Povežite se sa nama

FOKUS

NA TRAGU OPLJAČKANOG BLAGA: Svi njihovi tajni računi

Objavljeno prije

na

FOKUS-sveto-djina-marovic-2

Svetozaru Maroviću se baš ne da. Osim što je jedini ovdašnji funkcioner čijim se porodičnim poslovima bavilo crnogorsko pravosuđe, sada je i jedini čiji su tajni računi u inostranim bankama postali – javna tajna.

MANS I OCCRP objavili su početkom sedmice da Marovićeva supruga Đina u švajcarskoj banci HSBC ima račun na kom je 2006. i 2007. godine imala 3,8 miliona eura. Podaci koje su iznijeli MANS i OCCRP tek su djelić velike afere Swissleaks, koja potresa svijet. Američki centar za istraživačko novinarstvo (ICIJ), u posjedu je liste klijenata te banke, među kojima su brojne poznate ličnosti i funkcioneri širom svijeta.

,,Povjerljivi dokumenti otkrivaju da se na tim računima nalazi preko 100 biliona eura. Oni pružaju rijedak uvid u unutrašnjost super-tajnog švicarskog bankarskog ustrojstva”, navodi ICIJ.

Dokumenti, čije je povjerljive informacije dobrim dijelom ICIJ plasirao preko francuskog lista Le Monde, pokazuju da je ta švajcarska banka u poslovanju sa klijentima napravila čitav spektar nezakonitosti. Posebno, sumnja se da je utajen porez za stotine miliona dolara. ,,Tajni dokumenti otkrivaju da je globalni bankarski div HSBC profitirao od poslovanja s oružjem dilera , diktatora, trgovaca krvavim dijamantima i drugim međunarodnim odmetnicima”, konstatuje ICIJ.

Račun supruge Svetozara Marovića, Đine Marović, prema tim podacima otvoren je 6. februara 1998. godine. Pristup računu imali su Svetozar Marović i njegov tada još maloljetni sin Miloš. ,,Iako je redovno podnosio izvještaje o svom imovnom stanju, Svetozar Marović nikada nije prijavio da ima račun u HSBC banci, a kamoli novčane iznose na njemu”, navode MANS I OCCRP u svom istraživanju. Izračunato je u da bi Marovićima trebalo 140 godina da od prijavljenih prihoda uštede taj novac.

MANS je podnio krivičnu prijavu tužilaštvu protiv Svetozara Marovića, njegove supruge i sina zbog, kako se navodi u prijavi, osnovane sumnje da su izvršili više težih krivičnih djela, uključujući i krivična djela sa elementima korupcije.

Državni tužilac Ivica Stanković saopštio je da se tužilaštvo prema ovom slučaju odnosi ,,maksimalno odgovorno” i da je dokumentaciju uputio Odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina. ,,Vrhovni državni tužilac je Specijalnog tužioca uputio na sprovođenje izviđaja u ovom slučaju”, navodi se u saopštenju.

Sve su prilike da će ova afera otkriti samo dio Marovićevog i tek djelić novca koji su sredinom devedesetih godina moćnici iznosili iz zemlje, da bi završio na tajnim računima.

Miranda Patrucić, novinarka koja je objavila priču saoštila je TV Vijestima da na listi klijenata HSBC banke ima još desetak osoba iz Crne Gore, ali da njihova imena nijesu objavljena jer za sada nije utvrđeno da je to u javnom interesu. ,,Imati račun u švajcarskoj banci nije samo po sebi krivično djelo”, podsjetila je.

Vrlo vjerovatno da se među preostalih devet imena neće pojaviti ime nekog od drugih visokih crnogorskih zvaničnika. Novac crnogorskog vrha iz duvanskih godina na nekim je drugim mjestima. Marović prosto nije imao sreće.

A baš ovako kao što Marović danas saopštava da su neistinite objavljene informacije o računu u HSBC banci, i najavljuje tužbe, tako je o optužbama da ima tajne račune sa ogromnim svotama novca od duvanskog posla, govorio i premijer Milo Đukanović pred skupštinskom Komisijom za ispitivanje pisanja hrvatskog Nacionala 2001.

Đukanović je između ostalog tada saopštio Komisiji: ,,Radi se o golim neistinama, izmišljotinama i podmetanjima, sračunatim na moju moralnu i političku diskreditaciju”. Kazao je da se nikada nije bavio biznisom, ni prije, ni poslije ulaska u politiku, da nije ničiji poslovni partner i da ni po kojem osnovu nije i ne može biti djelilac kakve dobiti.

Konačno je i ustvrdio: ,,Nemam nikakvih tajnih računa, ni u zemlji, niti u inostranstvu.”

Skupštinska komisija pokušala je da provjeri podatke sa kojima je tada raspolagala – da Đukanović posjeduje tri tajna računa: u USB banci u Zugu, gdje je gotovina bila deponirana na ime anonimnog društva, ali je Đukanović navodno bio jedini ovlašćen da raspolaže novcem, drugi račun navodno je bio u štedionici Atlanic Vermongsver Njaltung u Cirihu, a treći u banci BSI, gdje je pod šifrom Nume, prema podacima u posjedu Skupštine, u dosijeu banke bio deponiran Ðukanovićev potpis zajedno s kopijom njegovog pasoša. Ti računi su navodno naprasno zatvoreni nakon pisanja Nacionala. U snimljenim i objavljenim telefonskim razgovorima Dušanke Jeknić, jedne od osumnjičenih na italijanskoj optužnici, pominjali su se konkretni detalji o zatvaranju tih računa.

Ti navodi mogli su biti provjereni kod švajcarkskog javnog tužitelja Valentina Roschashera. Skupština, iako je pokušala, nije uspjela da ih provjeri. U odgovoru državnog tužioca Švajcarske pisalo je ,,da Crnogorska parlamentarna istražna komisija nije krivični pravosudni organ, koji sprovodi krivični postupak, te da se u postupku Crnogorske parlamentarne istražne komisije ne može pružiti pravna pomoć”. Istovremeno, nijedan nadležni državni organ Crne Gore nikada nije reagovao, niti je od tužilaštva Lihtenštajna i tužioca Švajcarske tražio provjeru podataka o postojanju tajnih računa.

Zagrebački Nacional pisao je tada da je Svetozar Marović mjesečno tokom devedesetih dobijao 100 hiljada maraka od šverca duvana. To nikada nije dokazano. Ukoliko je tačno, suma od 3,8 miliona eura u HSBC banci je samo njegova jednogodišnja zarada.

Nekoliko godina kasnije, opet su u centar pažnje došli Đukanovićevi milioni vani. Italijanska agencija ANSA objavila je u februaru 2004. godine da italijanski istražni organi imaju potvrdu da se na račune crnogorskih građana na Kipru slilo oko hiljadu milijardi lira, odnosno više od 500 miliona eura, zarađenih, izvještavala je ANSA, najvjerovatnije od šverca cigareta.

ANSA je tada objavila da Direkcija za borbu protiv mafije iz Barija smatra da je riječ o novcu prikupljenom za tri godine krijumčarenja. Uprkos činjenici da nijedan od računa ne glasi na ime crnogorskog premijera, pozivajući se na svoje izvore italijanska agencija je tih pola milijarde eura dovodila u vezu sa Đukanovićem. Novinar italijanske agencije Roberto Buonavolja tvrdio je da su vlasnici računa osobe od povjerenja Đukanovića, ali nije naveo njihova imena.

,,Zahvaljujući do sada sakupljenim podacima iz policijske i sudske istrage, kao i svjedočenju biznismena Srećka Kestnera, datog tužiocu Šelziju, otkriveni novac mogao bi biti povezan sa Đukanovićem i njegovim poslovnim partnerom Stankom Subotićem”, izvještavala je ANSA.

U svom arogantnom maniru Đukanović je ne samo negirao te navode, nego je italijanskog novinara nazvao ,,lažovom kome vjeruju glupani”.

Slično je odgovorio i kada su ga novinari pitali o optužbama koje je na njegov račun iznio njegov nekada blizak prijatelj Ratko Knežević, nekadašnji šef crnogorske misije u SAD. ,,Gluposti nikada ne komentarišem”, prokomentarisao je kratko Đukanović.

Knežević je više puta govorio o Đukanovićevim tajnim računima. Podsjetio je da je samo u 1999. i 2000. godini, preko računa firmi Codex iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, ,,oprano” oko 2,3 milijarde njemačkih maraka. Za ove firme istražitelji iz Barija sumnjali su da su ih kontrolisali upravo Đukanović i Subotić, a to su i dokumentovali u dijelu optužnice u Bariju

Prema optužnici novac je po prenosu na Kipar prebacivan na račune nekoliko firmi. Prema optužnici , lično je Subotić funkcionerima banke davao naloge o uplatama. Tako je najviše novca prebačeno na firme koje se i vezuju za njega: Codeks Limited, Maluk Limited, Dulwich, ali i na firme: Fan rik trejding, Seita, R.Y. Rejnols, Austria Tabak Skandinavia i Tvornice duhana Rovinj.

,,Koliko sam shvatio iz razgovora sa novinarom italijanskog Espresa i američkog Centra za javni integritet Leom Sistijem, italijanski istražitelji iz Barija smatraju da je račun firme Codex u Lihtenštajnu bio pod direktnom kontrolom gospodina Đukanovića”, saopštio je Knežević. ,,Ako ste pratili nedavnu javnu polemiku Caneta Subotića sa Aleksandrom Tijanićem, stigla je i ‘potvrda’ da je Tijanićev honorar za rad na Trećem kanalu Televizije Crne Gore došao sa tog računa”, tvrdio je on.

Velike sume novca dobijene od krijumčara cigareta su odnošene, kako se dodaje u izvještaju Regionalne direkcije za borbu protiv mafije, na bankarske račune Švajcarske, Monaka i Kipra.

Jedno vrijeme, prema inostranim optužnicama, većina novca od sumnjivih poslova nalazila se van Crne Gore na tajnim računima u Švajcarskoj, Lihtenštajnu, Kipru i drugim zemljama. Onda je, po svemu sudeći, dio toga vraćen u Crnu Goru, preko privatizacija i nekretnina. Čitav je niz sumnjivih privatizacija gdje se sumnjalo da se u stvari legalizuje novac od duvana.

Kada je nedavno Monitor objavio kako je of šor kompanija Weripo consulting Inc, koju zastupa saradnica Stanka Subotića Olivera Ilinčić , ponudila nedavno NLB Montenegro banci milion eura da otkupi dugovanja podgoričke kompanije Planet, povezane sa ministrom uređenja prostora Branimirom Gvozdenovićem, Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene, upozorio je da već duže postoji trend da se preko of-šor kompanija i sumnjivih fondova otkupljuju vrijedne nekretnine pod hipotekama banaka i pomaže bankrotiranim i prezaduženim crnogorskim biznismenima.

,,Ogroman novac, koji je vrh režima i mafije stekao od nelegalnih švercerskih aktivnosti, korupcije i narko biznisa godinama je dislociran na račune of-šor firmi širom svijeta. Najnoviji trendovi u reformama regulative of-šor rajeva primoravaju te zemlje da se otvaraju prema istražnim i poreskim organima, zbog čega je vrhu crnogorskog režima i mafije sve rizičnije poslovanje preko tih firmi”, kazao je on tada.

Tajne ipak cure.

Rašidovi milioni i švajcarski računi

Američki ICIJ objavio je da u HSBC banci tajni račun ima i Palestinac Muhamed Rašid, poslovni saradnik premijera Mila Đukanovića. Rašid je bivši finansijski savjetnik Jasera Arafata, za kojim je raspisana međunarodna potjernica, a aktuelne palestinske vlasti sumnjiče za višemilionsku pronevjeru i kriminalne novčane transakcije. Prema podacima ICIJ Rašid u švajcarskoj banci posjeduje račun na kom se nalazi 31 milion dolara. Rašid je bio jedan od najvećih dužnika Prve banke 2007. godine, kada je ova banka počela nekontrolisano da raste i tone istovremeno. Dok su Rašida procesuirale palestinske vlasti, u banci Đukanovića njegove firme su podigle 12,8 miliona eura. Monitor je prvi objavio da je Rašid u direktnim poslovnim vezama sa Milom Đukanovićem ne samo preko bankarskih transakcija. Direktorica Đukanovićeve kompanije Prajmari invest (Primary invest) Dragica Mrvaljević istovremeno je bila i direktorica firme Muhameda Rašida, Monte Mena investment. Ta firma je osnovana u Crnoj Gori 2007, baš kada je Rašid podigao milionske kredite. Prije ovoga Mrvaljevićeva je bila sekretar u nikšićkom AD Napredak, firmi koja je sada obrisana. Rašid je u Crnoj Gori najavljivao i ogromne investicije koje nije realizovao poput ,,turističkog kompleksa koji bi Crnu Goru pretvorio u Monte Karlo”- hotel sa 220 soba, 23 vile, kazinom, mega jaht klubom, spa i tržnim centrom, restoranima”, na Skočiđevojci nadomak Svetog Stefana.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo