. On nije samo gospodar salaša i imanja, već stvaralac, borac, baštinik prezimena i porodične tradicije, čuvar kućevne tapije; uzor otmenosti, častan i čestit, pošten i prosperitetan, ugledan i sposoban. U takvom poretku stvarnosti postojala je utvrđena podela rada prema polu, uzrastu i sposobnostima. O svim poslovima odlučivao je domaćin kuće, dok je domaćica raspoređivala zaduženja ženskim članovima i deci. Povećanjem broja članova familije, proširivao se i stambeni prostor. Pored postojeće, gradile su se i nove kuće. Uprkos tome, to je i dalje bila jedna porodična zajednica, ali sa odvojenim stanom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VI): Između tišine i istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. (Pre Drugog svetskog rata, u okolini Subotice bilo je 11000, u Srbobranu 900 salaša. U bečejskom ataru, između 1890. i 1910. godine registrovano je 638 salaša. U Čeneju, između dva rata bilo je oko 440 salaša. Interesantan je i podatak da je do kraja devetnaestog veka na salašima živela čak polovina stanovnika Subotice, Radovan Balać, dnevni list „Danas“, 19.11.2021. godine). Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji, koja je svet zahvatala osećanjem nužnosti i opstanka, salaši se doimaju kao umetničke projekcije gorke istine o čovekovoj muci i tegobnom životu. Osećajni i otvoreni za svaku emociju, ni sami ne znaju koliko toga u sebi poseduju i skrivaju. U dubini istine koju salaši znaju o sebi, nastaje svet iz kojeg se ne može lako i brzo izaći; to je narativ o kojem se može naslućivati, i svet koji se između tišine i istine može lakše razumeti. Svima je zajedničko da je posvećenost životu u kojem su zaglavljeni, a određuje njihov svetonazor, jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i prirodi koji ih okružuju.

Pišem o salašima proteklih vekova, stalno nastanjenim, iako se dosta toga može podvesti i na one koji su bili samo sezonska staništa. U pokušaju skidanja vela tajne sa ove autentične pojavnosti, za koju sam mislio da je poznajem i razumem, očekivao sam gustinu i punu zbilju u pojašnjenju ovog fenomena, ali sam naišao na proređenu stvarnost i dosta praznine. Doduše, kultura zna da istina o bilo kojoj pojavi nema samo jednu stranu, a ta topla i ušuškana gnezda stoje iznad moje radoznalosti i ljudi kojima se diče, kao što ljudi stoje iznad svog rodnog mesta kojim se ponose. Ugrađeni u temelje tradicije, duhovnog i materijalnog nasleđa, tapiju na multietničnom prostoru Vojvodine oduvek su imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Čovekovo uzdizanje iznad zavičaja, pa samim tim i iznad salaša, nije samo prirodna činjenica, već duhovna dimenzija.

Salaši su mala svetla, orjentiri, oblici energije, ognjišta, mesta okupljanja i raskrsnice, sunašca pod nebrojivim zvezdama, svetli grobovi koje život i smrt, svetlost i senke dele. Taj ambijent, odakle se osmatraju sve četiri strane sveta, sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, samo je na tom prostoru celovit, osoben, moćan. Svaki poseduje svoj mali svet: svet traganja, stvaranja i otkrića, svet dobrote, istine, lepote i duhovnosti, ali i sumorno mesto svakodnevice mladih ljudi. Iz takvog ambijenta se rađaju talenat, vrline i sposobnosti, iskušenja, melanholija, gostoljublje. Uz posvećenost, odricanje i požrtvovanje, između neba i zemlje, nade i očekivanja, salaš su gradili poput mrava ili ptice koja pravi gnezdo: zrno po zrno, slamčicu po slamčicu, grančicu po grančicu. Bila je to čovekova potreba da se vine u njemu nedostupne prostore i da u njima potraži promenu, blagoslov, zbilju i radost, utehu i smisao, za svoj i život svoje porodice. („Komšija je salašarima uvek bio nešto više i važnije nego onima na selu i gradu“ – „Naš salaš“). Od prostora praznine, pravili su naseobine sudbine, i svoj jedini raj iz koga ih niko ne može isterati.

Ta neobična salašarska filozofija života uklanja svakodnevnu žurbu, nervozu, na neki ljupki način uvodi vas u smireniji i drugačiji poredak stvari. U suživotu i simbioza čoveka i okoline, odnosno čoveka i prirode, naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti, pune ljudske radosti.

Etimološko poreklo reči salaš nalazimo u mađarskoj imenici szallas, koja ima više značenja: smeštaj, mesto, zgrada, pokretno naselje, farma. Pored ovih, ova mađarska reč ima i druga značenja: stati, osvojiti, okupirati, leteti. U širem smislu, salaš je poljsko imanje s kućom i pomoćnim objektima (staje, ambari, čardaci), dok je u građevinskom smislu – tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje. Slični pojmovi su bačija i majur. U analogiji sa sličnim objektima u kulturi zapadnih zemalja, bio bi to ranč ili farma. Gledano istorijski, kulturološki, tradicijski, semantički, etimološki, salaši su individualna gazdinstva, zatvorenog tipa, izdvojeni iz ruralno-urbanog kompleksa, u kome sve proizilazi iz unutrašnjih doživljaja članova domaćinstva i prirode.

Imanja na kojem se nalazio salaš bila su velika, što za vojvođanske prilike i nije toliko značajno. Parcele su, najčešće, bile veličine od pet do dvadesetak hektara. Salaši su prvobitno bili letnja staništa stočara, a vremenom su postajali stalne naseobine imućnih poljoprivrednika. Po osnovu primarne delatnosti, mogu se podeliti na stočarske, poljoprivredne, vinarske i mešovite salaše. Vinarskih je bilo najmanje, i uglavnom su se nalazili na peskovitom zemljištu, pogodnom za gajenje vinove loze. Doduše, nema salaša gde se nije držala stoka. Salaši se razlikuju i po tome što su jedni bili nastanjeni cele godine, a drugi samo u sezoni poljoprivednih radova.( Pojedini publiciste dele ove naseobine na dva tipa: salaš polutana ( vlasnik je bio imućniji seljak polutan) i salaš farmskog tipa (vlasnik je bio biroš – najamnik).

Stalno nastanjeni salaši, funkcionalni, svedenih oblika, uramljeni topolama, jasenom i bagrenjem, imali su, manje više, identične sadržaje. Veličina kuće za stanovanje (uglavnom prizemne), zavisila je od imovnog stanja domaćina. Kako dobri poznavaoci prilika u Vojvodini kažu, bio je to „prepoznatljiv tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje, bez puta, vode i struje“. Mogle su biti dvodelne ili trodelne, najčešće bez podruma, sa većom verandom, sa stubovima ili ogradom od metala ili drveta. Građene su od prirodnog materijala koji se mogao naći na tom prostoru ili u bližoj okolini: čerpić, nepečena cigla, sušena na vetru i suncu, i tzv „pleter“ smesa (isitnjena slama i trska, zemlja (glina) i voda). Ono čemu su posebno poklanjali pažnju bili su spoljni zidovi kuće, sa malim prozorima, i fasadom okrečenoj u belo. (Ovakvo krečenje imalo je dvostruku funkciju: estetsku i dezinfekcionu). Termoizolacija im je bila prioritet: zimi da čuva unutrašnju toplotu, a leti da hladi. Sve do sredine prošlog veka, krovovi su bili od trske, a potom sa crepom. Prilikom izgradnje kuće vodilo se računa o tome da „začelje bude okrenuto severu, a čelo, na jugu“. Na tako podignutoj kući prozori i vrata bili su na južnoj strani, gde se formira dvorište. Inače, postoje tri tipa takvih objekata: „ kuća na brazdu“, „preko kuće“ i „kuće na lakat“. (Salašarske kuće viših socijalnih slojeva nosile su pečat i obeležja bogatstva i raskoši i, kao takve, ličile na minijaturne dvorce). Na čelu kuće, do krova, ugravirana godina izgradnje objekta. Na krovu visok odžak. Dabome, ovakvom univerzalom konceptu kuće svaka nacionalna zajednica je dodavala nešto svoje, čime je bila originalna i posebna. U suštini, sve salašarske kuće za stanovanje imale su isti koncept svrhe i sadržaja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.

Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.

U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda).  Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.

Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).

Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.

Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.

Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo