Povežite se sa nama

KULTURA

Mršav rezultat

Objavljeno prije

na

Pozivu organizatora odazvala su se čak 43 domaća izvođača narodne i pop-rock muzike, što je najveći skup crnogorskih muzičara na jednom mjestu ikad. U sali, na žalost, nedovoljno publike – humanitarnost i svijest o pomoći nepoznatima nisu „omiljeni sport” našeg naroda, očigledno. Nije pomoglo ni to što je među izvođačima bio veliki broj onih iz „prve lige” ovdašnje estrade. Razloge za nedovoljnu posjetu (prihodovano manje od 1500 eura) mogu se tražiti u hladnom vremenu (u Podgorici je bilo oko nule) ili nedovoljnoj reklami (samo nekoliko dana pred koncert), međutim, bilo je i hladnijih dana i manje najavljivanih manifestacija, pa su imale bolji odziv.

„Osjećam žaljenje što ovakve manifestacije nikada kod nas u Crnoj Gori nisu imale pretjerano dobar odziv. Bitno je da smo se organizovali i pokušali da pomognemo. Lako se uljuljkati srećnim životom, treba se okrenuti tamo gdje je potrebna pomoć”, rekao je medijima Sergej Ćetković, i najavio da će i sam početi sa humanitarnim radom. I u izjavama ostalih muzičara dominirao je humani motiv dolaska na manifestaciju, i spremnost da se pomogne kad god treba. „Motiv je samo građanska i ljudska solidarnost da saosjećamo s ljudima koji su pretrpjeli štetu. Veoma sam ponosan na sve kolege koje su se odazvale”, rekao je Slaven Knezović.

KAO NA „MONTEFONU”: U bekstejdžu, i pored nesvakidašnje smrzlice u KIC-u, bilo je izuzetno veselo. Prepričavale su se anegdote, zbijale šale, a iza zavjese se orio smijeh, toliko da je Momčilo Zeković, jedan od organizatora, nekoliko puta kroz smijeh molio kolege da „smanje doživljaj”.

Kao na nikad prežaljenom Montefonu, bila je to izuzetna prilika da se oni koji su vezani za muziku, kroz izvođenje, sviranje, menadžerstvo ili novinarstvo, okupe na jednom mjestu i razmijene informacije. Niz tri prostorije jurile su novinske, radio i TV ekipe, a muzičari koristili priliku i promovisali nove albume, spotove, najavljivali projekte koji „samo što nisu”.

Tako je Nebojša Đukanović najavio promociju dva nova spota, od čega će onaj za pjesmu Vjetar te odnosi uslijediti za nekoliko dana. Vladana Vučinić je novinarima govorila o albumu prvijencu koji će se pojaviti u prvoj polovini godine, a nastup je iskoristila i za promociju pjesme na engleskom koja će se naći na njemu. I Bojan Delić je najavio svoj prvi CD, i to već u martu, dok je Miha Radonjić, sa „svježim” diskom u ruci grupe Crveno i crno, ponosno poklanjao izdanje prijateljima.

NEIZBJEŽNI PURAŠEVIĆ: Centralni lik manifestacije, i na pozornici i iza nje, bio je Purašević. U „punoj ratnoj opremi”, našminkan i oran za druženje, naročito sa pripadnicama ljepšeg pola, neumorno je odgovarao na pitanja novinarki i slikao se sa svim zainteresovanim. Prvi ispad je uslijedio dok je pjevao Božo Bulatović – Purašević je proturio glavu kroz zavjesu iza njegovih leđa, gestikulirajući publici. Iako se očekivalo da će Božo Bulatović nabusito odreagovati nakon što mu je Purašević „upao u kadar” i izazvao smijeh publike, reakcija je bila posve drugačija: „Meni je čast što je moj nastup oplemenilo lice jedine istinske pop-ikone sa ovih prostora”, kratko je rekao novinarima, i istakao da bi ubuduće trebalo da budu napravljene dvije odvojene večeri, narodne i pop-rock muzike.

Sam nastup „jedine istinske crnogorske mega zvijezde”, kako se samotitulira, odlikovao je dvominutni govor prije početka matrice, potom skakanje u publiku, valjanje po sceni i šta još sve ne. Nakon nastupa bio je vidno zadovoljan: „Ja u potpunosti podržavam poplave, zato sam i učestvovao. Došao sam da bi se družio sa lijepim ženama sa estrade, i da imam kontakt sa obožavaocima. Vidjeli ste, pripadnice ljepšeg pola su bile oduševljene mojim nastupom: lećeli su brushalteri, male plišane igračke i kuglageri od veš-mašina. Želio bih da istaknem da sam bio izuzetno nezadovoljan, jer organizatori nijesu ispoštovali ono što smo se dogovorili. Prekršili su dogovor – nijesam imao zasebnu prostoriju sa TV-om, radijatorom, foteljom i bocom kakvog soka. Bio sam u velikoj dilemi da li da napustim događaj”, rekao je, ekskluzivno za Monitor Purašević.

KAKO IZDRŽATI: Dugotrajnost ovog muzičkog hepeninga bila je jedina krupna zamjerka ove manifestacije, jer je maraton od tri i po sata na sceni teško bio izdržljiv u stolicama KIC-a. I na mnogo većim spektaklima teško je zadržati pažnju toliko vremena. Stoga nije ni čudo što je bilo šetanja – posjetioci su ulazili i izlazili, u zavisnosti koja ih provenijencija muzike interesuje. Jer, teško da prosječni obožavalac Grima može uživati u „novim crnogorskim” pjesmama Nikole Buškovića, i obrnuto, uz apsolutno poštovanje obojice. Nisu to iste ciljne grupe, jednostavno. Za cijenu karte od pet eura, posjetioci su dobijali i CD Coctail Montenegro u izdanju MACG, što je bio veoma lijep marketinški potez.

„Ovo je prvi humanitarni koncert za postradale od poplava i nadam se da neće biti posljednji, da smo našim djelovanjem isprovocirali i druge da na svoj način pomognu ljudima u nevolji. Izuzetno smo zadovoljni odzivom učesnika, zaista se veliki broj muzičara odazvao. Bilo je u medijima čuđenja otkud 43 izvođača iz Crne Gore, a mi bismo ih imali i 90 da se tehnički moglo organizovati, ostavili smo neke druge za druge manifestacije. Iako smo skupili samo nešto manje od 1500 eura, skoro sve karte su bile rasporodate. Mnoge firme su kupile karte za svoje radnike, ali očigledno nisu svi sa kartama došli u KIC” – objasnio je za Monitor Momčilo Zeković, koji je ispred MACG bio suorganizator.

Na koncertu u KIC- u pjevali su Drago Kovačević, MC Marko, Vesko Mileusnić, Andrijana Božović, etno grupa „Zora”, Marinko Pavićević, Vladana Vučinić, „Prijatelji”, „Rolly”, Tanja Selhanović, Svetlana Raičković, „Atlas bend”, Ivan Čanović, „Perper”, Dejan Škuletić, „Grim”, Igor Đurović, Nela Popović, Božo Bulatović, Šukrija Žuti Serhatlić, Bato Vujošević, Vesna Milačić Kaja, Čedomir Pešić, Stefan Filipović, „Crveno i crno”, Slaven Knezović, Bojan Delić, Marija Božović, Zdravko Đuranović, Milena Vučić, Nikola Bušković, Rajko Bulatović, Dragan Račić, Miki Šuškavčević, Rajko Radović, Ranko Kiko Vujović, Goran Stjepčević, Boško Krivokapić, Mićo Miranović i Trio Bis, Sergej Ćetković, Purašević, kao i vođa grupe Makadam Mirsad Serhatlić. Jedini koji nije došao je Mićo Vujović, jer je imao problema sa prevozom.

Organizatori ovog koncerta nastavljaju sa prikupljanjem novca za pomoć poplavljenim područjima Crne Gore. Najavljen je i humanitarni koncert dječje muzike, u KIC-u, u nedjelju u 17 sati.

Željko MILOVIĆ

Komentari

KULTURA

SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki

 

 

Ljubav na Miljacki,  knjiga koja je  snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.

Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.

Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku  dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.

Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao  već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.

Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor  savjesti. On nam  dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.

Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.

Zato neka Ljubav na Miljacki  bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?

Božidar PROROČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stavljam političke aktere u fokus vrlo svjesno, jer smatram da su okupirali cjelokupan društveni prostor i da je posljedica njihovog (ne)djelovanja likvidacija građanskog društva

 

 

Prepoznata i priznata kao jedna od najautentičnijih savremenih umjetnica u Crnoj Gori, Sanja Raonić dosljedno gradi svoj izraz na raskršću intime i društvene kritike. Njena nova izložba Parti-emancipiram/učestvujem oslobađanjem/, koja je nedavno otvorena u Modernoj galeriji u Podgorici, nastavlja to istraživanje, otvarajući prostor za duboko promišljanje o tijelu, identitetu i komunikaciji.

Snažna, promišljena i višeslojna, Raonić se ne zadovoljava estetikom radi estetike – ona poziva na učešće,  dijalog,  suočavanje. Ova izložba nije samo retrospektiva jednog umjetničkog opusa, već i poziv da se aktivno promišlja o društvu i o nama samima u njemu.

MONITOR: Naslov izložbe “Parti-emancipiram /učestvujem oslobađanjem/” otvara mnogo polja za tumačenje – od ličnog, društvenog do političkog. Na koji način pojam “parti” u ovom kontekstu nadilazi doslovno značenje i postaje prostor otpora i emancipacije?

RAONIĆ: Participiranje kao učestvovanje \ suDjelovanje počinje sa pozicije ličnog ogledanja u društvenom, a taj odraz vodi svijest ka sopstvenom političkom definisanju, određenju ali ne i opredjeljenju. Opredijeliti se, za mene, značilo bi pristajanje na konkretan i konačan politički okvir. U tom smislu bi suDjelovanje promijenilo kontekst.

A kontekst koji ja razvijam zasnovan je na potrebi da istupim i da kroz alate komunikacije kojima sam ovladala, saopštim i doprinesem javnom dijalogu na sve one pojave  koje me lično uznemiravaju, a dio su društvenog ambijenta koji se usljed represivnog djelovanja političkih aktera već decenijama umanjuje, ponižava, devastira, zloupotrebljava, tiho ubija.
Stavljam političke aktere u fokus vrlo svjesno, jer smatram da su okupirali cjelokupan društveni prostor i da je posljedica njihovog (ne)djelovanja upravo ta likvidacija građanskog društva koju pominjem.

MONITOR: Vaši radovi balansiraju između crteža i slike. Koliko je sam proces stvaranja za Vas čin introspektivne analize, a koliko direktnog dijaloga sa spoljnim svijetom?

RAONIĆ: Komuniciram baš kao što stvaram i obrnuto – na liniji suprotnosti. Balansiram sa dva likovna jezika koje sam razvijala do nivoa da umiju da se povežu u likovnom smislu. Sinhronizovani su u djelu. Djelo razvijam kao rezultat vlastitih, intimnih  promišljanja, na potpuno ličnom iskustvenom  nivou. Ali sve lično u meni je posljedica provokacije onoga što percipiram iz pozicije posmatranja. Posmatranje zahtijeva uključivanje u sfere stvarnog, racionalnog života. Zato je uloga posmatrača namijenjena introvertima. Savršeno se kamufliraju. Tako da je ta simbioza još jedan balans koji je rezultat rada na izmirenju kontrasta koji nose moj karakter. Te sudare svjetova  procesuiram kroz stvaralački proces.

MONITOR: U savremenom društvu gdje se tijelo i identitet žene često instrumentalizuju, Vi kroz grotesku i ekspresiju rušite te obrasce. Koliko je teško ostati iskren u tom izrazu i zadržati vlastiti glas u vremenu kad se i bunt često pretvara u estetizovani proizvod?

RAONIĆ: Najagresivnije se instrumentalizuje ženska seksualnost kao jedan od senzibilnijih djelova ženskog identiteta. Vjerujem da je takvim snažnim djelovanjem medija, nimalo slučajno, započela jedna nova (a stara) epoha vraćanja žene na nivo upotrebne robe. Zavarana fenomenom trenda koji joj daje lažnu i beskorisnu statusnu odrednicu, savremena žena na to pristaje. Postaje instrumenat korporacija koje zarađuju novac  na brutalnom banalizovanju svega onoga što žena ne mora da postane ukoliko želi da ostane na nivou izvojevanog integriteta koji je osvajala vjekovima.

Imam nadu da nije teško ostati iskren i ne odustajati jer je taj cilj napora vrijedan. Posljedice bi značile vraćanje vjekovima unazad.

MONITOR: Kroz izložbu se jasno osjeća autobiografski sloj, ali ona vrlo brzo postaje univerzalna. Da li vjerujete da je autentično lično iskustvo najbolji put ka univerzalnoj istini u umjetnosti?

RAONIĆ: Ne znam da li je najbolji, ali je za stvaraoca značajan jer je došao iz lične spoznaje,  a te istine su važne koliko za onoga koji stvara i saopštava, toliko i za onoga koji posmatra. Ta komunikacija mora početi i završiti se na istini jer se tako razvija odnos povjerenja. A bez vjere u snagu umjetnosti ona neće moći promijeniti svijet.

MONITOR: Rekli ste da umjetnost “akumulira istine svih civilizacija”. Kakvu istinu mislite da ostavlja naša generacija kroz savremeno stvaralaštvo?

RAONIĆ: Tome neću svjedočiti. Kada o tome razmišljam, pomišljam na umjetnost onih koji su mijenjali društvenu stvarnost makar na način da su je potresali  svaki u svojoj epohi. Leonardo, Karavađo, El Greko, Velaskez, Goja…i kada su bili angažovani kao dvorski slikari, neki među njima bili su neustrašivi…Oskar Kokoška, Oto Diks – umjetnici koji su stvarali uprkos svemu i bez obzira na cijenu. I kada je cijena bila vlastiti život. Naravno, možemo se pravdati vremenskim kontekstom. Ali ja ne osjećam ovu epohu kao humaniju. Likovna umjetnost je pred novim vizuelnim umjetnostima izgubila svoju snagu. Likovni umjetnici su izgubili i svoj društveni uticaj kada su se obrazovni sistemi sveli na nivo zadovoljenja obrazovnih potreba mase od prosjeka. Sa gubljenjem društvenog uticaja nestalo je i finansija za ohrabrivanje djelovanja likovnih umjetnika. Ako stvaralac zavisi od angažovanja sponzora koji će mu obezbijediti stvaralačku i životnu egzistenciju, onda će istina koju ćemo ostaviti za sobom biti plašljiva i suzdržana, rekla bih. Ne dopada mi se šta bi o ovoj civilizaciji mogli da misle oni koji će doći poslije nas.

MONITOR: Koliko Vas je pandemijska tišina, o kojoj govorite, oblikovala i osnažila da izložbu postavite ne kao “nastalu”, već kao “događaj”? Šta znači za Vas taj čin “događanja” umjetnosti u ovom trenutku?

RAONIĆ: Događanje umjetnosti znači da je ona dio krvotoka svih životnih i društvenih procesa. Da ona nije samo dio agende nekog državnog činovnika koji mora da popuni godišnji plan sa projektima kulturnih manifestacija na lokalnim nivoima u susret novoj sezoni. A sve u maniru političkih malverzacija i kalkulacija. Jer to se zove nekultura.
Umjetnost se događa u trenutku kada je čovjek – građanin razvio u sebi potrebu da udahne čistu, dobronamjernu, uljudnu, kultivisanu, ljubavnu, hrabru, posvećenu, istinitu, ohrabrujuću, radosnu misao koju umjetnost u  svojoj suštini nosi. U pandemiji sam sistematizovala ovu svoju potrebu i tako je počeo da nastaje ciklus. Tišina stvara stvaraoca.

Miroslav MINIĆ
foto: Đorđe CMILJANIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSKARI 2025 – NAJPRESTIŽNIJE NAGRADE FILMSKE INDUSTRIJE: Trijumf nezavisnog filma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovogodišnja dodjela Oskara pokazala je koliko su filmska industrija i očekivanja javnosti nepredvidivi, ali i koliko nagrade mogu donijeti neočekivane obrte i izazvati polemike

 

 

 

U kultnom DOLBI teatru u Los Anđelesu održana je 97. ceremonija dodjele Oskara, najprestižnije nagrade filmske industrije. Ovogodišnja dodjela donijela je i iznenađenja – apsolutni pobjednik večeri bio je film Anora reditelja Šona Bejkera, koji je osvojio čak pet Oskara. O ovogodišnjim nagradama, kao i o filmovima Anora i Čovjek koji nije mogao šutjeti razgovarali smo s filmskim kritičarom Vukom Perovićem i rediteljem Bojanom Stijovićem.

Filmski kritičar Vuk Perović za Monitor je kazao da se na kraju, kao opšta ocjena, izdavaja da je na Oskarima ipak tijumfovao nezavisni film.

-Možda je prerano reći da dodjela nagrada Američke akademija za film više ne pripada velikim holivudskim studijima, jer su i oni u velikoj mjeri i dalje dio svega toga, ali da nezavisni filmovi i autori nose sve nagrade kući to je evidentno. Ranije bismo među deset nominovanih imali dva, tri takva filma, a ovoga puta smo imali dva klasična studijska filma među deset nominovanih za najbolji film, istakao je Perović i dodao da su Anora, Brutalista i Supstanca filmovi sa izuzetno malim budžetima za SAD, a čak osrednjim i za evropsku kinematografiju.

Premijerno prikazana na filmskom festivalu u Kanu, gdje je odnijela Zlatnu palmu, Anora je nakon prvobitnih pozitivnih reakcija, sve do dodjele Oskara, nakratko pala u drugi plan.

Filmski reditelj Bojan Stijović je za Monitor kazao da mu je drago što je Šon Bejker osvojio Oskara.

-To je autor koji je godinama stvarao filmove sa malim budžetima, na margini američke kinematografije, i uvijek ostajao dosljedan svom jedinstvenom stilu. Njegova upornost i vizija su zaista inspirativni. Ipak, smatram da su neki njegovi raniji filmovi bolji od Anore, iako ne mogu osporiti da je ovaj film najznačajiji u njegovom opusu i da je uspio da privuče pažnju šire publike i kritike, kao i sve najvažnije nagrade, uključujući i Zlatnu palmu, istakao je Stijović.

Film je nagrađen u najvažnijim kategorijama: najbolji film, najbolja režija, najbolji originalni scenario i najbolja montaža, dok je peta nagrada pripala glumici Majki Medison za najbolju glavnu žensku ulogu. Reditelj Šon Bejker izjednačio se s legendarnim Voltom Diznijem po broju osvojenih Oskara u jednoj večeri.

-Nikada se do sada nije dogodilo da reditelj jednog filma dobije Oskara i za režiju i za montažu. Šon Bejker je filmski autor koji želi da radi u okviru malih budžeta  da bi mogao da kontoliše i  sam odlučuje o svim bitnim autorskim pitanjima, kaže Perović, dodajuči da je Bejker odavno dio velikih festivala i autor je koga voli i kritika i publika.

-Od filma Tangerine, koji je snimao mobilnim telefonom, pokazao je da spada u red onih rijetkih koja uvijek znaju da pronađu put i najbolji način da iznesu ideje i stvari koje ih zanimaju. Anora je  i melodrama i romantična komedija, i film potjere i screwball komedija koja vjerno oslikava savremenu Ameriku kroz priču o dva njena supkulturna fenomena – svijet seksualnih radnica i migrantski univerzum“, naglašava Perović.

Stijović smatra da je Anora film koji na prvi pogled djeluje kao prirodan nastavak tematskog i vizuelnog istraživanja koje Bejker sprovodi kroz svoje ranije radove.

-Film se bavi društvenim marginama, ljudima koji pokušavaju da pronađu svoje mjesto u surovom sistemu, ali ovog puta sa nešto drugačijom estetikom i strukturom. Dok su njegovi raniji filmovi poput Tangerine, The Florida Project, Red rocket nosili snažnu dokumentarističku energiju i sirovu neposrednost, Anora djeluje uglađenije i kontrolisanije. Možda je upravo ta stilizacija ono što ga čini pristupačnijim široj publici, ali i pomalo udaljava od sirove emocije i spontanosti koje su krasile Bejkerove ranije radove, kaže on za Monitor.

Jedno od najvećih razočaranja večeri bio je film Potpuni neznanac, koji, uprkos osam nominacija, nije osvojio nijednu nagradu. Ni favorizovani Brutalista nije ostvario očekivanja, osvojivši tri Oskara – za najbolju mušku ulogu, koju je dobio Ejdrijen Brodi, kao i za najbolju filmsku muziku i fotografiju. Dvostruke nagrade pripale su filmovima Wicked – najbolja scenografija i kostimografija i Dina: Drugi dio  – najbolji vizuelni efekti i zvuk. Oskara za najbolju sporednu mušku ulogu dobio je Kiran Kalkin za film Istinski bol. Scenarista Piter Stron je nagrađen Oskarom za najbolji adaptirani scenario filma Konklava. Mnogi su očekivali da će Oskar za glavnu glumicu pripasti Demi Mur, koja je prethodno osvojila Zlatni globus, Critics’ Choice i SAG nagradu za ulogu u filmu Supstanca.

Još jedno veliko iznenađenje bio je film Emilija Perez. Mnogi se slažu da je to film velikih ideja, drugačijeg stila i nesvakidašnje hrabrosti. Ali, iako je sa 13 nominacija postavio rekord kao najviše nominovani film na stranom jeziku u istoriji Oskara, osvojio je samo dva priznanja – za najbolju sporednu žensku ulogu – Zoe Saldanja i najbolju originalnu pjesmu – El Mal. Očekivana nagrada za najbolji međunarodni film ipak je otišla brazilskom ostvarenju I’m Still Here, čime je Brazil prvi put dobio Oskara.

Hrvatski film Čovjek koji nije mogao šutjeti, u režiji Nebojše Slijepčevića, uprkos statusu favorita, nije osvojio nagradu za najbolji kratki igrani film. Umjesto toga, ovo prestižno priznanje pripalo je ostvarenju Ja nisam robot.

Čovjek koji nije mogao šutjeti je postigao sjajan uspjeh. Činjenica da smo svi očekivali da dobije Oskara i da je bio najveći favorit dovoljno govori o tome da za ovaj film zna cijeli svijet, kazao je Perović i dodao da je Nebojša Slijepčević reditelj koji vrlo vješto koristi filmski jezik, kao pod parolom “manje je više”.

-Tek naizgled jednostavnim pristupom, Slijepčević je uspio da u prvi plan njegovog vrlo kratkog filma iznese emociju koja dugo ostaje sa vama ili bolje reći nikada vas ne napušta. Ovom filmu nije potreban Oskar da bi ostao upamćen i da bi bio dio istorije kinematografije, zaključuje Perović.

Bojan Stijović smatra da je kratkometražni film Čovjek koji nije mogao šutjeti jedno od najvažnijih ostvarenja ove godine.

-To je film koji postavlja ključna pitanja o savremenom društvu i hrabro progovara o temama koje nisu uvijek prijatne, ali su izuzetno važne. Njegova režija je precizna i promišljena, a emotivna snaga priče dolazi do izražaja kroz izvanredne glumačke interpretacije i pažljivo građen narativ, istakao je Stijović i dodao da je to film koji ne insistira na spektakularnim momentima, već se oslanja na suptilne, ali moćne prizore koji ostaju urezani u sjećanje.

Za najbolji dugometražni dokumentarni film, Oskarom je nagrađeno ostvarenje Mi nemamo drugu zemlju, iako nije prikazan u mnogim bioskopima u Americi. Inače, podgorička publika mogla je da pogleda ovaj film, koji je rađen u palestinsko-izraelskoj koprodukciji četvoročlane grupe aktivista, na otvaranju 15. Underhillfesta u junu 2024.godine.

Ovogodišnja dodjela Oskara još jednom je dokazala da filmska umjetnost ne mari za očekivanja i predviđanja – trijumfi dolaze iznenada.

Priredio: M.MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo