Povežite se sa nama

FOKUS

NA TRAGU OPLJAČKANOG BLAGA: Svi njihovi tajni računi

Objavljeno prije

na

Svetozaru Maroviću se baš ne da. Osim što je jedini ovdašnji funkcioner čijim se porodičnim poslovima bavilo crnogorsko pravosuđe, sada je i jedini čiji su tajni računi u inostranim bankama postali – javna tajna.

MANS I OCCRP objavili su početkom sedmice da Marovićeva supruga Đina u švajcarskoj banci HSBC ima račun na kom je 2006. i 2007. godine imala 3,8 miliona eura. Podaci koje su iznijeli MANS i OCCRP tek su djelić velike afere Swissleaks, koja potresa svijet. Američki centar za istraživačko novinarstvo (ICIJ), u posjedu je liste klijenata te banke, među kojima su brojne poznate ličnosti i funkcioneri širom svijeta.

,,Povjerljivi dokumenti otkrivaju da se na tim računima nalazi preko 100 biliona eura. Oni pružaju rijedak uvid u unutrašnjost super-tajnog švicarskog bankarskog ustrojstva”, navodi ICIJ.

Dokumenti, čije je povjerljive informacije dobrim dijelom ICIJ plasirao preko francuskog lista Le Monde, pokazuju da je ta švajcarska banka u poslovanju sa klijentima napravila čitav spektar nezakonitosti. Posebno, sumnja se da je utajen porez za stotine miliona dolara. ,,Tajni dokumenti otkrivaju da je globalni bankarski div HSBC profitirao od poslovanja s oružjem dilera , diktatora, trgovaca krvavim dijamantima i drugim međunarodnim odmetnicima”, konstatuje ICIJ.

Račun supruge Svetozara Marovića, Đine Marović, prema tim podacima otvoren je 6. februara 1998. godine. Pristup računu imali su Svetozar Marović i njegov tada još maloljetni sin Miloš. ,,Iako je redovno podnosio izvještaje o svom imovnom stanju, Svetozar Marović nikada nije prijavio da ima račun u HSBC banci, a kamoli novčane iznose na njemu”, navode MANS I OCCRP u svom istraživanju. Izračunato je u da bi Marovićima trebalo 140 godina da od prijavljenih prihoda uštede taj novac.

MANS je podnio krivičnu prijavu tužilaštvu protiv Svetozara Marovića, njegove supruge i sina zbog, kako se navodi u prijavi, osnovane sumnje da su izvršili više težih krivičnih djela, uključujući i krivična djela sa elementima korupcije.

Državni tužilac Ivica Stanković saopštio je da se tužilaštvo prema ovom slučaju odnosi ,,maksimalno odgovorno” i da je dokumentaciju uputio Odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina. ,,Vrhovni državni tužilac je Specijalnog tužioca uputio na sprovođenje izviđaja u ovom slučaju”, navodi se u saopštenju.

Sve su prilike da će ova afera otkriti samo dio Marovićevog i tek djelić novca koji su sredinom devedesetih godina moćnici iznosili iz zemlje, da bi završio na tajnim računima.

Miranda Patrucić, novinarka koja je objavila priču saoštila je TV Vijestima da na listi klijenata HSBC banke ima još desetak osoba iz Crne Gore, ali da njihova imena nijesu objavljena jer za sada nije utvrđeno da je to u javnom interesu. ,,Imati račun u švajcarskoj banci nije samo po sebi krivično djelo”, podsjetila je.

Vrlo vjerovatno da se među preostalih devet imena neće pojaviti ime nekog od drugih visokih crnogorskih zvaničnika. Novac crnogorskog vrha iz duvanskih godina na nekim je drugim mjestima. Marović prosto nije imao sreće.

A baš ovako kao što Marović danas saopštava da su neistinite objavljene informacije o računu u HSBC banci, i najavljuje tužbe, tako je o optužbama da ima tajne račune sa ogromnim svotama novca od duvanskog posla, govorio i premijer Milo Đukanović pred skupštinskom Komisijom za ispitivanje pisanja hrvatskog Nacionala 2001.

Đukanović je između ostalog tada saopštio Komisiji: ,,Radi se o golim neistinama, izmišljotinama i podmetanjima, sračunatim na moju moralnu i političku diskreditaciju”. Kazao je da se nikada nije bavio biznisom, ni prije, ni poslije ulaska u politiku, da nije ničiji poslovni partner i da ni po kojem osnovu nije i ne može biti djelilac kakve dobiti.

Konačno je i ustvrdio: ,,Nemam nikakvih tajnih računa, ni u zemlji, niti u inostranstvu.”

Skupštinska komisija pokušala je da provjeri podatke sa kojima je tada raspolagala – da Đukanović posjeduje tri tajna računa: u USB banci u Zugu, gdje je gotovina bila deponirana na ime anonimnog društva, ali je Đukanović navodno bio jedini ovlašćen da raspolaže novcem, drugi račun navodno je bio u štedionici Atlanic Vermongsver Njaltung u Cirihu, a treći u banci BSI, gdje je pod šifrom Nume, prema podacima u posjedu Skupštine, u dosijeu banke bio deponiran Ðukanovićev potpis zajedno s kopijom njegovog pasoša. Ti računi su navodno naprasno zatvoreni nakon pisanja Nacionala. U snimljenim i objavljenim telefonskim razgovorima Dušanke Jeknić, jedne od osumnjičenih na italijanskoj optužnici, pominjali su se konkretni detalji o zatvaranju tih računa.

Ti navodi mogli su biti provjereni kod švajcarkskog javnog tužitelja Valentina Roschashera. Skupština, iako je pokušala, nije uspjela da ih provjeri. U odgovoru državnog tužioca Švajcarske pisalo je ,,da Crnogorska parlamentarna istražna komisija nije krivični pravosudni organ, koji sprovodi krivični postupak, te da se u postupku Crnogorske parlamentarne istražne komisije ne može pružiti pravna pomoć”. Istovremeno, nijedan nadležni državni organ Crne Gore nikada nije reagovao, niti je od tužilaštva Lihtenštajna i tužioca Švajcarske tražio provjeru podataka o postojanju tajnih računa.

Zagrebački Nacional pisao je tada da je Svetozar Marović mjesečno tokom devedesetih dobijao 100 hiljada maraka od šverca duvana. To nikada nije dokazano. Ukoliko je tačno, suma od 3,8 miliona eura u HSBC banci je samo njegova jednogodišnja zarada.

Nekoliko godina kasnije, opet su u centar pažnje došli Đukanovićevi milioni vani. Italijanska agencija ANSA objavila je u februaru 2004. godine da italijanski istražni organi imaju potvrdu da se na račune crnogorskih građana na Kipru slilo oko hiljadu milijardi lira, odnosno više od 500 miliona eura, zarađenih, izvještavala je ANSA, najvjerovatnije od šverca cigareta.

ANSA je tada objavila da Direkcija za borbu protiv mafije iz Barija smatra da je riječ o novcu prikupljenom za tri godine krijumčarenja. Uprkos činjenici da nijedan od računa ne glasi na ime crnogorskog premijera, pozivajući se na svoje izvore italijanska agencija je tih pola milijarde eura dovodila u vezu sa Đukanovićem. Novinar italijanske agencije Roberto Buonavolja tvrdio je da su vlasnici računa osobe od povjerenja Đukanovića, ali nije naveo njihova imena.

,,Zahvaljujući do sada sakupljenim podacima iz policijske i sudske istrage, kao i svjedočenju biznismena Srećka Kestnera, datog tužiocu Šelziju, otkriveni novac mogao bi biti povezan sa Đukanovićem i njegovim poslovnim partnerom Stankom Subotićem”, izvještavala je ANSA.

U svom arogantnom maniru Đukanović je ne samo negirao te navode, nego je italijanskog novinara nazvao ,,lažovom kome vjeruju glupani”.

Slično je odgovorio i kada su ga novinari pitali o optužbama koje je na njegov račun iznio njegov nekada blizak prijatelj Ratko Knežević, nekadašnji šef crnogorske misije u SAD. ,,Gluposti nikada ne komentarišem”, prokomentarisao je kratko Đukanović.

Knežević je više puta govorio o Đukanovićevim tajnim računima. Podsjetio je da je samo u 1999. i 2000. godini, preko računa firmi Codex iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, ,,oprano” oko 2,3 milijarde njemačkih maraka. Za ove firme istražitelji iz Barija sumnjali su da su ih kontrolisali upravo Đukanović i Subotić, a to su i dokumentovali u dijelu optužnice u Bariju

Prema optužnici novac je po prenosu na Kipar prebacivan na račune nekoliko firmi. Prema optužnici , lično je Subotić funkcionerima banke davao naloge o uplatama. Tako je najviše novca prebačeno na firme koje se i vezuju za njega: Codeks Limited, Maluk Limited, Dulwich, ali i na firme: Fan rik trejding, Seita, R.Y. Rejnols, Austria Tabak Skandinavia i Tvornice duhana Rovinj.

,,Koliko sam shvatio iz razgovora sa novinarom italijanskog Espresa i američkog Centra za javni integritet Leom Sistijem, italijanski istražitelji iz Barija smatraju da je račun firme Codex u Lihtenštajnu bio pod direktnom kontrolom gospodina Đukanovića”, saopštio je Knežević. ,,Ako ste pratili nedavnu javnu polemiku Caneta Subotića sa Aleksandrom Tijanićem, stigla je i ‘potvrda’ da je Tijanićev honorar za rad na Trećem kanalu Televizije Crne Gore došao sa tog računa”, tvrdio je on.

Velike sume novca dobijene od krijumčara cigareta su odnošene, kako se dodaje u izvještaju Regionalne direkcije za borbu protiv mafije, na bankarske račune Švajcarske, Monaka i Kipra.

Jedno vrijeme, prema inostranim optužnicama, većina novca od sumnjivih poslova nalazila se van Crne Gore na tajnim računima u Švajcarskoj, Lihtenštajnu, Kipru i drugim zemljama. Onda je, po svemu sudeći, dio toga vraćen u Crnu Goru, preko privatizacija i nekretnina. Čitav je niz sumnjivih privatizacija gdje se sumnjalo da se u stvari legalizuje novac od duvana.

Kada je nedavno Monitor objavio kako je of šor kompanija Weripo consulting Inc, koju zastupa saradnica Stanka Subotića Olivera Ilinčić , ponudila nedavno NLB Montenegro banci milion eura da otkupi dugovanja podgoričke kompanije Planet, povezane sa ministrom uređenja prostora Branimirom Gvozdenovićem, Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene, upozorio je da već duže postoji trend da se preko of-šor kompanija i sumnjivih fondova otkupljuju vrijedne nekretnine pod hipotekama banaka i pomaže bankrotiranim i prezaduženim crnogorskim biznismenima.

,,Ogroman novac, koji je vrh režima i mafije stekao od nelegalnih švercerskih aktivnosti, korupcije i narko biznisa godinama je dislociran na račune of-šor firmi širom svijeta. Najnoviji trendovi u reformama regulative of-šor rajeva primoravaju te zemlje da se otvaraju prema istražnim i poreskim organima, zbog čega je vrhu crnogorskog režima i mafije sve rizičnije poslovanje preko tih firmi”, kazao je on tada.

Tajne ipak cure.

Rašidovi milioni i švajcarski računi

Američki ICIJ objavio je da u HSBC banci tajni račun ima i Palestinac Muhamed Rašid, poslovni saradnik premijera Mila Đukanovića. Rašid je bivši finansijski savjetnik Jasera Arafata, za kojim je raspisana međunarodna potjernica, a aktuelne palestinske vlasti sumnjiče za višemilionsku pronevjeru i kriminalne novčane transakcije. Prema podacima ICIJ Rašid u švajcarskoj banci posjeduje račun na kom se nalazi 31 milion dolara. Rašid je bio jedan od najvećih dužnika Prve banke 2007. godine, kada je ova banka počela nekontrolisano da raste i tone istovremeno. Dok su Rašida procesuirale palestinske vlasti, u banci Đukanovića njegove firme su podigle 12,8 miliona eura. Monitor je prvi objavio da je Rašid u direktnim poslovnim vezama sa Milom Đukanovićem ne samo preko bankarskih transakcija. Direktorica Đukanovićeve kompanije Prajmari invest (Primary invest) Dragica Mrvaljević istovremeno je bila i direktorica firme Muhameda Rašida, Monte Mena investment. Ta firma je osnovana u Crnoj Gori 2007, baš kada je Rašid podigao milionske kredite. Prije ovoga Mrvaljevićeva je bila sekretar u nikšićkom AD Napredak, firmi koja je sada obrisana. Rašid je u Crnoj Gori najavljivao i ogromne investicije koje nije realizovao poput ,,turističkog kompleksa koji bi Crnu Goru pretvorio u Monte Karlo”- hotel sa 220 soba, 23 vile, kazinom, mega jaht klubom, spa i tržnim centrom, restoranima”, na Skočiđevojci nadomak Svetog Stefana.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

 

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

 

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo