Povežite se sa nama

MONITORING

Moć tajni

Objavljeno prije

na

Zbog čega je Vladan Joković dao ostavku? Ili je zapravo smijenjen? Saopštenje o rezignaciji mu je nedorečeno, no šef tajne službe postao je bivši zbog afere listing.

Epilog sa Jokovićem je naizgled logičan, jer je ANB zatajila u svojoj zakonskoj obavezi da predsjednika Vlade kontraobavještajno zaštiti. Agencija je morala imati najmanje okvirnu procjenu ili dostaviti rana saznanja da će se objaviti stvarni ili krivotvoreni dokument koji će diskreditovati premijera, njihovog poslodavca. Izgleda da ANB nije pravovremeno alarmirala da se nešto slično sprema, niti je kasnije dostavila vjerodostojan izvještaj ko u listingu vuče konce i napada Igora Lukšića i njegovog ministra vanjskih poslova na temelju dokumenta koji, nota bene, jeste bio u posjedu državne administracije.

Najmanje jedanput neđeljno, ANB posebnim izvještajem o bezbjednosno interesantnim događajima informiše i premijera; po potrebi, vanredno, to se radi i usmeno. Lukšić 23. decembra na TV IN saopštava da nije dobio novija saznanja od onih koje je imao 4. decembra kada je listing i objavljen. U prijevodu, ni ANB ništa u međuvremenu specijalno nije doznala a da mu je predočila. Tri dana nakon Lukšićeve izjave, „vođen ličnim razlozima”, Joković podnosi ostavku.

Opisana verzija, velimo, naizgled je logična, ali samo pod uslovom da je Lukšićev listing zbilja krivotvoren. Razvoj događaja sve više postaje inverzivan, tipičan za prilike – sjetimo se raskola DPS-a – kad zavađeni glavari i njihove podivljale obavještajno-policijske frakcije raščišćavaju međusobne odnose. Glavnu radnju treba držati u diskreciji, a javno mišljenje spinovati prema nebitnim detaljima i proizvoditi masovne halucinacije. Ko god pobjedi, biće mu neprijatno ukoliko javnost bude sablaznuti svjedok svih rundi unutrašnje borbe za vlast.

Naime, oko listinga zatrpani smo kontradiktornim informacijama i najčešće kojekakvim komentarima; zamagljuju povod afere, koji glasi: Igor Lukšić i Milan Roćen (ni)jesu bili u kontaktu sa Darkom Šarićem.

Sve poznate okolnosti oko Šarića upućuju najmanje na suptilan rezime kako nije bilo razloga da ne kontaktira jula i avgusta 2008. sa Igorom Lukšićem, tadašnjim ministrom finansija, Roćenom ili nekim drugim iz DPS gremija.

Vrijedi ukratko ponoviti neke od provjerenih činjenica koje su same po sebi teže od dokazne vrijednosti bilo kojeg listinga: da je Šarić, onomad potencijalni investitor, domaćim bankama upumpao desetine miliona of šor eura koje je zaradio na kokainu; sa Vladom Crne Gore postojale su kombinacije oko cementare u Otilovićima kod Pljevalja od nekih 250 miliona eura; i posebno interesantno – uredno je, tokom postupka sticanja državljanstva, prošao bezbjednosnu provjeru ANB-a.

Protiv Darka Šarića u Crnoj Gori nije podignuta nikakva tužba. Da nije poćernice Interpola i senzitivnosti koju održavaju nezavisni mediji, Šarić bi mogao odnekud izroniti kao slobodan čovjek, sa Roćenom na kafi u Grandu, na promociji najnovije zbirke Lukšićeve poezije ili nekom drugom fensi mjestu.

Lukšićeva tvrdnja da nije bio u telefonskom kontaktu sa Šarićem temelji se na podacima provajdera mobilne telefonije i Uprave policije (UP), dostavljenim specijalnoj tužiteljki Đurđini Ivanović, te njenoj brzometno ispaljenoj kvalifikaciji da su premijer i njegov ministar žrtve falsifikata.

No, provajder čiji je Lukšić jula i avgusta 2008. bio pretplatnik ili korisnik, specijalnom tužilaštvu nije predočio autentičan listing iz toga perioda, jer ih navodno nema, već „podatke o saobraćaju”, čime se samo posredno dokazuje da navodno nije komunicirao sa telefonima iz mreže drugog provajdera (Lukšić je imao pozivni 067, Šarić 069).

Autentičan listing, tvrdio je Veselin Veljović, nalazi se u posjedu UP-a i u njemu nema Lukšića ili Roćena. Ali, taj je listing, okreni-obrni, sve i pod neopreznom pretpostavkom da na njemu dobri ljudi iz vrha policije nijesu intervenisali, pribavljen nezakonito. UP je, dakle, predočila specijalnom tužilaštvu dokument do kojeg je došla teškom zloupotrebom ovlašćenja, jer 2008. nije imala zakonsko pokriće za pristup mobilnoj telefoniji, niti potpisan ugovor sa provajderom da pribavlja listing, makar on bio i Darka Šarića.

E sad, nijesu li iz UP-a na početku afere tvrdili i da je listing, zapravo više njih, Nasera Keljmendija falsifikat, da bi nekoliko osoba, uključujući i policijske službenike, ipak potvrdilo kako su sa Keljmendijem bili u telefonskim kontaktima!

Upravo ti Keljmendijevi listinzi, takođe dostavljeni preko medija specijalnom tužilaštvu, bačaju novo svjetlo i na otvorene kontroverze slučaja Lukšića i Roćena. Prva u nizu važnih činjenica glasi da je UP od januara do juna 2007. držala pod mjerama tajnog nadzora Duška Golubovića, u to vrijeme vjerovatno šefa operative ANB-a. Da Golubović jeste bio u kontaktu sa Keljmendijem, potvrdili su i Veselin Veljović i Vladan Joković 23. decembra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Joković je objasnio da je veza sa licima kalibra Keljmendija sastavni dio Golubovićevog posla.

Osim sa Keljmendijem, Golubović je u tom periodu kontaktirao i sa Ivanom Mašulovićem, sadašnjim pomoćnikom ministra odbrane, prethodnim savjetnikom za bezbjednost Igora Lukšića. Mašulović je, dok je između januara i juna 2007. Golubović nadziran iz UP-a, bio kod Milana Roćena savjetnik ministra za bezbjednost i rukovodilac Službe za informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku Ministarstva vanjskih poslova.

Keljemendijevi listinzi, sada u posjedu specijalnog tužilaštva, obuhvataju i druga, ne toliko bezbjednosno interesantna lica, koliko ona iz familijarnog i ortačkog kruga istaknutih javnih funkcionera.

Registrovan je i kontakt kosovsko-bosanskog biznismena na broj telefona čiji je vlasnik ili korisnik Predrag Bajović, jedan od vlasnika firme Atena-Bohor. Bajović je šura Igora Lukšića, dok je premijerova supruga – prema podacima kartona Komisije za utvrđivanje konflikta interesa – zaposlena u Ateni-Bohor.

Ispitali smo još neke činjenice oko te firme, pa došli do podatka da je investitor poslovno-stambenog centra u Lapčićima kod Budve za čiju je izgradnju angažovan Bemaks, firma u navodnoj vezi sa Milanom Roćenom, čiji je prijatelj Ranko Ubović, vlasnik Granda, takođe na Keljmendijevom listingu, itd. itd.

Ukoliko preispitamo hronologiju, utvrdićemo kako su se, jedan za drugim, Milo Đukanović, Duško Marković, pa Igor Lukšić, kroz odvojene izjave, izjasnili da sve u svemu, ne očekuju da će se utvrditi ko je „najodgovorniji” u listingu. Jedino je, iz nekih razloga, Milan Roćen 16. decembra u intervjuu za TV Vijesti insistirao da se stvari išćeraju na čistac.

Ukoliko su Đukanović, Marković i Lukšić i dogovorili da se „stane na loptu”, do toga nije došlo ili nije u ovoj fazi. Na primjer, Duško Marković je za TVCG 29. decembra kazao da su događaji oko listinga „zatekli i policiju i tužilaštvo, jer njihove reakcije, na početku, nijesu bile na nivou tog profesionalnog izazova”. Reakcije „na početku”, podsjetimo, bile su – Lukšić i Roćen su nevine žrtve krivotvorenja.

Sve to je prolegomena da oko listinga, svjedočanstava ko je s kim od zvaničnika bio u sumnjivim dilovima, nema nevinih. Još gore: svi imamo razloge za zabrinutost, jer su dvojica stranih državljana sa reputacijom regionalnih mafijaša, Darko Šarić i Naser Keljmendi, svojim listinzima, originalnim i falsifikovanim vezama sa glavnim nosiocima državnih funkcija temeljno zaljuljali političku scenu. Pametnom dosta na temu naše suverenosti koju potkopavaju oni što se u nju cinično zaklinju.

Kadrovi

Nakon predugih šest godina na čelu policije, Veselin Veljović je sklonjen sa dužnosti direktora UP-a. Zauzeće mjesto savjetnika Filipa Vujanovića za bezbjednost i odbranu.

Novi šef policije je Božidar Vuksanović, zasad sa statusom vršioca dužnosti. Vlada je prethodno usvojila prijedlog Zakona o unutrašnjim poslovima kojim se UP, sada samostalni organ uprave, vraća u okrilje Ministarstva unutrašnjih poslova.

Vukasnović, kao i kandidat za direktora ANB-a Mevludin Nuhodžić, tipični su partijski vojnici čija fanatizovana poslušnost nema mnogo margini za popravku.

Glavnu ulogu oko izbora šefova policije i tajne službe, prema ustavu i zakonima, ima Igor Lukšić. On ima iskustvo saradnje sa Nuhodžićem i Vuksanovićem, jer su oni direktori Uprave za imovinu i Uprave carina u sastavu Ministarstva finansija.

Ovakvi kandidati potkopavaju ionako slabašne nade da bi se policija i tajna služba mogle staviti pod transparentan demokratski nadzor.

Operativac pod prismotrom

Obrada Duška Golubovića iz ANB-a se odigravala u intervalu kada je, koliko je poznato, došlo do prvog, možda jedinog, uslovno rečeno „sukoba” između Veselina Veljovića i njegovog mentora Duška Markovića, tadašnjeg šefa ANB-a. Naime, tokom proljeća 2007. članovima Odbora za bezbjednost i odbranu prezentovane su Bijela knjiga (ANB) i Plava knjiga (UP) o podzemlju u Crnoj Gori koje su inspirisale polemiku o tome ko ima precizniju evidenciju o kriminalcima i njihovoj sprezi sa ljudima u vlasti. Tom prilikom se prvi put kod nas u javnosti čulo za Darka Šarića; klasifikovan je kao pripadnik organizovanog kriminala koji je porijeklom iz Crne Gore a uglavnom boravi u inostranstvu. Veselin Veljović je upravo u proljeće 2007, tada i nikada više, izašao sa hrabrom, ali nespecifikovanom javnom ocjenom, da mu izvjesne strukture iz sudstva i tužilaštva, zatim krugovi iz izvršne vlasti, opstruišu istrage, među kojima su bile i one u Montenegroerlajnzu i Luci Bar. Iako je u naznačenom periodu bio pod obradom policije, ili upravo zbog toga, Duška Golubovića su tada kontaktirali i najbliži Veljovićevi saradnici, specijalci koji su skinuli maskirne uniforme i infiltrirali vrh policije: Dragan Blagojević, bivši zapovjednik SAJ-a, sada šef nikšićke policije; Zoran Tomčić, raniji šef Unutrašnje kontrole UP-a, sada direktor Forenzičkog centra. Zatim Predrag Ašanin i Siniša Jokić, načelnici važnih lokalnih policija Podgorice i Budve. Duško Golubović je, nakon što je Vladan Joković u ljeto 2010. postao direktor ANB-a, sklonjen iz sektora za borbu protiv organizovanog kriminala na drugu, manje značajnu dužnost, navodno iz razloga jer su se o njemu u negativnom kontekstu raspitivali iz izvjesnih „međunarodnih krugova”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ BORISA RAONIĆA, GENERALNOG DIREKTORA RTCG: Kikiriki servis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

 


Boris Raonić
, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LOKALNE VLASTI – DRŽAVNA GLAVOBOLJA: Đe se đede većina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezultati nedavnih lokalnih izbora i, još više, nesposobnost da se nakon podjele mandata dođe do neophodne većine,  razlog su za opravdanu glavobolju i u državnom vrhu. U Podgorici i Budvi se (bezuspješno) pregovara, kotorski izbori nijesu završeni, a dolaze Berane, Nikšić… Šavnik su svi zaboravili

 

Dva mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora u Podgorici i mjesec od proglašenja njihovih konačnih rezultata, Glavni grad dobio je novi parlament. Partijski mandati su personalizovani i novoizabrani odbornici su zauzeli svoja mjesta. Ali još nema nagovještaja o tome ko bi od njih mogao biti dio većine, a ko opozicija. A vrijeme curi. Ukoliko odgovor na to pitanje ne dobijemo do kraja godine, Podgorici predstoje novi izbori.

Jelena Borovinić Bojović, sada već bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, inicirala je u ime koalicije Za budućnost Podgorice sastanak predstavnika partija i pokreta koji su nakon prethodnih lokalnih izbora bili dio gradskih vlasti. Do proljetošnjeg razlaza. Pozivu se  nijesu odazvali predstavnici koalicije Pokret za Podgoricu-URA, pa sve opcije za dogovor i dalje ostaju otvorene.

Podsjetimo, iz koalicije koju personifikuju predsjednik države Jakov Milatović i  bivši premijer Dritan Abazović ignorisali su i poziv  koji je na njihovu adresu stigao iz DPS-a. Tada su se izgovorili radom na postizbornoj platformi koju će ponuditi potencijalnim koalicionim partnerima. Ove nedjelje su, umjesto susreta sa zvaničnicima ZBCG i koalicije Demokrata i PES-a, istu predstavili javnosti. Ključno u tom dokumentu je da u njemu ne piše kako Luka Rakčević mora biti gradonačelnik Podgorice. Iako je ponovljeno da ostaju pri stavu kako je Rakčević najbolji od svih mogućih kandidata. Ali su, izgleda, i oni svjesni da im postizborna matematika ne daje za pravo da u predstojeće pregovore ulaze sa pozicije sve ili ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN ĆOĆO  BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

 

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Kada se sa Bjelasice siđe u Kolašin, tu je još pregršt takvih poslova. Njihova se vrijednost, uglavnom, ne mjeri stotinama hiljada i milionima eura, ali daleko od toga da su nevažni. Makar za izgradnju imidža dobrotvora koji Bećirović stiče u lokalnoj zajednici ukrašavajući grad u vrijeme praznika, obećavajući finansiranje popravke krova na školskoj sali, najavom namjere da rekonstruiše kancelarije Uprave za nekretnine… A nije sve ni trošak. “Opstruirajući proces zaštite kuće Marića u Kolašinu (aktuelna vlast u Opštini je  izjavila žalbu na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara) , lokalna uprava je omogućila Bećiroviću da taj objekat – potencijalno kulturno dobro – kupi na licitaciji od povjerioca Holdco east za 85.000 eura“, navodi naš sagovornik iz Kolašina.

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Sve  počinje u Moskvi a nastavlja se u Budvi.

“Uspješni biznismen iz Moskve, prijatelj važnih prijatelja koji je profesionalnu karijeru započeo kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu, ne odgovara na optužbe da je budvanski hotel Avala kupio zahvaljujući presudi sudskog vijeća u kome je bila Ana Kolarević, njegova buduća advokatica, a imovinu Ski Centra Bjelasica uz pomoć prijatelja, Aninog brata Mila Đukanovića”, pisali smo u Monitoru prije punih 12 godina. “Zoran Bećirović, takođe, nikada nije komentarisao navode da je, kao suvlasnik firme Millennium, ostao dužan oko 800 hiljada eura državi, novinarima i urednicima nekadašnjeg dnevnog lista Republika. Šuti Bećirović i kada se pomene Aquapark DOO, firme čije je milionske kredite, umjesto stvarnih vlasnika – Miloša Marovića, Dragoljuba Dvojakovića i njegovog sada pokojnog brata Dragana Bećirovića – otplaćivala budvanska Opština”.

Malo o detaljima. Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala i kolašinske Bjanke 2003/4. godine, koji su plaćeni 3,2 odnosno 1,56 miliona, odavno je prerasla državne granice. Osim domaćeg tužilaštva, istraživanjem tih privatizacija, zbog sumnjivog porijekla novca i spornih (su)vlasničkih odnosa, bavili su se i britanski sud i ruski Istražni komitet.

Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Konkretno: ponuđači B&J izmislili su navodno svoje hotele na zapadu Mediterana, kako bi ispunili kvalifikacione uslove tendera (iskustvo, novčani obrt…). Ni to što se radilo o kompaniji bez poslovnog isksutva, sa osnivačkim kapitalom od par desetina/stotina funti, nije uticalo na odluku privatizacionih i sudskih vlasti.

Dosta godina kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko na suđenju u Londonu izjavljuje kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa tadašnjim premijerom Đukanovićem, a još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, tzv. zlatnu akciju Bećirović je, prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera, dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

“Shvatio sam da je Bećirović poznat i dobro povezan u Crnoj Gori, koja je mala zemlja sa malim krugom moći. U stvari, on je bio veoma blizak sa Milom Đukanovićem. Crna Gora je takođe veoma siromašna zemlja i nisam stekao utisak da je Bećirović bogat…”, rekao je Lazurenko na sudu u Londonu, 2013. godine. Đukanović je dio svakog ljeta provodio u tada već obnovljenoj i na divlje dograđenoj Avali.

Prije svađe zbog poslova u Budvi i podjele imovine, B&J je 2007. proširila imovinu u Kolašinu kupujući najveći dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta skijališta Jezerine na obroncima Bjelasice, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do, tabač snijega… prodati za 550 hiljada.

Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Ćoćo je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Blažo Jovanić i njegovi saradnici iz Suda nijesu dangubili. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito. To je današnje skijalište Kolašin 1450.

“Kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u preduzeću Ski centar Bjelasica, dug je bio manji od pet procenata od ukupne imovine kojom je firma raspolagala. Podnijeta je žalba Vrhovnom sudu protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja Privrednog suda u Podgorici zbog bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji i Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu”, tvrdi bivši sekretar tog preduzeća Boško Vlahović. Posao je ipak završen, na zadovoljstvo Bećirovića, njegovih partnera i promotera.

Dodatno, Privredni sud je, smatrali su predstavnici radnika, omogućio kupcu da ne poštuje ugovor o prodaji u dijelu investicija. Kupac je bio obavezan da u imovinu investira 3,5 miliona eura za period od tri godine. Novi vlasnik umjesto toga podiže kredit od 2,5 miliona eura kod Prve banke dajući u zalog novokupljenu imovinu. “Caldero trading limited podiže kredit kod Prve banke po kamati od osam odsto koji zatim daje kćerci kompaniji Ski resort Kolašin1450 po kamati od 18 odsto (10 odsto Caldero i osam odsto Prvoj banci) što je klasično izvlačenje novca iz kćerke kompanije. Caldero trading limited nije registrovan kao banka i ne može davati kredite”, objašnjavali su predstavnici radnika u Monitoru 2014. Uzalud.

Zoran Bećirović je, potom, bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio od  države i ona je, rekonstruisana, i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve banke je, ako neko ne zna, Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Došlo je  vrijeme za širenje posla na obroncima Bjelasice.

Bećirović i njegov novi poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postali su zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, 2018. godine, u mandatu vlade Duška Markovića. Zakupci su bili jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela prethodna, Đukanovićeva, vlada. Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Godišnje to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Država će, prema tom Ugovoru, njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijališta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra. A kao što smo pomenuli,  iskrsla je tu još po neka državana obaveza. Što bi se reklo, dobar investitor para vrijedi.

A udesilo se i ovo: Zoranov sin Luka Bećirović, Milov sin Blažo Đukanović, skupa sa Markom Gvozdenovićem, sinom Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra u više DPS vlada (pokrivao  resor urbanizma) osnivači su firme Kolašin Valleys koja se bavi prodajom stanova, vila i aprtmana koji se grade na kolašinskim skijalištima. Ima neka tajna veza, kaže pjesma.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo