Povežite se sa nama

DRUŠTVO

MUGOŠA I SIN – MEHANIZAM U FUDBALU: Lijepa kućna zabava

Objavljeno prije

na

Sve je povezano: kada je izvjesni fudbaler Boričić u finišu utakmice ubacio gol Grblju – u prošlom, devetom kolu prve crnogorske lige – jedan ambasador Crne Gore osjetio je posebnu radost. Treći gol na utakmici, za ekipu Mladosti, označio je zauzimanje prve pozicije na tabeli. Iza je ostao pljevaljski Rudar, što je moralo da obraduje stanovnika Ljubljane na adresi Njegoševa cesta 14, bivšeg gradonačelnika Podgorice Miomira Mugušu. Jer: za ambasadora Mugošu, Mladost je – sin. Marko Mugoša, mlađi od dvojice ambasadorovih nasljednika, predsjednik je fudbalskog kluba. Znamo: fudbal je u Crnoj Gori, ali i sport generalno, između ostaloga, i teren za dokazivanje političko-kriminalnih klanova.

Nije sinu ljubav prema sportskom menadžerisanju došla niotkuda. Učio je godinama od oca. Tako je, prije nego je – nikako slučajno – skrajnut iz fokusa medija, te dislociran iz Podgorice u Ljubljanu, Mugoša stariji imao svoju sportsku igračku za politička nadmetanja – FK Budućnost. Tamo je, iako bez velikih nominalnih ovlašćenja, godinama bio gospodar svega i svačega: od toga – kako će se postaviti trava na terenu, preko toga – koji će igrači igrati na njemu, do – ko će biti na kojoj funkciji, od trenerske do onih upravljačkih. Rezultat je vidan: Budućnost je srozana u svakom smislu. Vidljivo je to i na tabeli: nekada tajova Budućnost, za sinovljevom Mladošću, sada zaostaje za skoro duplo poena. Niže je od sredine tabele, sedma.

No, iako tata i sin trenutno nijesu rivali na fudbalskim terenima, bili su. Lijepa kućna zabava. Dok je Miomir žario i palio Budućnošću, koncem 2011. godine sin Marko postaje izvršni direktor FK Koma, sa Zlatice. Kako Mugoše imaju velike apetite čuli smo odmah tih dana velika obećanja o izgradnji stadiona Koma. Stariji Mugoša je na koncu gradonačelničkog mandata to opet potvrdio. Čulo se da će se ubrzo u šumici na Zlatici ukazati stadion na 35.000 kvadrata, sa montažnom, ali i VIP tribinom. Kao i za obećane bazene: ništa od toga.

Onda sin, godinu kasnije, prelazi u Mladost. Sa njegovim dolaskom u klub ambicije Mladosti naprasno rastu. Decembra 2012. godine, na Skupštini kluba, kojom je predsjedavao dugogodišnji član uprave Nikola Janković, inaugurisano je rukovodstvo. Tada je za predsjednika ustoličen Mugoša mlađi. Brzo se čulo, kazao je sekretar Miodrag Vukićević: ,,Cilj je da se plasiramo na evropsku scenu, kroz prvenstvo ili Kup, to ćemo da vidimo”. I jesu, plasirali su se. Iako je Mladost, nakon 2006. godine iz treće lige ušla u prvu, pa opet ispadala u drugu ligu, domogla se Evrope.

Kako se sinova Mladost penjala ka vrhu, očeva Budućnost padala je ka dnu. Tako, prošle godine podgorički najpoznatiji klub, zbog finansijskih problema, prvi put u istoriji, nije učestvovao u takmičenjima UEFA-e. Zato jeste Mladost! Ovako je to prošle godine prokomentarisao Aleksa Bečić: ,,FK Mladost koja je zauzela mjesto FK Budućnosti u kvalifikacijama za Ligu Evrope po osnovu učešća prihodovala je oko pola miliona eura. Ko je podnio odgovornost zbog činjenice da je FK Budućnost izgubila tako značajna sredstva, plus činjenicu da bi učešćem u evropskim takmičenjima mlađi igrači doživjeli punu afirmaciju i podigli svoju cijenu na fudbalskom tržištu čime bi klub bio samo na dodatnom dobitku”.

Ništa ljepših riječi nijesu imali ni ljudi iz NVO Volim Budućnost. Oni su sudski tražili poništenje Odluke kojom su organi uprave, tokom 2000. godine, poklonili Glavnom gradu Stadion FK Budućnost. Prošle godine, za Monitor, Dragan Vujović iz te NVO kazao je kako smatraju da je odluka donijeta mimo zakona, uz brojne propuste i zloupotrebe.

,,Pokušali smo da stupimo u kontakt sa upravom. Oni izbjegavaju. Nijesmo uspjeli da dobijemo nijednu odluku. O svemu se odlučuje mimo Skupštine kluba koja godinama nije sazivana. Klub, nekada ponos grada i države, sada je prosjak grada i države. Svi bivši zaposleni, treneri, fudbaleri, ljudi koji su stvarali Budućnost totalno su marginalizovani. To je jedan od razloga što je klub tu gdje jeste”.

I u trenutku, ovaj april, dok je Miomir Mugoša predavao akreditivna pisma predsjedniku Slovenije Borutu Pahoru, još je odjekivao eho emisije Javnog servisa Mehanizam, koja je emitovana mjesec ranije. Ispostaviće se da je taj serijal istraživačkih priča, prije svega o malverzacijama budvanskih zvaničnika, bio uvod, ako ne i javna agenda vlasti, na temu: ko je na spisku za hapšenja. Meta je javno nacrtana, tužilaštvo se pozabavilo njome, pa odapelo: Marovićevi kompanjoni su u zatvoru.

U Mehanizmu zapaženo mjesto ima Mugoša, njegovi poslovi po glavnom gradu, odnosi sa drugim kontroverznim gradskim biznismenima, riječju: njegova mreža.

To je, Mugošin podgorički mehanizam, bila tema i tokom formiranja lokalne vlasti u Podgorici, tokom pregovora o postizbornoj koaliciji DPS-a i SDP-a, kada je jedna od glavnih tema bila preispitivanje zakonitosti njegovog rada. Sjećate se, na tome je insistirao SDP, a lider podgoričkog ogranka te partije Đorđe Suhih kazao je da će, ukoliko se utvrde nepravilnosti, tražiti odgovornost i sankcije.

Postignut je dogovor (na stranu što je završio samo na papiru): Mugošin nasljednik na gradonačelničkom mjestu Slavoljub Stijepović oformio je Komisiju za uvid u dokumentaciju i sačinjavanje izvještaja o aktima donesenim iz nadležnosti gradonačelnika i Skupštine Glavnog grada, u periodu od 2007. do 2015. godine. Za vrijeme Mugošinog drugog mandata. Na stranu i to što su članovi Komisije (njih pet), pisali smo o tome, svi osim jednoga članovi DPS-a, a tek jedan iz SDP-a. I time je Mugoši nacrtana meta. Institucionalna.

Mugoše, stariji i mlađi, godinama demonstriraju bahatost sile: od nasrtanja na novinarske ekipe, do sumnjivih poslova. Nerečeni udio u sportu samo je dio megalomanske potrebe jedne familije vlasti da prigrabi moć i privilegije.

Zgrću nekretnine: pomenuti Marko, tridesetjednogodišnjak, posjeduje poslovni prostor površine 82 m2. U zgradi Vektra Montenegro. Zaveden je i kao vlasnik 196 m2 stambenog prostora na moru. Sveti Stefan, stečeno kupovinom (78 m2 + garaža 11 m2) i Budva, stečeno po osnovu poklona (mansarda, 107 m2).

Vođa Mladosti – valjda po onoj: na mladima svijet ostaje – dospio je u žižu javnosti i onda kada je publikovana vijest da je kineskoj ambasadi prodao 10.300 kvadrata zemljišta na Marezi (blizu porodičnih kuća), za preko 990.000 eura. Sumnjalo se, mediji prenijeli, da je Marko imao ,,dojavu” da ambasada Kine traži zemljište za rezidenciju, te da je zemlju kupio znatno jeftinije kako bi je Kinezima preprodao višestruko skuplje. Ostaće upamćeno kada je Marko Mugoša kazao da je riječ o glupostima te da otac nimalo nije uticao na njegov posao.

Tu je i Miljan, stariji Mugošin sin. To je rijedak slučaj da otac ide sinovim stopama, ambasadorskim. Miljan je počeo u Ministarstvu vanjskih poslova 2005. godine. Dvije godine kasnije odlazi u Vašington. Tu biva postavljen za zamjenika ambasadora.

Nakon toga slijedi združeni napad, oca i sina, na ekipu Vijesti. Zbog ogromnog pritiska javnosti, Ministarstvo izriče mjeru prijevremenog povratka Miljana Mugoše iz ambasade u Vašingtonu u zemlju. Presudom Osnovnog suda u Podgorici osuđen je na uslovnu kaznu od šest mjeseci. Minimalnu za to djelo. Potom je, crno na bijelo, priznao da je udario urednika Vijesti, i cijelo vrijeme lagao pred sudom.

I Miljan je obezbijeđen. Tik do nekretnine rođenog brata, u Vektri posjeduje poslovni prostor, površine 82 m2. Ne samo to: ima i stan od 142 m2. Ali i poslovne prostore u centru grada. I tako dalje.

E, da: bez obzira na gorepomenuta nepočinstva, i krivičnu odgovornost, Miljan je ponovo u diplomatiji. Sada se nalazi u Argentini, Buenos Airesu, na adresi Libertad 1173, Piso 1-A Capital federal. Savjetuje ambasadora Gordana Stojovića. Tatin sin.

Mehanizam.

Marko MILAČIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo