Povežite se sa nama

MONITORING

Moć tajni

Objavljeno prije

na

Zbog čega je Vladan Joković dao ostavku? Ili je zapravo smijenjen? Saopštenje o rezignaciji mu je nedorečeno, no šef tajne službe postao je bivši zbog afere listing.

Epilog sa Jokovićem je naizgled logičan, jer je ANB zatajila u svojoj zakonskoj obavezi da predsjednika Vlade kontraobavještajno zaštiti. Agencija je morala imati najmanje okvirnu procjenu ili dostaviti rana saznanja da će se objaviti stvarni ili krivotvoreni dokument koji će diskreditovati premijera, njihovog poslodavca. Izgleda da ANB nije pravovremeno alarmirala da se nešto slično sprema, niti je kasnije dostavila vjerodostojan izvještaj ko u listingu vuče konce i napada Igora Lukšića i njegovog ministra vanjskih poslova na temelju dokumenta koji, nota bene, jeste bio u posjedu državne administracije.

Najmanje jedanput neđeljno, ANB posebnim izvještajem o bezbjednosno interesantnim događajima informiše i premijera; po potrebi, vanredno, to se radi i usmeno. Lukšić 23. decembra na TV IN saopštava da nije dobio novija saznanja od onih koje je imao 4. decembra kada je listing i objavljen. U prijevodu, ni ANB ništa u međuvremenu specijalno nije doznala a da mu je predočila. Tri dana nakon Lukšićeve izjave, „vođen ličnim razlozima”, Joković podnosi ostavku.

Opisana verzija, velimo, naizgled je logična, ali samo pod uslovom da je Lukšićev listing zbilja krivotvoren. Razvoj događaja sve više postaje inverzivan, tipičan za prilike – sjetimo se raskola DPS-a – kad zavađeni glavari i njihove podivljale obavještajno-policijske frakcije raščišćavaju međusobne odnose. Glavnu radnju treba držati u diskreciji, a javno mišljenje spinovati prema nebitnim detaljima i proizvoditi masovne halucinacije. Ko god pobjedi, biće mu neprijatno ukoliko javnost bude sablaznuti svjedok svih rundi unutrašnje borbe za vlast.

Naime, oko listinga zatrpani smo kontradiktornim informacijama i najčešće kojekakvim komentarima; zamagljuju povod afere, koji glasi: Igor Lukšić i Milan Roćen (ni)jesu bili u kontaktu sa Darkom Šarićem.

Sve poznate okolnosti oko Šarića upućuju najmanje na suptilan rezime kako nije bilo razloga da ne kontaktira jula i avgusta 2008. sa Igorom Lukšićem, tadašnjim ministrom finansija, Roćenom ili nekim drugim iz DPS gremija.

Vrijedi ukratko ponoviti neke od provjerenih činjenica koje su same po sebi teže od dokazne vrijednosti bilo kojeg listinga: da je Šarić, onomad potencijalni investitor, domaćim bankama upumpao desetine miliona of šor eura koje je zaradio na kokainu; sa Vladom Crne Gore postojale su kombinacije oko cementare u Otilovićima kod Pljevalja od nekih 250 miliona eura; i posebno interesantno – uredno je, tokom postupka sticanja državljanstva, prošao bezbjednosnu provjeru ANB-a.

Protiv Darka Šarića u Crnoj Gori nije podignuta nikakva tužba. Da nije poćernice Interpola i senzitivnosti koju održavaju nezavisni mediji, Šarić bi mogao odnekud izroniti kao slobodan čovjek, sa Roćenom na kafi u Grandu, na promociji najnovije zbirke Lukšićeve poezije ili nekom drugom fensi mjestu.

Lukšićeva tvrdnja da nije bio u telefonskom kontaktu sa Šarićem temelji se na podacima provajdera mobilne telefonije i Uprave policije (UP), dostavljenim specijalnoj tužiteljki Đurđini Ivanović, te njenoj brzometno ispaljenoj kvalifikaciji da su premijer i njegov ministar žrtve falsifikata.

No, provajder čiji je Lukšić jula i avgusta 2008. bio pretplatnik ili korisnik, specijalnom tužilaštvu nije predočio autentičan listing iz toga perioda, jer ih navodno nema, već „podatke o saobraćaju”, čime se samo posredno dokazuje da navodno nije komunicirao sa telefonima iz mreže drugog provajdera (Lukšić je imao pozivni 067, Šarić 069).

Autentičan listing, tvrdio je Veselin Veljović, nalazi se u posjedu UP-a i u njemu nema Lukšića ili Roćena. Ali, taj je listing, okreni-obrni, sve i pod neopreznom pretpostavkom da na njemu dobri ljudi iz vrha policije nijesu intervenisali, pribavljen nezakonito. UP je, dakle, predočila specijalnom tužilaštvu dokument do kojeg je došla teškom zloupotrebom ovlašćenja, jer 2008. nije imala zakonsko pokriće za pristup mobilnoj telefoniji, niti potpisan ugovor sa provajderom da pribavlja listing, makar on bio i Darka Šarića.

E sad, nijesu li iz UP-a na početku afere tvrdili i da je listing, zapravo više njih, Nasera Keljmendija falsifikat, da bi nekoliko osoba, uključujući i policijske službenike, ipak potvrdilo kako su sa Keljmendijem bili u telefonskim kontaktima!

Upravo ti Keljmendijevi listinzi, takođe dostavljeni preko medija specijalnom tužilaštvu, bačaju novo svjetlo i na otvorene kontroverze slučaja Lukšića i Roćena. Prva u nizu važnih činjenica glasi da je UP od januara do juna 2007. držala pod mjerama tajnog nadzora Duška Golubovića, u to vrijeme vjerovatno šefa operative ANB-a. Da Golubović jeste bio u kontaktu sa Keljmendijem, potvrdili su i Veselin Veljović i Vladan Joković 23. decembra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Joković je objasnio da je veza sa licima kalibra Keljmendija sastavni dio Golubovićevog posla.

Osim sa Keljmendijem, Golubović je u tom periodu kontaktirao i sa Ivanom Mašulovićem, sadašnjim pomoćnikom ministra odbrane, prethodnim savjetnikom za bezbjednost Igora Lukšića. Mašulović je, dok je između januara i juna 2007. Golubović nadziran iz UP-a, bio kod Milana Roćena savjetnik ministra za bezbjednost i rukovodilac Službe za informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku Ministarstva vanjskih poslova.

Keljemendijevi listinzi, sada u posjedu specijalnog tužilaštva, obuhvataju i druga, ne toliko bezbjednosno interesantna lica, koliko ona iz familijarnog i ortačkog kruga istaknutih javnih funkcionera.

Registrovan je i kontakt kosovsko-bosanskog biznismena na broj telefona čiji je vlasnik ili korisnik Predrag Bajović, jedan od vlasnika firme Atena-Bohor. Bajović je šura Igora Lukšića, dok je premijerova supruga – prema podacima kartona Komisije za utvrđivanje konflikta interesa – zaposlena u Ateni-Bohor.

Ispitali smo još neke činjenice oko te firme, pa došli do podatka da je investitor poslovno-stambenog centra u Lapčićima kod Budve za čiju je izgradnju angažovan Bemaks, firma u navodnoj vezi sa Milanom Roćenom, čiji je prijatelj Ranko Ubović, vlasnik Granda, takođe na Keljmendijevom listingu, itd. itd.

Ukoliko preispitamo hronologiju, utvrdićemo kako su se, jedan za drugim, Milo Đukanović, Duško Marković, pa Igor Lukšić, kroz odvojene izjave, izjasnili da sve u svemu, ne očekuju da će se utvrditi ko je „najodgovorniji” u listingu. Jedino je, iz nekih razloga, Milan Roćen 16. decembra u intervjuu za TV Vijesti insistirao da se stvari išćeraju na čistac.

Ukoliko su Đukanović, Marković i Lukšić i dogovorili da se „stane na loptu”, do toga nije došlo ili nije u ovoj fazi. Na primjer, Duško Marković je za TVCG 29. decembra kazao da su događaji oko listinga „zatekli i policiju i tužilaštvo, jer njihove reakcije, na početku, nijesu bile na nivou tog profesionalnog izazova”. Reakcije „na početku”, podsjetimo, bile su – Lukšić i Roćen su nevine žrtve krivotvorenja.

Sve to je prolegomena da oko listinga, svjedočanstava ko je s kim od zvaničnika bio u sumnjivim dilovima, nema nevinih. Još gore: svi imamo razloge za zabrinutost, jer su dvojica stranih državljana sa reputacijom regionalnih mafijaša, Darko Šarić i Naser Keljmendi, svojim listinzima, originalnim i falsifikovanim vezama sa glavnim nosiocima državnih funkcija temeljno zaljuljali političku scenu. Pametnom dosta na temu naše suverenosti koju potkopavaju oni što se u nju cinično zaklinju.

Kadrovi

Nakon predugih šest godina na čelu policije, Veselin Veljović je sklonjen sa dužnosti direktora UP-a. Zauzeće mjesto savjetnika Filipa Vujanovića za bezbjednost i odbranu.

Novi šef policije je Božidar Vuksanović, zasad sa statusom vršioca dužnosti. Vlada je prethodno usvojila prijedlog Zakona o unutrašnjim poslovima kojim se UP, sada samostalni organ uprave, vraća u okrilje Ministarstva unutrašnjih poslova.

Vukasnović, kao i kandidat za direktora ANB-a Mevludin Nuhodžić, tipični su partijski vojnici čija fanatizovana poslušnost nema mnogo margini za popravku.

Glavnu ulogu oko izbora šefova policije i tajne službe, prema ustavu i zakonima, ima Igor Lukšić. On ima iskustvo saradnje sa Nuhodžićem i Vuksanovićem, jer su oni direktori Uprave za imovinu i Uprave carina u sastavu Ministarstva finansija.

Ovakvi kandidati potkopavaju ionako slabašne nade da bi se policija i tajna služba mogle staviti pod transparentan demokratski nadzor.

Operativac pod prismotrom

Obrada Duška Golubovića iz ANB-a se odigravala u intervalu kada je, koliko je poznato, došlo do prvog, možda jedinog, uslovno rečeno „sukoba” između Veselina Veljovića i njegovog mentora Duška Markovića, tadašnjeg šefa ANB-a. Naime, tokom proljeća 2007. članovima Odbora za bezbjednost i odbranu prezentovane su Bijela knjiga (ANB) i Plava knjiga (UP) o podzemlju u Crnoj Gori koje su inspirisale polemiku o tome ko ima precizniju evidenciju o kriminalcima i njihovoj sprezi sa ljudima u vlasti. Tom prilikom se prvi put kod nas u javnosti čulo za Darka Šarića; klasifikovan je kao pripadnik organizovanog kriminala koji je porijeklom iz Crne Gore a uglavnom boravi u inostranstvu. Veselin Veljović je upravo u proljeće 2007, tada i nikada više, izašao sa hrabrom, ali nespecifikovanom javnom ocjenom, da mu izvjesne strukture iz sudstva i tužilaštva, zatim krugovi iz izvršne vlasti, opstruišu istrage, među kojima su bile i one u Montenegroerlajnzu i Luci Bar. Iako je u naznačenom periodu bio pod obradom policije, ili upravo zbog toga, Duška Golubovića su tada kontaktirali i najbliži Veljovićevi saradnici, specijalci koji su skinuli maskirne uniforme i infiltrirali vrh policije: Dragan Blagojević, bivši zapovjednik SAJ-a, sada šef nikšićke policije; Zoran Tomčić, raniji šef Unutrašnje kontrole UP-a, sada direktor Forenzičkog centra. Zatim Predrag Ašanin i Siniša Jokić, načelnici važnih lokalnih policija Podgorice i Budve. Duško Golubović je, nakon što je Vladan Joković u ljeto 2010. postao direktor ANB-a, sklonjen iz sektora za borbu protiv organizovanog kriminala na drugu, manje značajnu dužnost, navodno iz razloga jer su se o njemu u negativnom kontekstu raspitivali iz izvjesnih „međunarodnih krugova”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo