Povežite se sa nama

MONITORING

Salata od hobotnice

Objavljeno prije

na

MILO ĐUKANOVIĆ: Iako je prije više od godinu dana napustio državnu funkciju, predsjednik vladajuće DPS najmoćniji je Crnogorac. Brojne afere, veze sa kriminalnom balkanskom hobotnicom, nijesu smanjile njegov uticaj. Možda mu i ta aura – opasnog društva – daje dodatnu moć. Više od dvije decenije Đukanović je u vrhu vlasti, koju je u prvim godinama dijelio sa još nekoliko ljudi. Ali nakon unutarpartijskog raskola 1997. preuzima sve poluge – političke, ekonomske i one tranzitne, zbog čega će se naći na međunarodnim optužnicama. Sa familijom posjeduje ogromnu ekonomsku moć. Iako iz malene, siromašne države, našao se među 20 najbogatijih političara svijeta i na sajtu Top dvadeset.

Svo bogatstvo stekao je u endemskom konfliktu interesa – bio je na vrhu Vlade i države, a istovremeno se bavio preduzetničkim aktivnostima – banka, univerzitet, nekoliko firmi, to je ono što ima po registrima u Crnoj Gori. Koliko je Đukanović iznio napolje, posjeduje li of šor kompanije, utvrdiće možda neki nezavisni istražitelji kad padne piramida moći koja je počela da se kruni. Koliko će proći do sloma, ostaje da se nagađa.

Njegova politička zvijezda počela je da tamni kad su ga ostavili dugogodišnji prijatalji sa Zapada. Kako je Crna Gora napredovala ka NATO i EU, Đukanović je sve više bivao zapreka. Stvorio je sistem korupcije i kriminala, koji je počeo da bode oči tek kad je Crna Gora postala uporište moćnih kriminalnih grupa i čvorište puteva tranzitnih roba, od cigareta do kokaina.

Đukanovićeva nova rokada krenula je nakon susreta sa pomoćnikom državnog sekretara Džejmsom Stajnbergom, u jesen 2009. Navodno je tada Stajnberg tražio od Đukanovića da se povuče. Iako je to demantovano, krenula je izlazna varijanta. Pritisak Amerikanaca neki dovede u vezu sa akcijama DEA protiv narko klanova iz Crne Gore, koji su postal planetarni problem.

Posljednjih nedjelja očita su gibanja u DPS-u. Šef policije Veselin Veljović i šef tajne službe Vladan Joković, napuštaju te funkcije zbog insistiranja premijera Igora Lukšića da neko odgovara za aferu Listing. Optimisti tvrde da su ove smjene udar na Đukanovića, ali on ima kovertiran sljedeći potez. Na mjesta Veljovića i Jokića dolaze provjereni partijski vojnici. Đukanovićevo glavno oružje, pored ekonomske moći, upravo je partija u kojoj ima vojsku od 90.000 ljudi. Kako se povukao sa državne funkcije, dodatno je ojačao partiju.

MILAN ROĆEN: iako samo ministar vanjskih poslova, po brojnim procjenama odmah je poslije Đukanovića na čelu partijske vojske. Aparatčik stare vlasti, dugogodišnji čovjek iz sjenke, diplomata koji je svoje moskovske godine služio i u Miloševićevo vrijeme, zanesen kosovskim mitom, kasnije se u skladu sa partijskim trendovima prebacio na Lovćen, kod Balšića. Bio je i Đukanovićev ambasador u Moskvi. Tvrdi se da ima jake veze sa tamošnjim političkim, bezbjednosnim i biznis vrhom. Roćena krive za sumnjive ruske investicije, koje su devastirali našu privredu. Prema nekim zapadnim diplomatama, on je direktna veza sa bezbjednosnim strukturama Kremlja, zbog čega ni Brisel ni Vašington nijesu bili oduševljeni kada je preuzeo spoljne poslove i evropske integracije. Roćen se međutim, javno deklariše, kao najveći pobornik ,,evroatlantskog” puta.

Tvrdi se da aktuelna smjena prvog čovjeka ANB ima veze sa Milanom Roćenom. Navodno, on ruši Jokovića, da bi oslabio uticaj Duška Markovića u tajnoj službi, da bi svu moć prenio na paralelnu bezbjednosnu formaciju koja se upravo uspostavlja u Ministarstvu odbrane. Postavljenje Mevludina Nuhodžića na mjesto direktora ANB-a ide u prilog tvrdnji da se, umjesto profesionalizacije, politizuje nacionalna bezbjednosna agencija. Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević optužio je Roćena da ,,formalno sjedi na čelu kriminalnog klana”. Dovodi ga u vezu sa građevinskom firmom Bemaks, koja je u posljednjih nekoliko godina doživjela procvat. ,,Nikad nijesam kombinovao politiku sa biznisom”, tvrdio je Roćen, pozivajući Medojevića da se odrekne poslaničkog imuniteta i na sudu dokaže ,,izmišljotine” o njegovim vezama sa Bemaksom, iza kojih navodno stoji ekipa iz glasovitog kafića Grand – Ranko Ubović i Aleksandar Mijalović, dok za većinskog vlasnika važi Veselin Kovačević. Neki čak tvrde da su u Bemaksu i novci kontroverznog trgovca kurentnim robama sa Kosova Nasera Keljmendija, protiv koga se navodno vodi međunarodna istraga zbog umiješanosti u šverc narkoticima.

Izgleda da je iza svakog moćnog muškarca ,,štedljiva supruga”. Tako je, zahvaljujući umijeću supruge Roćen uspio da kupi stan od oko 150 kvadrata i za dvije godine vrati kredit od 100 hiljada eura.

BRANISLAV BRANO MIĆUNOVIĆ: ,,Siva eminencija ilegalnih aktivnosti u Crnoj Gori”, ocijenili su švajcarski tužioci. Mićunović se na toj međunarodnoj optužnici za šverc cigareta našao rame uz rame sa bivšim premijerom Milom Đukanovićem i njegovim mlađim bratom Acom. Mićunović je, uz Đukanovića, bio i na italijanskoj optužnici za šverc cigareta.

Prema pisanju beogradskog Centra za istraživačko novinarstvo, Crna Gora je za vrijeme sankcija tokom 1990-ih, imala oko 300 miliona dolara godišnje od nezakonite trgovine cigaretama i naftom. Nakon izbijanja afere Balkanski ratnik, u kojoj je zaplijenjeno više tona kokaina, italijansko tužilaštvo je saopštilo da je klan Darka Šarića za šverc narkotika koristio infrastrukturu tranzita cigareta stvorenu devedesetih. Glavnooptuženi u aferi Balkanski ratnik Darko Šarić navodno je bio u bliskim odnosima sa Mićunovićem. To je saopšteno nedavno na suđenju u Beogradu.

Zvanično, Mićunović u Crnoj Gori ne posjeduje mnogo. U upravi je firme Džekpot, koja ima brojne kockarnice po elitnim hotelima. Posjeduje parcele na Svetom Stefanu, zemlju na Žabljaku i stotine hiljada kvadrata zemlje i poslovne prostore u rodnom Nikšiću. Sa njim se dovodi u vezu firma Anagusta, kojom ovdje formalno upravljaju njegovi bratanići Predrag i Nenad. U Budvi su u poslovima i sa klanom Svetozara Marovića, sa čijim sinom Mićunovići posjeduju Marinu. Špekuliše se da brze jahte tamo usidrene mogu koristiti i za unosne svrhe, a ne samo za ekstravagantno uživanje vlasnika i turista.

Mićunović se smatra i jednim od vlasnika Lutrije Crne Gore koja je zvanično u rukama njegovog prijatelja Save Grbovića. Predstavnici MANS-a optužili su nedavno Ministarstvo finansija da Nacrtom o izmjenama zakona o igrama na sreću favorizuje firme povezane sa Mićunovićem. Ranije je samo za njegovu parcelu na Svetom Stefanu budvanska opština o svom trošku radila DUP, legalizujući mu tako na divlje sagrađenu osmospratnicu.

Branislav Mićunović je blizak prijatelj broja jedan, Mila Đukanovića. To se prijateljstvo javno pokazivalo minulog ljeta, ispred zidina Starog grada provodili su noći, razgovarajući, vjerovatno, o integracijama, poglavlju 23, 24. Jedan pouzdan izvor Monitora tvrdio je da Mićunoviću nijesu bile mile vijesti o Đukanovićevom povlačenju, koje je prokomentarisao navodno riječima – ,,On se možda može povući, a ja…”

STANKO SUBOTIĆ CANE: još je jedan od Đukanovićevih prijatelja sa međunarodnih optužnica. Insajderi tvrde da je Subotić Đukanovićeva crna kutija – da zna sve o mračnim poslovima sa duvanom i ostalim robama, koji su punili budžet Crne Gore i private imperije. Subotić je nedavno u Srbiji i osuđen za šverc cigareta na šest godina zatvora. Navodno je bio Mićunovićev blizak saradnik, zadužen za pranje novca.

Subotić u Crnoj Gori zvanično ima turističku kompaniju Telmot Travel. Njegova Vila Montenegro, hotel sa pet zvjezdica na Svetom Stefanu, bila je stjecište crnogorske političke i ekonomske elite. Prema svjedočenju žrtve trgovine ženama, Moldavke S.Č. na tom su mjestu organizovane zastrašujuće žurke, na kojima je ona mučena. Subotić je to demantovao. Zanimljivo, ta je vila ove godine promijenila vlasnika, uprkos zabrani raspolaganja srpskog pravosuđa, koju naša država očito nije poštovala. Sumnja se da Subotić ima vlasništva u nekim od ovdašnjih medija. Posjedovao je distributersku kuću Futura plus koja je prodata klanu Šarić. Subotić nije realizovao brojne biznis planove koje je imao sa Crnom Gorom posljednjih godina, ali njegova moć, iako je osuđen u Beogradu, ovdje još nije ugrožena.

IGOR LUKŠIĆ: aktuleni premijer je manje moćan od bivšeg, od svog ministra vanjskih poslova i ljudi iz sive zone. To o suštini poretka govori bolje od istraživanja i analiza. U Crnoj Gori je vlast izmještena iz institucija, kao što su i unosni poslovi izmješteni iz legalnih tokova.

Lukšić je svoju snagu ove godine izgradio prije svega zahvaljujući podršci inostranstva, posebno Njemačke. Mladom premijeru je Evropa, navodno, namijenila ulogu da raščisti stvari, prije svega organizovani kriminal. Teška uloga. Kad je Lukšić preuzeo Vladu, počela su hapšenja u Budvi. Ali se stalo. Dok su se u regionu vodili sudski procesi zbog poslova koji su direktno vezani za Crnu Goru, kao što je proces Subotiću i Šariću, vrh ledenog brijega ovdje nije taknut. Doduše, pod pritiskom domaće i međunarodne javnosti pokrenuti su neki procesi kao što je onaj protiv Safeta Kalića i brata Darka Šarića.

Lukšić je ove godine slavio rezultate svoje Vlade, iako je kriza ozbiljna. Vlada se zaduživala u inostranstvu, a priliv stranih investicija znatno je smanjen. Propala su dva kapitalna projekta – auto put i HE na Morači.

Krajem godine izbila je afera listing, kada je objavljeno da je navodno Lukšić imao telefonske razgovore sa Darkom Šarićem. Afera je protumačena kao udar na premijera od strane Đukanovićevih struktura. Lukšić je insistirao na ostavkama čelnih ljudi policijskih i bezbjednosnih struktura, ali umjesto da profesionalizuije službe, Lukšić je spreman da na prazna mjesta postavi Đukanovićeve partijske ratnike – Božidara Vuksanovića i Mevludina Nuhodžića.

U aferi Listing potpuno je izokrenuta suština priče. Te 2008. Darko Šarić je bio ugledni biznismen, u milionskim poslovima sa državnim. Oprao je preko lanca firmi od Pljevalja do Kotora u ovdašnjim bankama i drugim transakcijama desetine miliona eura. U to doba Lukšić je bio ministar finansija. Razgovarao ne razgovarao sa VIP Šarićem – isto mu se piše.

OLEG DERIPASKA: Milijarder, trgovac metalima i drugim robama, ruski magnat od najvećeg povjerenja Vladimira Putina. Deripaska je u Crnu Goru ušao u vrijeme kada je ambasador u Rusiji bio Milan Roćen, koji ga je dočekao na podgoričkom aerodromu, neposredno prije nego što je napravio dil u kafeu Grand sa Milom Đukanovićem o preuzimanju crnogorskog metalurškog lanca – Kombinata aluminijuma i Rudnika Boksita (2005). Dobio je strateška crnogorska preduzeća i ogromne subvencije, iako se protiv Deripaske vodi na Zapadu više sudskih postupaka zbog poslovnih prevara ogromne vrijednosti.

Deripaska je obećao modernizaciju KAP-a. Ništa od toga, ali je Kombinat u međuvremenu zadužio za više stotina miliona eura, uz garancije države. Premijer Lukšić je u novogodišnjem govoru saopštio da bi KAP mogli preuzeti novi vlasnici, ovaj put iz Indije.

Poslije Deripaske, od KAP-a će ostati crna ekološka rupa i stotine miliona dugova. Mnogi sumnaju da je po srijedi tipična ortačka privatizacija, i da je iza lanca of šor kompanija koje posjeduju KAP, pored Olega, i dio lokalnih oligarha, ako ne i sam vrh piramide.

Deripaska voli lijepe predjele. Pa je svoju jahtu ovog ljeta vezivao u Mankovom Porto Montenegro, u kome posjeduje manjinski paket akcija.

DUŠKO KNEŽEVIĆ: Jedan od najbogatijih crnogorskih biznismena deklariše se kao prijatelj Mila Đukanovića. Sumnja se da je dio Đukanovićevog novca u Duškovim rukama. Posjeduje više firmi, od kojih je najpoznatija Atlas Grupa.

Preko Atlas grupe Knežević posjeduje Atlas mont banku, Medicinski i spa centar Meljine, kompleks Kamenovo bič od 33 hiljade kvadrata, Televiziju i radio Atlas, fabriku vode Aqua Monta, Invest banku Montenegro, kao i velelepno zdanje u Podgorici, još u izgradnji, Atlas kapital centar. Atlas kapital je planiran na 93 hiljade kvadrata, a u izgradnju Knežević je sa stranim investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, navodno uložio ogroman novac.

Knežević je ranije objavio da ima milijardu i da će je duplirati. Ne ide mu kako je planirao. Još nije prodata ni polovina apartmana Atlas kapital centra, a njegove agencije kvadrat prodaju od 2800 eura do četiri hiljade, jeftinije nego ranije. Posjeduje i vrijedne nekretnine u Srbiji, poput hotela Mažestik. U Srbiji je 2005. godine prodao svoju Atlas banku Pireus banci, koja je nakon toga odobrila kredit od 1.5 miliona eura firmi Kapital invest Mila Đukanovića.

ACO ĐUKANOVIĆ: mlađi brat višestrukog premijera, većinski je vlasnik Prve banke, najbrže rastuće finansijske institucije na Balkanu, a možda i šire. Za samo nekoliko mjeseci kada su malu Nikšićku banku preuzela braća, ona je narasla preko stotinu puta. Gotovo sve javne institucije i preduzeća prenijele su tamo svoje račune. Banka se pominje u aktuelnim sudskim procesima. Šarići su dobijali kredite od Prve u vremenu kada nije smjela da daje kredite. Banka umalo nije srušila finansijski sistem zemlje, jer je izdala mnogo kredita sa lošim kolateralima prijateljima i partijskim uglednicima.

Mlađi Đukanović, o čemu je Monitor pisao, u Crnoj Gori posjeduje stotine hiljada kvadrata zemlje i desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora na najatraktivnijim lokacijama, a uknjižio je i spomenike kulture. Posjeduje preko 10 odsto Rudnika uglja i većinsko vlasništvo nad Republičkim zavodom za projektovanje i planiranje. Američki ICIJ je njegovo bogatstvo procijenio na 167 miliona dolara. Prema zvaničnim i Monitoru dostupnim podacima, mlađi Đukanović u Crnoj Gori ima mnogo više od toga. A bogatstvo svakodnevno raste.

DUŠKO MARKOVIĆ: Dugogodišnji najbliži saradnik Mila Đukanovića, zna tajne režima – kako se švercovalo, ratovalo, kako su padele glave, dobijali izbori, prisluškivali neprijatelji… Dugogodišnji šef ANB-a, preuzeo je u Lukšićevoj vladi mjesto potpredsjednika i ministarstvo pravde, koje bi trebalo da ima značajnu ulogu u procesu EU integracija. Iako na važnim pozicijama, oslabljen je krajem godine. Prema tvrdnjama insajdera, Markovićev kadar u ANB-u, Vladan Joković, morao je da napusti tu poziciju.

Marković je, prema nekim tvrdnjama, bio jedan od Đukanovićevih favorite za mjesto predsjednika Vlade, ali se na kraju opredijelio za Lukšića. Ministar pravde ima dobre odnose sa stranim zvaničnicima, iako su članovi njegove službe, u vrijeme dok je vodio ANB, bili sumnjičeni za veze sa kriminalnim strukturama. Marković je to negirao, tvrdeći da on reformiše službu, a da su veze sa kriminalcima samo radni zadatak njegovih ljudi.

VESNA MEDENICA: Prva dama pravosuđa duže od decenije pokriva važne funkcije. Medenica je predsjednica Vrhovnog suda i Sudskog savjeta postala nakon obavljanja funkcije državne tužiteljice.

U vrijeme dok je bila na čelu tužilaštva nije pokrenuta nijedna ozbiljna istraga, a prašina se skupljala na predmetima sa optužbama na račun vlasti. Da je partijski, DPS, kadar, redovno su joj spočitavali iz opozicije. Njen izbor za predsjednicu Vrhovnog suda svojevremeno je Liberalna partija okarakterisala kao ,,signal da DPS želi pošto poto da zadrži kontrolu nad Vrhovnim sudom jer na to mjesto šalje svog možda najboljeg poslušnika”.

Sa najveće sudske funkcije Medenca se protiv ,,trulih dasaka u sudstvu” , neefikasnosti i sporosti pravosuđa borila lijepom statistikom. Nije se obazirala na upozorenja da se radi samo o kozmetici, a ne suštinskim promjenama. Upozorenja sa međunarodnih i domaćih adresa o političkom uticaju na sudstvo damski je ignorisala. S dužnom ignorancijom se odnosila i prema medijima.

Predsjednica Vrhovnog suda zaradila je, kažu najave, diplomatsko mjesto u Roćenovoj Moskvi. Ili će, pak, tamo ministar vanjskih poslova opet da se vrati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo