Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO ĐORĐEVIĆ: SJAJ I BEDA UTOPIJE (VI): Grijeh Karla Marksa

Objavljeno prije

na

Borba za Marksovo nasleđe je započela – kao što se uglavnom zna – još za života pisca Kapitala, a nije nepoznato ni to da su ruski boljševici pretendovali na glavni deo nasleđa; njihovo prisvajanje duhovne ostavštine velikog učitelja nazvano je, takođe odavno ,,prvom revizijom marksizma”, ali je i evropska socijaldemokratija – evropski socijalizam u celini – bila naslednik ideja čiju inspirativnu moć niko razuman ne može sporiti. Kada se danas zatvara veliki krug takvog marksističkog izazova, kada se pobliže zna i sama istorija iluzija koja ga je pratila, problemi se otvaraju u novom istorijskom svetlu, i tu se F. Fire i njegovi učenici zaista ponudili mnogo novog. Upravo je socijaldemoratski model u mnogim evropskim zemljama pokazao svoju autentičnu vitalnu snagu. Polako ali sigurno nestaje sa scene model komunističkih partija lenjinskog tipa a ,,u modi” je socijaldemoratski model koji se javlja – uveliko nedefinisan u punom smislu reči – u svim zemljama doskorašnjeg realsocijalizma na Istoku. Problem, međutim, ima i svoju čisto doktrinarnu stranu i upravo to, u sferi doktrine sada se aktiviraju neki klišei koji onemogućavaju otvaranje šire i temeljnije rasprave. Ističe se, na primer, da je Marksov ideal bio čist ali su ga deformisali naslednici, što je na svoj način i problem koji je mučio i nesrećenog papu Celestina V u davnim vremenima srednjeg veka; s druge pak strane ističe se da je i sam ideal bio sporan, sumnjiv na svom početku, i nedostojan ljudskog napora, sa čim nesuđeni papa Celestin V nije imao problema, jer ideal koji je postavio Hristos zaista nema nijednu mrlju – okaljali su ga naslednici.

Silone je – videli smo – problem postavio kako valja. Međutim, ovakva dihotomija kao da je namerno smišljena kako bi se dalje pobeglo od suštine problema i to bežanje od činjenica upravo danas dobija neverovatne vidove. Stvari bi se morale jednostavnije objasniti. Ideal ljudske, socijalne emancipacije u istorijskim okvirima ne treba povezivati sa konačnim spasenjem o kojem hrišćanstvo govori; ideal ljudskog oslobođenja i samooslobođenja čoveka i građanina nije izvorno marksistički već je deo mnogovekovne ljudske tradicije, posebno religijske, i on se uklapa u klasično evropsko humanističko nasleđe koje – to je dobro poznato – ne počinje sa Marksom i marksizmom. Pre će biti obrnuto – da se Marksova doktrina najvećim delom uklapa u to nasleđe iako se on sam – a njegovi sledbenici još manje – ne može osloboditi svake odgovornosti za niz brojnih potonjih diktatura koje su u obliku „diktature proletarijata” i nastajale u njegovo ime. Zanimljivo je da izvorni tekstovi nisu nejasni ali se oko njih stvorila čitava škola tipično školastičkih rasprava, čije „finese” danas samo zamagljuju probleme. Naime, i u pismu Vajdemajeru iz 1852. godine i u samom tekstu Kritike Gotskog programa proletarijat se još uvek shvata mesijanski – toga se ni Marks ni marksisti neće nikad osloboditi – ali se diktatura uzima kao vid prelaznog političkog stanja, kao „period revolucionarnog preobražaja”.

Mesijansko značenje je istina jednom zadato, još u Manifestu komunističke partije, ali je ova nepreciznost imala zaista kobne posledice; taj tekst je inače publikovan tek 1891. godine ali je bio dovoljan razlog da ga boljševici uzmu kao temelj vlastite dogme. Jednostavnije rečeno, imali su i bolješivi ono za šta su se mogli uhvatiti u svom nastojanju da za sebe izbore ulogu jedinoga naslednika Marskove doktrine. Ima mnogo takvih „mesta”. I u Adresi Centralne uprave Savezu komunista načinjenoj u Londonu 1850. godine mesijanski smisao proletarijata nije dovoljno relatizovan, pa se čaki prema „svom dosadašnjem savezniku” zagovaraju sredstva koja nisu daleko od kamijevelizma.

Najneobičnije deluje čuveni Projekat Ustava Saveza komunista iz 1847. godine koji su redigovali Marks i Engels, u čijem se 42. članu nalazi i jedna skica partije kojoj će biti suđeno da se u budućnosti bude jedina i trajno vladajuća partija, što su ruski marksisti i istorijski realizovali što je potrajalo u planetarnim razmerama bezmalo jedno stoleće, sve do sloma ruskog modela komunizma o kojem se rasprave tek javljaju. Stav prema čoveku i građaninu, posebno prema onom koji bi izrazio drugačije mišljenje u ovom dokumentu je eksplicite jasan i najavljuje budućnost kakvu smo već imali. „Savez treba da stavi pod prismotru osobe koje su udaljene ili isključene iz Saveza, kao i sumnjiva lica uopšte, i da ih učini bezopasnim. O njihovom delovanju i vršljanju treba odmah obavestiti odgovarajuću opštinu”, stoji u tom projektu srećne budućnosti. Tu se raspoznaje tip partije koji će kasnije, u Rusiji i u dobrom delu sveta, biti prepoznatljiva sila represije koj nastupa terorom i nastoji da zameni sve druge društvene ustanove, kakve su demokratija i parlamentarni i sistem, na primer. Bilo kako bilo, ruski boljševici su zaista imali od čega da pođu, ali su nešto slično imali i oni koji su, od Kauckog pa nadalje, svesno odbacivali teror jedino sredstvo i diktaturu kao vremenski neodređeno i nedefinisano stanje, u ime demokratijei parlamentarizma kao „ustanova čoveka i građanina” koje bi trebalo sačuvati. Kaucki, na primer, nije, kako se pogrešno citira, govorio o azijatskom modelu koji stvaraju boljševici već o „tatarskom” sistemu i modelu koji se sada urušio.

Famozni greh Karla Marksa se mora smestiti u pravi kontekst i to posebno sada kada se sabiraju rezultati totalitarizma. Samo se tako može odgovoriti na pitanje o sličnosti i razlikama između fašističkog i komunističkog totalitarizma, a negiranje jednog totalitarizma u ime drugog u našim prilikama posebno – najblaže rečeno, samo je bežanje od dublje i temeljnije rasprave kakva je i započela pojavom Crne knjige komunizma ili Fireove knjige Prošlost jedne iluzije. Za sve to ima dovoljno podsticaja još u davnom spisu starog „renegata” K. Kauckog koji je bio otvorio polemiku sa Lenjinom i Trockim. Nisu, međutim, ni same „tekstološke finese” bez ikakvog značaja, posebno ne one koje su tiču Lenjinovog „prevođenja” Marksa”.

Krug koji se zatvorio sa slomom modela ruskog komunizma nudi i niz novih problema, kako god se određivali prema „grehu” K. Marksa, a on je nesporan, pomenuti problemi su zasigurno stigli do jedne istorijske tačke kada se nužni i neki jasniji odgovori. Odličan poznavalac i marksizma i evropske humanističke tradicije, F. Fire se – i to neće biti slučajno – suočen sa tim problemima, zaustavio na naznakama, potpuno svestan da nije uputno hita ti sa odgovorima. A zaustavio se na slučaju M.S. Gorbačova i njegove uloge na početku kraja pomenutog modela (…)

Enigma zvana Gorbačov još nije odgonetnuta. Gorbačov je – kaže F. Fire – oslobodio Saharova godine 1986. i prihvatio je dijalog sa disidentskom inteligencijom, čime je – makar i sa kobnim zakašnjenjem – „prekršio pravila

režima” ali je ostao „nesposoban za reforme”, tačnije za reforme je bilo kasno kako neki kažu ili – a to je tačnije – reforme su uopšte bile nemoguće u jednom takvom sistemu; on nije bio „maskirani antikomunista pa ni loš komunista” jer je „ostao veran izvornoj ideji koju je hteo da podmladi i da obnovi a ne da je izda”, ne može se naravno reći – dokaza za to nema – da je Gorbačov bio neiskreni reformator ali je nevolja u tome što su reforme bile neprimenljive jer su i sami disidenti došli do saznanja da one nemaju mnogo smisla iao bi bile nešto najbolje – papa Celestin V se povukao, bukvalno je pobegao iz Rima, a Gorbačov nije podnosio ni ostavku; on je verovao da je ideal uzvišen što nije bio tačno jer tako shvaćeno oslobođenje putem terora nije svetao ideal, dok u slučaju pape Celestina V stvari ne stoje tako – on je znao da je Hristos nešto više od istorijske crkve pa je svoju „ostavku” ostavio potomstvu kao opomenu i primer da su reforme, iako nemoguće u okviru nekih sistema, ipak nešto što uliva više nade od revolucije koje ruše sve.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo