,,Možete li da zamislite zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga?… Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da podsjeti na jedan događaj od prije 87 godina, kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava?”. Ovim pitanjima istoričar Šerbo Rastoder otvara svoju novu knjigu Šahovići 1924 – Kad su vakat kaljali insani, koja je protekle nedjelje promovisana u Bijelom Polju.
Rastoder u predgovoru knjige ističe da je vrijeme da ćutanjem o zločinu odbijamo da budemo saučesnici, te da je uvjeren da se ,,svaka ‘priča’ bez obzira na to koliko bila opora, teška, mučna i destruktivna, mora ispričati na naučno prihvatljiv način”.
A podaci i govore: Pokolj u Šahovićima (današnje Tomaševo) je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Događaj se zbio između 9 i10. novembra 1924. godine.
Prethodno su, 7. novembra 1924. godine, crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića lažno je optužen komita Jusuf Mehonjić, koji se nije ni nalazio na tom području.
Tokom sahrane Boška Boškovića donijeta je odluka o ,,osveti”. Noću između 9 i10. novembra krenulo je oko 2000 ,,osvetnika” na muslimanska sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su, dva dana ranije, razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, dok su ostali uspjeli da se otkupe.
Dijete od 13 godina je spasio jedan pravoslavac, koji zbog ovog čina umalo nije doživio sudbinu ubijenih. Prema podacima načelnika pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko hiljadu djece, žena i ljudi. Slična sudbina je bila namijenjena i muslimanima Bijelog Polja, koji su, navodno radi zaštite, trebali biti prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru.
Pokolj u Šahovićima je uzrokovao skoro potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku, mada se dio njih naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu. U tadašnju opštinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica sa oko 4000 članova.
Danas potomci prognanih žive u selu Islamovac u opštini Brčko (BiH). Prema popisu iz 1921. (dakle prije pokolja) na tom području je živjelo 2.755 muslimana (1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima). Poslije pokolja ostalo je da živi nekoliko muslimanskih domaćinstava od kojih je dio njih prešao u pravoslavlje.
Prvi o ovom zločinu je progovorio Milovan Đilas. On u autobiografskom djelu Besudna zemlja ovako opisuje zločin u Šahovićima : ,,Nikada nije bilo takvog pohoda, niti je iko mogao i pomisliti da se takvo što nataložilo u onome što se zove – narodna duša. Pljačka od 1918. godine bila je nevina igra prema ovome. Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stidjela onoga što se dogodilo i što su učinili”. Đilas dalje navodi da je čitav zločin zataškan te da je ,,sve ispalo sprdnja s pravdom”.
Rastoder je u knjizi, na preko 500 strana, sakupio sva dostupna dokumenta iz tog perioda, opise kako je zločin propraćen u literaturi i tadašnjoj štampi, rijetke osvrte istoričara i publicista na ovaj događaj, podatke o izbjeglicama i sjećanja potomaka.
Zabilježen je i razgovor narodnog heroja i generala JNA Danila Jaukovića sa učesnicima ovog događaja, vođen 1973.
Danilo Jauković: Jesu li pohvatani Muslimani molili vas da ih ne ubijate?
Panto Bogavac: Bilo je i toga, ljudi su se našli u čudu, nijesu znali što ih je snašlo, izlazili su pred nas iz postelje u vešu. Neki naši su ih puštali da pobjegnu, ali neki i većina nije. Po mom mišljenju Turci (mislim na Muslimane) su tada pravi i nevini izginuli.
Danilo Jauković: Je li bilo poslije toga da se ljudi kaju – toga što su napravili?
Više njih: Jeste, kako nije.
Ima i svijetlih primjera. Zabilježeno je da je Novak Ašanin, spasio dijete od 13 godina tako što ga je oteo iz ruku koljača.
Država je svu ,,krivicu” svalila na par beznačajnih žandara, kažnjavajući ih simbolično. Jedini protest zabilježen je u Pljevljima, ali je skup brzo rasturila policija, uz optužbe da je organizovan protiv države i kralja.
U knjizi se navodi da će broj žrtava teško ikada biti precizno utvrđen. ,,Ne samo zato što one nijesu popisane jer nije vođena nikakva istraga, već i zbog toga što je kartografija zla na ovim prostorima postala sredstvo manipulacije”.
ŠERBO RASTODER
Ne postoji ,,moj ” ili ,,tvoj “zločin
MONITOR: Naveli ste da ste dugo sakupljali građu za knjigu ,,Šahovići 1924”. Koji su najznačajniji podaci i činjenice do kojih ste došli?
RASTODER: Knjigu sam u sebi ,,nosio” više od 20 godina. Ili tačnije od 1988. godine, kada je u tadašnjem Titogradu održana promocija monografije Bijelo Polje i kada sam tim povodom u diskusiji, tada kao veoma mlad, oštro prigovorio, što je u monografiji zločin u Šahovićima praktično ,,zaobiđen”. Jedan od autora tog poglavlja, meni izuzetno drag i pošten kolega, prof. dr Žarko Šćepanović , tada mi je očinski dobacio da se radi o ,,teškom i osjetljivom pitanju ” i da on nije ni želio da mnogo ,,čačka” oko toga. To je za mene bio dovoljan razlog da u narednim godinama tragam za tim što je ,,teško i osjetljivo”. Na kraju sam shvatio da je ,,težina” tog pitanja u tome što je ,,greškom” u jednoj noći i danu do podne pobijeno nekoliko stotina ljudi, što za to nije niko odgovarao, iako je bilo mirnodopsko vrijeme, i da je pitanje ,,osjetljivo”, jer bi valjda neko pošten trebalo da izađe i kaže ,,oprostite greškom smo vas pobili”. Ovo je stav učesnika pokolja, iskazan pred generalom Danilom Jaukovićem , koji se prvi put objavljuje u ovoj knjizi. Istorijski iskaz u studiji je izveden iz primarnih i raspoloživih istorijskih izvora i on čini, po mom sudu, ubjedljivu intelektualnu konstrukciju u kojoj svako dobranamjeran može naći odgovore na pitanja koja ga zanimaju. Bitno je naglasiti da potomci dželata ne mogu biti krivi za djela svojih predaka, ali odbijanje da se progovori o tim ,,djelima” može se tumačiti kao podrška zločinu.
MONITOR: Očekujete li reakcije i osporavanja, jer i pored Vašeg objašnjenja da tražite istinu o zločinu, čini se da je još preovlađujuća svijest mjerenju ,,naših” i ,,njihovih” žrtava i zločina?
RASTODER: Očekujem da knjiga bude provokacija da neko drugi napravi bolju. Radost prve knjige o nekom pitanju je upravo u iščekivanju sljedeće koja će biti bolja, cjelovitija i sveobuhvatnija. Istorija se ne može napisati ona se piše – je jedan od mojih temeljnih naučnih stavova. Inače, očekujem reakciju laičke, polupismene, guslarske i kvazinaučne javnosti i njihova već ustaljena intelektualna onanisanja, i to me zabavlja. Jer kada sam lično zadovoljan svojom knjigom, a to je rijetko, onda sam spreman pozvati diviziju oponenata na pristojan intelektualni dijalog. Knjiga je cjelovit, zaokružen i metodološki utemeljen odgovor na pitanja vezana za događanja u Vraneškoj dolini 1924. godine. Ali to nije jednostrana, linearna i zatvorena ekspozicija, već izvorište različitih stavova, među kojima dominiraju oni mojih oponenata o ovom pitanju.
U svakom slučaju , poslije ove studije, logično je očekivati samo bolju, jer svaka druga će biti samo fusnota u pokušaju marginalizacije značaja ove. Ne postoji ,,moj “ili ,,tvoj “zločin, postoji samo vrijednosni sud po kome je ubistvo jednog nevinog čovjeka ,,zločin”. U tom smislu je i moja distinkcija na početku knjige kao iskaz prezrenja prema onima koji imaju ,,svoje” žrtve i ,,svoje” zločine. Ja sa takvim nečim nemam problema.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
HORIZONTI3 sedmice