Novi Boškovićev filmski projekat je ekranizacija jedne od hiljade autentičnih crnogorskih priča sa početka dvadesetog vijeka. Govori o životu Miloša Nikolića sa Orje Luke i njegovom patriotizmu

Promocija filma Od Orje Luke preko Skadra i Bregalnice do Verdena,  autora filmova i kompozitora Bola Boškovića održana je u petak 3. novembra u KIC-u Budo Tomović.

Novi Boškovićev filmski projekat je ekranizacija jedne od hiljade autentičnih crnogorskih priča sa početka dvadesetog vijeka. Govori o životu Miloša Nikolića sa Orje Luke i njegovom patriotizmu.

Nikolić, poput mnogih sunarodnika u potrazi za boljim životom, 1906. godine pošao je prvo pješke sa Orje Luke do Kotora, onda vaporom iz Kotora za Trst, a iz tršćanske luke parabrodom Franceska u Ameriku. . Na poziv kralja Nikole Crnogorcima 1912. godine, on se sa nepunih 17 godina  vraća  u Crnu Goru i stupa u prve borbene redove pod crnogorskim barjakom u bici za Skadar. Nakon završetka ove crnogorske epopeje vraća se brodom u Ameriku da bi se ponovo sredinom 1913. ( u julu mjesecu )  vratio u Crnu Goru i sa svojim saborcima među 12.000 crnogorskih vojnika učestvao u bici na Bregalnici. Nakon pobjede nad Bugarima i završetka II Balkanskog rata po drugi put se vraća preko Antlanika.

Na poziv tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Roberta Vudroa Vilsona, Nikolić 1916. stupa u sastav Internacionalne dobrovoljačke brigade i pod američkom zastavom po treći put dolazi u Evropu. Ovog puta ne u Crnu Goru već ratuje 18. mjeseci na granici između Njemačke i Francuske. Učesnik je čuvene Bitke na Verdenu, najkrvavije bitke u Prvom svjetskom ratu u kojoj je i ranjen. Poslije zavrsetka Prvog svjetskog rata po treći put se opet vraća u Ameriku, a u Crnu Goru dolazi konačno 1921. godine. Nakon njegove smrti, 1931. njegova žena Milosava dobija američku penziju, a vlada SAD 1962. godine iz Amerike svome vojniku Milošu Nikoliću šalje piramidu spomenik i postavlja pored crkve svetog Nikole na Orju Luku.

Autor za Monitor kaže da ga je ova priča zainteresovala 1994. godine kada otkriva spomenik Miloša Nikolinog Nikolića na Orjoj Luci kod Danilovgrada, sa zadnje strane crkve Svetog Nikole.

Boškovićev film obiluje originalnom istorijskom građom, fotografijama, dokumentima, a u filmu su pored mnogih sagovornika Orjalučana ( Mrda Bošković, Sofija Vujović, Vuko Bošković i Žarko Bošković) i potomci Miloša Nikolića, unuka Ljilja Nikolić i unuci Momo Nikolić i Vesko Vujić. Ovaj dokumentarni film ima i svoj igrani dio koji se sastoji iz četiri namjenske cjeline, u kojoj glavnu ulogu Miloša Nikolića igra Mladen Vujović.

Film je realizovala ekipa : tekst – Vuko Bošković, Bole Bošković, tekst čitao : Blagota Erakovic, kamera i dron Dejan Vlahović – Brzi, organizator: Ljiljana Nikolic, glumac – Mladen Vujovic, scenario, režija, muzika i produkcija – Bole Bošković.

‚‚Znanjem srcem i mačem, branila se jedina crnogorska svetinja, a to je sloboda. U toj borbi rađali su se i kalili mnogi primjeri čojstva, sojstva i junaštva! Jedan od tih primjera je svakako i Miloš Nikolić, glavni akter mog filma. Nažalost, ovoga Miloša nema u našim istorijskim čitankama, nego uvozimo neke druge istorijski diskutabilne Miloše iz komšiluka. Druge zemlje u nedostatku svoje, izmišljaju i prisvajaju tuđe istorije, a mi nijesmo udostojili naše pretke ni osnovne kulture sjećanja”, kaže za Monitor autor filma Bole Bošković.

,,Ako je patriotizam ljubav prema domovini, onda je to stvar osjećanja, a ne interesa, prinude ili volje. Konkretno i muzika i filmovi koje stvaram su namijenjeni ljudima koji misle i razmišljaju kao ja. To je moja publika i zato uvijek ističem da su moja muzika i moji filmovi  samo moje viđenje Crne Gore, njene istorije, tradicije, ljudi, događaja… Bio bih srećan, ako sam na taj način, barem dijelom, prikazao njenu ljepotu, koja je za mene nesaglediva. Ukoliko sam u tome uspio, zasluga je viđene Crne Gore, a ako nijesam, neka mi se ne zamjeri. Namjere su bile krajnje iskrene”, zaključuje Bošković.

P.NIKOLIĆ

Komentari

O knjizi Andrije Markuša arhitekte, arhitektonsklog kritičara, neumornog borca protiv naših ,,vjetrenjača”,  autora   svjesnog da su  arhitektura i prostor svuda  oko nas i da se nijedna radnja niti istorijski događaj  ne mogu desiti izvan njih

Andrija Markuš, autor knjige  Građenje uz divlje kruške i pitome ljude,       koja je pred nama, ostvareni je arhitekta, arhitektonski kritičar i  pisac koji, već duže vrijeme unosi  dinamiku u profesinalni i ukupni  intelektualni prostor naše države i regiona. Ne samo knjigama već i argumentovanim  medijskim istupima na teme vezane za arhitektonsku scenu. Sve što piše i radi  čini to na  nekonvencionalan način. Izgradio je  sopstveni stil pa je njegov  opus teško svrstati u neki žanr ali se zadovoljstvo nakon pročitanog ne može  osporiti. Svjestan je da su  arhitektura i prostor svuda  oko nas i nijedna radnja niti istorijski događaj se ne  mogu desiti izvan njih. Taj uticaj je i povratan pa nam arhitektonska djela i gradovi prenose jasne  poruke koje kolega Markuš uočava  i na bujan način definiše kroz svoja djela pa i u djelu o kojem je ovdje riječ.

Radi stvaranja šire slike, kolega  Andrija njeguje  holistički pristup prema svim obrađivanim temama. Nudi  sadržaj protkan humorom, satirom, karikaturom  ili aforizmom čime  vješto stvara  izvanredne prečice do istine koju želi da saopšti. To radi, mislim,  znajući da se uz osmijeh gorčina lakše prihvati.  Ove činjenice  ukazuju na intelektualca širokog spektra  percipiranja stvarnosti  a posebno odlikuje  na suptilnim   percipiranjem prostora i vremena u kome se produkuje  arhitektura kao vrhunac materijalnog stvaralaštva  čovjeka.

Nego, u zabludi je onaj ko bi ustvrdio kroz čitanje  većine njegovih knjiga i eseja,  da uvaženi kolega Markuš  ,,puca sačmaricom” istovremeno na razne teme. Nakon promišljenog sagledavanja pročitanog  ostaje utisak da je svako ispaljeno  zrno sačme pogodilo  po jednu metu čijim se slaganjem, kao Lego kockicama, formira kompleksna cjelina koju nam želi saopštiti.                                Kolega Markuš odstupa od svog stila samo onda kada želi da napravi  faktografski potpune i kritički precizne opservacije, kao što je to uradio sa antologijskom knjigom 50 NEIMARA  CRNE GORE. Bez nje se ne može napisati nijedan osvrt na arhitekturu XX vijeka u našoj zemlji. Neumoran  je borac pri odbrani priznatih djela svojih kolega, uvijek na prvoj liniji  fronta koji traje  već decenijama. Ne ustručava se  da vinovnicima nepočinstava direktno saspe istinu u oči li  uši a da im  uvijek sačuva dostojanstvo. Takav je kada se obraća  pojedincu,  bilo ,,oči u oči” ili kada piše. Bitke koje vodi, svjestan je on toga, često su bezuspješne zbog svih okolnosti  ali on u nove ulazi uvijek svjež i pun optimizma.                                                                                                              Takav   utisak je  nezaobilazan i kada se naiđe na kolaž tema  u knjizi Građenje uz divlje kruške i pitome ljude.  Kao arhitekta, usuđujem se javno  da promišljam samo o temama  koje se tiču arhitekture u ovoj  knjizi. U početku, možda, zbunjujući naslov polako se  profiliše u jasnu predstavu koja  na kraju navodi da  se zapitamo: da li je epitete, vezane za kruške i ljude,  trebalo međusobno zamijeniti kada je u pitanju današnji duh graditelja  koji ne samo da rijetko  stvara nove arhitektonske vrijednosti već   devastira i postojeće.                                        Autor nas, kroz svoje opise  osvježava i lijepim temama pa počinje  sa Olgivanom, unukom Marka Miljanova, i suprugom  poznatog svjetskog arhitekte Frenk Lojd Rajta. Ne samo ovom knjigom, kao niko do sada od kolega i koleginica, odužio se borbom za očuvanje arhitektonska djela, arhitektima:  Iliji Šćepanoviću, Milanu Popoviću,  Pavlu Popoviću, Svetlani-Kani Radević, Miodragu Bevenji, Vasiliju-Tupi Vukotiću, Mišku Dmitroviću, Đorđiju Minjeviću, Bogdanu Nestoroviću, Aleksandru Đokiću, Mileti Bojoviću  i drugim.

Sa istim žarom kolega Markuš, u ovoj knjizi,  prikazuje svoj  inovativni    projekat crkve Pokajnice u Beogradu i poetski oslikava Staru džamiju u Plavu gdje vještim okom primjećuje sve ljepote drvene arhitekture tog podneblja. Pravi esej priredio  je i kada su u pitanju Tre sorele u Prčanju, originalne građevine u mediteranskom stilu.

Svježinu duha Markuš pokazuje i kada mučnu temu svoje ,,borbe sa vjetrenjačama”  garnira sa izvanrednom opservacijom Gugenhajm muzeja u Bilbau, arhitekte Franka Gerija, čime pokazuje otpornost na vrijeme i permanentnu  otvorenost za savremene arhitektonske događaje.

Tu je i vješto upakovano pitanje: gdje je svijet a gdje  smo mi kada je arhitektura u pitanju? I ne samo arhitektura.

Prof.dr Rifat ALIHODŽIĆ

Komentari

Medijska slika Zapadnog Balkana – njemački pogled

Dugogodišnji njemački dopisnik sa prostora bivše Jugoslavije i predavač na nekoliko njemačkih univerziteta Tomas Braj je objavio udžbenik o kvalitetu novinarstva u jugoistočnoj Evropi sa korisnim praktičnim vježbama i savjetima kako da se poboljša kvalitet izvještavanja na Balkanu.

Današnje novinarstvo karakteriše ozbiljan pad štampanih izdanja i tzv. prelazak ili potenciranje „online izdanja“. Kao i u Evropi, na Balkanu se tiraž za manje od decenije prepolovio, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, dok je istovremeno došlo do velike koncentracije tržišta u kome mali broj vlasnika povećava udio i uticaj na medijskim tržištima. Prema istraživanju IPSOS-a četiri najveća vlasnika medija u Srbiji su 2017. god. pokrivala 70 odsto čitateljstva. Državne Večernje novosti (koje su 2019. dobile novog vlasnika bliskog vlasti) i Politika su pokrivali 21 odsto čitalaštva dok je isto toliki procenat pokrivalo njemačko-švajscarsko preduzeće Axel Springer Media sa dnevnim Blicom i nedjeljnim NIN-om. Agresivno režimski i žuti Informer je držao primarnu pažnju skoro 20 odsto auditorijuma dok je grupa sa takođe prorežimskim Kurirom i žutim Alo i Srpskim telegrafom na četvrtom mjestu. Međutim, i pored velike prevlasti medija pod kontrolom i uticajem beogradskih vlasti, po istraživanju iz 2019, samo 15 odsto građana Srbije smatra dnevne novine pouzdanim izvorom informacija. Nekadašnji dugogodišnji direktor Večernjih novosti i poznati beogradski publicista Manojlo Vukotić je u jednom intervjuu objasnio da je pad tiraža i povjerenja u novine povezan sa puno nekompetentnih urednika i neostvarenih novinara koje je na čelo medija dovela vlast ili vladajuće stranke čime se proizvodi „sluganstvo i nekreativnost“. Stoga sve takve dnevne novine posežu za istim sagovornicima i izvorima čime same gube svoj identitet. Vukotić navodi primjer tri prorežimske dnevne novine koje su istog dana objavile iste naslove jer su glavni urednici i izdavači mislili da će se to svidjeti vlasti. Drugi primjer je kada tri dnevna lista istog dana objave intervju sa istim ministrom. Stanje u srbijanskim medijima dodatno objašnjava direktor nedeljnika Vreme Stevan Ristić koji upozorava da bi tiraž dodatno opao ako bi dnevni tisak „samo tri dana zaredom imao normalne naslove“. Naime, novine moraju isticati senzacionalne i često izmišljene i neuvjerljive vijesti „jer ljudi očekuju tu dozu slatke doze i adrenalina svakog dana“. Ristić se žali da „u Srbiji 30 odsto ljudi samo pogleda fotografiju i naslov dok tekst uopšte ne pročitaju“ i da se „ponašaju kao navijači koji ne prate novosti da bi se informisali već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“. Stoga se i dešava da je u dnevnim novinama sa najvećim tiražom dokazano 350 laži na naslovnicama. Situacija sa televizijom je slična. Sveprisutni i svemoćni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je stalni gost na svim kanalima. Samo 2020. godine Vučić je nastupio 45 puta u posebnim emisijama televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju. Takođe, statistički gledano, srpski predsjednik se pojavljuje na televiziji više nego svi njegovi ministri zajedno. Prostor koji opozicija dobija na javnim emiterima su mrvice u odnosu na vlast, dok su državni novinari i urednici nosioci patriotizma i domoljublja. Bivša glavna urednica Politike (inače najstarije dnevne novine na Balkanu) Ljiljana Smajlović je sama opisala kako vidi medijsku scenu. „Srbiji su potrebne snažne nacionalne novine koje štite nacionalne i državne interese“ i u kojima „ima prostora za ultramodernu odbranu srpstva“. Mediji i novinari koji se ne slažu sa državnim narativom su „strani agenti“, „neprijatelji Srbije i lažljivci“ itd.

Tomas Braj dalje navodi primjere koji pokazuju da slike medijskog poltronstva nisu samo vezane za Srbiju. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su se zadnjih godina profilirali u negativnom odnosu prema njima kritičnim medijima. Na pitanje novinara javnog servisa HRT koje nije tepalo i godilo proruskom predsjedniku, Milanović je odgovorio da je HRT-ov „politički program sramota i na nivou Sovjetskog Saveza“, da „većina građana misli tako“ te se upitao, nakon konstatacije da je HRT „korumpirana televizija“, ko određuje urednike i dopušta im „da nekažnjeno lažu i varaju ljude“. Premijer Plenković takođe izbjegava kritična pitanja i umjesto odgovora voli javno poručivati novinarima kakvi naslovi trebaju da idu „radi zdravlja hrvatskog društva“. Kao i u susjednoj Srbiji, za sve probleme u Hrvatskoj su krivi novinari. Televizija N1 je posebno bila na tapetu jer je njen novinar sa pitanjem, kako Plenković kaže, „dopustio sitni bezobrazluk ali više neće“. Poslanik Evropskog parlamenta iz hrvatske opozicije Fred Matić se javno požalio da su novinari i mediji u Hrvatskoj „izloženi nevjerovatnom pristisku moćnika“. Braj navodi da je situacija isto slična u susjednoj Bosni i Hercegoviniu u oblastima sa hrvatskom većinom gdje se u informativnom programu potenciraju slične stvari sa kojima se možemo susresti u geografski i kulturološki sličnoj DPS-ovskoj Crnoj Gori. Naime, u režimskim medijima primat imaju crna hronika, zabava, promocija lokalnih despota i sport. Hrvatski narodni sabor BiH, kao krovna organizacija svih stranaka sa hrvatskim predznakom, ima primat u medijima jer se bori „protiv potiskivanja Hrvata iz političkog života BiH“. Osim navedenog mediji vole naglašavati zločine i nepravde koji su u zadnjem ratu počinjeni protiv Hrvata uz obaveznu glorifikaciju šefa bosanskog HDZ-a i bivšeg člana predsjedništva Dragana Čovića. Tako je među udarnim vijestima 1. septembra 2021. osvanulo da je Čović proslavio 65. rođendan dok je na Facebook stranici hrvatske RTV Herceg-Bosna osvanula fotografija HDZ-ovog vođe Čovića na planinskom vrhu uz komentar uredništva – „ponosni smo što naš predsjednik voli prirodu i društvo“. Tik uz njegovu objavljena je i fotografija mišićavog ruskog diktatora Vladimira Putina koji go do pasa jaše konja i još jedna fotografija Josipa Broza Tita iz lova.

Braj na kraju sumira visok nivo političke nepismenosti i medijske komptetencije među mladim Hrvatima i Srbima gdje veliki broj ispitanika na anketama ne zna osnovne pojmove politike ili odgovore na osnovno pitanje – šta je to Ustav. Kod znatnog dijela balkanske omladine preovladava interesovanje za rijaliti emisijama, novostima iz svijeta poznatih, pogotovo iz domena turbo folk muzike i drugim temama žute štampe.

Mnogi u Evropskoj uniji smatraju novinarstvo kao „četvrti stub“ društva uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, koji ima važnu ulogu u podjeli vlasti kao demokratskog načela. Njemački umjetnik Rajnhard Vicorek je medije prikazao kao jednu od četiri noge na stolici, koja, ako se presiječe, može dovesti do gubljenja ravnoteže dobro funkcionirajuće demokratije. Stoga mediji imaju odlučujuću ulogu u održavanju vitalnosti tog načela. Bivši njemački političar i poslanik Bundestaga Adolf Arndt je zapisao 50-ih godina da u „velikim industrijskim društvima nema demokratije bez medija jer bez njih nedostaje širina i intenzitet komunikacije kojom se uspostavlja demokratija“. Sadašnji savezni predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer je u jednom govoru istakao da su za „demokratiju potrebni informirani građani i građanke, zato što svijet postaje sve složeniji a procesi u njemu zahtijevaju klasifikaciju“.

Cilj Brajovog diskursa je da obični građani shvate mehanizme medijske scene i iz toga izvedu zaključke za svoje procjene. Tim prije, smatra Tomas Braj, što danas političari i zabavljači ne trebaju „klasične medije i konferencije za novinare kako bi doprli do svoje publike“, već to čine direktno putem društvenih mreža. Međutim, „mediji i novinari ipak nisu izgubili ulogu tumača složenih sadržaja“ i da je to na čemu trebaju raditi balkanski mediji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari