Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Na vrhu svijeta

Objavljeno prije

na

Oni kojima država najmanje daje – vraćaju neizmjerno. Dejan Zlatičanin je postao svjetski šampion u profesionalnom boksu. Ovaj dinamit, kako ga zovu, donio je titulu koju su prije njega nosili najveći – od Muhameda Alija do Vitali Kličkova. Sa naših prostora, pored Zlatičanina, to je uspjelo samo još jedinom čovjeku, junaku našeg djetinjstva Mati Parlovu.

Samo Parlov je dolazio iz ozbiljne zemlje, u kojoj su najbolji sportisti iza sebe imali cijeli sistem i Josipa Broza. Tito je znao šta znači biti prvi i čuvao ih je. Sjetite se samo nekih, koji su pronijeli ime naše nekadašnje države planetom – Korać, Šekularac, Cerar, Ćosić…

Jugoslavija se na sportskim terenima uzdizala, ali je tu počela i da umire. Nacionalističke parole i razjarene horde sa tribina Beograda i Zagreba najavile su njenu smrt.

Dejan Zlatičanin iza sebe nije imao državu. Jer, država je Milo Đukanović. A premijer ima svoje favorite – u svim oblastima od biznisa do sporta… I pravo govori, njima je zaista kao da su u Monte Karlu. Ne moraju da brinu ni o čemu. Ostali životare. Rijetki se bore kao Zlatičanin. Sami, protiv vjetra…

Protiv Dejana Zlatičanina bilo je baš sve. Došao je kao dječak u zemlju svojih predaka sa porodicom i blizu dvije hiljade Crnogoraca izbjeglih iz Vrake, nadomak Skadra, u talasu koji je zahvatio Crnu Goru početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kada je otvorena decenijama neprobojna granica između dvije zemlje. Crnogorcima iz Vrake obećavana su tada brda i doline. Snimale su ih novinarske ekipe, a državna propaganda mladog Mila i Momira pjevala je ode kako su ovi ljudi, uprkos strahovladi Envera Hodže, uspjeli da sačuvaju svoj jezik i kulturu.

Iza cijele priče o herojstvu i otvaranju granica za naše sinove i kćeri iz Albanije, stajala je namjera da se svi oni pošalju na Kosovo, da tamo prema Miloševićevom i Ćosićevom projektu seobe naroda „ojačaju” etničku struktura izbjeglim Crnogorcima iz Albanije.

Pošto nijesu htjeli da idu na Kosovo, izbjeglice iz Vrake su smještene po improvizovanim kampovima na Glavi Zete, u Danilovgradu, Bijelom Polju… Najviše njih nastanjeno je u Istražni zatvor u Spužu. Tamo su neki proveli gotovo dvije godine. Jasno, život je trebalo napraviti nepodnošljivim, da bi otišli.

Eto, tako je sve počelo. A borba sa vjetrom se nastavljala. Danas svjetski prvak Zlatičanin, godinama se sa svojima borio za elementarna prava. Mnogi od ljudi iz okoline Skadra, nijesu još dobili državljanstvo. Obilazili su institucije, strane ambasade, Evropsku delgaciju…Uzalud.

Dejan je tek 2009. postao crnogorski državljanin. Njegov brat Momčilo, takođe bokser, nije mogao da nastupa za reprezentaciju Crne Gore, jer njemu nijesu dodijelili državljanstvo. „Sanjali smo o državi, a kako nam je vratila”, rekao je nedavno jedan od Dejanovih rođaka, čija djeca još čekaju papire iako su ovdje rođena.

Ali zato je na prijedlog najviših funkcionera od 2008. do 2015. počasno državljanstvo dobilo mnogo ljudi koji ništa nijesu donijeli ovoj zemlji, ali su ušli u poslove sa njenom političkom elitom. Najveći broj njih upisan je u knjigu crnogorskih državljana na osnovu prijedloga predsjednika Vlade Đukanovića. Tako su crnogorski građani postali i neka čuvena lica sa potjernica, kao što su Taksin Šinavatra i Mohamed Dahlan, oba u svojim zemljama osumnjičeni za korupciju.

Državljansvo su stekli i drugi Đukanovićevi poslovni partneri – poput Statisa, Rotšilda i Pitera Manka, ali i uzdanica režimske propagande, kao što je novinarka Sonja Drobac.

Na dočeku Zlatičanina nije bilo visokih zvaničnika. Mijo Martinović, predsjednik Profesionalne bokserske organizacije Crne Gore je rekao: „Želim da se zahvalim svim prisutnima… Ljudima koji su nas podržavali, ali oni ne sjede u državnim organima. Mi smo sa vama, bez njih, osvojili titulu svjetskog prvaka”.

Zato je Zlatičaninov uspjeh još značajniji. Pokazao je da se bez njih može dodirnuti vrh svijeta. U zemlji gdje gotovo sve počinje i sve se završava sa Đukanovićem – važna je to lekcija.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski studenti koji vode proteste su  mladi  koji odbijaju da ćute. To zaslužuje punu podršku.  Dovoljno  je Crna Gora imala studente koji  sanjaju voz za uhljebljenje u truli sistem. Studentski protesti trebaju biti prilika da se uspostavi novi društveni standard odgovornosti. Gdje bi neprijatno bilo pojaviti se Prvom sinu koji tatu nije priupitao za sudbinu Cetinja, ratne zločine, korupciju, kriminal i strikove limenke

 

 

Crnogorski studenti nastavljaju proteste. Prethodnih dana blokirane su saobraćajnice u Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru..Dok se ovaj broj Monitora priprema za  štampu,  blokira se ulica ispred zgrade Vlade. Širi se lista fakulteta koji ih podržavaju.

Vlada, posebno  najodgovorniji u bezbjednosnom sektoru, propustili su priliku da povuku potez na koji je cetinjska tragedija obavezivala. Ostavke odmah nakon ponovljenog masovnog zločina, prije pritiska javnosti i protesta, morale su uslijediti kao čin osjećaja moralne odgovornosti i saosjećanja sa žrtvama i bolom Cetinja. Time bi pokazali da su drugačiji, da imaju svijest o odgovornosti, koja ne implicira krivicu.  Dodatno, ostavkama bi uputili apel  društvu koliko je uspostavljanje  sistema društvene odgovornosti hitno potrebno  ovoj zemlji. Umjesto toga, svu su energiju usmjerili na obračun sa studentima i uporedbu sa prethodnim režimom. Potvrđujući da nijesu dorasli situaciji. I da nijesu ništa novo.

Svako dobronamjeran vidi da su studenti koji vode proteste mladi ljudi, koji ne žele da mladost provedu u ćutanju pred neodgovornošću vlasti. To je ono što treba bezrezervno podržati. Dovoljno dugo je Crna Gora imala studente koji ćute, grabe se oko funkcija u parastudentskim organizacijama, i sanjaju voz za uhljebljenje u sistem . Više puta su saopštili da iza njih ne stoje nikakve političke ni kriminalne strukture za šta su ih optuživale Demokrate, u Vladi zadužene za bezbjednosni sektor.

Na ovdašnjim protestima, nerijetko se pravi paralela sa Beogradom. “Bečiću, Vučiću”, jedan je od čestih transparenata. Nešto valja rasčistiti: ako su studente iz neformlane grupe Kamo sjutra, inspirisali protesti studenata u Srbiji, to nije ništa loše. Naprotiv.  No paralele koliko su nužne mogu biti i zavodljive, i zamagliti stvarnost.

Srpskom autokrati  najbliži ovdašnji politički profil ipak je Đukanović, njegov  dugogodišnji strateški partner. To što se njegova  famillija i opštepoznati podržavaoci pojavljuju na studentskim protestima znak je bezočnosti,  i njihove nade da su zaborav i selektivno pamćenje sudbina Crne Gore.

Da bi ostavili dubok trag, protesti koje predvode studenti, osim konkretnih zahjeva, moraju u sebi nositi i ono teško, sudinsko pitanje: šta si sve ove godine radio Cetinju i  Crnoj Gori, tata? Fotografija milionera Blaža Đukanovića, kako na  protestima traži odgovornost aktuelne vlasti za Cetinje, dok mu se tata,  koji je Cetinje sistematski uništavao, čistog dosijea sprema za politički povratak, nikog ko je svjedočio trodecenijskom razaranju ove zemlje ne može ostaviti ravnodušnim.

Zamislimo, da je Vučić pao na izborima, da nije odgovarao za uništavanje zemlje, novosadsku tragediju,  raznorazne koruptivne aranžmane, i da se njegov sin  okružen esenesovcima, pojavljuje na protestima u Srbiji. Gdje se s pravom traži odgovornost neke nove srpske vlasti. Dok tata Vučić vreba novi politički voz.

Beogradski studentski protesti su veličanstveni. Po masovnosti i srčanosti, a posebno po raskidu sa nacionalističkom matricom, koja je uvijek tinjala u ranijim pobunama protiv režima u Beogradu. Najbolji u generacijama studenata, sadašnjih i budućih generacija, željeće  da krenu njihovim putevima.

Crnogorski protesti ne mogu da budu kopija beogradskih. I ne treba. Mogu biti zamajac stvaranja novog crnogorskog društvenog standarda u odnosima vlasti i javnosti, gdje javnost neće biti svedena na podaničke mase koje izražavaju lojalnost partijskim vođama. Već obrnuto, glas koji traži odgovornost moćnih. Zahtjevi za ostavkama čelnih ljudi bezbjednosnog sektora su legalni, legitimni, i dobrodošli. Oni su, ako su pravi,  i simbolički zahtjevi za „ostavkama“ svih onih koji su im prethodili,  koji  nijesu ništa učinili da se preduprijedi ambijent za cetinjsku tragediju. Koji su taj ambijent  svojski stvarali.

Na crnogorskim ulicama treba da nastane svijet u kom će biti neprijatno da se pojavi Prvom sinu koji  tatu nije priupitao za odgovornost za Cetinje,  ratne zločine, korupciju, kriminal, prebijanja kritičara i strikove limenke.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Povratak onoga koji nije ni otišao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu.  Biranje  između srpskog i đukanovićevskog,  sveta i svijeta, garantovano vodi u bespuće

 

Vraća se Onaj koji nikad nije ni otišao. Muštuluk da će  Đukanović „biti predložen za počasnog predsjednika DPS-a“, uhvatio  je njegov brižljivo odabrani nasljednik,  Danijel Živković. Ne treba biti mudrac pa shvatiti da ovo „predložen“ znači gotova stvar, i da se ta već donešena odluka nije rodila u Živkovićevoj glavi.  Ali dobro, DPS voli da se igra reforme, demokratije i modernizacije stranke.

„Ne smiju se zaboravljati rezultati prethodne generacije, koja je postigla rezultate koji su ponos i legat naše stranke i koji nam daju moralno superiornu političku poziciju”, uskliknuo  je Živković. Za smijeh do suza. Ratovi, šverc cigareta,  neraskidivi zagrljaj nadzemlja i podzemlja, sistemska korupcija, samo su dio tog legata DPS-a i njegove „moralno superiorne političke pozicije“. Kako god, Živković je očito odlučio da propusti   šansu da krene u  reformu DPS, i zaista pomogne zemlji nad čijom sudbinom vapi.  Živkovićev dolazak na čelo partije, bio je očito, kako je to kazao Đukanović kada je najavljivao svoj odlazak i reformu stranke –  „ tranzicija obavljena kako treba“. Po njegovoj mjeri.

Ko će se sjetiti koliko je puta Đukanović govorio da napušta politiku.  Višedecenijski vođa tvrdi da se u Crnoj Gori danas osjeća sigurno. Očigledno ne dovoljno. Nešto ga je ipak nagnalo da se nakon zvaničnog, formalnog,  napuštanja svih funkcija, vrati. Dok njegova familija glumi studente na protestima, očigledna je i namjera DPS –a, na čijem su čelu Đukanovićevi trbuhozborci, da pošto poto, blokira Ustavni sud.  Uz neobičnu nespremnost na razumne  ustupke  kako bi se riješila politička kriza koju su,uz scenografiju vrijednu Oskara,proizveli. Sve miriše na paniku i opasne namjere.

Moglo bi se nagađati zašto Đukanović želi povratak. Pravosuđe ga, bez obzira na tomove medijskih arhiva o njegovim sumnjivim poslovima i brojne krivične prijave, još nije pozvalo na razgovor. Možda je znakovito to što je specijalni državni tužilac Vladimir Novović  naredio  da se ponovo formiraju predmeti ratnih zločina Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz i deportacija BiH izbjeglica. Deportacija bi , recimo,  ukoliko pravosuđe bude imalo snage, mogla ozbiljno koštati Đukanovića.  Tužiocima u ovom slučaju ne treba baza  podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma, koju će, kako je najavljeno, koristiti. Ključni dokaz za umiješanost Đukanovića i tadašnjeg državnog vrha u organizaciju i izvršenje deportacije je tu, kod kuće – svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine.

Zanimljivo:  Đukanović se vraća  neobično kritičan prema Zapadu.  Njegov posljednji intervju prepun je kritike na račun SAD, ali i Evrope  i njihove politike na Zapadnom Balkanu.  „Zapadna politika je vrlo sebično, mogu slobodno kazati, čak i bezobzirno, za posljedice koje proizvodi u ovom regionu slijedila svoje ciljeve”, ocijenio je između ostalog.   Kazao je da je politika Stejt dipartmenta omogućila srpski svet.  Zaboravio je, međutim, da pomene da je isti taj Zapad i njega smatrao „faktorom stabilnosti u regionu“, dok je zemlja tonula u kriminal, korupciju i autokratiju. Omogućivši tako da živimo đukanovićevski svijet, sve zaklinjući se u evropske vrijednosti.  Onda je prevršena mjera. Đukanović ima pravo da se ljuti: Zapad je odsvirao kraj njegove ere.

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu. Teško je  to putovanje, sa puno neizvjesnosti.  Biranje  između sprskog i đukanovićevskog sveta i svijeta, grantovano vodi u bespuće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Paralelni univerzumi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoštvo je paralelnih univerzuma. U jednom je pad srpskog režima kad padne tamošnja vlada a ostane Aleksandar Vučić.  U drugom DPS bdi nad Ustavom i gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Pa onaj u kom postdepeesovska vlast simulira da su njene tekovine, koje sada u Budvi brani nasiljem, otklon od DPS-a. Ali, ovih je dana  pobuna protiv cijena oživjela i jedan davnašnji, jugoslovenski svijet

 

„Studenti u Srbiji žive u paralelnim univerzumima, i  na njima je da odluče da li žele da žive u svijetu o kojem im je govorio patrijarh Porfirije, ili u onom u kojem se izvrgavaju ruglu sve svetosavske vrijednosti i sva srpska identitetska obilježja”, dio je teksta objavljenog ove sedmice na sajtu SPC, koji je izazvao brojne reakcije, pa konačno i ograđivanje partijarha Porfirija od iznešenih stavova autora. Tekst je potpisao službenik Srpske Patrijaršije – Dušan Stokanović. To je zvanično sada samo njegov stav. Možda u nekom paralelnom univerzumu. U kom SPC i Vučić ne idu ruku pod ruku.

U važećem univerzumu, Vučić je i ove sedmice u Srbiji još  na vlasti. Studentski i građanski protesti temeljno su uzdrmali carstvo njegove moći. Onda se Aleksandar dosjetio – organizovao je simulacije pada sopstvenog režima. Pala je vlada, rashodovan  je potrošni materijal, a ostao tvorac režima i neprikosnoveni Vođa. Zaslužan za sve – odgovoran nizašta.  Koji svim silama kreira paralelni univerzum u kom nije on taj čija se odgovornost traži i u kom  premijeri i ministri nijesu tek njegove marionete. Samo, u Srbiji  za tu bogohulnu poslanicu ponestaje vjernika. Na njenu sreću.

Bez brige, ni ovdje kod kuće ne fali paralelnih svjetova. U jednom od njih Demokratska partija socijalista bdi nad Ustavom,  gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Danijel Živković, Đukanivićevom milosrdnošću zaglavareni predsjednik DPS,  saopštio je ovih dana da on „ima pravo da kaže da je Luka Bojović učestvovao u  formiranju vlasti u Podgorici“.  Odgovor na  pitanje zna li i da je zemunski  klan, čiji je Bojović navodni šef,  dužio oružje crnogorskog DB-a ( u vrijeme DPS- a), Živković je – izbjegao.  Baš kao što u kontinuitetu izbjegava da govori o partijskom nasleđu koje istrajno nosi i koje izgleda nema namjeru  da strese sa grbače. Crnogorska javnost ima pravo i obavezu  da zna sve detalje o državi u kojoj su organizovani kriminal i vlast decenijama djelovali udruženim snagama  pod rukom integralnog igrača.   U kojoj se, između ostalog,  pred izbore gradovima rado šetao sada pokojni, svemoćni, Brano Mićunović. Kad izborne krađe nijesu bile dovoljne.

Živković  ima pravo da bježi u neznanje, kao u začaureni  univerzum.  U kom ne mora blokadama parlamenta i dimnim bomobama da brani svoje partijske sudije i ostale utvrde u pravosuđu.

U drugom paralelnom svijetu –  postdepeesovska vlast. Evo  istrajno i samoopojno simulira da su njene tekovine 30.  avgusta, koje sad u Budvi brani nasiljem, otklon od depeesovskih matrica. Da partijski sudovi više nijesu partijski sudovi. Da partijski  zaplijenjena državna preduzeća više nijesu partijski plijen.Da njihove partijske fotelje nijesu kao one nekadašnje. Da je Andrija Mandić Dalaj Lama. Lično.

Bude, na trenutak i  drugačijih nagovještaja.  Poslanik Pokreta Evropa sad Miodrag Laković kazao je:„Nadam se da nikome ne pada na pamet da koristi vaninstitucionalne mehanizme da bi onemogućio održavanje sjednice Skupštine opštine Budva 11. februara“. I,  šta sad? Ko će ga iz vrhova  vlasti i iz vrha vlastite partije podržati? Koliko je među nama onih koji vjeruju da se  zaglušujući  glasovi raznoraznh branitelja, neće razvijati u gluho i ovaj glas opomene?

Teku paralelno svijet kapitala i svijet radne snage, nezaposlenih i marginalizovanih. Heroja i gubitnika tranzicije. U jednom se sve kupuje, u drugom jedva i ono što mora. Ovih je dana pobuna protiv cijena u supermarketima regiona oživjela i jedan davnašnji svijet. Jugoslovenski.  Koji je ustao protiv skupoće. Zemlje slovenskog  Juga, slične brige more. Nije to slučajnost. To je  visoka cijena jednog svijeta ugušenog u krvi.

Neke pobune, kad izgleda da se topi nada, bude snove u bolje svjetove.  Ovo vrijeme obilježila je  mladost Srbije. Divna,  nepokorna.  Potreba za slobodom se ne može imitirati. Moraš probuditi svoju. Samo,  treba i može se  učiti – od najboljih. Mladost Srbije drži čas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo