Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO ĐORĐEVIĆ: SJAJ I BEDA UTOPIJE (V): Jedan papa – disident

Objavljeno prije

13 godina

na

Sve su brojniji „disidenti” koji su od svoje uloge – često veoma sumnjive – načinili legendu, oni govore o „disidentskoj revoluciji” pri čemu sopstvenu ulogu stavljaju u prvi plan, dok još uvek ostaje otvoreno pitanje o tome da li disidentsvo može da sruši – ili makar da reformiše – sisteme koji su po nekom zakonu svoje prirode nepodložni reformisanju. Još je stari A. de Tokvil podsećao da su počeci reformi takvih sistema ujedno i počeci njihovoga kraja. Bilo kako bilo, i po svemu sudeći ne slučajno, pomenuti francuski istoričar je ovaj problem ostavio otvorenim; proučivši brižljivo bezmalo svekoliko disidentsko iskustvo i Istoka i Zapada, on nije hitao da disidentima pripiše konačnu ulogu u rušenju jednog takvog sistema kakav je bio ruski, sovjetski totalitarni sistem. Sistem se „urušio” jer je iscrpeo svoje mogućnosti, sazdao je bio jednu prepoznatljivu „političku kulturu” ali nije ponudio, ni u zametku, nešto što bi bilo nalik obećavanoj „civilizaciji u znaku srpa i čekića”. Čak i u trenutku kada se sistem rušio, kada je početkom marta 1985. godine bio izabran za generalnog sekretara te partije, M.S. Gorbačov je govorio kako se „varaju svi oni koji misle da je socijalizam nedonošče civilizacije” i ta će se ideja kod njega sresti i na pragu godine 1989. Istorija te iluzije nije nepoznata – barem ne u bitnim crtama – ali nije još uvek dovoljno jasan pojam disidentstvo, niti je dovoljno izručena istorija brojnih disidentskih iluzija koje su se manifestovale oko magičnih polova kakvi su reforma i revolucija. Jedan istorijski osvrt – nikako slučajan – će nam o tom magičnom i enigmatičnom krugu iluzija reći dosta.

U ogromnoj istorijskoj „povorci” rimskih papa – a sadašnji papa Jovan – Pavle II je dve stotine šezdeset treći papa na prestolu sv. Petra – koja obeležava dva milenijuma evropske i svetske kulture i civilizacije, postojao je i jedan papa tipični disident koji je pokušao da reformiše vekovnu strukturu Crkve na zemlji i to na tipično disidentski način. Njegova ličnost i vreme njegovog petomesečnog pontifikata kao i sve ono što je hteo da učini, govore dosta o granicama i dometima disidentskog čina, ali i o iluziji čiji fenomen ne ispituje samo F. Fire. Taj „slučaj” govori dosta i o problemima našeg vremena pa svakako nije čudno ni to što se nesuđeni papa poodavno vratio iz svoje istorijske senke. U raspravama u vezi sa „tajanstvenim” raspadom komunizma on se nameće kao svojevrsna paradigma i s „pričom” o njemu se približavamo nekom jasnijem odgovoru na pitanje o odnosu između oslobođenja kao moguće emancipacije na istorijskom planu i spasenja kao krajnjeg, ontološkog smisla čovekovog prisustva u svetu.

Ta nas zgoda vraća u nemirna vremena XIII veka kada je svetovna struktura hrišćanske crkve bila čvrsta i uveliko srasla sa strukturom feudalnog sistema, i do te mere da se u njoj bezmalo bila izgubila jevanđeoska suština njenoga poslanja na Zemlji i među ljudima; u rukama svetovne vlasti, kompromitovana „simfonijom” sa feudalnom državom, Crkva je bila u dubljem smislu zaboravila svoju ulogu spasenja i buđenja nade u svetu „poniženih i uvređenih”, pa je i vreme nakom smrti pape Nikole IV bilo još jedno vreme velikih smutnji – godine 1292. moćnici se nisu nikako mogli dogovoriti oko ličnosti novog pape i kako je vreme odmicalo situacija je bivala sve mučnija. Kada se 1293. godine konačno sastao konklav u Peruđi, kada su zaraćeni klanovi porodica Orsini i Kolona i sami uvideli da se nešto mora učiniti – u sve se umešao i napuljski kralj Karlo II – postalo je jasno da će se konačno morati dogoditi ne nešto obično već upravo neobično, i konklav u Peruđi je i nazvan „čudo u Peruđi” . U teškoj situaciji, kada izlaza nije bilo ni na vidiku, popustio je u svojim stavovima i sam kardinal Kaetano za koga je Crkva bila jednostavno zemaljska monarhija i za novog papu je izabran običan kaluđer Petar poznat u istoriji kao papa Celestin V. Svetovni i crkveni moćnici, suočeni sa krizom jednog svetskog sistema, su se setili – to je i smisao tog „čuda u Peruđi” – osamdesetogodišnjeg pustinjaka i krenuli su da ga traže u nekom skitu daleko od Rima.

Ličnost i neobičan čin ovog pape nisu sasvim nepoznati, pa ipak bi on ostao u svojoj istorijskoj senci da ga nešto – opet neobično ili kako bi Fire kazao „tajanstveno” – nije vratilo na scenu našega veka i to mnogo vremena pre sadašnjih rasprava. Među prvima ga se prisetio poznati italijanski pisac Ignacio Silone pošto je disidirao iz redova komunističke partije Italije gde je svoju komunističku nadu i iluziju proživeo do krajnjih granica ljudske nade, u vreme prvih pokušaja reformi iz vremena N. Hruščova i XX kongresa komunističke partije, o čemu i sam govori u jednom svom delu posvećenom nesuđenom papi Celestinu V i njegovom činu (…)

Nesuđeni papa je uistinu bio neobična ličnost koja nije ostavljala ravnodušnim ni njegove savremenike ni potomke – sve do naših dana.

On je aktivno učestvovao na lionskom vaseljenskom saboru kao „ekspert” ali se uvek, nakon obavljenog posla, povlačio u svoju ćeliju; spasitelja za Crkvu na Zemlji video je u vraćanju „jevanđeoskim izvorima” pa ipak – pod pritiskom kardinala i evropske javnosti – pristao je da se prihvati izbora; on je – beleže hroničari – „na magarcu ušao u Rim” poverovavši da će moći da reformiše Crkvu. Sve je, međutim, krenulo drugim putem – njegove zapovesti su se negde na relacijama fatalne „transimisije vlasti” pretvarale u svoju suprotnost i on je odlučio da se povuče s papaskog prestola, da bukvalno disidira i da podnese ostavku a to je bio čin bez presedana; da bi to izveo morao je da objavi specijalni „apostolski dekret” nakon čega je bukvalno pobegao iz Rima i vratio se u svoju pustinjačku ćeliju – no i to mu nije prošlo bez problema, jer je postojala mogućnost da ga neka od zaraćenih političkih partija uzme za anti-papu. On je već 1313. godine proglašen za sveca; od 1668. godine ima svoj dan u kalendaru, ali ostaje činjenica koja nas zanima – on nije uspeo ništa da reformiše i pretrpeo je neuspeh. Ima sistema – ponovimo to – koji se ne mogu reformisati, ali disidenti, oni autentični i u svom disidenstvu dosledni iako ne ruše sistem, pripremaju njegov kraj i u toj permanentnoj pobuni i valja tražiti dublji i stvarni smisao disidentstva. To je ono što je bilo jasno Celestinu V i zbog toga ga mnogi uzimaju kao paradigmu za pokušaj osvetljavanja sudbine komunizma. A njegov postupak, danas toliko aktuelan, bio je pravi izazov za njegove savremenike i ljude generacija koje su došle nakon njega. Dante ga – kao ubeđeni monarhista – smešta u pakao i osuđuje njegovu ostavku kao čin slabića (…) On, po Danteovom mišljenju, pripada onom tipu ljudi koji su zaslužili prezrenje – Nebo ih progna da mu ljepotu ne ruše (…)

Drugi su pak veličali njegov čin kao što ga veliča i slavi i Crkva koja ga uzima kao primer i opomenu. U drugom tomu svoga dela o usamljeničkom životu pesnik i humanista F. Petrarka kaže da je sve „što je Celestin učinio delo uzvišenoga i slobodnoga duha koji ne priznaje prinudu”. Međutim, iako je nađena jedna paradigma – istorijski veoma dobra – nisu osnovni problemi, posebno sada, nikako sasvim jasni. Nije na primer jasno koji su to sasvim konkretno sistemi, koliko ih ima i da li imaju obavezno makar jednu zajedničku karakteristiku, uz razlike koje među njima postoje. U tom je krugu savremena rasprava o tome u kojoj su meri komunizam i fašizam istovetni jer – navodno – razlikuje ih samo ubijanje „u ime rase” i ubijanje „u ime klase” dok im suština, služenje terorom, ostaje ista, o čemu sporovi nisu prestali još od vremena poznate knjige Ernsta Noltea Fašizam u svojoj epohi koja postoji i u prevodu na naš jezik(…)

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (V): Zaštitnica Kotora i sultanija iz Bratonožića

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Sveta Ozana KOTORSKA – Rođena je u selu Releza u Lješanskoj nahiji 25. novembra 1493. godine u pravoslavnoj porodici. Pretpostavlja se da je njeno ime po rođenju bilo Jovana Đujović, jer je Đujović jedino bratstvo u selu Releza.

Pojedini autori njene biografije pominju ime – Katarina Kosić, za koje se smatra da ga je ona sama odabrala, s obzirom na to da je rođena 25. novembra, na dan Svete Katarine Aleksandrijske, prema gregorijanskom kalendaru, a koja joj je bila uzor.

Blage naravi, lijepog lika, Ozana je kao djevojčica vrijeme provodila čuvajući ovce. Od malih nogu bila je prožeta ośećanjem pripadanja prirodi i Bogu. Godine 1507., a nakon očeve smrti, poput mnogih mladih Crnogorki toga doba, odlazi da služi u bogatoj kući u Kotoru, u domu Aleksandra Buće, potomka ugledne patricijske porodice.

U toj je kući Ozana naučila da čita i piše, naučila je italijanski i latinski jezik, mogla je čitati teološku literaturu.

Presudan trenutak u životu Ozane dogodio se na Veliki četvrtak u Kotorskoj katedrali, kad je Ozana donijela odluku da život provede kao rekluza (lat. reclusio – tamnica). Na dan Preobraćanja Svetog Pavla, 25. januara 1515. godine, Ozana je postala dominikanka trećeretkinja (laički monaški red), položivši stroge regulae – zavjet siromaštva, čistote i poslušnosti, dobila je ime Ozana, po Blaženoj Ozani iz Mantove.

Ozana se, uz blagoslov kotorskog biskupa Tripuna Bisantija, nastanila u uglu crkve Svetog Bartolomeja, prostoru veličine jednog koraka odakle je mogla da sluša svetu misu. U tom prostoru provela je sedam godina, nakon kojih se nastanila u malu isposnicu kraj matične dominikanske crkve u Kotoru, crkve Svetog Pavla, blizu Kotorske katedrale đe ostaje do kraja života.

,,Kao ‘zazidana devica’ živjela je 52 godine. Iz ćelije je izašla samo kada je Kotoru prijetila opasnost od turske opsade, da bi snažila duh branilaca grada. U njoj se molila, bdjela, posvećivala obredima u propisanom vremenu, čitala Sveto Pismo i vezla (pripisuje joj se izvezeni korporal koji se čuva u Kotorskoj katedrali). Pridržavala se najstrožijih oblika pokore: ispod redovničke haljine nosila je željezni obruč sa kostreti, spavala na drvenim lestvama sa pet prečki, koliko je i bilo Hristovih rana, glavu polagala na komad drveta prekriven platnom, bila u gotovo neprekidnom postu, o hlebu i vodi, i svoje tijelo izlagala teškim oblicima mortifikacije”.

Za vrijeme nevolja i nedaća hrabrila je Kotorane, bila spremna da ih sasluša, pomogne i podijeli mudre savjete. Zato su je pośećivali mnogi mještani, ali i stranci, plemići i građani.

Umrla je 27. aprila 1565. godine u 72. godini života. Njeno tijelo nošeno je ulicama Kotora, a odar se pośećivao tokom više dana. Njeno tijelo, neraspadnuto, ostalo je crkvi Svetog Pavla do 1807. godine, kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište. Iz crkve Svetog Pavla, tijelo Ozane Kotorske prenešeno je u crkvu Svete Marije Koleđate, đe se i danas čuva.

Dan Blažene Ozane, 27. april, Kotorska biskupija obilježava održavanjem svečane mise. Blažena Ozana zaštitnica je grada Kotora i Kotorske biskupije, a Splitska mitropolija poštuje je kao zaštitnicu ekumenizma.

 

Vidosava BALEVIĆ – Čobanica s Pelevog brijega, Vidosava Balević, u periodu između 1670. i 1676. godine bila je turska carica u doba sultana Mehmeda IV, koji je upravljao carstvom od 1642. do 1693. godine. D. Burzan navodi da je Vidosava ujedno „prva Podgoričanka, supruga nekog stranog suverena“.

Kako je đevojka iz Bratonožića postala sultanija, zapisao je Marko Miljanov u Primjerima čojstva i junaštva, pod naslovom Slučajno prijateljstvo Bratonožića sa carem turskijem:

,,Jedni Turci, koji su carskijem poslom odili po carevini došli su od Kolašina preko Lijeve Rijeke i Brskuta; na vodu su našli šćer Stanoja Radonjina, đe poji svoje ovce. Turci se zagledaju u đevojku da bi valjala za cara, ufate je i povedu caru u Stambol, i kazaše mu đevojku, da im (se) dopala za njega. Izvedoše ju pred cara, a on ju upita: ko je i oklen je? Ona se uvrže da je nijema i da ne umije (zborit), i ne moga ju car, ni oni koji su je doveli, nagnat’ da progovori. Nadala se je da te ju vrnut kad vide da ne umije progovorit. Car naredi te je zatvoriše samu u kamaru, a postavi stražu tajno da sluša hoće li progovorit štogođ. Tu su joj jelo donosili; drugi je nije ko gleda. Poslije nekoliko dana ona je počela tužet’ ovako: Željo moja, oče Stanoje! Željo, brate Pejo, Željo, striko Vujo! O Brskutu, moj svileni skutu! Vjetarniče, moje živovanje! O Verušo, gubikozja dušo…!”

Kad je straža javila sultanu da je Vidosava progovorila, on dovede čovjeka da mu prevede njenu pjesmu, te Vidosava kroz suze ispriča caru ko je, odakle je i koga ima kod kuće. Moćni sultan, očigledno opčinjen ljepotom robinje, odmah je poslao sejmene u Bratonožiće da dovedu u Stambol oca i strica i brata Peja.

„Bratonožići kad su došli u Stambol”, po daljim zapisima Marka Miljanova, zna se ,,da je Peja car metnuo za vojvodu, te je sudio i harač kupio od Skadarskog Blata do Lješnice, preko Koma i da im je car (dao) dva pisma, jedno Peju, a jedno Vuju, da ne daju caru harač. A vratili su se Bratonožići s velikijem darovima i carskom vlasti”.

Rovinski je takođe pisao o vojvodi Peju, da je vojvodstvo dobio od sultana, koji je u svom haremu držao njegovu prelijepu sestru, silom odvedenu. Kasnije su, po predanju, privilegije izgubili zbog saradnje sa Mlečanima.

Nakon ovih događaja gubimo dalje zapise o Vidosavi. Vidosava je po dolasku u Stambol dobila tursko ime. U turskim arhivima nalazimo sljedeće: Kada je Mehmed IV svrgnut, u stari dvor je poslana njegova žena, o kojoj nema puno podataka. Nakon svrgavanja Vidosava je svoje ośećaje izrazila pjesmom, koju je Mehmed prijekorno napisao za nju, to su bile narodne pjesme napisane u slogovima, prvi put zabilježene u Turskoj.

Tako je Vidosava svoj put otpočela i završila pjesmom, tužbalicom.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IV): Oda ljubavi

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Mara CRNOJEVIĆ – Mara, šćer hercega Stjepana Vukčića Kosače, bila je druga supruga Ivana Crnojevića, gorostasne figure crnogorske istorije. Neobična je ljubavna priča Mare i Ivana. Kao da se poslije toliko vjekova ponovila ona velika ljubavna pripovijest između Vladimira i Kosare.

Ivan je u mladim danima proveo kao zatočenik 10 godina na dvoru hercega Stjepana. To je bila garancija da njegov otac Stefanica neće napadati i mijenjati granice koje su uspostavljene između teritorija Zete i dijela bosanske države, koju je držao Stjepan. Ivan je uz posredovanje Mletaka oslobođen. Za vrijeme zatočeništva Ivan se zagledao u Maru i rodila se ljubav između njih. Zbog raznih okolnosti i sukoba oko teritorija ta ljubav nije odmah krunisana brakom.

Mara je rasla na dvoru koji je podržavao Crkvu bosansku (bogumile) i đe su dosta uticaja imali i franjevci. Dodir sa različitim kulturama uticao je i na nju i na mladoga Ivana da prošire svoje vidike i obrazovanje. Marin otac Stjepan ženio se tri puta i nije sasvim pouzdano od koje mu je supruge šćer Mara. Prva supruga Stjepana Kosače bila je zetska vojvotkinja Jelena Balšić, šćer Balše III.

Mara i Ivan su se vjenčali 1469. god. Za njihovu svadbu darove je poslala i Dubrovačka Republika. Imali su tri sina. Najstariji Đurđe, osnivač štamparije, imao je titulu gospodar zetsko-crnogorski. Drugi sin, Stefan, gospodin Zete i Crne Gore, umro je u Veneciji bez poroda. Najmlađi Staniša, pošao je kao zatočnik u Carigrad i tamo se islamizirao, nazivajući se Skender-begom. U ljetopisima se pominje da su Mara i Ivan imali dvije ili tri šćeri. Neđe se navodi da su imali samo jednu šćer, koja se zvala Jekatarina. Ona je bila udata za vlaškog vojvodu Radula. Zabunu poneđe izaziva i pominjanje Ivanove sestre Anđeline.

Mara Crnojević bila je velika podršku Ivanu u borbi za slobodu i utemeljenje savremene Crne Gore. Iako o Mari Crnojević nema mnogo podataka, njen blagotvorni rad i uticaj vide se u djelima njenog supruga i potomstva. Mara je na svoje potomke prenijela, a nas obogatila, ljubav prema umjetnosti i poštovanju kulture.

Jelisaveta-Lizbeta CRNOJEVIĆ – Plemkinja, zetska/crnogorska vladarka i nasljednica Đurđeva trona.

Jelisaveta, druga supruga zetskog/crnogorskog gospodara Đurđa Crnojevića, bila je plemićkog roda. Ona je šćer Antonija Erica, iz bogate venecijanske vlastelinske porodice. U izvjesnoj mjeri početak njenog braka s nasljednikom gospodara Ivana Crnojevića može se svrstati u političke dogovore, karakteristične za srednji vijek.

Ivan je ratovao sa Venecijom i da bi se popravili odnosi kotorski knez i providur Paolo Erico, posredovao je da se njegova rođaka uda u Crnu Goru.

Iako je Venecija mislila da će preko Jelisavete imati uticaja na Đurđa, on je ženidbu shvatio kao svoju privatnu stvar, od koje ne zavisi državna politika. Jelisaveta je bila podstrek i potpora Đurđu u duhu renesanse, koji je prodirao na Cetinje i Crnu Goru, a vrhunac je bio kad je Đurđe štampao knjige u prvoj državnoj štampariji na svijetu.

Jelisaveta i Đurđe imali su šestoro djece, sinove Solomona, Konstantina, Ivana i šćerke Mariju, Antoniju i jednu o kojoj nema podataka. Kakva je Jelisaveta bila najbolje se vidi iz Đurđevog odnosa prema njoj, koji je ona svakako zaslužila svojom ljubavlju, odanošću i posvećenosti porodici i Crnoj Gori. Đurđe je volio Jelisavetu, pametnu i lijepu ženu i to ga je nadahnjivalo.

U borbi za spas države i slobode Đurđe je morao napuštiti Crnu Goru. U svom testamentarnom pismu, pisanom 22. oktobra 1499. godine, upućenom Jelisaveti, otkriva se sva veličina njihovog odnosa, neizmjerne ljubavi i uvažavanja. Pismo počinje obraćanjem i objašnjenjem oporuke u slučaju svoje smrti: ,,Tvoj Đurđe Crnojević, tebi draga ženo. Izabeto, evo pišem, što ti oporučiti imam, ne bih li te razveselio. Bog sam zna, kad ćemo se, i gđe opet sastati, spomenuvši se smrtnoga časa, odlučio sam napisati ovu oporuku… Moja je tvrda volja: da ti niko, bio on duhovni, bio svjetovni gospodin, bio brat, bio stričević, ili kojega mu drago položaja čovjek, ne može zapovijedati, ili te na što silom primorati, nego naređujem, da te niko ne smije pitati za ono što si po mojoj zapovijedi učinila… Na dalje da posjeduješ sve ono što je gore napisano, udala se, ili udovala, riječju: da budeš, dok si živa, gospodarica od svega od čega bio gospodar ja, da sam u životu!”

Njegova oporuka, neobična je čak i za današnje doba: ,,Jednom riječju: tebi, draga ženo Izabeto, isporučujem sve, i naređujem, da vladaš sama, budi onijem što nijesam napisao, tako stečenijem, kao i onijem, što bi nas s vremenom moglo dopasti; i da ti, moja ženo, za moju grješnu dušu i za moju dragu đečicu i za uzveličenje svoga poštenja upravljaš po volji svijem mojim imetkom, malijem i velikijem!”

,,Daj, rekoh, sve crkve svete Marije na rijeci Cetini; i tako će svijet poznati pravu ljubav, kojom si me ljubila, kad vide, da ljubiš i dušu moju poslije smrti…”

Veličanstvena oda ljubavi i poštovanja ispisana rukom crnogorskog gospodara. Jelisaveta-Lizbeta i Đurđe više se nijesu sreli.

(Nastaviće se)

Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (III): Temelji države Zete

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

JELENA BALŠIĆ – vladarka Zete/Crne Gore.

Jelena Balšić, šćer Lazara Hrebeljanovića, rođena je između 1366. i 1371. godine u Prilepcu. Jelena je poznata i kao Despa, iako je to ime njene mlađe sestre, Olivere, udate za sultana Bajazita.

Jelena se u 17. godini (1386. godine) udala za Đurđa II Stracimirovića Balšića, sa kojim je živjela 17 godina, do njegove smrti 1403. godine.

Vladala je u ime sina Balše III i zajedno s njim sve do 1411. godine, a onda se preudala za Sandalja Hranića.

Jelena Balšić je i po porijeklu i po položajima koje je zauzimala izuzetno zanimljiva ličnost crnogorske istorije.

Za vrijeme upravljanja Zetom jednakim žarom borila se za njeno očuvanje. Kao vladarka, svrstala se u red žena vladarki koje su vodile mudru politiku.

Vladavina Jelene Balšić obilježena je ratovanjem protiv Venecije (1405–1409). Jelenina namjera bila je da pod vlast Zete vrati gradove Skadar i Drivast, koje je Đurađ ustupio Veneciji.

Kad je bilo potrebno pregovarati s Venecijom, Jelena je otišla umjesto sina Balše, pokazujući odlučnost i borbenost, ali i sentimentalnost. Mir sa Venecijom sklopljen je 1409. godine.

Nadživjela je prvoga muža 40 godina, sina 22, a drugoga muža 8 godina.

U Zetu se vratila nakon 1435. godine s namjerom da za sebe sagradi grobnu Bogorodičnu crkvu na ostrvu Beška (Brezovica), đe je i sahranjena 1443. godine.

Od njenih pisama i sopstvenih tekstova, njen ispovjednik Nikon Jerusalimac sačinio je u Goričanima ,,Gorički zbornik”.

O Jeleni Balšić, Nikola I Petrović-Njegoš pisao je u romanu Despa, zapravo je svoj roman posvetio Jeleni Balšić. Ovaj roman objavljen je na Cetinju 2008. godine.

Godine 2005, Narodna knjiga Beograd objavila je roman Mesečeva rosa, Teodore Tare, koji za temu ima upravo život i rad Jelene Balšić.

MARA-MARIJA CRNOJEVIĆ Plemkinja, vladarka, supruga Stefanice Crnojevića, Mara, koju u nekim spisima zovu i Marija, najstarije je dijete Ivana i Voisave, iz albanske velikaške porodice Kastrioti. Njen brat je čuveni i legendarni junak Skenderbeg (Đerđ Kastrioti) koji je digao bunu protiv sultana i 1444. godine pozvao okolne narode na zajedničku borbu za slobodu. Dobio je nadimak „Zmaj od Albanije“, a Turci su ga zvali Iskander, po Aleksandru Makedonskom.

U Maru se zaljubio Stefan Stefanica Crnojević, prvi vladar Zete/Crne Gore iz porodice Crnojevića. Prvi pomen o Stefanu, kojega su zbog malog rasta zvali Stefanica, bilježimo 1426. godine. Stefanica je imao i drugi nadimak, koji su mu dali Mlečani. Zbog smjelosti, hrabrosti i uspješne vladavine, nazvali su ga „Veličanstveni“ – velmožni, magnifico. Stefanica je vladao od 1451 do 1465, kada ga je naslijedio sin Ivan.

Mara Kastrioti Crnojević upamćena je kao supruga jednog vladara i majka drugog. Zahvaljujući Mari, jačale su prijateljske i rodbinske veze Crnogoraca i Albanaca. Zato su Stefan Crnojević i Đerđ Kastrioti Skenderbeg ostali u pamćenju u Crnoj Gori i Albaniji kao simbol i poučni primjer srednjovjekovnog viteštva i poštovanja.

Mara i Stefan su imali dva sina, Đurađa i Ivana, a u nekim spisima pominje se i šćer, udata u Kotoru, u familiju Bizanti. Đurađa su ponekad zvali i Andrej ili Arvanit. Po nekim starim legendama Stefanica i Mara imali su i treće dijete, sina Božidara, za koga se kaže da se zvao „Arvanit Hrabri“. U boju s Turcima, na Ćemovskom polju 1450. godine, poginuo je Ivanov brat Đurađ. Đurađ je imao suprugu Vojislavu, ćerku albanskog prvaka Leke Dukađina.

Od Stefanice počinje svaka priča o Crnojevićima kao vladarskoj dinastiji. Mara je bila pouzdani oslonoc u velikim poduhvatima koje je Stefanica preduzimao. Oslonio se na dukljansku tradiciju i nasljeđe dinastija Vojislavljević i Balšić, uspijevajući da udari temelje državne posebnosti u veoma nepovoljnim uslovima. Čuvao je uspješno slobodu od raznih neprijatelja koji su napadali spolja, a savladao je i domaće velikaše i braću koja su pretendovala na prijesto.

Prenio je prijestonicu iz Skadra u Žabljak, na Skadarskom jezeru. Stefanica je umro 1465. godine. Svom nasljedniku Ivanu ostavio je državu ukorijenjenu u narodnoj tradiciji. Vjerovatno i zbog uticaja supruge, plemenite Mare – Marije, Stefanica se, iako veliki ratnik i vješti strateg, razlikovao od drugih velikaša onoga doba.

Mara i Stefanica sahranjeni su u manastiru Kom, na Skadarskome jezeru, u Crkvi Uspenja Bogorodice. To je zadužbina Đurđa i Alekse (Lješa) Crnojevića, podignuta između 1415. do 1427. godine. U tome manastiru je Petar II Petrović-Njegoš rukopoložen za arhimandrita.

Poslije Stefaničine smrti, Ivan je doveo primorske majstore da gotičkim ornamentima izrezbare nadgrobni spomenik njegovih roditelja. Iako je zub vremena nagrizao natpise, vjeruje se da na Marinoj nadgrobnoj ploči piše: „Ovo je ploča gospođe Mare princeze crnogorske sestre Đurđa Skenderbega.”

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo