Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa!    Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu

Jesi li zaista toliko poružnio, svijete!? Ili se to samo meni ružnim činiš?Ako je, kako neki kažu, ljepota  u oku posmatrača, onda bi bilo pravo reći i da je ružnoća u oku posmatrača. Ali ovo su moje oči, iste one oči kojima sam nekada ovaj isti svijet gledao i ljepote njegove nisam se mogao dovoljno nagledati! Gdje god bih se zatekao, u šta god da sam se zagledao – ljepota je ljepotu dozivala!  Već poodavno,  nigdje  ni traga od ljepote. Učini li  se nešto u prvi mah, ako ne lijepim, a ono barem ne odurno ružnim, brzo se preokrene u rugobnu i turobnu stvarnost.

Kad li se to desi? I kako mi neprimijetno promače tolika promjena!? A živjeti u svijetu ljepote i živjeti u svijetu bez ljepote, isto je što i biti srećan i biti nesrećan! Jer i ljepota zna nestati u trenu, kao što netragom nestane sreća, kada čovjeka zadesi nesreća. Iznebuha. Bez prelaza,  Nepovratno. Čovjek vozi auto, sluša muziku, pjevuši. Sekundu kasnije, leži u slupanom autu. U toj kobnoj sekundi svijet nesreće zamijeni svijet sreće. Ipak, ovdje ne govorimo o neizbježnim promjenama. Drugo je to. To je ono što zovemo život. Ili historija.

A ljepota nema historiju! Ne počinje iz nekog zametka, ne nastaje tako što se nešto ružno postepeno pretvara u nešto lijepo. Ljepota smjesta sijevne, plane, kao kada iziđe sunce u ljetnje praskozorje. Pojam ljepote ima svoju historiju u estetici, ali ne i sama ljepota. Ako i nastaje, ljepota nastaje kroz metamorfozu.  Umjesto gusjenice, iz čaure izleti leptir raskošnih boja! Kada je Umberto Eko 2004. godine objavio knjigu Historija ljepote, on je klasičnim marketinškim trikom doveo u zabludu njene kupce. Obećao im je historiju ljepote a dobili su raspravu o historiji pojma ljepote. Ko god je tu knjigu pročitao, makar je i najbolje razumio, nije mu pomogla da nađe ljepotu. Poznavanje anatomije ne pomaže varenju, poznavanje estetike ne čini svijet lijepim.

Ono nam dajte, što svijet čini lijepim! Ovdje smo zbog ljepote! Jesmo li došli na pravo mjesto? Ima li ljepote ovdje, u ovom svijetu? I ima i nema. I lijep je ovaj svijet i  nije lijep. Kažu: Ljepota je u oku posmatrača. Blizu istine, ali ne sasvim. Jeste u oku, ali tamo je stigla iz duha! Uz ostala čula postoji i čulo za ljepotu. Štapići i čepčići u oku određuju hoćemo li ovaj svijet vidjeti u bojama ili samo u sivim tonovima. Ljubav u srcu čini ljepotu svijeta vidjivom. Tačan odgovor na pitanje da li je svijet u bojama ili je u sivim tonovima glasi: oboje! Za daltonistu, svijet nema boja. I u toj talasnoj dužini u kojoj daltonista vidi svijet, on ga vidi realno, tačno onakav kakav jeste u dijapazonu i ektromagnetskih frekvencija u kojima nema boja. Dakle, svijet objektivno istovremeno i jeste u boji i jeste samo u sivim tonovima.  I isto tako objektivno, svijet istovremeno i jeste lijep i nije lijep.

O stepenima kroz koje nam se ljepota pojavljuje i otkriva, najbolje govori knjiga Šest Eneada  mudrog Plotina, koju je njegov učenik Porfirij priredio! Veliko je znanje sabrano u ovoj knjizi. Ali svako znanje mora imati svoj cilj. Znanje bez cilja je kao magarac natovaren mudrim knjigama.

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi pa čini šta hoćeš! Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa! Kad im ljubav prođe, čudom se čude: Gdje su mi bile oči?   Ne znaju da ljubav  nikada nije slijepa. Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu. I vidi samo ono ružno u svijetu.  Ovdje smo zbog ljepote! Svijet  nije poružnio. Ljubav je presahla.  Oboren s konja u sred bitke, Ričard III je viknuo:

“Konja! Kraljevstvo za konja!“

U žaru naše bitke, neka zagrmi naš poklič:

“Ljubav, kraljevstvo za ljubav!“

Da opet vidimo tvoju ljepotu,  svijete!

Ferid MUHIĆ

Dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima

Već duže vremena na mobilni telefon (ikona Google) stižu mi manje-više iste poruke koje totalno relativiziraju starost i bolest. U njima se navode primjeri mnogih poznatih ličnosti, filozofa, književnika, fizičara, astronoma, koji su do duboke starosti bili kreativni u svojim područjima. Spisak i broj navedenih imena varira, ali se obavezno dodaje i priča o “američkim naučnicima“, katkad i njihovim “evropskim kolegama“, koji su došli do senzacionalnog otkrića da kod mentalno aktivnih ljudi mozak praktično nikada i ne stari. Paralaleno, na mobilni telefon stižu mi i sve učestaliji spiskovi najstarijih ljudi na svijetu, koji i u 114-oj godini žive,  još malo pa punim životom.

Činjenica da je starost – fizička i mentalna! – objektivno stanje i neumitn sudbina svega što živi, u ovim porukama potpuno je ignorisana.  Zanemaren je i podatak da na svakog od navedenih izuzetaka, postoje milioni ljudi kojima je dijagnosticirana demencija, Parkinson, Alchajmer! O milionima ljudi koji pouzdano znaju da neće dočekati ni pedesetu, takođe nema ni riječi.

Iza toga mora da ima nešto! Isuviše je upadljivo da bi bilo slučajno. Da bi se otkrilo šta je to,  treba detektirati zajedničku ideju koja povezuje poruke ove vrste. Ta zajednička ideja svodi se na brutalno simplificiranu afirmaciju Kondorseove optimističke maksime iz vremena kada je Prosvjetiteljstvo bilo u punom cvatu: Homo sua fortuna faber!  Čovjek je kovač svoje sreće!  Izvorno  inspirisana ateizmom, ova teza je prerasla u generalnu filozofsku poziciju kojom se u Prosvjetiteljstvu  čovjek promoviše u apsolutnog gospodara svoje sudbine – jedinog krivca za svoje neuspjehe, jedinog zaslužnog  za svoje uspjehe!

Spomemuta brutalna simplifikacija ovog neo-prosvjetiteljstva, prisutna u navedenim porukama, profanisala je izvornu ideju do nivoa banalne stupidnosti. Ta stupidnost provocirana je u trenutku potpunog mentalnog pomračenja, protumačenog kao “eureka“ prosvjetljenje: Ako je čovjek kovač svoje sreće, onda je on i kovač svoje nesreće! Svog zdravlja i svoje bolesti! Svoje dugovječnosti i svoje prerane smrtnosti! Neka se zna. Ko je zdrav, po svojoj zasluzi je zdrav! Ko je bolestan, sam je kriv za svoju bolest!

Umjesto da bude heroj koji u svojoj splendid isolation prkosno gleda u oči slijepoj sudbini, kao što je zamišljao da će postati, čovjek koji je sve preuzeo na sebe, oduzeo je sebi sve – odsjekao je, kao makazama, sebe od svijeta iz kog je potekao. Nije shvatio da  će postati biće bez oslonca otkinuto od svemira,  otrgnuto od svoje organske povezanosti sa cjelinom svijeta. Prihvatiti zdravlje kao ličnu zaslugu a bolest smatrati  za ličnu krivicu! – to je zajednički cilj dijaboličnih poruka. Kad jednom to prihvati, čovjek će postati smoždena, nemoćna, beznadežna gomila oživljenog praha,  nemušto roblje prepušteno na milost i nemilost onih koji stoje iza ovih poruka.  Jedini način da čovjek sačuva svoju izvornu slobodu, jeste da sačuva svijest o svojoj primordijalnoj  neraskidivoj povezanosti sa svijetom.

Jer dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima,  zahvalan onome ko mu je zdravlje darovao – Bogu ili Prirodi, svejedno.

Iako neki leptiri žive samo jedan dan, a grenlandske ajkule i do 500 godina, u svakoj sekundi svog života i leptiri i ajkule žive onako kako od postanka svijeta živi sve što je rođeno: bez svoje krivice i bez svoje zasluge – slobodni!

Ferid MUHIĆ

Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao ostrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja

Štampanjem ovog broja, nedjeljnik Monitor puni 35 godina života! Kažem života, jer prave novine, nedjeljnici, časopisi… zapravo žive. “Monitor“ živi sa svojim čitaocima, zbog svojih čitalaca, za taj susret s njima jednom u sedam dana. Za 35 godina, puta 52 nedjelje, to je 1.820 susreta. Onaj ko je imao 20 godina kada je otvorio prvi broj Monitora, kad bude čitao ovaj broj imaće 55 godina. Kome je tada bilo 55 godina, sada mu je 90!

Svašta se desilo za ovih 35 godina! U svijetu, put socijalističkih država, moronski nazvanih “komunističke države“ (po definiciji, komunizam je stanje bez države!) i  višedecenijski način  života nekoliko stotina miliona ljudi, preko noći je prekinut, a njihovi ideali izvrgnuti ruglu. Na Balkanu, rat se pregrmio, zajednička država se raspala, vlade su padale i birale su se nove. Crna Gora je bila u sastavu dvije države – ova samostalna i suverena je treća od tada. Ta Crna Gora je članica NATO pakta, u pregovorima je za redovno članstvo u EU. Za to vrijeme, svaka nova vlada je imala svoj program, svoje ciljeve, svoju istinu. Suprotnu od one u koju se klela prethodna vlada. Razumljivo. Tako to biva u politici. Ljudi znaju da ih svi lažu, ali s vremena na vrijeme okrenu leđa onima koje su im dosadile i priklanjaju se onima čije su im laži prihvatljivije i prijatnije.    Kroz sve te socijalne kataklizme, političke katastrofe i slom tradicionalnog morala, samo je Monitor  tokom svih ovih 35 godina imao isti program, iste ciljeve i istu – uvijek detaljno provjerenu – istinu.

Za ovo što tvrdim, ja sam vam jemac! Moja malenkost je od prvog broja na palubi broda Monitor, sa kapetanom i cijelom posadom, a svake druge nedjelje oni mi  ukažu čast da se  moj skromni prilog ponudi probirljivoj publici “Monitor –a“. Do danas, to je oko 900 kolumni i dvije knjige. Razumije se da su o meni kao autoru, kao i svim svojim saradnicima, dali potpunu slobodu:   da pišem o čemu hoću, sa onoliko hrabrosti koliko sebi mogu dozvoliti  i literarne klase koliko sam sposoban. Tada sam shvatio da samo budala govori i piše sve što mu padne na pamet, po onoj narodnoj: “Što na um, to na drum!“ Govoriti a pogotovo  pisati, treba odmjereno, lijepo i istinito, a to rijetko kada ispadne kad čovjek lupne prvo što mu padne na pamet (ne znam zašto se kaže tako: „na pamet“, kad je to uvijek bez pameti?). Takvi najčešće prelaze u logoreju, i onda najkraćim putem u logodijareju, jer njihova izlaganja i tekstovi tipično stradaju od dijareje emocija i konstipacije argumenata.

Mnoge polemike  obilježile su ove tri i po decenije Monitora, mnoge su tužbe podnesene – ni jedna zbog laži, sve zbog istine! Ovaj period bio je period kontinuiteta istine i hrabrosti, argumentacije i humanosti. Epitomiziran u svakom novom broju Monitora. Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao otrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja. Taj kontinuitet je djelo redakcijskog tima sastavljenog od visoko obrazovanih, izrazito nadarenih slobodumnih ljudi na čelu sa bardom novinarstva na prostorima Balkana, Esadom Kočanom. Sama činjenica da se već 35 godina družim i sarađujem sa ovim izuzetnim ljudima, za mene je najveća satisfakcija i neprocjenjivo dragocjeno intelektualno iskustvo.

Grci imaju poslovicu:“Saranda hronia,  palikari!“ „Sa 40 godina, čovjek dostFerid iže muževnu zrelost!“ Monitor je od prvog broja u javnost stupio sa impresivnom muževnom odmjerenošću, smjelim aktivizmom i hrabrošću. Zbog tih osobina,  koje ga krase do danas, nedjeljnik Monitor je stekao veliko poštovanje i ugled, ne samo u Crnoj Gori,  nego u cijelom regionu.

Dame i gospodo,

Povodom 35 godina od rođenja i isto toliko godina dostojanstvenog života nedjeljnika Monitor,

Kape dolje!

Ferid MUHIĆ