Povežite se sa nama

DUHANKESA

Smisao molitve

Objavljeno prije

na

Predugo traje ovo tmurno, oblačno, kišovito vrijeme. April, najljepši mjesec u godini, već je ušao u svoj najljepši dio. Stiglo nam najljepše od najljepšeg – a od ljepote ni traga!? Nisam rekao: ni traga ni glasa, iako je to gotovo neka vrsta bezuslovnog narativnog refleksa. Kad čovjek želi da izrazi neku svoju misao, onda to ne može učiniti koristeći konvencionalne formule. U ovom slučaju postoji još jedan, suštinski razlog, zbog kog se onaj idiom morao presjeći na pola: kako bi ljepota mogla imati glas!? Ljepota je, u principu, bezglasna. Uz to, imao sam na umu ljepotu aprilskog dana oblivenog u sjaj sunčevog svjetla. U ovom svijetu sve se oglašava, pa i najmekša pahuljica snijega ipak šušti kao i prah sa leptirovih krila. Samo je svjetlost bešumna! Svjetlost je osnova svake ljepote. Svjetlost i jeste ljepota bez forme, destilat suštine lijepoga kojoj je forma nepotrebna. I zato u svakom estetskom predmetu ljepotu treba tražiti u onome njegovom dijelu, ulomku, detalju, u kom boravi savršena tišina. ,,April, taj mjesec u kom je srce na vrhu igle!” Ovaj stih T. S. Eliota leprša besmrtno kao latica otrgnuta razvigorom sa cvijeta rascvjetane trešnje dok leluja kroz plavet neba. Prirastao mi je srcu taj stih, još pri prvom čitanju. Ali ono zbog čega ove godine moje srce kuca na vrhu igle u aprilu, nije ono isto što je veliki pjesnik i esejist imao na umu – niezrecivo dramatična slutnja neumitnosti svenuća, koju april unosi u sve ono što počinje klijati, bujati, zeleniti, nicati, cvjetati – sjena smrti koja je, preko nasmijanog lica prve mladosti preletjela prvi put. Da bi tamo ostala urezana do kraja života.

Nema svjetla! Nema bešumnog sunčevog svjetla. Nema ljepote. Preglasno je. A nigdje zaklona i smiraja od te buke. Prekopavam po mojoj duhankesi i napipavam amulet koji mi je dao stari Navaho mudrac. I tada se pogodio april bez sunca, pun tmastih teških oblaka i stalnih tmurnih kiša. Žudeći za svjetlom, obreo sam se u regionu Mesa Verde. Tri dana sam se predavao radosti aprilskog sunca. Tri noći sam proveo pod zvjezdanim svodom. Kada sam već krenuo dolje u daleki kišni grad gdje sam inače boravio, zagledan u prašnjave vrhove svojih ,,nokona boots” (još imam te čizme), ugledao sam nepomičnu ljudsku sjenku. To je bio moj Navaho mudrac. Ostao sam još cijela četiri dana. S njim. Za to vrijeme gotovo da nismo ništa govorili; uglavnom bih ja ponešto upitao. Na rastanku, gledao me je dugo pravo u oči i onda mi rekao. ,,Ti si nekada bio Navaho. Tvoja duša je sunčana duša. Ja se molim cijeli život da sunce izađe i sutra. Uvijek se neko mora moliti da bi sunce izašlo. Još smo samo mi ostali da se molimo da sunce izađe i sutra. Ovo sam samo tebi rekao.” Dao mi je evo ovaj talisman od monistre prišivene na koži. Pritisnuo je desnu šaku na srce, pa onda na čelo. Nosiću te u srcu i u mislima prijatelju!

Tek sam sada shvatio koliko sam bio površan kada sam smatrao besmislenom molitvu čiji smisao je da traži nešto što će svakako doći i bez molitve! Tek danas, poslije svih ovih plaštova istkanih od sivih i tamnih oblaka koji danima skrivaju aprilsko sunce, razumio sam šta mi je rekao mudri Navaho. Smisao naših molitvi je da dobijemo limene kutije na točkovima, gomilu bezvrijednih papirića za koje možemo dobiti koju god hoćemo drugu bezvrijednu stvar na svijetu. Neku kancelariju sa našim imenom urezanim u mesingu; molimo se da pobijedi naša partija a izgubi njihova; da ne zakasnimo na svečanu večeru! Koliko je samo trivijalan smisao svih naših molitivi! Koliko jasno otkriva svu ništavnost, potpunu ispraznost naših najvažnijih želja i najdubljih nadanja! Dok se mi molimo za ono bez čega možemo, Navaho Mudrac je uzdigao smisao svoje molitve do onoga bez čega niko, ni svi mi zajedno, ni cijeli ovaj svijet, ne bi mogli opstati ni dana: da izmoli izlazak sunca! Koja molitva bi mogla imati uzvišeniji smisao!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Oklevetani i klevetnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snaga klevete izazaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. Sredina koja ostaje razočarana kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala

 

Najvažnije je uporno pljuvati po protivniku. Nešto će se obavezno zalijepiti! U praksi, filozofija svih klevetnika oduvijek se svodila na ovaj isti jednostavni trik, koji je Volter, sebi svojstvenom oštroumnošću prepoznao kao generalno načelo duge i burne istorije terora klevetnika nad oklevetanima. Uz bezbroj puta potvrđenu efikasnost klevete koja se, upravo kao gusti ishrknuti ispljuvak nepogrješivo lijepila i ostajala trajno, često i do kraja života na obrazu oklevetanog, još jedan bitni detalj uvijek iznova je ohrabrivao klevetnike da nastave sa ovom svojom ružnom navikom: ako se poneki okleveteni na jedvite jade i uspio oprati, klevetnik je uvijek ostajao nekažnjen!

Perverzna nadmoć zla – nasilja, uvrede, klevete  – svoju snagu crpi upravo iz tog ispljuvka, prvog udarca od kog se onaj kome je zlo naneseno, mora oprati i oporaviti. Koliko god snage i truda utrošio da se oporavi, udarenom trajno ostaje ožiljak a mrlja na časti i  ugledu, praktično nikada potpuno ne izblijedi. Djevojka o kojoj se jednom u javnost pustila priča, ostaje obilježena šuškanjem ogovoranja i u svojim poznim godinama. Koliko god inače bila ugledna i poštovana, uvijek će je pratiti šapat: ,,To je ona što je prije 30 godina…!“ Neupućeni i dobronamjerni radoznalac koji bi upitao: ,,Zar je moguće? Ne mogu vjerovati, nikada to ne bih ni pomislio o njoj, je li to dokazano?“, bez izuzetka će se suočiti sa činjenicom da sumnja nikada nije sasvim iščezla, jer “… Nije dokazano, ali znaš kako se kaže: ,,Gdje je dima tu je i vatre!“

Omamljeni ovom doušničkom poslovicom, zaboravljamo  da podmukli klevetnici, kao patološki piromani, mogu podmetnuti i vatru i dim i tamo gdje ništa ne gori! Tako zaboravljamo da klevetnik ostaje nekažnjen umjesto da bude ne samo kažnjen i krivično gonjen, nego javno prezren i trajno obilježen žigom srama. Snaga klevete izaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. I upravo kao što srndać koji je za dlaku izbjegao metak ispaljen iz zasjede, ne pomišlja da se vrati i kazni skrivenog lovca, ne samo oklevetani, nego ni javnost, ne pomišljaju da kazne klevetnika!

Epizoda koja se desila ovih dana, kada je  pred očima miliona gledalaca, zajedničkim naporom S.H. (voditelja  jedne popularne TV emisije) i A.K. (uglednog profesora medicine i višestrukog akademika), oklevetana jednako popularna i ugledna prof. dr S.I., alarmantno ukazuje na nekažnjivost klevetnika i potpunu nezaštićenost oklevetanog. Naime, tokom emisije, akademik A.K. je, suprotno zvaničnim podacima o obrazovanju S.I. izričito negirao da je S.I. bila njegov student na Sveučilištu u Z. naglasivši da nikada nije bio član komisije za odbranu njenog doktorata. Takva kategorična tvrdnja imala je težinu smrtne presude za društveni ugled i ličnu čast prof. dr S.I. dok je, s obzirom na njen politički bekgraund, potresla temelje cijele države i denuncirala njenu najjaču političku stranku eksplicitnom optužbom za beskrupuloznu korupciju i zloupotrebu vlasti.

U najkraćem roku, iz arhiva Medicinskog fakulteta u S. dostavljeni su dokazi da oklevetana S.I. jeste odbranila doktorsku disertaciju i to pred komisijom kojom je, kao mentor  predsjedavao upravo klevetnik A.K. Dokazi su upotpunjeni  fotokopijama dokumenata koji potvrđuju da S.I. jeste bila redovni student i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Z. i da je tamo polagala i položila (sa odličnim uspjehom) ispite ne samo kod akademika A.K. nego i kod njegove supruge prof. dr B.F.K.

Suočen sa sa nepobitnim dokazima, koji ga legitimišu kao beskrupuloznog klevetnika mega formata, akademik A.K. je ležerno izjavio:

,,Ja prihvatam činjenicu da postoje zapisnici, da sam bio mentor S.I, u izradi doktorske disertacije, da je pred nas četvoro ona branila doktorat, da je taj doktorat legalan i legitiman. I ovim stavljam tačku na priču o obrazovanju S.I. ”

Klevetnik stavlja tačku na priču!? Nakon što su sve njegove klevete pobijene!? Tu je vrhunac drame u kojoj se zloba i zluradost podsmijevaju odbranjenoj časti a bahatost se ruga pravdi! Ujedno, ovi dokazi prekinuli su patološku radost političkih protivnika stranke kojoj pripada  S.I. koji su se nadali da će njen ugled i čast biti uništeni a njena porodica i simpatizeri te partije osramoćeni i poniženi, tako da su čak optužili  ,,režimske medije što su počeli likovati”!?   Kao da je moralno nedostojno likovati i radovati se što se dokazala nevinost čovjeka  kome je nanijeta nepravda!?  Amoralnost političke pomahnitalosti sasvim je izbrisala svaku svijest o moralu kao o temelju društvenog života. Zato na dokazanu klevetu niko nema pravo  staviti tačku, ponajmanje klevetnik. Ako je S.I. oklevetana, onda je A.K. klevetnik! I tu umjesto tačke slijede dvije tačke: sudska kazna – i žig srama klevetniku do kraja života!    Kazniti klevetnika  trajni je politički interes svakog društva! Sredina koja ostaje razočara kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala. Ideal je: kazniti svakog krivca, ne osuditi nijednog nevinog!

To je smisao one opomene da je za društvo manja šteta ako četrdeset krivaca umakne kazni,  nego ako se osudi jedan nevin čovjek!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sokrat u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

 

Suočeni sa činjenicom da se ni OUN ni EU, ni najmoćnije države svijeta ne usuđuju da osude Izrael zbog nepravdi koje im nanosi već 74 godine, uz to svjesni da se tu ništa neće promijeniti u dogledno vrijeme, pozovu Palestinci Sokrata u Gazu da svojim autoritetom podsjeti svijet na značenje pojma Pravde u skladu sa principom na kom počiva svijet: „Iustitia nemini neganda est!”„Pravda se nikome ne smije uskratiti!”

Sokrat se spremno odazva pozivu i u skladu sa svojim metodom da istinu traži kroz razgovor sa umnim sagovornicima, povede sa sobom uglednog i bogatog Kefalosa, iskusnog čovjeka u zrelim godinama, i mladog, svađi i oponiranju naklonjenog Trazimaha. U prepunoj, svečano ukrašenoj sali, pred nekoliko sotina Palestinaca svih uzrasta, uključujući i desetine žena sa djecom, iz poštovanja prema njegovim godinama i ugledu, Sokrat najprije dade riječ Kefalosu.

„Pravda je kada svi žive poštujući svoje obaveze. A osnovne obaveze svakog čovjeka su da čini dobro prijateljima a zlo neprijateljima. Zato je pravedno da svi prijatelji Izraela pomažu Izrael i čine zlo njihovim neprijateljima Palestincima” – zaključi svoju besjedu čestiti Kefalos.

Na ovo Sokrat prigovori ukazivanjem da princip činjenja dobra prijateljima i zla neprijateljima nužno vodi do toga da se nanese zlo nekim dobrim ljudima i učini dobro nekim zlim ljudima, poentirajuči: „A pravedan čovjek ne smije činiti zlo nikome!”

„Pravda je ono što odgovara jačem! Tako je bilo, tako će ostati!” – žustro se ubaci Trazimah. „Izrael je jači, oni koji ga podržavaju su jači. Izrael i njegovi saveznici su jači i rade ono što njima odgovora. To je pravda i toj je kraj priče” – završi prpošni junoša.

„Ali to bi značilo da su oni koji postupaju u skladu sa pravdom uvijek oštećeni od jačih. A to je nepravedno!” – prigovori  Sokrat.

„Gdje si vidio da onaj slabiji koji postupa u skladu sa pravdom, od toga ima neke koristi!?” – odvrati Trazimah. „Misliš li da se ovčari i odgajivači goveda brinu o njima i hrane ih da im pomognu ili zbog svoje koristi? Misliš li da vladari gledaju na svoje podanike drugačije nego kao na ovce i goveda i da misle na bilo šta drugo osim na svoju korist? Pravda je, dakle, korist jačeg i onog koji vlada, a šteta slabijeg i onog koji sluša. Pravedni uvijek gube zato što su slabiji, nepravedni uvijek dobijaju, zato što su jači.”

„Umjesto da se nadvikujemo, pomozimo istini da se rodi!” – reče Sokrat, podsjećajući da je filozofski metod kojim se dolazi do istine, vrsta  majeutike –  umijeće babice koja pomaže pri porođaju. „Slažeš li se da je Pravda neka vrsta dobra, dakle da je vrijedno imati je?”

„S tim se mogu složiti,” – potvrdi Trazimah.

„Onda ćeš se složiti i s tim da tamo, gdje su jedni bogati i žive u izobilju a  drugi siromašni i gladni, gdje su jedni srećni a drugi nesrećni, nema pravde, jer na ono što je dobro svaki čovjek ima pravo i zato se Pravda ne smije nikome uskratiti!?”

„Pravo si to rekao, Sokrate!” – složi se Trazimah .

„Prema tome, pravedno je ako se ovačar brine i o ovcama a ne samo o sebi; i ako se vladar brine o dobru svih građana a ne samo nekih? Kao što je pravedno ako se doktor brine o dobru bolesnika a ne samo o svojoj koristi, iako je bolesnik u njegovoj vlasti! Možemo li se onda složiti da je onaj koji je jači i koji vlada, pravedan ukoliko to ne čini za sebe nego za dobro svih, kako onih jakih tako i slabih? I nije li u tom slučaju, najgora nepravda ako onaj ko je jači koristi svoju snagu protiv slabijeg, i ako vladar vlada samo u korist jačih a na štetu slabijih?”

„U svemu se ovdje slažem s tobom, o Sokrate! Ali, zar ne vidiš da je ovdje pravda samo ono što hoće jači i oni koji vladaju, na štetu slabijih jer…“

Strahovit tresak praćen zaglušujućom eksplozijom, prekinu Trazimaha. Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, kroz dim i prašinu, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov glas, sada već šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pad sa Aurelija sa Rajla

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se  oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, pad je sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora

 

Znate  poslovicu koja se koristi kad neko padne sa boljeg na gore: „S konja na magarca!“ Pad sa Aurelija na Rajla spada u tu kategoriju ali je neuporedivo dramatičniji, a razlika u visini koja je u onoj poslovici onolika koliko je konj viši od magarca, ovdje je onolika kolika je razlika kada se padne s vrha na dno! Drugim riječima, samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, jeste upravo to: „Pad sa vrha na dno!“ I to ne pad sa bilo kog vrha na bilo koje dno, nego pad sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora!

Marko Aurelije je vjerovatno jedini autentični lik u istoriji koji je ostvario  uživo, ili inkarnirao Platonov ideal kralja-filozofa. Koliko god izuzetan, za ovu priču to je uzgredan podatak. Mnogo je važnije što je u vrijeme njegove vladavine kulminiralo, a završetkom njegove vladavine kolabiralo najbolje doba u hiljadugodišenjem postojanju Rimskog Carstva, doba mira i blagostanja, poznato kao Pax Romana.

Poslušajte njegovu čuvenu izreku: „Kada ujutro ustaneš, pomisli kakva je to neprocjenjiva privilegija biti živ! Disati, misliti, uživati, voliti!” Možete li povjerovati da je postojalo vrijeme kada su ljudi sopstveni život smatrali „neprocjenjivom privilegijom” , da je „biti živ” za njih značilo disati, misliti, uživati, voliti!? Danas „biti živ”, za većinu ljudi znači bezbroj obaveza, teret, muke, kletvu. Život je postao tegoban, mučan, zaludan, a smrt se smatra izlazom iz bezizlaznosti života.  Nedavno sam u planinskom selu čuo kako za ženu koja je otišla u Njemačku, kažu. „Ne pitaj kako joj je. Njoj je tako dobro da bi joj bilo žao umrijeti!”

Jeza me obuzme kad se sjetim iskrenosti kojom je ta strašna rečenica  izrečena. I kako su svi prisutni svojim odobravanjem potvrdili da je njihov život takav da normalnom čovjeku nema zašto biti žao umrijeti. Svima koji to povezuju sa uslovima života, siromaštvom, besprespektivnošću, odmah ću reći da griješe. Život u tom selu, kao uostalom u stotinama gradova širom svijeta, bio je i tada a i sada je mnogo bolji nego život daleko najvećeg broja ljudio u vrijeme Marka Aurelija. Ali uprkos tome,  čovjek tog vremena se radovao svom životu, radovao se sebi što diše, što misli, što voli i u svemu tome uživao, dok je za savremenog čovjeka život obaveza, stres, frustracija, borba, stalna napetost i strijepnja – sve drugo, samo ne radost i uživanje.

I u vrijeme Marka Aurelija, smrt je bila neizbježna činjenica koja je ljude plašila. Njih je ovaj filozof-kralj hrabrio slijedećim savjetom: „Kad pomisliš da je strašno što ćeš umrijeti, sjeti se koliko bi bilo strašnije da se nisi ni rodio!“

Koliko ljudi bi danas, mudri i vrli Marko Aurelije ohrabrio ovim riječima, koliko njih  bi  odvratio od suicidalnih misli? Ko je danas svjestan punog značenja neizrecivo strašne mogućnosti da se moglo desiti da se uopšte ne rodi, da nikada nije bio, da ga nema, da ga nikada neće biti: ni kao sjećanja, ni kao zaborava!? Da je sama mogućnost postojanja, makar i neostvarena – nešto,  a da nepostojanje nije čak ni to, nego  naprosto – ništa!? Ni upamtiti, ni zaboraviti se nema tu šta!

Kad bi shvatili do koje mjere je iščezlo samopoštovanje ljudi u svijetu u kom živimo, mnogi bi poželili da se nisu ni rodili. Prema Gilbertu Rajlu, jednom od filozofa koje forsira establišment Novog Svjetskog Poretka, želja im je ispunjena jer zapravo ljudi, kao ličnosti, ne postoje i nikada nisu ni postojali. Njegova teza formulisana u filozofskom bestseleru Pojam uma (The Concept of Mind), svodi se na tvrdnju da je čovjek u cjelini i bez ostatka samo fizičko tijelo!

„Dogma o duhu u mašini zasniva se na stavu da postoje i tijelo i duh; da postoje fizički procesi i mentalni procesi; da postoje fizički uzroci tjelesnih kretnji i mentalni uzroci tjelesnih kretnji. Međutim, realno postoji samo naše fizičko tijelo, ne postoji ni um, ni duh, pa prema tome ni nekakva ličnost. Ono što pogrešno nazivamo čovjek i ličnost, jeste snop ponašanja izazvanih fizičkim uzrocima iz našeg tijela.“

Uz Skinerovu tehnologiju kontrole ljudskog ponašanja, Ginter Andersovo ukazivanje na zastarjelost čovjeka  i Rajlijevo poricanje postojanja uma i čovjeka kao ličnosti, dovršen je veliki pad čovječanstva sa najvišeg vrha na nadublje dno.   Šta predlažem? Poslušati savjet Marka Aurelija:

„Ne gubi vrijeme raspravljajući kakav treba biti dobar čovjek. Budi.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo